Ruska eksklava Kalinjingradska oblast, ukliještena između Litve i Poljske, trenutno je jedna od najmilitariziranijih regija u Europi. Kalinjingrad danas nosi ime po Mihailu Kalinjinu, formalnom poglavaru Sovjetskog Saveza od 1938. do 1946., a prethodno je bio poznat kao Königsberg, najveće urbano središte u njemačkoj Istočnoj Pruskoj. Na poljskom je grad znan kao Królewiec, a na litavskom kao Karaliaučius. Sva tri naziva znače isto – kraljev grad. U Königsbergu je za pruskog kralja okrunjen Fridrik I, a ta će država, do tada u vazalnom odnosu spram kralja Poljsko-Litavske unije, uništiti uz pomoć Ruskog Carstva i Habsburške Monarhije Poljsku i sprovesti ujedinjenje Njemačke. Usprkos toj dinamici iznimno važnoj za povijest cijele Europe, glavni grad Istočne Pruske možda je ipak najpoznatiji kao rodno mjesto njemačkog filozofa Immanuela Kanta koji navodno svoj rodni grad nikada nije napuštao.
Nedavno objavljena knjiga povjesničarske Nicole Eaton bavi se poviješću toga grada i Istočne Pruske pod nacistima i tijekom uspostave sovjetske vlasti. Naslov knjige Njemačka krv, slavensko tlo: kako je nacistički Königsberg postao sovjetski Kalinjingrad (German Blood, Slavic Soil: How Nazi Königsberg Became Soviet Kaliningrad ) objavljene u izdanju ugledne izdavačke kuće Cornell University Press, na prvi se pogled može činiti irelevantnim za širu publiku izvan historiografske javnosti. No, u knjizi ima mnogo tema koje su iznimno važne za razumijevanje aktualnog političkog trenutka na globalnoj razini u kojemu Rusija koristi sovjetsko nasljeđe za promoviranje agresivnih imperijalističkih planova. Također je tema posebno važna za hrvatski kontekst, uzimajući u obzir prevladavajući mit da su komunističke države nastojale nadići nacionalno pitanje te su bile inherentno multietnične, multikulturalne i tolerantne prema etničkim manjinama. Većinu slučajeva komunističke represije u Hrvatskoj možemo povezati i usporediti s nekim ranijim postupanjima sovjetskih vlasti. Najosvještenija je u tom smislu poveznica između Katynske šume i Bleiburga kao zločina u kojima komunisti uništavaju protu-elitu i klicu mogućeg otpora uspostavi njihove diktature. Vođa hrvatskog naroda u 30-ima i predsjednik Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček napisao je u svojim memoarima da poslijeratni pokolj u Jugoslaviji „zasjenjuje čak i infamni pokolj poljskih oficira po Sovjetima u Katynskoj šumi“. Progoni etničkih manjina koje je provodio Sovjetski Savez također su usporedivi s onima njihovih vjernih jugoslavenskih učenika.
No, vratimo se na spomenutu knjigu. S jedne strane, ona je priča o tome kako su dva totalitarna sustava vršila zločine na istom prostoru – jedinoj regiji koja je bila integralni dio i Sovjetskog Saveza i Trećeg Reicha. S druge strane, iz ovog slučaja možemo izvući i pouke o prenaglašavanju utjecaja ideologije na konkretne sukobe i o tome kako proklamirani diskurs može biti u potpunoj suprotnosti s politikama na terenu. „Acta non verba”, kako su govorili stari Latini, ostaje i danas vrlo vrijednom poslovicom.
Neobičan geografski položaj Istočne Pruske nakon Prvog svjetskog rata pridonio je osjećaju straha od neprijatelja, dok je blizina Sovjetskog Saveza dodatno pridonijela snažnom antiboljševičkom raspoloženju prevladavajućem u cijeloj Njemačkoj. Prostor je bio od ostatka zemlje odvojen uskim koridorom koji je pripadao Poljskoj pa je imao i posebnu ulogu u nacističkim imperijalističkim planovima. Nacisti su u Istočnoj Pruskoj ostvarili najuvjerljiviju pobjedu na posljednjim izborima 1933. Dobili su čak 56,5 posto glasova, dok su u cijeloj Njemačkoj dobili manje od 44 posto glasova. Regija je postala jedno od ključnih uporišta nacista. Brutalni regionalni vođa nacista, gauleiter Erich Koch vodio je najjaču regionalnu organizaciju Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke. Pod njegovim vodstvom Istočna Pruska postaje poligon za provedbu nacističke ideologije. Koch je bio ključan za njemački genocidni imperijalistički plan Lebensrauma na područjima osvojenima od Sovjetskog Saveza, Litve i Poljske.
