U veljači ovoga Ljeta Gospodnjega u Slobodnoj Dalmaciji objelodanjen je tekst pod naslovom Čakavština je jezik, a ne dijalekt. “A ne dijalekt” napisano je velikim slovima s uskličnikom na kraju, kao da nam autor kliče oliti viče, premda je svakomu imalo obrazovanomu Hrvatu jasno da čakavština nije puki dijalekt, već skupina dijalekata ili narječje hrvatskoga jezika.
Autor toga, možemo ga već ocijeniti, smušenjačkoga teksta poznati je aktivist Siniša Vuković koji više od jednoga desetljeća očajnički viče da je čakavska skupina dijalekata ili, prema slavističkim terminološkim tradicijama, čakavsko narječje zapravo zaseban jezik, a ne sastavni dio hrvatskoga jezika. K tomu, ovaj pjesnik, esejist, putopisac, dijalektolog, lingvist, leksikograf, književni i glazbeni kritičar, skladatelj, melograf i dirigent, kako ga predstavlja Hrvatsko društvo pisaca, godinama tvrdi da je hrvatski jezik isključivo hrvatski standardni jezik, koji je stiliziran na novoštokavštini i jekavskom izgovoru staroslavenskoga jata. Na temelju uvjerenja da je hrvatski jezik isključivo hrvatski standardni jezik, on zapravo i izvodi zaključak da je čakavština (i ne samo čakavština) zaseban, nehrvatski jezik. Drugim riječima, Vuković tvrdi da su tri narječja hrvatskoga jezika zapravo tri materinja jezika Hrvata, no da je hrvatski jezik isključivo hrvatski standardni jezik.
Tako Vuković još 2010. godine u članku pod naslovom Dalmacija ima pravo na čakavski jezik, koji također ima uskličnik, implicira da njegov nono na Braču, kada govori svojim zavičajnim čakavskim govorom, ne govori hrvatskim jezikom. Kada gradišćanski Hrvati govore svojim štokavskim, čakavskim i kajkavskim govorima, oni prema Vukoviću govore trima različitim jezicima. Tako prema Vukovićevoj teoriji stoji da nijedan Hrvat ne govori hrvatskim jezikom kada govori svojim zavičajnim govorom.
Vuković je u svome tekstu iz 2010. godine napisao i kako su Hrvati, slično Kanađanima i Švicarcima, nacija koja govori trima vlastitim jezicima. Zanimljivo je kako mu Nijemci i njihov dijalektno iznimno bogat jezik nisu pali na pamet.
Proto-nacionalni su Nijemci, naime, svoja narječja i dijalekte nazivali njemačkim imenom, a ne imenima izvedenim od upitno-odnosne zamjenice ili nekim stručnim dijalektološkim nazivima. Tako su i proto-nacionalni Hrvati, nekoliko stoljeća prije uspostave moderne jezikoslovne znanosti i modernih nacija, sva narječja svojega jezika nazivali hrvatskim imenom, u raznim fonološkim varijacijama. Oni ta narječja nisu nazivali čakavskim, štokavskim i kajkavskim, jer su se ti stručni nazivi raširili putem školskoga sustava tek u posljednjem stoljeću i pol. Ironično je da se, kako ćemo vidjeti, Vuković okomio upravo na škole i fakultete, iako su upravo ove institucije među pukom raširile nazive čakavski, štokavski i kajkavski za dijelove hrvatskoga jezika koje on sada nastoji proglasiti zasebnim jezicima.
Kada, pak, čitamo njegov članak iz veljače ove godine, vidimo da Vuković nije nimalo evoluirao u srazu s hrvatskom višestoljetno izgrađivanom jezičnom stvarnošću te da je tek radikalizirao svoje stavove koje je iznio 2010. godine. Pored radikalizma, Vukovićev diskurs obilježuje i poprilična vulgarnost. Može se pretpostaviti da je to posljedica izopačenosti njegove hvalevrijedne ljubavi prema zavičajnomu govoru. Doista, mnoga ako ne i sva zla proistječu iz iskvarivanja dobra. Tomu nas uči i Biblija koju je Vuković preveo na svoj zavičajni čakavski govor.
