Američki dvostranački sustav povlači sa sobom, barem zadnjih desetljeća, jasnu ideološku polarizaciju između dvije najveće stranke – republikanaca i demokrata. Republikanci su s jedne strane ekonomski liberali, dok su demokrati bliži kontinentalnim europskim – dominantno intervencionističkim i redistribucionističkim – shvaćanjima uloge države u ekonomiji i očuvanju socijalnog mira. Republikanci su od demokrata konzervativniji. Oni su generalno zagovornici većih restrikcija ili potpune zabrane pobačaja, neskloniji su od demokrata instituciji homoseksualnog braka, zagovornici su restriktivnije imigracijske politike i sl. Svi stavovi koje zastupaju republikanci onda, zbog globalne dominacije SAD-a, postaju „desni“ iako nisu uopće nužno međusobno povezani, a demokratski stavovi postaju „liberalni“, što i nije pretjerano povezano s tradicionalnim europskim shvaćanjem toga pojma. I republikanci i demokrati generalno su podržavali američki intervencionizam diljem svijeta uvjereni u snagu američkog imperija da izgradi institucije raznolikih kultura sukladno američkim idealima.
Međutim, pobjeda populističkog i nacionalističkog outsidera Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima 2016. uzdrmala je tu podjelu. Unio je Trump u američki javni život protivljenje imigraciji i iz civilizacijske perspektive, skeptičan je prema slobodnoj trgovini i zagovornik protekcionizma zbog čega je postao miljenikom dijela američkog radništva osiromašenog seljenjem industrije u dalekoistočne zemlje. Trump ujedno i nije, blago rečeno, oličenje puritanskog moralnog ideala. Njegov mandat zasigurno je dao zamah, uz razne prijelomne događaje poput pandemije Covida-19, stvaranju novih tendencija na američkoj desnici koje nemaju veze s onime što se tradicionalno smatralo desnim idejama. Ranija osnovna podjela američke mainstream desnice bila je na ocrtanu dominantnu liniju Republikanske stranke i takozvane paleokonzervativce čiji je najpoznatiji predstavnik bio Patrick Buchanan. On je bio vrijednosno konzervativniji od mainstream republikanaca, skeptičan prema američkom intervencionizmu te je naginjao izolacionizmu. To ga je dovelo i do revizionističkog stava prema Drugom (i Prvom) svjetskom ratu. U knjizi Churchill, Hitler i „nepotrebni rat“: Kako je Britanija izgubila svoj imperij a Zapad izgubio svijet, Buchanan je argumentirao kako Velika Britanija nije trebala dati jamstva Poljskoj i stupiti u rat protiv Njemačke koji je naposljetku doveo do uništenja njezina imperija, iako mu Njemačka, prema Buchananu, nije bila izravna prijetnja.
Buchanan je još 2001., kada su zagovornici takozvanog „kraja povijesti“ bili na vrhuncu svog utjecaja, objavio knjigu Smrt Zapada, tvrdeći kako SAD ne može asimilirati toliko veliki broj hispanoameričkih migranata te da je stopa useljavanja zapravo neviđena u američkoj povijesti. Naime, u ranijim bi fazama američke povijesti nakon vala useljavanja slijedio strogi embargo na uvoz dodatnog stanovništva. Tako je 1921., nakon desetljeća ogromne imigracije iz Europe, broj imigranata iz svake zemlje ograničen na tri posto godišnje od trenutnog broja stanovnika iz te zemlje u SAD-u prema popisu iz 1910. Takve su „stanke“ prema Buchananu omogućavale brzu asimilaciju pridošlica u američko društvo i gubljenje njihova izvornog identiteta dok je postojani priljev Hispanoamerikanaca samo osnaživao njihov identitet i otežavao asimilaciju. Patrick Buchanan bio je blizu središta moći – u dva navrata bio je drugi na republikanskim predizborima – ali je u široj javnosti, putem časopisa The American Conservative koji je osnovao, predstavljao tek relativno marginalni desničarski glas.