Königsberg i Istočna Pruska postali su, ističe autorica, de facto sjedište Hitlerova „ratnog imperija”. U Istočnoj Pruskoj otvaraju se brojni koncentracijski logori. Prvo za poljske ratne zarobljenike, zatim sovjetske zarobljenike, političku opoziciju i Židove. Pred kraj nacističke vladavine u Königsbergu i Istočnoj Pruskoj, SS je u siječnju 1945. izvršio masakr nad nekoliko tisuća preživjelih Židova natjeravši ih da marširaju do obale Baltičkog mora. Prodorom Crvene armije u jesen 1944. počinje egzodus Nijemaca s tog područja. Gotovo dva milijuna istočnopruskih Nijemaca napustilo je svoje domove. Oni koji to nisu učinili postali su žrtve terora pobjedničke Crvene armije, a mnogi su umrli od gladi i zaraznih bolesti. Autorica navodi da je prema nekim procjenama od 2 490 000 stanovnika Istočne Pruske u ožujku 1944. gotovo 511 000 umrlo u borbama ili od gladi, hladnoće, bolesti itd. Od tih žrtava čak 311 000 bili su civili. Oni koji su ostali u istočnoj Pruskoj postali su žrtve teške represije sovjetskih vojnika, dok je silovanje žena bilo iznimno rašireno. Višestruko nadmoćnija sovjetska nadvladala je dobro utaborene, malobrojnije njemačke snage u Königsbergu u travnju 1945.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Königsbergu je ostalo više od 150 000 Nijemaca. Njihov položaj ostao je nedefiniran. Stanovnici nisu postali državljani Sovjetskog Saveza, niti je formirana posebna teritorijalna jedinica za njemačku većinu, što je inače bio slučaj u komunističkim tvorevinama koje su u principu slijedile načelo etnofederalizma. Istočnopruski Nijemci postali su i formalno „apatridi”. Unatoč tome, nakon ulaska u grad i okupacije Istočne Pruske, sovjetske vlasti nisu imale namjeru protjerivati preostalo njemačko stanovništvo, za razliku od ostalih istočnoeuropskih zemalja, uključujući i Jugoslaviju, čije su mjere sankcionirane na Potsdamskoj konferenciji u srpnju-kolovozu 1945. Već u ljeto 1945., navodi Eaton, Königsberg je postao „mjesto masovne smrti”. U rujnu 1945. njemačko stanovništvo u sovjetskoj Istočnoj Pruskoj palo je na 129 614 stanovnika sa 150 000-200 000 u travnju 1945. Nešto više od polovice preostalih stanovnika živjelo je u Königsbergu. Autorica navodi da čak i sovjetski dokumenti pokazuju da je oko 20 posto stanovnika Königsberga umrlo između lipnja 1945. i siječnja 1946. Broj Nijemaca u Istočnoj Pruskoj smanjio se za dodatnih 8 posto između veljače i svibnja 1946.
Autorica pojašnjava:
„Za usporedbu, jedna trećina od 122 671 osobe internirane u zarobljeničke logore u sovjetskoj okupacijskoj zoni —gdje su se zatvorenici suočavali s najtežim, najnehumanijim životnim uvjetima u cijeloj poslijeratnoj Njemačkoj — umrla je između 1945. i 1949. No, u sovjetskoj Istočnoj Pruskoj, barem četvrtina slobodnog njemačkog stanovništva, čak i prema skromnim procjenama, umrla je od pothranjenosti ili bolesti samo u prvoj godini.”
Tijekom sljedeće dvije godine lokalne su sovjetske vlasti djelomično pokušavale integrirati njemačko stanovništvo raznim antifašističkim klubovima i ideologijom marksizma, no naposljetku je prevladalo stajalište o nemogućnosti integracije, kako se otvoreno govorilo, kontrarevolucionarnog njemačkog elementa. Nakon zimske gladi 1946.-1947., iako su Nijemci višestruko češće umirali od gladi nego sovjetski doseljenici, vlasti su ih optuživale za sabotažu kao petokolonaške elemente. Bolnice su pak bile segregirane. Lošije opremljene i malobrojnije bile su rezervirane za njemačku većinu, a bolje opremljene i mnogobrojnije bile su za doseljene građane Sovjetskog Saveza, uglavnom Ruse. Marksisti, koji bi u teoriji trebali biti internacionalci, podijelili su stanovnike po etničkoj osnovi na građane prvog i drugog reda. Ubrzo je ono malo preostalih Nijemaca protjerano 1947. i 1948.
Ono što je problematično u knjizi Nicole Eaton određena su objašnjenja sovjetske politike prema Nijemcima. Ona previše važnosti pridaje proklamiranoj ideologiji ili onome što bi u teoriji sovjetski marksizam trebao biti. Unatoč proklamiranoj ideologiji, sam razmjer stradanja Nijemaca govori da se ne može raditi o pukoj devijaciji i nemaru vlasti. Autorica inzistira na tezi da čak ni nasilje vojnika nad civilnim stanovništvom nije bila politika Crvene armije, dok se poratna stradanja Nijemaca također mogu objasniti objektivnim okolnostima, a ne planom sovjetske vlasti. No, teško se oteti dojmu da druga najveća sila svijeta i pobjednica u ratu nije mogla spriječiti glad i epidemiju zaraznih bolesti, tim više kad se uzme u obzir usporedba sa zarobljeničkim logorima. Nejasno je kako u samo jednoj godini barem četvrtina ljudi može umrijeti od gladi i bolesti, a da državna vlast za to barem ne mari i time je krivac. Sve se to dogodilo unatoč činjenici da nije postojala vojna prijetnja sovjetskoj vlasti u Istočnoj Pruskoj. U brojnim zemljama istočne Europe antikomunistički gerilci, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini poznati kao križari, odnosno škripari, sljedećih su se nekoliko godina borili protiv sovjetskih ili prosovjetskih vlasti. Međutim, to nije bio slučaj u Istočnoj Pruskoj. Nacistička elita je pobjegla ili umrla u borbama, tako da nije bilo organiziranog vojnog pa ni političkog otpora.
Eaton brojnim primjerima pokazuje da je položaj Nijemaca naspram sovjetskih doseljenika, velikom većinom Rusa, bio dijametralno drugačiji. Nijemci, koji su desetkovani, nisu dobili državljanstvo. Trgovine su bile etnički podijeljene. Osam ih je bilo za „ruske državljane”, a sedam za „njemačko stanovništvo”. Istovremeno, trgovine za njemačke stanovnike imale su manji izbor i ponudu proizvoda. Najbolji stanovi podijeljeni su sovjetskim doseljenicima, a sovjetski radnici u tvornicama prvi su primali plaće. Nijemci su zapravo bili manje plaćeni unatoč superiornom obrazovanju. Teškoće i bijeda u pokrajini nisu utjecali na Nijemce blago nesrazmjerno u odnosu na nove doseljenike nego drastično. Prema sovjetskim podacima, 1947. godine stopa smrtnosti u kalinjingradskoj bolnici bila je najveća u Sovjetskom Savezu. Ipak, umrlo je 14,5 posto njemačkih, a 4,1 posto sovjetskih pacijenata.
Unatoč svemu navedenom, autorica tvrdi: „Dok su nacisti kombinirali gospodarsko iskorištavanje resursa s rasnom mržnjom kako bi koristili glad i bolesti kao oružje, poslijeratni Königsberg nije postao smrtonosan planirano, već velikim dijelom kao dugoročni nusprodukt poslijeratnog uništenja. Administrativno i financijsko zanemarivanje regije od strane Moskve – više zbog proračunskih ograničenja i administrativne zbrke nego ideološke kalkulacije – poslužilo je produžavanju destruktivnog kruga deprivacije”.
Iako je marksizam internacionalan, uvijek je ovisio o nacionalnim okolnostima. U tom kontekstu prikladno je primijeniti zaključak kanadskog povjesničara Seana McMeekina iz nedavno objavljene knjige Staljinov rat (Stalin’s War) o velikim čistkama u Sovjetskom Savezu:
„Iako su moskovski montirani procesi i čistke Crvene armije izazvale najveću pozornost izvan Rusije, otprilike devet desetina žrtava Velikog terora bile su etničke manjine, pretežno Ukrajinci i Poljaci. Bizarna predodžba koju su iznijeli sovjetski apologeti – da je režim koji prolazi kroz genocidni paroksizam ksenofobije kod kuće bio odan međunarodnom pravu, svetosti granica i principima kolektivne sigurnosti u inozemstvu – iskrivila je diplomatsku povijest tog razdoblja“.
Sovjetski je Savez preselio cijele narode zbog optužbi za navodni kolaboracionizam sa Silama Osovine. Jedan od poznatijih slučajeva je deportacija gotovo 200 tisuća Korejaca koji su živjeli na krajnjem istoku Sovjetskog Saveza u Kazahstan i Uzbekistan, dok su tijekom Drugog svjetskog rata deportirani baltički narodi, Čečeni, Inguši i drugi sjeverno-kavkaski narodi. Poljaci u Sovjetskom Savezu su, kao navodna peta kolona matične zemlje, desetkovani tijekom Staljinovih čistki u 30-ima, a njihov progon doživio je vrhunac tijekom dvogodišnje sovjetske kontrole nad istokom zemlje sukladno Paktu Ribbentrop-Molotov. Nijemci su u prve dvije godine okupacije Poljske (1939.-1941.) ubili 120 tisuća ljudi u svojoj okupacijskoj zoni, a Sovjeti najmanje 400 tisuća na području koje su anektirali (Gross, Jan T. Revolution from abroad: the Soviet conquest of Poland’s western Ukraine and western Belorussia. Princeton University Press, 2002., 228-229). Razlika je tim drastičnija jer je u području koje je anektirao Sovjetski Savez živjelo manje stanovnika nego u njemačkoj okupacijskoj zoni. Usprkos svim navedenim činjenicama brojni povjesničari i intelektualci odbijaju primijetiti zbog ideološke pristranosti da je komunistički raj na zemlji tretirao čitave narode kao neprijateljske.
U knjizi američke povjesničare Nicole Eaton također se propagandi, diskursu i teoriji pridaje prevelika važnost u usporedbi s događanjima na terenu. Sama autorica daje dva izvrsna primjera koji pokazuju da ideologije mogu biti fleksibilne sukladno političkim potrebama. Taj zaključak vrijedi i za nacizam i za staljinizam. Prvi primjer je nacistička politika prema Mazurcima – luteranskim polonofonim stanovnicima južne Istočne Pruske. Ta je populacija glasala za ostanak u Njemačkoj na plebiscitu 1920., nasuprot priključenju Poljskoj. Unatoč protuslavenskom rasizmu i nordijskom supremacizmu nacističke stranke, polonofoni, uglavnom luteranski Mazurci definirani su kao pripadnici njemačke nacionalne zajednice. S druge strane, unatoč deklarativnom internacionalizmu i klasnoj solidarnosti, ruski nacionalizam rehabilitiran je u SSSR-u 1930-ih. Sam rat prikazan je, navodi Eaton, kao „borba dobrog, jakog i čistog Rusa Ivana protiv tehnološki sposobnog, ali pokvarenog Nijemca Fritza”. Dobar primjer u kulturnoj sferi je remek-djelo Sergeja Ejzenštejna Aleksandar Nevski iz 1938, koji jasno šalje političku poruku prikazujući sukob između Teutonskih vitezova, koji su prilično dehumanizirani, i Rusa, kako bi se ostavio dojam perenijalnosti sukoba između Germana i Slavena.
Kako proklamirani internacionalizam i klasna solidarnost funkcioniraju u praksi, dobro pokazuje jedan primjer iz knjige Nicole Eaton Njemačka krv, slavensko tlo. Kada se Crvena armija približila imanju grofice Marion von Dönhoff u Istočnoj Pruskoj, seljaci su mislili da će ipak preživjeti jer će Sovjeti pokazati klasnu solidarnost prema njima, dok će aristokrate ubiti. Međutim, svi su tretirani primarno kao Nijemci:
„Racionalizirajući svoj očaj, brojne su izbjeglice protumačile prikaz boljševizma u nacističkoj propagandi (vulgarno uzdizanje klase nad rasom) kao razlog za nadu da će obični radnici i seljaci biti pošteđeni bijesa sovjetske osvete. Kako je Dönhoff kasnije lamentirala: ‘Ni oni ni ja nismo imali pojma koliko smo bili u zabludi misleći da se radnicima ništa neće dogoditi’“.
Protjerivanjem Nijemaca Kalinjingrad, kako je 1946. godine nazvan Königsberg, dobiva arhitektonska obilježja u skladu s novim režimom. Vlasti su koristile kombinaciju komunizma, antinjemačkog nacionalizma i narativa o iskonskom slavenstvu. Može se reći da je grad bio podvrgnut etnonacionalističkom kulturocidu kako bi se uklopio u „slavensko tlo“. Sovjetske vlasti koristile su se neutemeljenim argumentom o Königsbergu i drevnoj Prusiji kao „drevnom slavenskom tlu”, kako je Staljin rekao Churchillu u prosincu 1943. godine.
Unatoč povremenom prenaglašavanju čisto ideološkog momenta u odnosu na nacionalistička ili imperijalistička objašnjenja, autorica daje mnogo primjera koji čitatelju daju mogućnost da dođe do suprotnog zaključka – to je odlika svake dobre historiografske knjige. U tome je i vrijednost ove izvrsne studije o području na kojem su se sukobile dvije najubojitije ideologije 20. stoljeća.
Rezultat je bio sljedeći, kako Eaton efektivno zaključuje:
„Sovjetski Savez je anektirao nacistički Königsberg kako bi zamijenio etničku isključivost fašizma internacionalističkim univerzalizmom socijalizma, ali umjesto toga podigli su Kalinjingrad kao rusku nacionalnu domovinu, zajedno sa mitom o slavenskom podrijetlu i etničkim preduvjetom za pripadnost zajednici. Sovjetski Kalinjingrad uništio je nacistički Königsberg, da bi ga ponovo izgradio na istim temeljima”.
Komunistički totalitarizam, kako lijepo pokazuje spomenuta studija nije samo uništavao klasne neprijatelje, već su klasni i nacionalni neprijatelj često prikazivani kao istovjetni. U hrvatskoj javnosti ta činjenica nije pretjerano rasvijetljena. Druga Jugoslavija je kao eksplicitno slavenska tvorevina isključivala a priori ne-slavenske manjine poput Albanaca, Mađara i Nijemaca. Sama himna „Hej Slaveni“ ima prilično primordijalne elemente poput: „Hej Slaveni, još ste živi/Duh naših djedova,/Dok za narod srce bije/Njihovih sinova“, a završava s eksplicitnom prijetnjom izdajicama slavenstva: „Proklet bio izdajica/Svoje domovine!“. Valja se prisjetiti i popularne partizanske pjesme „Uz maršala Tita“ u kojoj se nalazi stih: „Rod prastari svi smo, a Goti mi nismo, Slavenstva smo drevnoga čest. Ko drukčije kaže, kleveće i laže, našu će osjetit’ pest“. Tu je „pest“ uistinu i osjetio po partizanima smaknuti splitski intelektualac, povjesničar Kerubin Šegvić koji je stradao upravo zbog promicanja gotske teorije o podrijetlu Hrvata. Autor spomenute pjesme Vladimir Nazor je pak bio jedan od idejnih inspiratora kulturocida nad kulturnom baštinom povezanom s mletačkim i talijanskim nasljeđem, od kojih je najistaknutija Bajamontijeva fontana, poznatija kao Bajamontuša, na splitskoj rivi.
Nijemci su pak u potpunosti nestali iz Jugoslavije nakon progona u režiji jugoslavenskih komunista. Prema popisu iz 1931. više od 500 tisuća stanovnika iskazalo je njemački kao materinji jezik. Više od 60 tisuća tisuća njemačkih civila stradalo je tijekom rata i u poraću. Opustjela imanja iseljenih i poubijanih Nijemaca zauzeli su kao ratni plijen uglavnom Srbi iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Vojvodina je od regije s trećinom Srba došla do toga da Srbi danas čine više od dvije trećine stanovnika. Sve potpomognuto navodno internacionalističkim politikama komunističkog režima. Pojedini su pak većinski hrvatski krajevi poput zapadne Hercegovine tretirani kao nepopravljivo „fašistički“ te su nosili kolektivnu stigmu uz transgeneracijski prijenos krivnje.
Naravno, vodeći jugoslavenski (i hrvatski) komunisti prolazili su razne neformalne tečajeve u Sovjetskom Savezu, sudjelovali su u Španjolskom građanskom ratu u jedinicama pod vodstvom časnika NKVD-a i Crvene Armije, te su interne partijske „kursove“ provodili sukladno sovjetskim uputama i načelima Kominterne. Zato je tim važniji odnos Sovjetskog Saveza prema istočnopruskim Nijemcima i Kaljiningradu kako bi se ustanovili opći obrasci u odnosu komunističkih režima prema populacijama koje su smatrali „neprijateljskima“.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Ogledi i rasprave na Trećemu programu Hrvatskoga radija.
