Masni i teški listovi, tvrde korice, gotovo A4 veličina s mnoštvom slika i fotografija u boji govori u prilog tome da je Ante Starčević: ideali slobode i prava knjiga koja bi trebala naći svoje mjesto na policama svakog ljubitelja pravaštva i hrvatske povijesti. Autor Pavo Barišić redoviti je profesor i pročelnik Odsjeka za filozofiju na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Bio je ministar znanosti i obrazovanja, dekan Fakulteta hrvatskih studija, pročelnik Odsjeka za filozofiju Sveučilišta u Splitu i ravnatelj Instituta za filozofiju u Zagrebu. Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je studij prava, a na Filozofskom fakultetu stekao zvanje profesora filozofije i njemačkoga jezika i književnosti. Magistrirao je na studiju filozofije znanosti u Dubrovniku, a doktorirao na Sveučilištu u Augsburgu.
U prvom poglavlju Ideal vladavine naroda autor radi kratki sintetički prikaz Starčevićevog života na temelju dosadašnjih Starčevićevih biografija kao što su, primjerice, Mladost dr. Ante Starčevića: politička študija Milana Šarića, Dr. Ante Starčević: njegov život i njegova djela Kerubina Šegvića, Ante Starčević: kulturno-povijesna slika Josipa Horvata, pa čak i Izvorno pravaštvo jugoslavenske povjesničarke Mirjane Gross. Nije lak zadatak na originalan i zanimljiv način ponoviti sve već do sada rečeno, no ovdje je to uspjelo. Znači da je posrijedi dobro poznavanje svekolike literature o Anti Starčeviću a i ogromnog broja njegovih spisa: „Premda još nema cjelovitog popisa Starčevićevih spisa, a dosada tiskani popisi njegovih djela uopće nisu zabilježili znatan dio opusa, dalo bi se na temelju istraživanja zaključiti da njegovo za života tiskano djelo doseže broj od 20 000 kartica teksta“ (str. 68).
Iz tog popisa u originalnom izričaju autor stavlja vezano na svako poglavlje ove knjige na prigodnoj zlatnoj podlozi. Drugo poglavlje Alma mater Pestiensis daje nam povijesni kontekst obrazovanja u vrijeme Ante Starčevića, što je nužno ako želimo shvatiti genezu njegovih ideja. Donosi se po prvi puta, prema istraživanju provedenom u Mađarskoj, rezultate uspjeha ostalih polaznika i suvremenika Ante Starčevića u obrazovnim institucijama u Pešti, što nam daje široku povijesnu sliku. Zanimljiv je komentar autora o nužnosti humanističkog obrazovanja za društvo u današnje doba preferiranja tzv. STEM obrazovanja: „Dobra humanistička naobrazba uvijek je bila snažan pokretač napretka u europskoj političkoj povijesti. Republika Hrvatska ima višestoljetnu humanističku tradiciju obrazovanja na najistaknutijim europskim sveučilištima, od Bologne i Rima do Beča i Budimpešte“ (str. 108).
Bez takvog obrazovanja upitno je bi li se stekli uvjeti za pojavu Ante Starčevića u hrvatskoj povijesti. Nova intrigantna znanstvena hipoteza, baš kako znanost i treba, uvodi reviziju povijesne činjenice olako uzete kao istinite u poglavlju Pisac Političkih iskrica, gdje s visokom dozom vjerojatnosti aforističko djelo Političke iskrice pripisuje Anti Starčeviću, unatoč dotad uvriježenom mišljenju da je njihov autor bio Ivan Mažuranić: „Međutim, stil, jezik, forma, sadržaj, nazori i poruke uspoređeni s njihovim cjelokupnim stvaralaštvom znatno više govore u prilog autorstva Ante Starčevića“ (str. 147).