Mainstream američka desnica, čiji je najglasovitiji časopis National Review, pomalo je čudna iz europske perspektive. S gotovo vjerničkim žarom, američki su mainstream desničari vjerovali u mogućnost univerzalne primjene načela Američke revolucije što ih je vodilo, i više nego demokrate, u permanentne sukobe s različitim autokratskim državama s ciljem „izvoza demokracije“. S jednako vjerničkim žarom nisu dopuštali mogućnost da slobodno tržište možda i nije uvijek najbolje rješenje i da u slobodnoj trgovini između Kine i SAD-a neće profitirati jednako obje zemlje, već će jedna biti gubitnik. I naposljetku, s jednakim žarom borili su se protiv kolektivizma, u krajnju ruku i zajednice, stavljajući na pijedestal pojedinca koji u „američkom snu“, ako se dovoljno trudi, može postići što god želi, dok je za neuspjehe isključivo sam kriv. Ako bi netko tvrdio suprotno, moglo bi ga se optužiti i za simpatiziranje komunizma. Ukratko, mainstream republikanci bili su liberali – iako oni tako nazivaju svoje političke protivnike. Klasični liberali, odnosno izvorni liberali koji su izumrli na kontinentu nekada početkom 20. stoljeća, ali svakako liberali. Smatraju obitelj i naciju zadanim, zdravorazumski superiornim vrijednostima, ali svoje poglede ne planiraju nametati putem državnog aparata. Zato je unutar Republikanske stranke i bilo moguće supostojanje vrijednosnih konzervativaca, među kojima su najjači faktor američki evangelici, kojima je posebno važno pitanje pobačaja, i ekonomskih liberala koji ne mare pretjerano za vrijednosna pitanja te bi se lako priklonili i Demokratskoj stranci, kada bi se kojim slučajem ona zauzimala za slobodniju trgovinu i manje porezne namete.
Nasuprot toj koaliciji, demokrati su, ugrubo rečeno, lijevi ili progresivni liberali. Američki ideološki sporovi zato su, barem do sada, izgledali prilično dosadno i vodili su se oko efemernih pitanja. Pitanja poput legalizacije marihuane, homoseksualnih brakova, jačeg ili slabijeg kažnjavanja određenih zločina, naprosto nisu pitanja koja mogu prouzročiti jače pukotine u političkom i društvenom životu. Politički sukobi vodili su se između dviju varijanti liberalizma. Sada pak na lijevoj strani američkog spektra dobivamo i stvarnu ljeviju ljevicu, a na desnici sijaset raznih političko-ideoloških fenomena koji su često međusobno suprotstavljeni, ali će u medijima vjerojatno biti označeni kao „krajnja desnica“.
Michael Oakeshott, konzervativni britanski filozof i politički teoretičar, objavio je 1939. svoje kapitalno djelo Društvene i političke doktrine suvremene Europe. Temeljne doktrine prema Oakeshottu tada su bile predstavnička demokracija, katolicizam (misli se na politički katolicizam), komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam. U poglavlju o predstavničkoj demokraciji Oakeshott obrađuje i jednog od otaca liberalizma Johna Stuarta Milla, te Alexisa de Tocquevillea kojeg se često navodi kao jednog od glavnih konzervativnih filozofa, ali pojedini autori smatraju da ga je bolje opisati kao aristokratskog liberala. U svakom slučaju, riječ je o konzervativizmu koji pristaje uz ideju predstavničke demokracije. Oakeshott je propustio obraditi i ideologiju agrarizma, posebno značajnu u istočnoj Europi, i razne sekularne autoritarno-nacionalističke ideologije koje ne možemo svesti ni pod kišobran fašizma, niti pod politički katolicizam, niti pod predstavničku demokraciju. Ekonomska i društvena stratifikacija je od 1939. sama po sebi uvjetovala i nastanak novih ideologija, dok je američki politički sustav de facto odražavao samo prvu doktrinu koju obrađuje Oakeshott.
