Treća Republika (III Rzeczpospolita) jest termin koji se danas u Poljskoj koristi dvojako.
U svom prvotnom značenju (u kojoj je naveden i u poljskom Ustavu) on definira poljsku državnost utemeljenu nakon pada komunizma 1989. Treća Republika jest baštinik političke tradicije Prve Republike (koja u striktnom smislu nije bila republika nego federacija poljskog kraljevstva i Velike Litavske kneževine od XIV. do XIX. stoljeća u kojem je plemstvo imalo velike ovlasti u upravljanju državom) i Druge Republike (države utemeljene nakon 1. svjetskog rata, a uništene u 2. svjetskom ratu).
U drugoj verziji, u kojoj ga koristi konzervativno-domoljubni politički tabor u Poljskoj, taj termin osim ovog čisto formalnog ima i dublje politološko značenje. Označava političku strukturu koja je nastala paktom između jednog dijela pokreta Solidarnosti i komunista. Taj pakt, prema toj teoriji (a dajem je sada u pojednostavljenom obliku) postignut je prije svega sporazumom Okruglog stola iz 1989. nakon kojega su raspisani djelomično demokratski izbori. Okrugli stol pojedini analitičari smatraju početkom velikoga kompromisa kojim je lijevo-liberalno krilo Solidarnosti napravilo ustupke prema komunističkim strukturama i dopustilo im utjecaj u gospodarstvu, obavještajnim službama i medijima. Ta teza koju sam, ponavljam, iznio u pojednostavljenom obliku, jest jedna od fundamentalnih kojom se vodi domoljubni politički tabor u Poljskoj.
Treba jasno napisati: široko raširena predodžba u hrvatskoj javnosti o Poljskoj kao državi koja je učinkovito provela lustraciju jednostavno je netočna. Čimbenik (post)komunističkih političkih struktura i njihovih baštinika i nasljednika i dalje je nazočan u poljskoj društvenoj stvarnosti, i ima svoj utjecaj.
Za dokazati da III. Republika nije dekomunizirana ne treba posezati ni za kakvim tezama o “dubokoj postkomunističkoj državi” koje će establišment otpisati kao teorije zavjere. Dovoljno je baciti pogled na političku povijest III. Republike. U njezinoj dosadašnjoj povijesti postkomunisti su imali dva razdoblja vladavine.
Ono prvo započelo je već 1993., dakle niti dvije godine nakon prvih potpuno demokratskih izbora. Tada je vlast preuzela koalicija Saveza demokratske ljevice (SLD), političkog nasljednika komunističkog PZPR-a, i Poljske narodne stranke (PSL), još jedne postkomunističke formacije. Ta je koalicija vladala do 1997., s ukupno tri premijera od kojih su dva – Józef Oleksa i Włodzimierz Cimoszewicz – bili iz SLD-a. SLD je vladao još jedan mandat – od 2001. do 2005., s dvije vlade – one premijera Leszeka Millera i one Mareka Belke. Svi spomenuti – Oleksa, Cimoszewicz, Miller i Belka – bili su u vrijeme komunizma u samome vrhu partije.
U samom vrhu bio je i Aleksander Kwaszniewski, čovjek koji je 1995. postao predsjednik Poljske i to ostao dva mandata, sve do 2005.
Dakle, niti pune dvije godine nakon što je uspostavljena demokracija u Poljskoj, vlast u njoj su preuzele postkomunističke strukture. Vladale su u za državu osjetljivom razdoblju ekonomske i političke transformacije. Glavni akteri bivšeg, represivnog, političkog sustava nadzirali su, dakle, proces njegova demoliranja. Vrlo zanimljiva situacija.
Povjesničar i publicist Antoni Dudek u svojoj izvrsnoj knjizi Politička povijest Poljske 1989.-2005. piše kako je razlog zbog kojega su postkomunističke snage u samo dvije godine prešle put borbe za opstanak do one koja drži vlast, bio razočaranje poljskih birača Solidarnošću. Ljudi Solidarnosti doista su u te dvije godine većim dijelom diskreditirali politički potencijal pokreta kojemu su nekada pripadali – prije svega velikim svađama između sebe, a potom i potpunom nekompetentnošću i političkim egoizmom. Lech Wałęsa, o čijem predsjedničkom mandatu vlada jednodušna ocjena kao o katastrofalnom, dobar je primjer ovoga drugoga.
