Tomislav Kardum: Putin i nova željezna zavjesa

U zapadnim srednjostrujaškim medijima ustalila se percepcija po kojoj je podržavanje ili idealiziranje trenutne ruske vlasti na čelu s Vladimirom Putinom primarno fenomen kod desnih populističkih stranaka, odnosno „krajnje desnice“ – kako te stranke tituliraju srednjostrujaški mediji. Zanemaruje se pritom činjenica, što je odraz implicitnog orijentalizma spram istočne Europe, da „krajnja desnica“ nije politička opcija koja je proruska u cijeloj Europi. Dapače, u Poljskoj, zemlji koja je najveći podupiratelj Ukrajine, na vlasti je nacionalno konzervativna stranka Pravo i pravda (PiS), čiji je čelnik Jarosław Kaczyński postao, uz mađarskog premijera Viktora Orbána, simbol svih prijetnji zapadnoj liberalnoj demokraciji. Općenito, desno populističke opcije u bivšem istočnom bloku, s izuzetkom Orbánovog Fidesza, zauzimaju oštar stav prema Rusiji, ali o tomu će više riječi biti kasnije. Ponajprije, zbog Orbánovog blagog stava prema Rusiji, uvjetovanog ekonomskom penetracijom Rusije u Mađarsku, uvelike je narušena suradnja u okviru Višegradske skupine. Češka ministrica obrane Jana Černochová poručila je kako je Mađarskoj važnija „jeftina ruska nafta“ od „ukrajinske krvi“, dok je Orbána izravno kritizirao i njegov suradnik u borbi protiv centralizacijskih i kolonijalnih težnji Bruxellesa poljski premijer Mateusz Morawiecki.

Odnos prema Rusiji općenito je jedna od zapreka ujedinjenju dviju desnih političkih grupacija u Europskom parlamentu – Identiteta i demokracije te Europskih konzervativaca i reformista. Zajedno bi te dvije opcije imale 121 zastupnika – s 12 parlamentaraca Orbánovog Fidesza koji nije član nijednog kluba – čime bi postali treći najveći parlamentarni klub nakon Europske pučke stranke i socijaldemokrata pa bi samim time imali i barem donekle veći utjecaj na kreiranje europskog zakonodavstva. Dok s Europskim konzervativcima i reformistima (ECR) vladajuća osovina pučana, socijaldemokrata, liberala i, po potrebi zelenih, ponekad i surađuje, prema Identitetu i demokraciji (ID) postoji svojevrsni „sanitarni kordon“ te se njihovi prijedlozi automatizmom odbacuju. Europskim konzervativcima i reformistima nekoć je dominirala britanska Konzervativna stranka, a danas je najjači čimbenik u toj grupaciji upravo PiS. Tu je i vladajuća češka Građanska demokratska stranka (ODS), ali i dio desnih populista iz zapadne Europe. Iz zapadne je Europe tu i protumigrantski Vox, trenutačno treća najveća stranka u Španjolskoj, flamanski nacionalisti, ali i Švedski demokrati (SD). Ta je stranka čak i prije ruske invazije na Ukrajinu bila jedan od rijetkih zagovornika švedskog pristupanja NATO-u, umjesto tradicionalno neutralne švedske vanjske politike koju su gorljivo zagovarali socijaldemokrati. Ipak, iz zapadne je Europe najvažnija zasigurno stranka Braćo Italije (Fratelli d’Italia) Giorgije Meloni koja je postala ključnom figurom talijanske desnice. I predsjednik Voxa Santiago Abascal i Meloni česti su gosti na konferencijama pod patronatom američkih republikanaca, što je još jedan dokaz u prilog tezi o njihovoj snažnoj proameričkoj, odnosno atlantističkoj, vanjskopolitičkoj orijentaciji.