Najžešće političke borbe generalno se vode između relativno srodnih ideologija jer one ciljaju na istu ili sličnu ciljanu publiku. Kako bi neka ideologija zadobila pravo javnosti prvo treba steći pristaše među zagovornicima njima najsrodnije u tom trenutku dopuštene ideologije u javnom prostoru. Nije bez razloga Kominterna pod Staljinom žestoku borbu – osim za vrijeme narodne fronte – vodila protiv socijaldemokrata, nazivajući ih socijalfašistima. Komunisti neće „preotimati“ prve pristaše od katoličkih monarhista, već od socijaldemokrata. Slično tome, neka krajnje desna opcija prvo će uzimati birače od prihvatljive desne opcije, a ne od socijaldemokrata ili komunista. Zato je važno prije razvoja tipologije nove desnice u SAD-u detaljnije opisati za što se zalaže mainstream američka desnica koju ideologije u usponu najviše napadaju nastojeći ukazati na njezinu patvorenost i kontradiktornosti.
Osim spomenutog National Reviewa, ponajbolji primjer stare desnice je think tank Hoover Institution čija je direktorica Condoleezza Rice, državna tajnica u administraciji Georgea Busha mlađeg. Podcast pokrenut za vrijeme pandemije Covida-19 Goodfellows, koji još uvijek emitira Hoover Institution dobar je uvid u svjetonazor „stare“ američke desnice. Stalna postava tog podcasta su ekonomist John Cochrane, povjesničar Niall Ferguson i umirovljeni general-pukovnik američke vojske Herbert Raymond McMaster. Svi su sugovornici načelno protivnici onoga što se danas naziva woke ideologijom, ali iz klasično liberalne pozicije i uglavnom kritizirajući tek najnovije woke trendove. O religiji uglavnom ne govore, kao ni o pitanjima LGBT prava i pobačaja. Osobno su vjerojatno indiferentni prema ishodu u kulturnim ratovima sve dok on ne utječe na funkcioniranje američkog kapitalizma. Svjesni da se prodoru islamskog fundamentalizma i woke ideologije teško suprotstaviti iz pozicije bezličnog liberalizma i neodređene zapadne civilizacije svedene na 200 godina stare proizvode – slobodu govora, kapitalizam, trodiobu vlasti i sl. – pojedinci iz ocrtane struje američke desnice počeli su zagovarati neodređeno kršćanstvo.
U tom je kontekstu simptomatičan slučaj Ayaan Hirsi Ali, somalijske aktivistice i supruge Nialla Fergusona, također članice Hoover Institutiona. Ona se proslavila knjigama u kojima kritizira opresiju žena u somalijskom društvu, uključujući monstruoznu praksu genitalnog sakaćenja. Hirsi Ali kritizirala je islam iz zapadne sekularne perspektive koju je omogućilo kršćanstvo, ali se izjašnjavala ateisticom. Krajem prošle godine za britanski portal UnHerd objavila je esej Zašto sam sada kršćanka: Ateizam nas ne može opremiti za civilizacijski rat. No iz teksta proizlazi da je Hirsi Ali samo performativno i pragmatično preuzela kršćanstvo svjesna njegove mobilizacijske snage. Hirsi Ali je rekla da se od sada naziva kršćanskom između ostalog i zato što:
„Zapadnoj civilizaciji prijete tri različite, ali povezane sile: ponovno oživljavanje autoritarizma i ekspanzionizma velikih sila u oblicima Komunističke partije Kine i Rusije Vladimira Putina; uspon globalnog islamizma, koji prijeti mobilizirati golemu populaciju protiv Zapada; i viralno širenje woke ideologije, koja nagriza moralnu strukturu sljedeće generacije“.