U tom prvom razdoblju poljske demokracije za našu je priču iznimno važna i epizoda s “rušenjem” vlade Jana Olszewskog. Olszewski, legenda oporbenog pokreta i odvjetnik koji je branio oporbene aktiviste u vrijeme PRL-a, bio je premijer od prosinca 1991. do lipnja 1992. Sejm je izglasao nepovjerenje njegovoj vladi kada je ona pokušala raščistiti s političarima koji su imali prošlost suradnje s komunističkim službama. Neki od njih su bili članovi Solidarnosti. Rušenje vlade inicirao je predsjednik Wałęsa, a pomogli su mu bivši oporbenjaci okupljeni u stranci Demokratska unija koju je predvodio premijer vlade nastale nakon djelomično demokratskih izbora – Tadeusz Mazowiecki.
Epizoda s rušenjem Olszewskog iznimno je važna za smjer u kojemu je krenula III. Republika i potpuno nepoznata u Hrvatskoj i vjerojatno ću joj u budućnosti posvetiti zasebni upis.
Sada samo spomenimo kako ona dobro ilustrira razdor u Solidarnosti između, uvjetno rečeno, “lijeve” i “desne” frakcije. Taj je razdor jako djelovao na odnos prema komunističkim strukturama koje su u novi, demokratski sustav ušle kroz odškrinuta vrata. Pomogla im je u tome i politika spomenutog Mazowieckog koji je govorio o “debeloj crti” kojom treba odvojiti demokratsku sadašnjost od komunističke prošlosti. Ta “debela crta” značila je, tvrde mnogi, da se njegova vlada i frakcija Solidarnosti okupljena oko nje nisu željeli baviti lustracijom, niti su to željeli dopustiti drugima.
Ta, lijeva, liberalna frakcija koju su intelektualno predvodili ljudi kao Adam Michnik (čovjek koji je pokrenuo Gazetu Wyborczu, najutjecajniji dnevni list III. Republike) Jacek Kuron i drugi, uvijek je bila jako skeptična prema, kako se tvrdilo, “nacionalističkom”, katoličkom krilu Solidarnosti. Za njih, ta “tradicionalna” Poljska bila je veća opasnost nego suradnja s postkomunistima, i bivšim komunističkim dužnosnicima koji su ih nekada proganjali.
Veliki publicitet dobila je ovdje snimka srdačnog susreta Michnika, s nekadašnjim komunističkim vođom Wojciechom Jaruzelskim. Susret se dogodio u prosincu 2000. u varšavskom domu generala Jaruzelskog, dok su ispred njega prosvjedovali ljudi koji su svojim okupljanjem podsjećali na uvođenje izvanrednog stanja u prosincu 1981.
“Ja volim ovoga čovjeka”, govorio je u kameru Michnik, ljubeći Jaruzelskog i nazivajući ga “velikim domoljubom”. Snimku je prije dvije godine objavila novinarka Anita Gargas u svojoj emisiji na javnoj televiziji TVP. Michnik i Jaruzelski u zagrljaju, ta je slika ubrzo postala simbol pomirenja liberala i komunista.
Glavni politički predstavnik antidomoljubnog liberalizma o kojemu je ovdje riječ jest danas Donald Tusk, šef Građanske platforme. Tusk se od početka 2000-ih profilirao kao glavni državnik III. Republike, uz svesrdnu potporu liberalnog salona. Potpora toga salona značila je i preuzimanje obveza prema postkomunističkim strukturama. Tusk nikada nije imao problema s time.
Na europarlamentarnim izborima održanim 2019. svoje formacije Građanska koalicija (tada nije bio formalno šef PO, nego je njome vladao iz Bruxellesa) stavio je nekoliko bivših komunstičkih dužnosnika na listu i omogućio im tako nastavak političke karijere. Ljudi s iskustvom rukovođenja komunističkim totoalitarizmom, poput Cimoszewicza, Millera i Belke, ušli su u Europski parlament i sada tamo drže lekcije o demokraciji i vladavini prava drugima.
I na ovim izborima Tusk je na svoje liste stavio nekoliko ljudi iz postkomunističkog milieua. Tamo je, recimo, Andrzej Rozenek, nekadašnji zamjenik urednika lista Ne Jerzyja Urbana, starog komunističkog apartčika.
Urban je bio glavni čovjek partijske komunikacijske strategije tijekom izvanrednog stanja 1981., a bio je angažiran i u zataškavanje ubojstva katoličkog svećenika Jerzyja Popieluszka 1984. Nakon uspostavljanja demokracije, pokrenuo je satrički list, koji je vulgarno i primitivno vrijeđao nekadašnje članove Solidarnosti, novousupostavljenu demokraciju i, posebno, Katoličku Crvu.
