Chavez je seksi
Svakih desetak godina se u nekoj latinoameričkoj zemlji pojavi diktator koji svojom osebujnošću i pričom o pravednijem društvu osvoji intelektualnu scenu diljem Europe. Teško je u povijesti dvadesetog stoljeća naći tako snažan i opojan mit kao što je mit o kubanskoj revoluciji koji je desetljećima toliko opčinjavao generacije intelektualaca da od njega nisu vidjeli raspadnute brodove na kojima je kubanska sirotinja bježala na Floridu da bi barem svojoj djeci osigurala bolji život. Lik Fidela Castra grijao je srca mladih ljevičara na društvenim fakultetima, ali prije dvadesetak godina na sceni se pojavio novi gazda u selu – Hugo Chavez, koji je zamijenio ostarjelog i potrošenog Castra. Chavez nije bio revolucionar Castrovog tipa, jer je na vlast došao demokratski na izborima, a reforme je provodio korak po korak, kroz socijalne programe, u početku mekano, a onda sve čvršće. Ali nije bilo nikakve dileme što je Chavezov cilj, jer je službeno geslo Bolivarske revolucije glasilo “Domovina, socijalizam, ili smrt”. Chavez je umro, a naslijedio ga je Maduro, koji je nastavio istim putem. Dobar dio kulturne i intelektualne scene u Hrvatskoj bio je silno opčinjen Bolivarskom revolucijom u Venezueli. U međuvremenu je opsesija malo splasnula, jer je revolucija u toj zemlji podbacila (ili uspjela, kako se uzme), i baš zato je slučaj Venezuele zanimljiv primjer za razmatranje jedne intelektualne ludosti koja je trajala cijelo desetljeće i još nije posve nestala.
Zašto je hrvatske (ali ne samo hrvatske) intelektualce tako strastveno zanimala ta zemlja koju većina nikad nije posjetila niti će posjetiti? Sjećam se razgovora s prijateljima u cafeu Kina Europa tamo negdje 2007. ili 2008. Bila su otprilike dva sata popodne, a terasa Kina Europa bila je puna. Glumci, redatelji, pisci, glazbenici, fotografi, filozofi, profesori, gej aktivisti, mlade hipsterice s naočalama debelih okvira, dečki u starim bakinim džemperima – sjedili su u cafeu, zavaljeni u naslonjače, ispijali kavice i klimali glavama, cijela jedna scena koja je više vremena provodila glumeći umjetnike i borce protiv sistema nego stvarajući umjetnost, što god da ta umjetnost jest. Uglavnom, moji frendovi su uporno tvrdili kako je to što Chavez provodi i propovijeda super, kako kroz socijalne programe iskorjenjuje bijedu, opismenjuje stanovništvo, tjera poduzetnike da snize cijene robe, uzima lovu i koncesije naftnim kompanijama i daje sirotinji koja je prije bila marginalizirana. I u crvenoj košulji drži višesatne govore na nacionalnoj televiziji. Najviše ih je naravno uzbuđivalo što je pokazao prst Americi, a budući da je Amerika istoznačnica za kapitalizam i imperijalizam, svaki američki neprijatelj je naš prijatelj, pa makar to bila i neka diktatorska luda. S Chavezovom političkom filozofijom bi se složila i većina gostiju Kina Europa. Svi su bili opijeni kombinacijom antikapitalizma, antiimperijalizma, antiamerikanizma i populizma kojima je Chavez osvajao srca kulturne i intelektualne elite koja se okupljala oko Kina Europa i raznih zagrebačkih filmskih, književnih i subverzivnih festivala. Mogli ste slušati učene rasprave ili čitati dugačke i sasvim ozbiljne traktate domaćih filozofa i njihovih europskih gostiju na Subversive Festivalu koji su lamentirali kako je to što se u Venezueli događa primjer kojim trebaju ići i europske zemlje. Novosti i portal Forum redovito su na izvještavali o događanjima u Venezueli, kao da je riječ o nekoj susjednoj državi. A tko su bili svi ti hrvatski čavisti koji su naćulili uši kao radare i budno pratili sve što se zbivalo u Venezueli? Riječ je o šarolikoj ekipi mladih revolucionara s Filozofskog fakulteta i njihovih profesora šezdesetosmaša koji su ostarjeli ne dočekavši revoluciju, zatim raznih ekstremističkih