Hirsi Ali navodi da je usvojila kršćanstvo i jer je život bez duhovnosti besmislen, ali teško se oteti dojmu da je primarno riječ o instrumentalnoj koristi koju pruža kršćanstvo. No vratimo se na trijumvirat Cochrane-Ferguson-McMaster. Spomenuta im je tema svakako u zapećku interesa, možda i da ne bi izrekli neki pretjerano kontroverzan heterodoksni stav. Gaje svojevrsni optimizam u pogledu superiornosti američkih institucija koje će naposljetku organski savladati sve izazove. Što im je u fokusu? Za Cochranea je to uglavnom sveto slobodno tržište. Pritom je Cochrane, kao i njegovi sugovornici, dogmatski otporan na činjenice koje se ne uklapaju u teoriju. U navodnoj Hegelovoj maniri („Tim gore po činjenice“) zanemarit će disrupcije slobodnog tržišta u ime borbe protiv Covida-19 – koju su svesrdno podržavali – i istovremeno gušenje sloboda koje konstantno zagovaraju. Naravno, ideal slobodne trgovine može se suspendirati kada se radi o trgovini s konkurentskim zemljama. Trijumf nad američkim proizvodom automatski postaje plod zavjere Kineske komunističke partije ili Rusije uz maksimu koju možemo opisati kao: „Slobodno tržište je dobro dok mi pobjeđujemo“.
Taj pogled omogućuje spajanje s drugim dijelom svjetonazora stare američke desnice – neokonzervativizmom. Neokonzervativci smatraju da američke institucije treba izvoziti jer drugi narodi na svijetu imaju pravo na slobodu nasuprot opresiji koju dobivaju u svojim tradicionalnim, uglavnom islamskim, društvima. To je barem ideološki narativ s kojim se dobro veže opipljivi interes vojno-industrijskog kompleksa. Trojac je generalno jastrebovski raspoložen prema svim tradicionalnim američkim neprijateljima – Rusiji, Kini, Iranu, Venezueli, Kubi. McMaster je bio ljut zbog Bidenova povlačenja iz Afganistana i smatrao je da SAD treba nastaviti potpomagati protutalibanske snage, dok svi smatraju da je Bidenova pozicija prema Iranu kompromiserski nastavak politike Obamine administracije koja je rezultirala nuklearnim sporazumom s Iranom. Bezuvjetno podržavaju i Izrael i Ukrajinu i Tajvan protiv povezanih autoritarnih sila koje su se urotile protiv slobodnog svijeta.
Nasuprot toj „staroj“ desnici kristaliziraju se tri ili četiri glavne, labavo povezane, struje nove desnice. Prvu možemo nazvati nasljednicom političkog katolicizma (sami sebe nazivaju integralistima), drugu nacionalnim konzervativcima, treću predstavlja heterogena skupina pojedinaca koja se primarno bavi pitanjem rase u SAD-u, a četvrtu čini progresivna desnica. Pritom valja napomenuti kako je riječ o gibanjima u primarno intelektualnim sferama.
Krenimo s političkim katolicizmom. Najistaknutiji predstavnici te struje pravni teoretičar s Harvarda Adrian Vermeule, te politički filozof s Notrea Damea Patrick Deneen, koji u svojoj knjizi Zašto je liberalizam propao? argumentira da su republikanci zapravo klasični liberali, a demokrati progresivni liberali. Stav klasičnih liberala, koje se u SAD-u naziva konzervativcima, prema Deneenu je kontradiktoran. Iako su klasični liberali navodno protiv države, koristili su je prilikom kreiranja kapitalizma – koji nije organska pojava – kako bi uništili tradicijsko društvo kakvo je pojedincu pružalo utočište u slučaju ekonomske neimaštine. Budući da su tradicionalne ustanove od obitelji preko šire obitelji do blisko povezane mjesne zajednice uništene disruptivnim učinkom kapitalizma, pojedincu se zapravo ne može drugačije pomoći nego bujanjem državnog aparata. Deneen i Vermeule, nasuprot laissez faire stavu, smatraju da država treba, sukladno socijalnom nauku Katoličke crkve, intervenirati u tržišne tokove i pomoći pojedincima u nevolji. Državu također treba koristiti za opće dobro kako bi se osnažile obitelj, lokalna zajednica i, u krajnju ruku, kršćanske (katoličke) vrijednosti. Pripadnici spomenute struje uglavnom su skeptični prema vanjskopolitičkom intervencionizmu, barem po pitanju ruske agresije na Ukrajinu. Pritom su uglavnom žrtve propagande Putinova režima o Rusiji kao tradicionalističkom kršćanskom raju, povodeći se uglavnom za simboličkim gestama bez sadržaja. Naciju, kao i neokonzervativci, ne definiraju prema etnicitetu. Dok je za neokonzervativce pravi Amerikanac onaj koji usvoji američke (liberalne) vrijednosti, Deneen i Vermeule nisu protivnici masovne imigracije iz hispanoameričkih zemalja jer u većinski katoličkim imigrantima vide mogućnost pretvaranja SAD-a u katoličku državu. Iz tih ćemo krugova često čuti argument da su imigranti uglavnom konzervativniji i religiozniji od prosječnog Amerikanca pa da imigracija zapravo i nije toliki problem.
Između prve i treće struje nalaze se nacionalni konzervativci. Njihov najbolji predstavnik je izraelsko-američki politolog Yoram Hazony koji surađuje i s Deneenom i Vermeuleom. Hazony stavlja veći fokus na konzervativnu (vrijednosnu) komponentu od neokonzervativaca, ali manji od integralista. Također, on definira naciju u svojevrsnim etnokulturnim terminima. U svojoj knjizi Zašto nacionalizam? Hazony argumentira da je učestalo korištena podjela između građanskog i etničkog modela nacije u osnovi lažna. Prema Hazonyju, i u zemljama koje se smatraju primjerom građanskog nacionalizma, „građanstvo“ je utemeljeno na vrijednostima i kulturi dominantne etnije koja je zapravo asimilirala manje etnije. Klasični primjer toga je Francuska, ali prema Hazonyju i SAD, koji je građen na vrijednostima i kulturi anglosaksonske civilizacije u koju se asimiliraju drugi imigranti. Iz takvog stava proizlazi protivljenje masovnoj imigraciji kako bi se omogućila asimilacija migranata, poželjno iz civilizacijski srodnih zemalja, u dominantnu kulturu. Dok je integralistima glavni problem dekristijanizacija zemalja, nacionalnim konzervativcima jednako je bitno pitanje imigracije i rušenja tradicionalnih vrijednosti.
Treća i četvrta skupina alternativne desnice pitanje masovne imigracije u SAD smatraju temeljnim problemom za koji su ostala pitanja obične tričarije. Najpoznatiji predstavnik struje koja se većinom bavi odnosima između rasa je Steve Sailer, publicist koji se već desetljećima uglavnom bavi pitanjem rasnih razlika u inteligenciji, stopi kriminala i drugim oblicima asocijalnog ponašanja. Iako je zbog kontroverznosti teme morao uglavnom objavljivati, osim u uglednom American Conservativeu, na opskurnim mjestima, drugi njegovi stavovi relativno su konvencionalni za američki kontekst. Sailer vjeruje u slobodu govora, a nije poznat kao protivnik američkog intervencionizma niti je religijski fanatik. U posljednjih godinu dana dobio je pristup i nekima od najgledanijih konzervativnih platformi. Intervjuirali su ga i američki desni novinar s najvećim dosegom Tucker Carlson, i Charlie Kirk, utjecajni mladi republikanski aktivist, što svjedoči o rastu njegova utjecaja. Sailer i njegovi sličnomišljenici poklonici su teze da ono što nazivaju HBD (Human Biodiversity – ljudski biodiverzitet) ima velike implikacije za razna područja: od imigracijske i obrazovne politike do postupanja policije, zbog čega je potrebno iskreno i bez poštovanja tabua raspravljati o tim pitanjima.