Međutim, spomenuti su slučajevi ipak „iznimke“ za „krajnju desnicu“ u Europi koja je prije rata bila više ili manje eksplicitno proputinistička, dok sada proruski stav prikriva podjelom krivnje ili formalnom osudom agresije u neutralnim i blagim terminima, budući da je hvaljenje Vladimira Putina postalo moralno neodrživo i neprihvatljivo za većinu javnosti. Stranke članice Identiteta i demokracije redom su proruske, s izuzetkom estonskih nacionalista koji su zalutali u tu „grupaciju“, barem po tom pitanju. U tom je kontekstu možda i najpoznatiji primjer koalicijski partner Giorgije Meloni u „koaliciji desnog centra“ – bivši, i vjerojatno budući, talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini. Za čelnika Lige prije tri godine Putin je bio „najbolji državnik u Europi“. Više se puta slikao u majici s Putinovim likom, govorio da bi mijenjao talijanskog predsjednika za Putina i sl. Sada je osudio agresiju na Ukrajinu, ali je krajem svibnja ove godine trebao u aranžmanu ruske vlade otputovati u Moskvu s tajanstvenim ciljem. Salvini je govorio kako ide u Moskvu kako bi utjecao na okončanje rata, ali je nakon javnog pritiska te pritiska koalicijskih partnera u vladi tehnokrata Marija Draghija čiji je Liga bila član, otkazao put.

Francuska „krajnja desnica“ također je prije rata bila ljubitelj Putina. Stranka Marine Le Pen Nacionalno okupljanje i financijski je indirektno povezana s ruskom vlašću. Naime, njena stranka nije mogla dobiti kredit od francuskih banaka pa se zaduživala kod ruskih, naravno povezanih s Kremljom, iza čega su ostale različite financijske dubioze. Drugi kandidat desnice na nedavnim predsjedničkim izborima Éric Zemmour je pak u predizbornu brošuru stavio svoju sliku s Putinom, što mu je postalo otegotna okolnost jer je uskoro došlo do ruske invazije na Ukrajinu koju su svi, iskreno ili pragmatično, osudili. Ipak, Le Pen je uz osudu jasno dodala da Francuska može u slučaju ruskog povlačenja opet biti prijatelj s Rusijom, dok je početkom kolovoza pozvala vladu da ukine „besmislene“ sankcije Rusiji. Kod francuske je desnice takav sentiment plod i imperijalističkih nagnuća. Naime, dio francuske političke elite, što je bilo izraženo kod Charlesa de Gaullea koji je povukao Francusku iz NATO-ove vojne integrirane komande, ne pristaje na sekundiranje SAD-u, smatrajući da Francuska ima snage za samostalno projiciranje vlastite globalne moći. U tom je kontekstu Rusija „logični“ kontinentalni saveznik protiv transatlantske „pošasti“, a obrisi takvog razmišljanja mogu se nazrijeti i kod centrističkog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Trenutačno je Macron od europskih čelnika zagovornik „najmekše“ linije prema Rusiji. Istaknuo je i da Rusiju ne treba „poniziti“, a često i razgovara s Putinom, očito smatrajući da je za dugoročnu emancipaciju Francuske od SAD-a nužan opstanak ruskog faktora. Zagovornik europske vojske i zajedničke obrambene politike ne tako davno je govorio da „naša politika prema susjedstvu nije politika prema susjedstvu SAD-a, zbog čega je neodrživo da bi naša međunarodna politika trebala biti ovisna o SAD-u“, ali onda je ruski napad na Ukrajinu pomutio „dugoročne“ planove Elizejske palače.

No, vratimo se proruskim desnim populistima. Snažno proruski stav zauzima i Alternativa za Njemačku (AfD), u čemu, paradoksalno, prednjači najdesniji istočnonjemački dio stranke. „Krilo“ Bjorna Hockea, frakcija AfD-a, pod nadzorom je njemačkog Saveznog ureda za zaštitu ustava zbog ekstremizma, a upravo je Hocke prije dva mjeseca na stranačkoj konvenciji predložio rezoluciju u kojoj se govori o „sukobu“, a ne ratu u Ukrajini. To je ipak izazvalo protivljenje umjerenijeg zapadnog djela stranke koji se ne bavi toliko identitetskim pitanjima, već kritizira njemački položaj u Europskoj uniji uglavnom iz fiskalno konzervativnih pozicija. Notorno proruska je i Slobodarska stranka Austrije (FPO), čiji je čelnik Heinz-Christian Strache nedavno morao otići iz vlade i stranke, nakon što ga je na Ibizi nasamarila navodna izaslanica ruskog oligarha s kojom je, što su zabilježile kamere, dogovarao shemu s davanjem državnih natječaja nepostojećoj ruskoj tvrtki u zamjenu za preuzimanje medijskog koncerna i pozitivno praćenje stranke. Bivšoj ministrici vanjskih poslova Austrije, članici FPO-a Karin Kneissl, Putin je bio gost na svadbi, a s njime je ponosno pred kamerama i plesala. Sada FPO, osim što se protivio obraćanju ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog austrijskom parlamentu, predlaže jačanje austrijskog neutralnog statusa, obnovu veza i ukidanje europskih sankcija Rusiji.