ideologa, buntovnih novinara, ekoloških aktivista, samoprozvanih antifašista, boraca za ljudska prava, društveno autističnih umjetnika, pisaca i tako dalje. Na javnim raspravama su venezuelanski režim predstavljali kao „demokratski“, a sebe su smatrali silno društveno progresivnim, iako im je temelj bila ideologija iz 19. stoljeća. U to vrijeme nisi mogao otići na bilo kakav društveni ili kulturni događaj, predstavljanje knjige, predstavu u kazalište, a da na ovaj ili onaj način nisi morao konzumirati marksističku teoriju ili neku priču o društvenoj nejednakosti, predatorskom kapitalu koji iskorištava potlačene radnike od Hrvatske do Indije. Dođete na predstavljanje neke knjige, a na zidu iza mladog bradatog pjesnika se koči velika crvena petokraka. Presuda je bila donesena, kapitalizam je bio kriv za sve. Ako ti je otac pijanac pa te tuče, kriv je kapitalizam. Za porast narkomanije kriv je kapitalizam. Za gladnu djecu Afrike kriv je kapitalizam. U takvoj atmosferi zagovarati tržišnu ekonomiju značilo je biti za Todorića i podržavati iskorištavanje blagajnica u Konzumu, ni manje ni više. A ti ljudi kao da su se nadmetali tko će biti veći marksist od Marxa i s više strasti i kreativnosti natovariti još neku novu krivnju na kapitalizam. Dobar dio scene bio je puki pozeraj. Ali marksizam je jednostavno bio u modi. Svaka teorija opet je prolazila svoje marksističko čitanje, a nisi mogao dobiti potvrdu da si javni intelektualac ako prije toga nisi izrekao pohvalu socijalizmu. Čak ni umjereni socijaldemokratski glas nije bio prihvatljiv. Sa svojih pozicija u medijima, kulturnim i obrazovnim institucijama oni su odlučivali o karijerama, opčinjavali su generacije mladih ljudi, jednu za drugom i stvarali novu marksističku mladunčad koja je onda dalje nastavljala tradiciju. Na drugoj strani spektra nije bilo nikog suvislog tko bi se suprotstavio tim idejama, analitički ih sagledao, iznio egzaktne podatke i pokazao koliko su te ideje iracionalne i štetne. Devedesete su ostavile pustoš na desnici, a liberalna scena jedva da je postojala. Problem je naravno i znatno dublji, jer kao što 1938., dakle pred sam Drugi svjetski rat, primjećuje francuski filozof Julian Benda „demokracija je izgubila vjeru u svoju vrijednost, dok totalitarne ideologije vjeruju u svoje vrijednosti.“
Što nas je povijest naučila?
Duga je povijest političkih utopija i utopističkih teorija, od Platonove „Države“ do bezbroj suvremenih varijacija, ali nijedna utopija nikad nije dobro završila. Ali nitko nije mario za povijesne činjenice. Nikog nije bila briga što dobro znamo kako je završio prethodni izlet u socijalizam u Europi. Nije bitno što primjer istočne i zapadne Njemačke u vrijeme Hladnog rata dokazuje sve. Dakle, imamo jedan isti narod, istu kulturu, istu tradiciju. Ali jedna zemlja imala je tržišnu ekonomiju i snažnu socijaldemokraciju, a druga socijalizam. Posljedice znamo – Berlinski zid, žica, bijeda, bježanje preko zida, ubijanje ljudi koji bježe. To je detaljčić koji će svi prešutjeti u svom marksističkom tumačenju stvarnosti. Tim više je sve apsurdnije što za nas socijalizam nije, kao za bogate američke liberale, samo neka teorija, mi smo ga doživjeli u praksi i dobro ga se sjećamo. Ali to nije bitno, Goli otok se nije spominjao, a javno su se hvalili uspjesi poput masovne gradnje stanova i posla kojeg je bilo za sve. Iako su ih i tu činjenice zapravo demantirale, o čemu najviše svjedoči ogromna emigracija radne snage u zapadnu Europu. Revolucija je podbacila i propala, ali sljedeći put ćemo pametnije, ili drugim metodama ali do istog cilja. Dodamo socijalizmu pridjev demokratski i sad više ne zvuči tako loše. Ali kao što narodna izreka kaže: “Ako izgleda poput patke, pliva poput patke, i gače poput patke, onda je to vjerojatno patka.”