Krenimo redom. U svom poduljem članku Vuković piše da je “pri svakoj besjedi o materinskom jeziku, kod nas u Dalmaciji prva asocijacija čakavština”. Tu se odmah postavlja pitanje kod koga u Dalmaciji: kod njega ili kod svih Dalmatinaca? Pri svakoj besjedi o materinjem jeziku autoru ovih redaka primjerice prva je asocijacija – hrvatski jezik i dubrovački govor, a pojam štokavština mu u surječju materinjega jezika zvuči poprilično apstraktno. Malo koji sin Dalmacije star tek nekoliko ljeta poznaje pojmove štokavština, kajkavština, čakavština. Dječica Dalmacije hrvatsko ime svojega materinjega jezika i naroda zasigurno čuju prije nego li sjedne u školske klupe, a vjerojatno većina za čakavštinu i štokavštinu (i kajkavštinu) čuju tek u školi. Ako, pak, gledaju crtiće poput primjerice Letećih medvjedića i Spužve Boba, susret će se s učestalim kajkavizmima, čakavizmima i ikavizmima. U tom kontekstu gotovo suludo zvuči da su prema pokojnomu jezikoslovcu Josipu Siliću, kojega je Vuković očiti sljedbenik, spomenuti kajkavizmi i čakavizmi nešto strano hrvatskomu jeziku.
No, tko je Vuković da govori u ime svih sinova Dalmacije? Tko je on da dalmatinskim Hrvatima poručuje da, kad govore svojim materinskim štokavskim i/ili čakavskim govorima, oni govore različitim jezicima i/ili mješavinom dvaju jezika, kao što to čini u svojem tekstu kazavši kako Dalmacija ima dva jezika, čakavštinu i štokavštinu? Tko je on da hrvatskomu pjesniku iz XVI. stoljeća i čakavcu Hanibalu Luciću poručuje da Dubrovnik nije “čast našega jezika”, kako ovaj velikan onomad pjevaše? Ili da Luciću, Zoraniću i piscu ili piscima Istarskoga razvoda poručuje da njihov harvacki zapravo nije hrvatski?
Unatoč tomu što su, kako i sam Vuković jasno priznaje, Hrvati čakavci, štokavci i kajkavci svoj jezik najmanje tri stoljeća prije Narodnoga preporoda nazivali hrvatskim imenom, u raznim fonološkim varijantama, on na svoje posve logično pitanje što je to hrvatski jezik odgovara tako da hrvatski jezik svodi isključivo na hrvatski standardni jezik. Citiramo: “U našem slučaju arbitriralo se na način da je za standard uzet jedan oblik štokavštine … I tu, umjesto da prestaju, počinju problemi… Jerbo, nakon što je službeno inauguriran ‘hrvatski jezik’ – koji je danas i slovom Ustava oficijelan u Republici Hrvatskoj – u lingvistici se počelo proklamirati i po školama i fakultetima učiti kako su čakavština i kajkavština i štokavština dijalekti hrvatskog jezika. Logično pitanje glasi: kako čakavština i kajkavština i štokavština mogu biti dijalekti hrvatskog jezika, kad je to što se zove hrvatski jezik dogovorom uzeto iz jednog oblika štokavštine?”,
“Da je arbitrirana čakavština, da se temeljilo standard na Maruliću, Zoraniću, pa i Kašiću, onda bi to bio hrvatski jezik” – tvrdi Vuković i pita se bi li kajkavština i štokavština (i čakavština) u tom slučaju bili dijalekti hrvatskoga jezika.