Najpoznatiji portal koji se uglavnom bavi tim pitanjima je Aporia koji uređuju Bo Winegard i Noah Carl, sociolog koji je doktorirao na Oxfordu i uglavnom se bavi pitanjem IQ-a. Tim pitanjem i općenito genetikom i njezinim utjecajem na društvo bave se i drugi istaknuti autori poput genetičara Raziba Khana, popularnih anonimnih profila na X-u poput Cremieuxa, Richarda Hananije i filozofa Nathana Cofnasa kojemu je Emmanuel College pri Sveučilištu Cambridge[1] nedavno otkazao suradnju jer je na svojemu blogu napisao da bi u stvarnoj meritokraciji broj crnaca profesora na elitnim sveučilištima bio približan nuli. Rasne razlike u inteligenciji po svim su navedenim autorima od ključnog značaja. Cenzuriranje te teme i prevladavajući stav o ljudima kao praznoj ploči onemogućava spoznaju pogubnosti i štetnosti pojedinih politika, njihovo je stajalište, na koje se nadovezuje i postavka da su Afroamerikanci prosječno manje inteligentni od pripadnika drugih rasa u SAD-u primarno zbog genetskih, a ne zbog kulturoloških razloga, zbog čega je tu razliku nemoguće poništiti vladinim politikama.
Također, prema njihovu mišljenju, američka policija prema Afroamerikancima ne postupa diskriminatorno, već su oni odgovorni za disproporcionalno velik broj kaznenih djela. Imigracijska politika trebala bi pak, tvrde oni, uzimati u obzir znanstvene spoznaje u sferi IQ-a kako ne bi došlo do porasta kriminala i da se ne bi poremetilo funkcioniranje sustava. Sjedinjenim Američkim Državama zato, iz njihove perspektive – a što možda nije uvijek izrečeno – treba više migranata s Dalekog Istoka i Europe, uključujući Židove. Naime, zagovornici treće struje u pravilu nisu antisemiti, generalno snažno podržavaju Izrael te ističu da aškenaski Židovi imaju najveći IQ od svih etničkih skupina na svijetu. Svojevrsni ideal treće skupine je meritokracija u SAD-u bez pozitivne diskriminacije marginalnih (etničkih) skupina koje nisu marginalne zbog krivnje većine. U ostalim pitanjima uglavnom slijede mainstream republikance pa bi ih se moglo opisati kao tradicionalne republikance s posebnim fokusom na pitanju rase i IQ-a.
Četvrtu skupinu možemo nazvati, uvjetno rečeno, ničeanskom ili progresivnom desnicom. Egzemplaran za tu skupinu je možda i najutjecajniji desni intelektualac izvan mainstreama, filozof rumunjskog podrijetla Costin Alamariu, poznatiji po svom nom de plume Bronze Age Pervert. Alamariu je doktorirao na Yaleu s temom Problem tiranije i filozofije u misli Platona i Nietzschea. Iako često govori o rasama, Alamariu ne stavlja naglasak na pitanje IQ-a poput treće skupine. To su za njega efemerije koje omogućavaju perpetuiranje protumeritokratskog i protuprirodnog sustava kakav je trenutno na snazi. Prirodni poredak i hijerarhiju treba uspostaviti manja skupina dobro povezanih muškaraca koja će se izdići iz anarhije kao istinska aristokracija, što se i dogodilo u Brončanom dobu. Poredak koji zagovara treća skupina Alamariu uspoređuje s vladavinom mandarina u Kini, dok je izvorni europski poredak vladavina vojnika, a ne trgovaca ili intelektualaca. Imigracija neeuropljana generalno je nepoželjna, pri čemu su manjine poput Kineza i opasnije jer suptilno unutar institucija rade na potkopavanju zapadne civilizacije uspješnije od Afrikanaca ili Latinoamerikanaca.