Nastavno u poglavlju Ban Mažuranić i stekliš Starčević radi se velika komparativna analiza dva suprotna tipa čovjeka, oba pravnika iz naroda, no jednim kao službenikom vlasti, drugim kao oporbom protiv političke vlasti, s interesantnim zaključcima koji potiču na promišljanje i postavljanje pitanja koji je tip čovjeka bolji za politiku i narod. Naravno, autor daje svoju konačnu ocjenu i odgovor na to pitanje: „Ostavljajući po strani neumjerene pohvale, a često i zaglušene pogrde suvremenika, može se zaključiti kako su Mažuranić i Starčević, svaki na svoj način, Mažuranić jednako kao i Starčević, ispunili svoju dužnost u službi za dobro zajednice te tako postali najdjelotvorniji hrvatski državnici u 19. stoljeću. Gradili su vlastita djela na načelima osebujne filozofije prava i čvrstih ćudorednih načela te su, svaki na svojem položaju i u skladu s tim vlastitim uvjerenjima radili na jedinstvenom općem dobru čak i kada su bili suprotstavljeni“ (str. 183).
Dosta zanemarenu analizu Starčevića kao književnika otvara poglavlje Romantik ili realist? gdje se ponovno vrednuje kvaliteta stvaralaštva Starčevića kao pisca čiju kvalitetu misli nije mogao zatajiti niti Miroslav Krleža s ljevice, a s pravom je služio kao uzor brojnim književnicima kao što su Matoš, Kumičić, Kovačić, Kranjčević i brojni drugi. Autor ove knjige se ne libi dati svoju ocjenu Starčevića kao književnika: „Na temelju iznesenih stajališta sklon sam na uvodnu dvojbu odgovoriti kako u Starčevića ipak pretežu elementi romantizma nad realizmom. Koliko god nastojao oslikati stvarnost vjerno i kako ćuti stvarni život, iza njegovih opisa zapravo se krije mjerilo i uzor, vrjednota i ideja, istina i pravda prema kojoj rasuđuje zbiljski svijet. Po tome je velik i nenadmašan svjedok i ljetopisac hrvatske stvarnosti, nadahnut europskom starinom i klasikom (str. 207).
Veliki temelj autorove književne analize usmjeren je na Starčevićev dramski tekst Selski prorok kao prvi izvorni filozofski teatar usporediv „s istoimenim dramskim tekstom poznatijeg filozofa Jean-Jacquesa Rousseaua: „Zaključno se može reći da je Selski prorok prvi sačuvani igrokaz iz pučkog života iz razdoblja hrvatskog narodnog preporoda. Djelo svjedoči o istinama i zabludama ljudi u ličkim selima. Ali njegova je prava vrijednost još više u tome što je posrijedi izvorni filozofski teatar. Autor je nadahnut ćudorednim motivima, razotkriva opsjene u društvu i traga za pravom istinom i biti stvari. Služi se pri tome kako narodnim poslovicama i mudrošću aforizama, tako i učenom filozofskom knjigom te tajnama znanosti života“ (str. 248).
Naposljetku, autor se u poglavlju Sloboda i republika (republika, ljudska prava, sloboda) vraća sličnoj analizi filozofije prava kao i u svojoj knjizi Filozofija prava Ante Starčevića, te u posljednjem poglavlju Ljevica ili desnica? s očitim ciljem da prikaže relevantnost Starčevićevih filozofskih ideja u politici danas i tada, kao i da nam približi povijesne okolnosti njegove tadašnje političke orijentacije, s obzirom na danas uvriježenu političku dihotomiju lijevo-desno koja se kroz povijest mijenjala u svojoj naravi. U onom povijesnom kontekstu autor daje čak i političku oznaku: „S obzirom na velik utjecaj koji je imao na naraštaje suvremenika i osobito političke sljedbenike i pristaše Starčević je iznimno zaslužan za prenošenje liberalnih ideja u Hrvatskoj. Politički ga protivnici nazivaju liberalom, a on se nastoji i u praktičnim političkim pitanjima držati liberalnih načela“ (str. 261).
Sukladno svemu navedenom opravdano je donijeti zaključak da je ova knjiga velik doprinos istraživanju prošlosti pravaške misli i u mnogim dijelovima nadahnuće za budućnost, ne samo u pogledu daljnjih znanstvenih istraživanja, nego također u potencijalnom nadahnuću pojave novih političkih figura poput Ante Starčevića i u našem vremenu.