Uglavnom, Venezuela je dobrih deset godina bila u modi. Ekipe s društvenih znanosti i europski intelektualci provodili su dane po Kinu Europa sasvim ozbiljnih lica teoretizirajući o izgradnji novog društva. Koga briga što će venezuelanski narod u ulozi zamoraca skupo platiti taj društveni eksperiment, kao što se pokazalo par godina kasnije? Bitno da stvar funkcionira u teoriji, makar provedba imala katastrofalne posljedice za sve ostale, a za neuspjeh će okriviti nekog drugog – Ameriku, desničare, crkvu, buržujske reakcionare i CIA-u, to je džoker koji ne može omašiti, a zatim će probati negdje drugdje s istim rezultatom, i tako u nedogled. Moram napomenuti da ovaj fenomenu ipak nije ništa novo, da uvelike podsjeća na atmosferu u romanu Bjesovi, u kojem je Dostojevski prije 150 godina, dakle davno prije Oktobarske revolucije, fenomenalno prikazao rusku revolucionarnu scenu. Pitanje je samo tko bi kod nas bio Verhovenski, tko Stavrogin, a tko Kirilov.
„Sve će to otići kvragu u roku od 10 godina, samo gledajte“, rekao sam tada frendovima.
Kako se pokazalo, bio sam u pravu, novac od nafte se potrošio, ekonomija je krenula nizbrdo, zemlja je potonula u bijedu, u politički kaos, nasilje, uslijedio je pravi egzodus stanovništva, a na kraju je nestalo čak i WC papira u trgovinama. I to u jednoj naftom bogatoj zemlji. Takvi groteskni detalji uvijek na kraju isplivaju i pokažu ono drugo lice tog idealnog društva koje inteligencija preporučuje kao rješenje za nas! Ali nisam bio u pravu zato što sam neki prorok, već zato što kao obožavatelj povijesti znam da nigdje u svijetu ni u kakvim okolnostima, ni u kojoj kulturi, ni s kojim prirodnim resursima, socijalizam dugoročno nije polučio ništa osim ekonomske bijede i političke neslobode. Sve je to već viđeno i to toliko puta da je zamorno objašnjavati da ne funkcionira, pa ipak smo osuđeni ponavljati da socijalistički eksperimenti uvijek propadnu. Nema socijalističke zemlje koja nije potonula u bijedu, čak i ako izvana pumpaju lovu u nju, i nema socijalističke zemlje bez gulaga, Golih otoka, tajne policije koja vas prati, gubitka osobnih sloboda, zatiranja ljudskih prava i egzodusa stanovništva. Pa ipak pametni i obrazovani ljudi poput pisaca, redatelja i filozofa bili su oduševljeni Chavezom, kao desetljećima ranije Castrom. Žalosna je činjenica što svaki diktator ima svog kućnog pisca, neku vrstu dvorske lude, a nema zločinačke ideologije koja nije imala svog pisca. Ali to što je neki pisac napisao dobar roman ne znači da Castro s kojim pije viski i puši cigare nije zločinac, već da je pisac budala. Ali činjenica je da na nacionalnoj televiziji možete pričati o Chavezovim uspjesima, iako vas egzaktni podaci demantiraju i iako je propao doslovno svaki socijalizam bilo gdje u svijetu, pa tako i u Venezueli. I nikom ništa. Bitno da je to što govorite jako pravednički nastrojeno i da se borite za potlačene skupine. Samo ožežete protiv neoliberalizma i Amerike i dobijete simpatije javnosti. Naravno, morate imati i intelektualni think thank koji smišlja komplicirane i učene radove koje po potrebi možete citirati kao nepobitne autoritete, jer uvijek ste viši ako se popnete na nečija leđa, a za to su se pobrinuli Filozofski fakultet i njegove borbene uzdanice. Postmodernistička teorija ih je opskrbila neograničenim arsenalom fraza koje fascinantno i komplicirano zvuče, a kojima se može dokazati bilo što, iako često u