Rozenko, ideološki nasljednik Urbana, poznat je po tome što je svojedobno kao zastupnik Sejma inicirao vraćanje viših mirovina članovima komunističkih službi. Inače, Urban je umro prošle godine, a tada je Tusk tog komunističkog obavještajca opisao kao čovjeka koji je “umio biti racionalan i inteligentan”. Vjerojatno je mislio na Urbanovu izjavu, danu par mjeseci prije njegove smrti, u kojoj je ovaj Tuska opisao kao političkog genija.
Drugi postkomunistički “biser” na listama PO jest Bogusław Wołoszański. Taj bivši londonski dopisnik poljske televizije u vrijeme komunizma surađivao je s komunističkim službama. On to i sam priznaje, ali tvrdi da nije komunistima davao nikakve informacije. Dokumenti državnih arhiva ga u tome demantiraju. Danas je ovaj bivši suradnik komunističke Službe sigurnosti na izbornoj listi “demokratskih snaga”.
U Hrvatskoj postoji percepcija kako je poljska postkomunistička ljevica na izdisaju, da je skoro nestala sa političke scene. To nije istina. Ona nije više stacionirana u strankama ljevice (koje su uglavnom preuzele nove generacije i prilično su izgubljene u tome), nego je “strateški raspoređena”. U politici, medijima, gospodarstvu, čak i obavještajnim službama…
Kada PiS govori o promjeni III. Republike, govori, dakle, o eliminiranju toga interesnog sklopa liberala iz Solidarnosti i postkomunista koji postoji još tamo od 1989. i vlada Poljskom, bez obzira tko je formalno na vlasti. Tako je bilo do 2015. i dolaska PiS-a na vlast. Tada je krenuo proces promjene.
Za kraj, htio bih tu navesti samo jedan fragment iz razgovora koji sam 2020. imao s profesorom Ryszardom Legutkom za časopis Obnova. Legutko je filozof, trenutačno je europarlamentarni zastupnik PiS-a. Njegova knjiga Demon u demokraciji (u originalu “Triumf człowieka pospolitego”), svojedobno je postala bestseller u SAD-u, a obrađuje sličnosti između liberalne demokracije i komunizma. Hrabra teza, koja se sve više potvrđuje sa svakim novim danom.
G. An.: U svojoj knjizi pišete kako su vaši prijatelji zagovaratelji liberalne demokracije sa zapada s kojima ste razgovarali još sedamdesetih godina prošloga stoljeća pokazivali velike simpatije prema komunizmu. Ovaj, kako ga zovete protu-protukomunizam, ostao je, prema Vašem mišljenju, inkorporiran u nove političke sustave postkomunističke Europe?
Da. Komunisti su postali povlašteni uživaoci novih poredaka. U Poljskoj, oni su bili među stvarateljima novoga postkomunističkoga sustava. To je imalo brojne posljedice. Odmah je stvoren jak otpor protiv lustracije i eliminiranju njihova utjecaja u društvu. Ideja “čišćenja” institucija od bivših komunističkih agenata i njihovih doušnika naišla je na snažno protivljenje. Možemo reći kako su komunisti imali jako mekano slijetanje u novu političku stvarnost. Bilo je potrebno deset godina čekanja da bismo dobili Institut nacionalnoga sjećanja (Instytut Pamięci Narodowej), koji će se baviti istraživanjem arhiva i otkrivanjem zločina protiv poljskoga naroda. Sudovi su kasnili s presudama i nerado su ih izricali komunistima. Ubrzo smo shvatili kako je veći krimen biti antikomunist nego komunist. To se, primjerice, pokazalo na fakultetima i u akademskim krugovima.
Je li taj protu-protukomunizam razlog da dobar dio postkomunističkih elita u zemljama „nove Europe“ ima tako jaku potporu središta političke moći na zapadu?
Da. S gledišta standarda i običaja koji obvezuju u zapadnoj Europi, mnogo je bolje biti bivši komunist nego zagovornik političkoga konzervativizma. Zapadna je Europa moćno nagnuta nalijevo, a komunizam je, kao što znamo, ljevičarska ideologija.
U Europskom parlamentu djeluje zastupnički klub komunista koji ima značajno veću potporu većine nego desne grupacije koje su suočene s ostracizmom. Bivši komunisti spremni su potpisati se s obje ruke pod cijelu tu apsurdnu ljevičarsku agendu koja uključuje abortus, homoseksualne “brakove” i ostalo. Društveni inženjering, borba protiv obitelji i religije, sve su to stare i omiljene opsesije komunista koje su u međuvremenu postale dijelom mainstreama zapadnoga političkoga svijeta.
Fotografija: štrajk u brodogradilištu u Gdanjsku 1980.
Ogled je prenesen sa Substack računa Gorana Andrijanića Poljska u mome srcu