Odgovor na Vukovićevo retoričko pitanje jednostavan je: Hrvati bi u tom slučaju imali standardni jezik stiliziran na čakavštini, i to bi bila samo jedna sastavnica hrvatskoga jezika koji se, uostalom kao i primjerice manji slovenski jezik, ne može svesti isključivo na standardni ili književni jezik. U tom kontekstu doista zvuče frapantno pojedine besjede Joška Božanića, jezikoslovca i dijalektologa koji narušava vlastiti ugled nedavno izjavljujući kako je u hrvatskom jezikoslovlju navodno neprihvaćena općepoznata činjenica da čakavski i kajkavski nisu varijeteti hrvatskoga standardnoga jezika i štokavštine. Uz sve dužno poštovanje prema osobi koja je zadužila hrvatsko jezikoslovlje, autoru ovoga ogleda nije poznat nijedan hrvatski lingvist ili, pak, osnovnoškolski i srednjoškolski učitelj Hrvatskoga jezika koji tvrdi da su čakavština i kajkavština dijalekti ili varijeteti hrvatskoga standardnoga jezika i/ili štokavštine.
U Ustavu Republike Hrvatske, valja nam priznati, nedostaje riječ standardni između riječi hrvatski i jezik, ali nju nije nužno dodavati jer je jasno da je tu riječ upravo o standardnom jeziku, a ne o selaškom govoru Vukovićeva nona ili blatskoga govora dide Meri Cetinić i pradide autora ovih redaka.
U jezikoslovlju, školama i na sveučilištima se, suprotno Vukovićevoj nepametnoj implikaciji, ne promiče teza da su čakavština, kajkavština i štokavština tobožnji dijalekti hrvatskoga standardnoga jezika ili, kako neki jezikoslovci vele, standardnoga dijalekta. U tim se ustanovama uči da su to tri narječja hrvatskoga jezika te da standardni jezik nema dijalekte jer je i sam svojevrsni dijalekt.
Nadalje, iako daleko novijega datuma u odnosu na riječ jezik, dio naše tradicije postala je i riječ narječje. Unatoč tomu, Vuković tvrdi da su naši jezikoslovci i književnici “nacionalisti” i “diletanti” jer rabe tu riječ i jer “ne razumiju da sintagma ‘hrvatski jezik’ nije lingvistička fraza, nego politički izraz. Ponavljam”, piše Vuković, “neporecivu činjenicu da mi Hrvati govorimo čak tri jezika ne prepoznajemo i ne promoviramo. Štoviše, moji čakavci bi se naročito mogli busati u prsa, s obzirom na to da je čakavština jedini ekskluzivno hrvatski idiom, dok onim kajkavskim govore i Slovenci, a štokavskim i Srbi i Crnogorci, i Bošnjaci i Makedonci …”
Ovdje je Vuković poprilično blizu stavovima velikosrpskoga ideologa i sudionika srpske agresije na Hrvatsku Vojislava Šešelja koji u svojoj protuhrvatskoj knjizi Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije tvrdi da je isključivo čakavsko narječje hrvatski jezik, da je kakjavština tek puki dio slovenskoga jezika, a da je štokavština svojestvena srpskomu, bugarskomu, ruskomu, ukrajinskomu i bjeloruskomu jeziku. Dodajmo da makedonski jezik, za razliku od Vukovića, Šešelj ne spominje kao jezik kojemu je tobože svojstvena štokavština.
Dakako, ruskomu, makedonskomu, ukrajinskomu, bjeloruskomu i bugarskomu nije svojstvena štokavština, neovisno o tomu što se u tim jezicima rabi zamjenica što/čto. Slično je s torlačkim narječjem srpskoga jezika.
Štokavština je, uče nas jezikoslovci, svojstvena četirima jezicima srednjojužnoslavenskoga ozemlja: hrvatskomu, bošnjačkomu, crnogorskomu i srpskomu.
Slično tomu, činjenica da slovenski i dio hrvatskoga jezika imaju upitno-odnosnu zamjenicu kaj ne znači da je slovenski jezik dio kajkavskoga narječja hrvatskoga jezika ni obratno. Zanimljivo je, u ovom kontekstu, kako u pojedinim kajkavskim govorima riječ što znači tko. Pored toga, dokumentirani su mahom čakavski govori koji imaju upitno-odnosnu zamjenicu kaj, kao i čakavski govori u kojima se pojavljuje zamjenica što.
Dodajmo i da hrvatski jezikoslovac Mijo Lončarić pronicljivo napominje kako, od svih hrvatskih narječja, i čakavština i kajkavština imaju najveće sličnosti sa slovenskim jezikom, ali naravno ondje gdje su ta dva narječja u kontaktu sa slovenskim narečjima.
Vuković piše kako su samo zbog hrvatske jezične situacije jezikoslovci “opijeni eteričnim isparavanjima nacionalističkih ognjica dosjetili riječi narječje”. U svojem tekstu iz 2010. godine piše kako svaki put kada tu našu riječ prevodimo na neki drugi europski jezik kao rezultat dobijemo verziju grčke riječi dialektos.
No, riječ narječje nahodimo i u drugim slavenskim jezicima, primjerice srpskom, ruskom, poljskom i slovenskom. Na engleski jezik tu bi se riječ legitimno mogla prevesti kao dialect group. Naravno, u srednjojužnoslavenskom kontekstu ova riječ doista znači jednu razinu između jezika i dijalekta.
Vuković se, slijedeći Božanića, zalaže za uklanjanje termina narječje iz uporabe jer, prema njegovu mišljenju, taj naziv “ne znači ništa i ne predstavlja ništa … iz jednoga i jedinstvenog jednostavnog razloga: ne korespondira s ontološkom prirodom jezika”. Drugim riječima, pojam narječje ne odgovara jezičnoj stvarnosti, kako ju Vuković, odnosno njegova ideologija vidi. A sastavni dio svake ideologije opis je ili kritika stvarnosti, kako tu stvarnost percipira ta ideologija.
Vrijedi dodati da ideolozi često nemaju problema s vlastitim proturječnostima. Tako Vuković želi izbaciti uvriježeni pojam narječje iz šire uporabe, iako upravo školskomu sustavu koji je taj naziv ukorijenio, duguje i uvriježenost naziva čakavica ili čakavština, dakle uvriježenost naziva njegova izmišljena jezika. Možemo se zapitati je li i nazivi čakavica i čakavština, također, ne korespondiraju s ontološkom prirodom jezika.
Jedan mi jezikoslovac veli da je termin narječje precizniji od naziva skupina dijalekata jer najbolje odgovara hrvatskoj jezičnoj stvarnosti. Narječje, naime, podrazumijeva skupinu dijalekata s jasnom poveznicom, no koje u dvije ili tri riječi nije lako ili jednostavno prostorno odrediti. Skupine se dijalekata, naime, najčešće teritorijalno određuje.
Koji bi to bio prostorno motiviran naziv za čakavsko narječje hrvatskoga jezika? Primorsko-gorsko-ličko-dalmatinsko-istarsko-gradšćansko narječje primjerice? Ali Hrvati u Primorju, Gorskom kotaru, Lici, Dalmaciji, Istri i Gradišću govore i drugim narječjima.
Nadalje, osnovni problem leži u tomu što Vuković svoj ideološko-politički stav vidi kao nekakvu neutralnu poziciju pa je na jednoj tribini 2013. godine izjavio ono što je ove godine ponovio, da je naziv hrvatski jezik politički izraz koji u jezikoslovlju ne funkcionira. On je, k tomu, dodao kako ne postoji kanadski jezik nego su engleski i francuski službeni jezici Kanade. Tako je 2013. godine okupljenima poručio da zamisle kada bi se u Kanadi engleski proglasio jedinim službenim jezikom, a francuski dijalektom, jasno povlačeći nepametnu analogiju između toga hipotetskoga slučaja s hrvatskom jezičnom situacijom u kojoj čakavština ima status narječja hrvatskoga jezika, a hrvatski standardni jezik status službena jezika Hrvatske.
Ipak, Vuković je, uostalom kao i mnogi drugi, u pravu kada implicira da je naziv hrvatskoga jezika i status čakavštine kao narječja ili skupine dijalekata hrvatskoga jezika uvelike posljedica politike, preciznije političke povijesti i s njom usko povezane uljudbeno-kulturne povijesti. No, ta povijest ne počinje tek Božićnim Ustavom, kako implicira Vuković u svojem nemuštom tekstu.
Tako nas lingvisti poput Ranka Matasovića podučavaju da su u VII. stoljeću Slaveni još uvijek govorili razmjerno jedinstvenim praslavenskim jezikom. U VIII. i IX. stoljeću na području budućih zapadnojužnoslavenskih jezika Slaveni su govorili jedinstvenim zapadnojužnoslavenskim prajezikom iz kojega se izdvojilo pet primarnih odvjetaka: slovenski, kajkavski, čakavski, zapadnoštokavski i istočnoštokavski. Zapravo, čitav “slavenski jezik na južnoslavenskome prostoru mogao je”, kako piše hrvatski jezikoslovac Mario Grčević, “uz primjereni povijesno-kulturni razvoj postati jednim jedinstvenim zasebnim slavenskim jezikom, koji bi imao samo jedan književni jezik. Na tom je prostoru nekoć naime postojao tzv. dijalektalni kontinuum, u kojem različiti odnosi sličnosti nisu sprječavali nastanak jedinstvenoga zasebnoga južnoslavenskoga jezika. Realnost je, međutim, postala drugačijom zbog povijesnih zbivanja, različitih kulturnih procesa, uobličavanja etničkih zajednica i njihovih književnojezičnih izgradnja. Zahvaljujući tomu, danas su na južnoslavenskome prostoru kao zasebni jezici prepoznatljivo izgrađeni slovenski, bugarski i makedonski jezik, a skupa s njima i srednjojužnoslavenski jezici u kojih se književni jezici temelje na štokavštini. Među potonjima je i hrvatski jezik. On se kao zaseban slavenski jezik razvio hrvatskom višestoljetnom književnojezičnom izgradnjom i dijalektalnim raslojavanjem praslavenskoga jezika”.
Drugim riječima, lingvonimi bugarski, srpski, hrvatski, francuski, poljski i tako dalje posljedice su političke i uljudbeno-kulturne povijesti.
Kako je taj stoljećima dug proces izgledao u slučaju hrvatskoga jezika?
Kada čitamo djela modernih povjesničara koji se ozbiljno bave svojim zanatom, vrlo brzo spoznajemo da su ranosrednjovjekovni nositelji hrvatskoga etnonima navjerojatnije na istočne obale Sinjega mora pristigli krajem VIII. stoljeću, tijekom velikih gibanja koje je pokrenuo franački kralj i kasniji car Karlo Veliki. Hrvati su ovladali nemalim dijelom bivše rimske provincije Dalmacije i, uspostavljajući svoju kneževinu a kasnije kraljevinu, osigurali budućnost svojemu etnonimu. Taj je etnonim u početku bio vezan uz ratničko-posjedničke slojeve i kasnije plemstvo podijeljeno u rodove i bratovštine, no kako je postao nazivom prostora, postupno se je širio i kao naziv naroda i jezika.
Kako je to opisao akademik Radoslav Katičić, naziv hrvatski za hrvatski jezik počeo se je afirmirati u srednjovjekovnom glagoljaškom stvaralaštvu i pismenosti, dakle među redovima niskoga svećenstva bliskoga običnomu puku. Od Dubrovnika do Međimurja, to se nastavilo u vrijeme renesanse i baroka. Kako i sam Vuković priznaje, čakavac Marko Marulić i štokavac Mavro Vetranović, obojica rođeni u XV. stoljeću, svoj su jezik nazivali hrvatskim, a ne čakavskim ili štokavskim. Stari naziv hrvatski nije urođen trima narječjima hrvatskoga jezika ništa manje nego li je mnogo mlađi naziv čakavština urođen jednomu od ta tri narječja.
U svakom slučaju, višestoljetno izgrađivanoj hrvatskoj jezičnoj stvarnosti zametak je, premda neizravan, bio politički još u ranom srednjem vijeku, a izravno i neizravno politički joj je pečat dan u suvremeno doba. Tako središnja nacionalna znanstvena ustanova za istraživanje hrvatskoga jezika i općega jezikoslovlja jasno piše kako “hrvatski jezik obuhvaća standardni, odnosno književni jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati. Dijalektima čakavskoga i kajkavskoga narječja govore samo Hrvati, dok se štokavskim narječjem uz Hrvate služe i Bošnjaci, Srbi i Crnogorci”.
Ovo je za Vukovića, kako i sam piše, odraz jezične gluposti i sljepoće. On, naime, sve hrvatske jezikoslovce koji na spomenuti način priznaju višestoljetnu izgrađivanu hrvatsku jezičnu zbilju naziva “učmalom hrvatskom strukom”, “nacionalističkom žgadijom” i “probisvjetima”. I to sve, ironije li, piše pod rubrikom Kultura. “Žgadija” i “probisvijet” Vukoviću su vjerojatno i strani jezikoslovci poput Leopolda Auburgera i Macieja Czerwińskoga.
Sve u svemu, ako je hrvatski jezik isključivo politički izraz, to je onda i Vukovićev takozvani čakavski jezik. Politika je, dakle, na ovaj ili onaj način, u tisućljetnom razdoblju utjecala na oblikovanje hrvatske jezične zbilje s kojom se Vukovićeva ideologija danas ne miri.
Zanimljivo je kako na koncu svojega članka sam Vuković nehotice priznaje da je hrvatska književnost na čakavskim idiomima dijalektalna književnost, a ne književnost napisana na nekom zasebnom jeziku.
U svakom slučaju, njegov jezični separatizam i ideologija mogu samo potaknuti, uvjetno rečeno, drugu stranu na žešći odgovor.
Vukovićev ne baš suptilan protuhrvatski aktivizam mogao bi, prema tomu, i posljednjim nevjernim Tomama otvoriti oči uvjerivši ih da je zakon o hrvatskom jeziku ipak potreban, pogotovo kada znamo da slične zakone imaju i daleko veće nacije-države.
Prema najavama, taj bi zakon trebao služiti promicanju i očuvanju svih idioma hrvatskoga jezika, uključujući govore čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga narječja te, dakako, hrvatskoga standardnoga jezika kao jezika u službenoj i javnoj uporabi.
Hvalevrijedno promicanje, njegovanje i prenošenje čakavštine, za koje se svesrdno zalaže Siniša Vuković, može se činiti i bez nastojanja da se ovo narječje izdvoji iz hrvatskoga jezika, proglašavajući ga zasebnim nehrvatskim jezikom. Povijest je jednostavno pokazala da, kako mi govori jedan jezikoslovac, odrednica čakavski ne funkcionira bez odrednice hrvatski – premda se potonja odrednica ne može svesti samo na prethodnu – kao što ni donjošleski ili gornjosaski ne funkcioniraju bez odrednice njemački.
Vuković bi se mogao zalagati i za otvaranje standardnoga jezika utjecajima čakavskoga i kajkavskoga narječja, ali bi za njega – kao svojevrsna učenika Josipa Silića – to značilo unošenje riječi nehrvatskih jezika u hrvatski jezik. Ipak, možda bi upravo veća količina tih, po Vukoviću, stranih riječi u hrvatskom jeziku, koji je po njemu samo standardni jezik, naposljetku nagnalo ovoga protuhrvatskoga aktivista da prestane naš hrvatski jezik nazivati “takozvanim”, kako to čini na koncu svojega otužna članka.
Ogled je izvorno objavljen 18. svibnja 2023. u emisiji Ogledi i rasprave Trećega programa Hrvatskoga radija