suštini ne znače baš ništa. Lacan, Derrida, Lyorad, Foucault, Žižek bili su citirani u skoro svakom tekstu, a čitatelj ili slušatelj se morao dobro pomučiti da kroz gustu maglu poststrukturalističke retorike dođe do ključne poruke i shvati što to autor zapravo govori. Sam diskurs je služio da bi oko autora obavio auru intelektualnosti, znanja i stručnosti. Zaboga, tko bi bio glup da ne povjeruje da ti ljudi znaju što govore? Pa ipak, riječ je samo o verbalnoj opsjeni, dok je sadržaj, kad ga se ogoli na suštinu, bio sasvim opskuran i čudesno kontradiktoran. Beskrajno se ponavljalo staru mantru kako se svijet raspada, a neoliberalni kapitalizam je pred kolapsom. Malo tko je od tih ljudi pročitao barem elementarnu „Ekonomiju“ od Samuelsona, a kamoli nešto specifičnije, poput „Najvećih svjetskih financijskih kriza“od Kindlebergera i Adlera, što bi mu omogućilo da razumije da famozna kriza 2008. ne znači nikakav kraj kapitalizma, već da tržišna ekonomija oduvijek prolazi kroz periodičke krize u kojima se gospodarstvo restrukturira i čisti od raznog balasta, da balon mora puknuti da bi se krenulo dalje. Riječ neoliberalizam svima je bila na usnama, poput kakve psovke ili gadne uvrede. Pritom se neoliberalizmom proglašavalo sve i svašta, bez obzira što ovo u Hrvatskoj i drugim tranzicijskim zemljama u Europi nije nikakav neoliberalizam već teški kronizam isprepleten s jakom državom koja kontrolira pola ekonomije i korupcijom, dakle nešto 10 razina ispod neoliberalizma.
„Ako je ovo neoliberalizam, zašto mi onda država uzima pola plaće?“, govorio sam tada, ali slabo je to ikog zanimalo. Čavizam je jednostavno bio previše seksi, a da bi nekog zanimali egzaktni podaci i postoci moje plaće.
Cirkus je trajao nekoliko godina. Problem je počeo kad su socijalistički vođe počeli gubiti izbore, ali nisu se dali s vlasti, pa su smišljali različite smicalice da se riješe oporbe i parlamenta. Narod je shvatio da je priča laž, ali bilo je kasno. U socijalizam možete ući demokratskim putem, ali ne možete iz njega izaći tako lako. Ulaz je besplatan, ali izlaz nije. Trebalo je nekako opravdati to što ovi ne žele odstupiti. Ali naši intelektualci koji su Chaveza uzdizali u nebesa nisu u tom vidjeli problem. Smislili su se razlozi i opravdanja, u pravilu opskurni, zakučasti i čudesno kreativni. Papir svašta trpi. Čak i kad je ekonomija Venezuele počela očigledno propadati i narod tonuti u bijedu, nisu se ispričali, nisu se posuli pepelom po glavi i rekli: „Okej, bili smo u krivu, socijalizam ne valja, moramo smisliti nešto drugo što ipak funkcionira“, već su samo nastavili dalje. Nije bitno što smo pogriješili, revolucija nije propala jer je socijalizam takva ideja, propala je zbog Amerike ili fašista ili zbog nekog trećeg razloga. Samo otvorite bilo koji filozofski članak koji tematizira Venezuelu i vidjet ćete o čemu pričam. Količina intelektualnog opsjenarstva, laži i obične gluposti je zadivljujuća! Inače, nije li definicija ludosti raditi istu stvar iznova X puta i očekivati drukčije rezultate? E pa izgleda da nije. Naravno, nitko od naših intelektualaca nije pretrpio nikakvu osobnu štetu zbog podržavanja pogrešne politike u Venezueli, pretrpio je samo narod Venezuele. Riječ je o fenomenu koji je posebno dobro analizirao Nassim Nicholas Taleb u članku „Intellectual yet idiot“ iz knjige „Skin in the game“ koji razotkriva cijelu jednu globalnu mrežu intelektualaca s elitnih sveučilišta koji nemaju svoju „kožu u igri“, pa ipak svima ostalima dijele lekcije što raditi, kako govoriti, kako misliti i za koga glasati. Ako pogriješe, nikom ništa. Kad je u Grčkoj buknula kriza ekipa se prebacila na Grčku, nudeći ista rješenja koja su uništila Venezuelu, a Janis Varufakis je odjednom postao zvijezda zagrebačke scene, gostovao kod Srećka Horvata u Filozofskom teatru, pametovao po nacionalnoj televiziji i po javnim forumima. S obzirom da je borba protiv kapitalizma (i fašizma, jer je to isto) globalna usput se lamentiralo i o kurdskom pitanju, pisali su se traktati i proglasi u kojima se Kurde apostrofiralo kao „društvo ukorijenjeno u direktnoj demokraciji, ženskom oslobođenju i ekologiji.“ Ni manje ni više. Kakva Francuska, kakva Belgija! Demokraciju da učimo od Kurda!
Koga briga za Venezuelu?
Zašto nam je važna Venezuela, ta daleka zemlja na drugom kraju svijeta, i zašto uopće govorimo o njoj? Venezuela je važnija nego što se naoko čini i to apologeti čavizma dobro razumiju. Ona je za nas samo naoko dokoličarsko, akademsko pitanje, jer nije nemoguće da se i na nas primijeni venezuelansko rješenje, a gospodarske krize koje generiraju ogromno nezadovoljstvo naroda i bijes prema diskreditiranim elitama su uvijek dobra prilika za manipulaciju i huškanje idealistične mladeži na rušenje trulog poretka. Ako intelektualci mogu opravdavati diktaturu, otimačinu, gaženje ljudskih prava i sloboda, i to javno, s nacionalne televizije i govornica skupova koje svi plaćamo, onda je sve moguće. Njihova prava snaga nije u direktnoj političkoj moći, već u tom što svoje ideje kapilarno šire kroz obrazovni sustav i kulturnu produkciju i tako generacijama mladih ljudi usađuju krivu sliku svijeta te posljedično opstruiraju sve reforme koje bi nas povukle naprijed.
Miris utopije
U jednom američkom filmu čije sam ime zaboravio dva stara američka špijuna sjede u parku na dan kad je propao Sovjetski Savez protiv kojeg su se godinama borili u špijunskom ratu i jedan kaže drugom, parafraziram: „Nismo porazili Sovjetski Savez već jednu ideju.“ Ova rečenica je samo napola točna. Sovjetski Savez jest bio ideja. Sovjetski Savez je poražen, ali ideja je preživjela. Nisam siguran može li ideja ikad i biti poražena. Berlinski zid je srušen prije 30 godina, ali očito na krivu stranu, jer je danas više socijalista na zapadu nego u Rusiji. To ne čudi, ako znamo da je Sovjetski Savez najveći dio svojih obavještajnih resursa trošio na „aktivne mjere“, to jest na „ideološku subverziju“ i stvaranje široke mreže korisnih idiota, onako kako ih je opisao KGB-ov prebjeg Jurij Bezmenov, pogotovo među intelektualcima i kulturnjacima koji sanjaju o boljem svijetu.
Ruski filozof Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev koji je u mladosti bio socijalist, a kasnije u egzilu u Parizu veliki kritičar socijalizma kaže: „Istina i laž su tako izmiješani u komunizmu upravo zato što komunizam nije samo socijalni već i duhovni fenomen.“ Berdjajev pogađa u srž! Strast s kojom ljudi vjeruju u socijalizam ima kršćanske korijene i sasvim sigurno obilježja religije ili kulta i zato ga je tako teško demontirati. I zato je valjda u svim raspravama o ovoj temi prisutno toliko iracionalnosti, loših argumenata, manipulacija i laži. Jer ako silno vjeruješ u nešto, onda je to temeljna postavka oko koje se onda gradi argumentacija, a koristiš ono što imaš, makar to bile budalaštine.
Bitno je napomenuti da ni marksiste ni neomarksiste, pa tako ni njihove današnje intelektualne nasljednike, nikad u biti nije zanimala socijaldemokracija kakva je u praksi funkcionalna u europskim zemljama i kakvoj treba težiti kroz fino uređivanje kompleksnih društvenih odnosa, balansiranje između mogućnosti i želja, između slobode pojedinaca i poduzetništva koja omogućava kompetitivnost i vuče društvo naprijed i jamčenja šanse svakom pojedincu i utvrđivanja minimalnih prava svih građana u vidu javnog školstva, zdravstva i slično, što se financira kroz poreze i što je danas u razvijenim europskim zemljama civilizacijska baština koju nitko ne dovodi u pitanje.
Kakva socijaldemokracija! To je dosadno, sporo i mukotrpno i znači stalno natezanje oko par postotaka proračuna za obrazovanje ili neki socijalni program. Opojni miris utopije – to je ono što privlači ljude! Želimo idealno društvo odmah sad! Cijena milijun života? Nikakav problem! Država znači moć, a utopija je apsolutna moć. Kao što Bertrand Russell kaže u knjizi „Power“, fundamentalni koncept društva je moć, a vlast podrazumijeva nejednakost moći, podrazumijeva lidere i sljedbenike. Ali svaki utopizam teži da se oživotvori u sve jačoj i po mogućnosti apsolutnoj državi koja kontrolira sve aspekte ljudskog života, od ekonomije do ljubavnih odnosa i odgoja djece. Zato je utopizam totalitaran. U totalitarizmu je sve političko pitanje i tu nema nikakve razlike između fašizma i socijalizma. Ideja apsolutne moći je opojna i zato toliko strasti u cijeloj priči. S druge strane za liberalne vrijednosti nitko neće ginuti, jer liberalna koncepcija ne jamči apsolutnu moć političkom vodstvu, a narodu ne obećava nikakve rajeve na zemlji ni savršene harmonije već svakom pojedincu ostavlja osobnu slobodu, ali i odgovornost za vlastiti uspjeh ili neuspjeh. Vjera u ostvarenje raja na zemlji je mit i zato se socijalisti i služe s toliko iracionalnih argumenata koji pogađaju izvjesne emotivne točke, kako bi zapalili atmosferu, prije svega među mladim ljudima, i nahuškali ih na kaos i revoluciju. Nije nikakva tajna da je mlade ljude najlakše uvjeriti u utopističke ideje, a sve metode i argumenti za postizanje cilja su dopušteni, ako je svrha plemenita. Ali motiv koji stoji iza revolucionarnih ideja nije nimalo plemenit. „Ljudska bića“, veli Russell „drže da je život u zajednicama koristan, ali njihove želje, za razliku od pčela, ostaju individualne“. Prevedeno: želimo utopiju u kojoj ćemo svi živjeti, a mi ćemo držati apsolutnu vlast i odlučivati o svemu, uključujući i vaš život, pritom se međusobno glođući oko toga tko će od nas biti na vrhu, pri čemu nećemo birati sredstva. Jedno od obilježja apsolutne vlasti je da neprestano mora dokazivati svoju prirodu prinošenjem novih ljudskih žrtava.
Milan Kundera u jednom razgovoru s Philipom Rothom kaže: „Totalitarizam nije samo pakao, to je i san o raju, drevni san o svijetu u kojem svi žive u skladu, ujedinjeni jedinstvenom voljom i vjerom bez tajni jedni pred drugima“. U tome i jest privlačnost utopije, ideja da je drugačiji i bolji svijet moguć. Ali oni koji su za utopiju nisu svjesni (ili jesu) da je utopija revolucija, to je nasilje, krv, mučenje i ubijanje nevinih ljudi, to je izlijevanje kiseline u nečija pjesnička usta, to je slanje ljudi u logore i gulage, to su gubitak ljudskih prava, zabrane svega i smrt slobode, uključujući prije svega slobodu govora. Ali intelektualci nemaju problema s ograničenjem slobode, gulazi su prihvatljivi ako su otvoreni radi ostvarenja višeg cilja, ako u gulage i na odstrel idu protivnici idealnog društva i novog poretka koji su oni lijepo zamislili u svojim kružocima. Evo samo da pobijemo još 10 posto i ušutkamo dodatnih 40, onda će obećani raj biti ostvaren. „Kad se san o raju počne pretvarati u stvarnost“, veli Kundera „iznenada iskrsavaju ljudi koji mu stoje na putu i vladari raja moraju izgraditi mali gulag nedaleko od rajskog vrta. S vremenom taj gulag postaje sve veći i savršeniji, dok obližnji raj postaje sve manji i siromašniji.“ To je ta mala prljava laž intelektualne scene koju svi znaju, a nitko je ne izgovara – nema utopije bez gulaga. A nitko je ne izgovara jer ne želi ispasti iz igre, jer je kazna za istinu izgnanstvo ili još gore prišivanje etikete fašista. A kad jednom gulazi prorade, kad se pokrenu streljački vodovi i spirala prema dolje, teško ju je zaustaviti dok se ne iscrpi sama od sebe. Prvo idu neprijatelji, a onda krenu i prijatelji, i mora biti plaćena nezamisliva cijena u ljudskim životima. „Izuzetno je lako osuditi gulage“, veli Kundera “ali teže je odbaciti totalitarnu poeziju koja vodi do gulaga preko raja, teže nego ikad. Danas ljudi širom svijeta izuzetno jednoglasno odbijaju ideju gulaga, ali još uvijek dozvoljavaju sebi da budu zavedeni totalitarnom poezijom i da marširaju u nove gulage…“ Ove je riječi Kundera napisao 1980. Što smo naučili od tada? Samo to da su intelektualci uglavnom konformisti, a pisati i govoriti istinu nije ni lako ni ugodno, jer postoje i posljedice. Istina se ne oprašta, a tako se ni ovaj tekst neće oprostiti.
„Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima“
Berdjajev kaže kako se zlo uvijek pokušava legitimirati kao dobro. To je njegova priroda. To je jedna od velikih istina koju je potrebno usvojiti da bi se razumjelo društvo, vlast, moć i mehanizmi elita. Iza svake zločinačke ideologije stoje apologeti, pisci i mislioci koji o njoj govore lijepe stvari. Nećete dobiti ničiju naklonost i podršku ako javno tvrdite da ćete zgazit ovog ili onog, da ćete strpati nekog u logore, da ćete odvesti narod u bijedu ili rat, da ćete oduzeti slobodu ovoj ili onoj grupi ljudi. Uvijek velite da napredak zahtijeva žrtvu, da je put naprijed mukotrpan i težak, da želite socijalnu pravdu ili da treba uvesti reda u društvo i tako dalje. Ali treba znati što doista znače te riječi. Sto puta ste čuli da nije bitno što netko govori nego što netko radi. U ovom slučaju je bitno da se svaka ideja ocjenjuje po njenim plodovima, a ne po onome za što se nominalno njeni nositelji zalažu. Ako ideja daje trule plodove, ne valja. Paradoks koji vam nijedan socijalist neće priznati je da nigdje radnička klasa ne živi tako loše kao u socijalističkim zemljama. Ako sam neku propustio, slobodno me obavijestite.
O autoru:
Ilija Aščić (1980.) Fotograf, videograf, filozof bez pokrića, pisac, biciklist, sitni špekulant na burzi, poduzetnik, obožavatelj Platona, provokator. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima u Zagrebu. 2017. godine objavio je prvu zbirku kratkih priča pod nazivom „Kako sam postao zao“. Član je uredništva časopisa Alternator iz Siska. Piše kolumne za portal Heretica. Vlasnik je studija „Filmić“ za video i fotografiju. Živi u Zagrebu.