U spomenutu kategoriju treba ubrojiti i „nedržavnog“ aktera sa zapada: nekoherentnu manjinsku skupinu američkih konzervativaca koji u Putinu vide borca za tradicionalne vrijednosti ili mogućeg saveznika protiv rastuće Kine. Potonje je bila politika Trumpovog savjetnika Stevea Bannona, dok  američki paleokonzervativci zauzimaju ravnodušan stav prema ratu u Ukrajini, ali između njihova izolacionizma i proruskog stava nije uvijek moguće staviti znak jednakosti. „Stvarno me nije briga što će Putin napraviti jer on nije moj predsjednik, ne predsjeda mojom zemljom“, rekao je možda i najpopularniji konzervativni voditelj na svijetu Tucker Carlson, oslikavši dobro taj stav. Sličnu argumentaciju koriste intelektualci s post-liberalne desnice poput Sohraba Ahmarija ili Roda Drehera koji uz ravnodušni stav često preuveličavaju i mogućnost nuklearnog rata s Rusijom kako bi senzibilizirali publiku za svoj pogled na problematiku. Međutim, i u onom dijelu  američkih desničara koji Putinu pristupaju afirmativnije, uglavnom nema oduševljavanja, osim kod nekolicine, za njegovu politiku, već u Rusiji vide prikladnog partnera. Zato ne čudi da se često pozivaju na predavanja i tekstove strukturalnog realista Johna Mearsheimera koji tvrdi da je širenje NATO-a isključivi uzrok rusko-ukrajinskog rata. „Podjela interesnih sfera“ može imati savršenog smisla za američke nacionalne interese. Iako se čini da je američka vanjskopolitička elita unisono „jastrebovski“ oštra prema Rusiji, spomenuti je Mearsheimer dio vanjskopolitičkog establišmenta, kao i glavni urednik utjecajnog časopisa The National Interest Dmitri Simes, neformalni savjetnik predsjednika Richarda Nixona i Henryja Kissingera, koji je bio jedan od kreatora Trumpove vanjske politike prema Rusiji, a još uvijek se, usprkos ratu, pojavljuje kao gost komentator u emisiji Velika igra (Большая игра) na propagandnom prvom kanalu ruske javne televizije. Odstupnica za promjenu politike prema „velikima“ uvijek se čuva.

Treba imati u vidu i da američki desni komentatori često tumače rusko-ukrajinski rat isključivo iz ideološke perspektive, ne uzimajući u obzir složene povijesne okolnosti. Odraz je to, paradoksalno jer je riječ o „centru svijeta“, provincijalnosti američke javne sfere. Svakom pitanju američki komentatori često, neovisno o političkom opredjeljenju, uglavnom pristupaju iz perspektive ideoloških sukoba karakterističnih za anglosferu. Tako je za Jordana Petersona jedan od uzroka ruske invazije na Ukrajinu „woke“ ideologija. „Jesmo li prijeteće degenerični? Mislim da bi odgovor na to mogao biti potvrdan. Ideja da se nalazimo u kulturnom ratu postala je opće mjesto. Koliko je ozbiljan taj rat? Je li dovoljno ozbiljno da poveća vjerojatnost da će Rusija, recimo, biti motivirana za invaziju i potencijalno onesposobiti Ukrajinu samo kako bi patološki Zapad držala podalje od te zemlje, koja je ključni dio povijesno ruske sfere utjecaja?“ zapitao se retorički nedavno Peterson. Prema takvom pogledu, Rusi su u NATO-u navodno vidjeli novu emanaciju komunizma i pobojali su se njegove težnje za modeliranjem ljudske prirode, pojašnjava planetarno popularni kanadski psiholog. Zato su se protiv „woke“ ideologije odlučili boriti, kako se vidi u znakovlju ruskih postrojba u Ukrajini – sa srpom i čekićem!