Prvu skupinu, političke katolike, Alamariu optužuje za potkopavanje SAD-a i zapadne civilizacije uopće zbog uvoza neeuropskih migranata pod krinkom katoličke univerzalne solidarnosti. Sebe naziva progresivnim desničarom i sljedbenikom Nietzschea nasuprot kršćanskim moralizatorima koji zapravo samo imitiraju postojeći lijevo-liberalni moral s određenim otklonima. Desnica je za njega pravi nositelj napretka civilizacije i to putem velikih pojedinaca koji stvaraju povijest poput Alkibijada, Francisca Pizarra i Napoleona. Nasuprot tim velikim pojedincima koje je ranije omogućavala europska civilizacija, postojeći vlastodršci – kako to podrugljivo govori Alamariu – u zapadnu civilizaciju uvoze „biomasu“, i to samo zbog humanitarnih instinkata odnosno „ropskog morala“, kako bi to rekao njegov učitelj. Europska civilizacija nije velika zbog kršćanstva nego neovisno ili čak usprkos kršćanstvu, glasi otprilike stav Bronze Age Perverta. Ljevica je pak zapravo, usprkos proklamiranom progresivizmu, zapravo protivnik napretka zbog redistribucionizma u korist najnesposobnijih. Ekonomska pitanja nisu pretjerano bitna za Bronze Age Perverta koji u određenim situacijama podržava libertarijance poput Javiera Mileija, a s druge strane etatiste poput salvadorskog predsjednika Nayiba Bukelea. Prema američkoj vanjskoj politici načelno je skeptičan. Protivnik je pomoći Ukrajini i Izraelu, a jedino poklapanje s trenutnim američkim konsensuzom je po pitanju neprijateljskog stava prema Kini.
Sve ocrtane struje generalno, više ili manje, podržavaju Trumpa kao najmanje zlo u trenutnim okvirima. Također, pokušavaju steći pozicije unutar njegove buduće administracije. U posljednjoj su administraciji bili razni neokonzervativci poput spominjanog McMastera, bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost. Da spomenute ideje nisu bez utjecaja svjedoči nekoliko primjera. Kandidat za predsjednika na republikanskim predizborima Vivek Ramaswamy definirao se nacionalistom i održao je govor na konferenciji nacionalnih konzervativaca, Bronze Age Perverta na X-u prati republikanski kandidat za potpredsjednika J. D. Vance, na kojega je navodno utjecao Alamariuov prijatelj i sumišljenik Curtis Yarvin čije ideje navodno simpatizira i mogul iz Silicijske doline Peter Thiel. Elon Musk više je puta dijelio postove na X-u pripadnika treće struje alternativne desnice. Vance je u uvodu svoje biografije citirao rad Raziba Khana, a u podcastu Bronze Age Perverta gostovali su sigurnosni konzultant predsjednika Ronalda Reagana Edward Luttwak i osnivač utjecajne privatne vojske Blackwater Erik Prince. Obojica figuriraju kao potencijalni kandidati za mjesta u možebitnoj Trumpovoj administraciji.
Europskoj desnici, načelno rečeno, generalno je bitno očuvanje etnokulturnog identiteta nacije čija je homogenost ideal, generalno je važno i da religija ostane važan društveni faktor – uz pomoć države, ako je to potrebno. Ove trendove sada prati i američka desnica, dok su u Europi takvi stavovi u jednoj generaciji od općeprihvaćenih postali „krajnje desni“. Razumijevanje ocrtanih trendova na američkoj desnici važno je jer SAD kao najjača zemlja svijeta pokreće intelektualne trendove. Ocrtani trendovi mogli bi se vratiti poput bumeranga u (kontinentalnu) Europu, tim više jer i Europa demografski počinje biti nalik SAD-u, dok se nepoželjni fenomeni poput izražene polarizacije između mladih muškaraca i žena u političkoj sferi, sve više osjećaju i na Starom kontinentu.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija
[1] Izvorno je pisalo da je „Sveučilište Cambridge nedavno otkazalo suradnju“ Cofnasu, što je netočno. Cofnas je u trenutku pisanja članka još uvijek zaposlenik Sveučilišta Cambridge, a suradnju je otkazao samo Emmanuel College. [Opaska autora, 20. 10. 2024]