Međutim, često se zanemaruje činjenica da Putin uživa značajnu podršku ili barem razumijevanje i na lijevoj strani političkoga spektra. Očigledno je to kod krajnje lijevih opcija poput polu-reformiranih istočnonjemačkih komunista u stranci Ljevica (Die Linke) te kod irskog lijevo-nacionalističkog i antiimperijalističkog Sinn Féina. Vidimo to i kod istaknutih lijevih figura poput Noama Chomskog, koji u svakom protivniku SAD-a uspiju pronaći nešto pozitivno ili barem manje negativno nego kod SAD-a. Kod Chomskog je ta linija „konzistentna“ od Crvenih Kmera, preko Slobodana Miloševića, do Vladimira Putina. Lijeve pak vlade širom Latinske Amerike blisko surađuju s Rusijom koja vješto koristi veze propalog Sovjetskog Saveza. Bivši pak marksistički gerilci, koji sada čine vlast širom Afrike, također podržavaju nasljednika Sovjetskog Saveza koji je bio instrumentalan u njihovoj borbi protiv kolonijalne vlasti.

U bivšem Istočnom bloku situacija s „razumijevanjem“ za rusku poziciju znatno je drugačija nego u zapadnoj Europi. Svojevrsna „proputinistička željezna zavjesa“ razvila se od Šćećina do Trsta. Desnica – i „krajnja“ i „obična“ – zauzima snažan stav protiv ruskog ekspanzionizma, dok „mainstream“ ljevica, odnosno socijaldemokrati nalaze razumijevanje za ruske postupke, za razliku od njihovih kolega na zapadu. Pritom u tom kontekstu postoje iznimke jer Poljska, Estonija, Latvija, Litva i Rumunjska, zbog povijesnih sukoba s Rusijom, unisono, neovisno o političkom spektru, zauzimaju oštro stajalište prema Rusiji. Donekle to vrijedi i za Hrvatsku te, u manjoj mjeri, Sloveniju, čiji stanovnici ipak uglavnom povezuju ukrajinsku borbu sa svojom borbom protiv ostataka jugoslavenskog komunističkog režima koji se otvoreno fuzionirao sa srpskim imperijalizmom.

Dok desni populisti „padaju“ na Putinove riječi o obrani tradicionalnih zapadnih vrijednosti, obitelji i nacije, socijaldemokratske stranke u istočnoj Europi familijarizirane su s pričama o neonacistima ili su barem sentimentalistički nastrojene prema glorifikaciji Crvene armije te isticanju njezine herojske borbe u Drugom svjetskom ratu. To je, dakako, povezano s činjenicom da su sve istočnoeuropske socijaldemokratske stranke reformirane komunističke partije koje su zadržale pozitivan sentiment prema prošlom sustavu u kojem su vladali željeznom rukom, uz podršku Sovjetskog Saveza. Takav sentiment posebno dolazi do izražaja u Slovačkoj, Češkoj i Bugarskoj. Na početku 2022. većina je Slovaka vjerovala da su SAD i NATO odgovorni za dizanje tenzija između Rusije i Ukrajine. To se promijenilo početkom rata, iako ne u očekivanoj mjeri. Naime, 62 posto Slovaka u ožujku je smatralo da je Rusija odgovorna za rat. Usprkos promjeni javnog mnijenja, bivši premijer Robert Fico i predsjednik Smera, stranke nastale odvajanjem od reformiranih komunista krajem 1990-ih, usporedio je boravak postrojbi NATO-a u Slovačkoj s „davanjem dobrodošlice Wehrmachtu“. Iako je Fico također osudio rusku invaziju, diskurs o neonacistima sličan Putinovom ostaje, što i nije nelogično s obzirom na genezu dijela postkomunističke elite u istočnoj Europi.

Dok je trenutačna češka vlada pod vodstvom konzervativne Građanske demokratske stranke jedan od najsnažnijih podupiratelja Ukrajine, postkomunistički lijevi dio češkog spektra uvijek je imao simpatije za Rusiju. Predsjednik Miloš Zeman, bivši komunistički aparatčik i kasnije vođa Socijaldemokratske stranke, sada je iz pragmatizma osudio rusku invaziju na Ukrajinu, dok je ranije rat u Donbasu nazvao „građanskim ratom između dvije skupine ukrajinskih građana“. Godinu dana nakon ruske aneksije Krima sudjelovao je na paradi u Moskvi za Dan pobjede, pri čemu je simbolika opet očita. U Bugarskoj je pak odnos prema Rusiji jedno od ključnih političkih pitanja. Tadašnji proamerički premijer Kiril Petkov iz mlade antikorupcijske stranke PP zalagao se u svibnju za slanje oružja Ukrajini. Tomu su se snažno usprotivili njegovi koalicijski partneri iz Bugarske socijalističke stranke, izravnog nasljednika bugarske Komunističke partije, kao i socijalistički predsjednik Rumen Radev. Radev je čak izjavio da će Bugarska postati strana u ratu ako pošalje oružje, dok su socijaldemokrati zaprijetili napuštanjem koalicije i rušenjem vlade. Petkov je na kraju popustio, a vlada je nakon više od mjesec dana zbog drugog pitanja ipak pala. Proruski bugarski socijaldemokrati jedan su od razloga zašto je Bruxelles zatvarao oči na korupcijske skandale desnocentrističke stranke Građani za europski razvoj Bugarske (GERB) Bojka Borisova. Jedan je to od rijetkih slučajeva kada lijeva opcija nije „miljenik“ Bruxellesa, upravo zbog njezina proruskog stava u zemlji na posebno geografski osjetljivom mjestu za prodor ruskog utjecaja.

Proruski socijaldemokrati na istoku Europske unije ipak su morali modificirati svoj stav od podrške Rusiji prema „razumijevanju“ za rusku poziciju. Izvan Europske unije njihovi su „kolege“ zadržali stari kurs. U Srbiji su najizravniji zagovornici ruskih interesa socijaldemokrati Ivice Dačića te ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin, čija stranka vuče genezu iz Saveza komunista – Pokret za Jugoslaviju, stranke koju je osnovala Jugoslavenska narodna armija pred prve demokratske izbore u drugoj Jugoslaviji. U Moldaviji se pak od neovisnosti te zemlje početkom 1990-ih vodi borba između proeuropskih i proruskih snaga. Pritom je zanimljivo da su proeuropske stranke uglavnom one od centra nadesno, dok su proruske lijeve. Proeuropske su stranke zagovornice zbližavanja i u konačnici ujedinjenja s Rumunjskom, dok su proruske stranke zagovornice nadetničkog moldavskog „građanskog“ identiteta koji u teoriji spaja romansko i slavensko stanovništvo Moldavije. Pritom je pogonsko gorivo potonjih nostalgija za Sovjetskim Savezom, uza svu simboliku propalog imperija i svjetskog komunizma. Bivši predsjednik, čelnik proruske oporbe Igor Dodon optužio je proeuropsku predsjednicu Maiu Sandu da je njena podrška Ukrajini prijetnja Moldaviji te da bi mogla uvući Moldaviju u rat. Sve spomenute stranke prirodno prianjaju uz Putinovu argumentaciju o neonacistima u Ukrajini, između ostalog zato što su bile vladajuće stranke u komunizmu i koristile sličnu taktiku za kontrolu neslaganja i suzbijanje neprijatelja prikazujući ih kao naciste.

Kao i proruski desni populisti, oni u biti prihvaćaju Putinov prikaz rata s Ukrajinom kao ideološku borbu, no dok neki od desničarskih populista u Putinovoj invaziji vide mogući poraz liberalne hegemonije, ljevičari u njoj vide vječnu borbu između fašizma i antifašizma. Dok prva skupina zapadnih rusofila u Putinu vidi borca za nacionalne vrijednosti, konzervativizam i kršćanstvo protiv „degeneričnih“ tendencija i „woke“ ideologije na Zapadu, s druge strane „rusofilske željezne zavjese“, desničari u Putinu vide emanaciju agresivnog post-sovjetskog imperijalizma koji maršira Ukrajinom s krasnoarmejskom simbolikom. Putinizam je krajnje eklektičan. Tradicionalističkom retorikom napada se Zapad, patrijarh Kiril podržava rat tumačeći ga u metafizičkim terminima, a u zemlji je uspostavljen svojevrsni cezaropapizam. S druge strane u borbi protiv Ukrajine koristi se klasični komunistički diskurs o fašistima protiv antifašista, dok nacionalizam postaje negativan označitelj. Prvi je krak ideologije namijenjen zapadnim desničarima, dok je drugi namijenjen istočnoeuropskoj ljevici, ali i antiameričkoj ljevici na zapadu. Koji je „krak“ primaran možda ipak najbolje znaju rudari u Donbasu koji su oružanu pobunu protiv ukrajinske vlasti uz pomoć Moskve dizali pod sovjetskim zastavama koje su ujedno jedan od najvažnijih simbola svake proruske opcije unutar Ukrajine.

Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija