Written by 08:18 Hereze, Ogledi • One Comment

Ilija Aščić: Tako je govorio Jurij Bezmjenov

“Kao što sam već spomenuo, izloženost istinitim informacijama više nije bitna. Osoba koja je demoralizirana nije u stanju procijeniti istinite informacije. Toj osobi činjenice ništa ne govore, čak i da ju zapljusnemo informacijama i autentičnim dokazima s dokumentima i slikama, odbit će vjerovati. To je tragedija situacije demoralizacije.”

Jurij Aleksandrovič Bezmjenov

Tko je Jurij Bezmjenov?

Jurij Aleksandrovič Bezmjenov, poznat i pod nadimkom Tomas David Schuman, bio je sovjetski novinar RIA Novosti i bivši agent KGB-a koji je 70-ih godina prebjegao u SAD i konačno dobio azil u Kanadi, gdje je živio do kraja života. Bezmjenov je rođen 1939. u sovjetskoj Rusiji. Njegov otac bio je visoki časnik sovjetske vojske, kasnije zadužen za inspekciju sovjetskih trupa u stranim zemljama (poput Angole i Nikaragve). Bezmjenov je studirao na Institutu za orijentalne jezike, koji je dio Moskovskog državnog sveučilišta koji je bio pod izravnom kontrolom KGB-a i Centralnog komiteta. Pored jezika studirao je i povijest, književnost i glazbu i postao stručnjak za indijsku kulturu.

Nakon što je diplomirao 1963. godine Bezmjenov je proveo dvije godine u Indiji radeći kao prevoditelj i službenik za odnose s javnošću pri sovjetskoj grupi koja je gradila rafinerijske komplekse. Godine 1965. Bezmjenov je opozvan u Moskvu i počeo je raditi za RIA Novosti kao pripravnik klasificiranog odjela „Političke publikacije“. Ubrzo je otkrio da su otprilike tri četvrtine novinara članova Novosti zapravo članovi KGB-a, a ostatak su suradnici ili KGB-ovi slobodni pisci i doušnici poput njega. Međutim, kako je sam kasnije govorio, Bezmjenov nije bio nikakav novinar freelancer, već je uređivao i plasirao propagandne materijale u stranim medijima i pratio delegacije gostiju Novosti iz stranih zemalja na turnejama po Sovjetskom Savezu ili na međunarodnim konferencijama koje su održane u Sovjetskom Savezu.

Bezmjenov je 1969. ponovno poslan u Indiju, ovaj put kao sovjetski tiskovni agent i agent za odnose s javnošću KGB-a. Nastavio je propagandne aktivnosti u New Delhiju, radeći za sovjetsku ambasadu. Iste godine tajnom direktivom Centralnog komiteta otvoren je novi tajni odjel u svim veleposlanstvima Sovjetskog Saveza širom svijeta, pod nazivom “Grupa za istraživanje i kontrapropagandu”. Bezmjenov je postao zamjenik šefa tog odjela koji je o značajnim i politički utjecajnim građanima Indije prikupljao podatke iz izvora poput indijskih informatora i agenata. Oni političari koji su zagovarali sovjetsku ekspanzionističku politiku u Indiji bivali su nagrađeni višim pozicijama moći, bogatstva i prestiža pomoću različitih operacija KGB-a. Oni koji su odbili surađivati ​​sa sovjetskim planovima bili su meta medijskih dezinformacija i uništavanja reputacije u medijima.

Bezmjenov je u Indiji dobio instrukcije da ne gubi vrijeme na idealističke ljevičare, jer će oni postati razočarani, ogorčeni i protivnički nastrojeni kad shvate pravu prirodu sovjetskog komunizma. Na svoje iznenađenje, otkrio je da je mnogo takvih bilo na listi za pogubljenje koje bi se provelo nakon što Sovjeti steknu kontrolu nad Indijom.

Tijekom tog razdoblja, shvaćajući prirodu sovjetskog režima iznutra, Bezmjenov je počeo planirati svoj bijeg. U veljači 1970. obukao se u hipi odjeću, zajedno s bradom i perikom, i pridružio se hipi skupini na nekoj turneji i tako prebjegao u Grčku. Nakon što je kontaktirao američko veleposlanstvo i obavio razgovore s obavještajnim službama Sjedinjenih Država, Bezmjenov je dobio azil u Kanadi od strane vlade Pierrea Trudeaua.

U Torontu je dvije godine studirao politologiju i tri godine radio na farmi u Ontariju. 1973. godine Bezmjenova je angažirao Canadian Broadcasting Corporation u Montrealu. 1976. je napustio CBC i započeo raditi kao slobodni novinar.

1984. godine dao je veliki intervju G. Edwardu Griffinu. U razgovoru je objasnio metode koje KGB koristi za postupno uništavanje političkog sustava Sjedinjenih Država. Pod imenom Tomas D. Schuman, napisao je knjigu Ljubavno pismo Americi. Godine 1983. na predavanju koje je održao u Los Angelesu Bezmjenov je izrazio mišljenje da se ne bi iznenadio da je Sovjetski savez oborio let 007 Korean Air Lines kako bi ubio Larryja McDonalda, antikomunističkog demokratskog člana Predstavnički dom Sjedinjenih Država.

Umro je 1993. godine od srčanog udara.

„Osobno nikada nisam materijalno patio od komunizma, jednostavno zato što sam odrastao u obitelji visokog vojnog časnika“, kaže Bezmjenov o svom životu u SSSR-u. „Većina vrata bila mi je otvorena, većinu troškova plaćala je vlada … Glavni razlog mog bijega bio je moralni prosvjed protiv neljudskih metoda sovjetskog sustava. Prosvjedovao sam, prije svega, protiv ugnjetavanja naših disidenata i intelektualaca … Drugo, kad sam počeo raditi u sovjetskoj ambasadi u Indiji, bio sam prestravljen kada sam otkrio da smo milijun puta opresivniji od bilo kojeg druge kolonijalne ili imperijalističke vlasti u povijesti čovječanstva. Ono što moja država donosi Indiji nisu sloboda, napredak i prijateljstvo među narodima, već rasizam, iskorištavanje, ropstvo i ekonomska neučinkovitost. Otkako sam se zaljubio u Indiju, pronašao sam u sebi nešto što je, prema KGB standardima, vrlo opasno i naziva se “razbijena odanost”. To je slučaj kada agent voli zemlju odredišta više nego svoju vlastitu. Doslovno sam se zaljubio u ovu prekrasnu zemlju, zemlju značajnih suprotnosti, ali i velike poniznosti, velike tolerancije i također filozofskih i intelektualnih sloboda. Moji preci još su živjeli u pećinama i jeli sirovo meso dok je Indija prije šest tisuća godina bila visoko razvijena nacija. Stoga, očito, izbor nije bio u korist moje vlastite države. Odlučio sam se otići i potpuno se odvojiti od tog surovog režima.“

Koga briga za starog sovjetskog špijuna?

Ako vam ovaj uvod ništa ne govori i pitate se zašto biste dalje čitali o jednom špijunu iz doba Hladnog rata koji je pobjegao na zapad, moguće je da ste u pravu. Ali sad postaje zanimljivo! Bezmjenov je bitan jer je kao bivši obavještajac i stručnjak za propagandu prije 40 godina predvidio sve što se trenutno događa u Americi, javno je govorio o tome u TV emisijama i predavanjima i upozoravao Ameriku što joj se sprema ako ne otvori oči. Ključna poruka Bezmjenova zapadu je da glavni naglasak rada KGB-a uopće nije na području obavještajnih aktivnosti. Samo oko 15% vremena, novca i radne snage troši se na špijunažu i slično. Ostalih 85% je spor proces koji nazivamo ideološkom subverzijom ili psihološkim ratovanjem. Ali KGB-a više nema, jer nema ni Sovjetskog saveza, pomislit će čitatelj. S pravom. Jer se svijet promijenio. Geopolitička slika svijeta se promijenila, a Moskva već odavno nije rasadnik komunističkih ideja. Ali to ne znači da su ideje umrle s državom. Dapače. Države propadaju, ali ideje žive. Te ideje nisu izvorno ni nastale u Moskvi, Moskva je samo dugo bila njihov domaćin i glavni rasadnik u svijetu, ali ima već nekoliko desetljeća kako su se te ideje nastanile na američkim i europskim sveučilištima, pop kulturi, filmu, književnosti, zabavi, ukorijenile se u obrazovnom sustavu i sad paraliziraju sve aspekte života, od funkcioniranja gospodarstva do policije.

Socijalističke ideje su izvorno i krenule iz zapadne Europe, što od Francuske revolucije, što kasnije od Karla Marxa, da bi se kroz Rusku revoluciju implementirale u tadašnjem Sovjetskom savezu, a zatim su se iz Moskve izvozile dalje po istočnoj Europi i ostatku svijeta, uglavnom Africi i Aziji. Mnoge zemlje su uslijed različitih socijalnih problema prevratima šačice revolucionara postale socijalističke, a mnoge su to za dlaku izbjegle. Mađarska 1920-ih, Weimarska Njemačka 1920-ih, Čile 1970-ih, Španjolska 1930-ih. U tim zemljama je socijalizam poražen vojnom silom ili policijskom represijom. Weimarska Njemačka je uslijed socijalne krize zamalo pala u ruke socijalistima, što je izbjegnuto pukim slučajem, ali je zatim postala nacional-socijalistička na isti način. Iako je socijalizam bio službena ideologija Sovjetskog Saveza, socijalističke ideje su čak i za vrijeme Hladnog rata bile žive i na zapadu, čak i u Americi, samo su iz Moskve dobivale značajnu logističku podršku.

Na zapadu su djelovale mnoge otvoreno komunističke partije, koje su izlazile na izbore i sudjelovale u radu parlamenata. Možemo se prisjetiti uglednih pisaca i intelektualaca koji su sa zapada hodočastili u Sovjetski Savez, poput Sartrea, i onda na zapadu promovirali socijalizam pod ovim ili onim imenom, ili redatelja poput Godarda koji je 70-ih snimao filmove za marksističku vladu Mozambika. Danas je dovoljno da pogledate tko sve na sveučilištima, u medijima, kulturi i intelektualnoj sceni promovira socijalizam, bez obzira radio to pod krinkom postmodernističke dekonstrukcije, otvorenog marksizma ili samo koristio svaku priliku da prosipa žuč protiv kapitalizma, pohlepe poduzetnika i slično. Neki od tih ljudi su pravi ideolozi, a neki su samo korisni idioti, kako ih opisuje Bezmjenov. Ideje su, dakle, uvijek bile žive, a zadnjih godina doživljavaju nezamisliv uspjeh u kulturnom životu same Amerike, koja je prije 30 godina pod Reaganom uspjela ekonomski iscrpiti i srušiti socijalizam u istočnoj Europi. Ali ideje su preživjele i danas su opet seksi. Nema danas javne osobe na intelektualnoj sceni na zapadu koja neće otvoreno govoriti kako socijalizam nije bio tako loš, kako možda treba probati s drugom varijantom, kako je socijalizam dobra ideja, ali je bio loše proveden, ili eventualno kako kapitalizam mora imati ljudsko lice. Nitko tko drži do sebe neće reći da je kapitalizam inherentno moralan jer je zasnovan na dobrovoljnoj suradnji slobodnih ljudi i da je najbolji mogući ekonomski model u kojem ljudi najbolje žive.

Dakle, operacija je uspjela.

Koncept „ideološke subverzije“

U intervjuu s G. Edwardom Griffinom 1984. godine Jurij Bezmjenov je obrazložio ideju psihološkog rata i demoralizacije koje je Sovjetski Savez koristio za osvajanje zemalja i implementaciju socijalizma. Osnovna premisa je da SSSR kroz mrežu svojih agenata, ideologa i kulturnih radnika sustavno širi određene ideje i vrijednosti koje iznutra podrivaju temelje na kojima neko društvo počiva. Ideološka subverzija prije svega podrazumijeva tehnike pranja mozga američkom stanovništvu koje se koriste da bi se stanovništvu implementirala određena ideologija, suprotna amerikanizmu. Pritom nije bitno o kakvim je uopće idejama riječ, bitno je da je protiv temeljnog društvenog narativa te zemlje. Bezmjenov koji je 12 godina bio zadužen za ideološku subverziju detaljno opisuje kako je KGB za svoje ciljeve iskorištavao različite vjerske, feminističke, LGBT i ostale pokrete za „manjinska prava“ kao svoje agente u SAD-u i drugdje u zemljama Zapada. Ideje o kojima govori Bezmjenov šokantno liče na ovo što danas otvoreno promoviraju američka i europska ljevica, kao i kompletan biznis sektor, obrazovne institucije, kulturni i intelektualni establishment na zapadu. Ono što je tada bila subverzija, danas je postalo sistem. Što zapravo znači da je SSSR dobrim dijelom uspio u svom naumu i da iz groba vuče Ameriku prema dolje, a skupa s njom i velik dio zapadnog svijeta.

Već nakon Oktobarske revolucije ideolozi SSSR-a su se počeli baviti izvozom revolucije u druge zemlje. Riječ je o ideologiji takozvane „permanentne revolucije“, koju je posebno forsirao Lav Trocki, s ciljem da cijeli svijet s vremenom postane socijalistički. Na zapadu je pak talijanski marksist Antonio Gramsci, osnivač Komunističke partije Italije i student u SSSR-u od 1922. do 1924., detaljno razradio teoriju „marša kroz institucije“. Prema toj teoriji vlast se neće osvajati krvavom revolucionarnom borbom, jer to lako može završiti i neuspjehom. Gramsci je autor teorije kulturne hegemonije kao mirnodopskog sredstva kojim se održava određeni društveni poredak. Pomoću kulturne hegemonije buržoaske ideje proglašavaju se zdravim razumom, te se pomoću njih održava vlast.

Najbitnije poluge za ostvarivanje kulturne hegemonije su kontrola odgojnog i obrazovnog sustava, civilno društvo, mediji, zabava, ali i kontrola privatnih kompanija koje se stavljaju u službu revolucije. Civilno društvo je ključno bojno polje i kada ga malo pomalo ljevica osvoji, imat će i političku vlast te će moći provoditi svoje planove. Ali ljevica prvo mora zauzeti škole, sveučilišta, kazalište, kulturu, film, glazbu, zabavu i tako dalje. Riječ je o dugoj igri koja traje desetljećima, ali na kraju će uroditi plodom. Nijedno sredstvo nije pogrešno, ako služi za dekonstrukciju građanske i anti-revolucionarne kulture, a svakoj ciljnoj skupini treba posebno prilagoditi poruke, pa tako ljevica nema istu priču za radnike, za pripadnike LGBT zajednice ili za imigrante. U toj igri posebno je na meti tradicionalna obitelj kao „kolijevka fašizma“ te je također treba razoriti. „Drugi najveći uzrok fašizma pored kršćanstva je nuklearna obitelj“, kaže filozof i marksist Theodor Adorno, a to su konstatirali već i rani boljševici koji su smatrali da djecu „treba oteti iz ralja obitelji“, ako se želi stvoriti novo društvo i novi čovjek. Kao što vidimo, ključna metoda revolucionarne borbe je teška indoktrinacija i pranje mozga od najranije dobi.

Gramscijev marš kroz institucije se jasno poklapa s Bezmjenovljevom teorijom ideološke subverzije. Bezmjenov naglašava da je KGB bio više okupiran psihološkim ratom protiv američke vlade kroz ideološku subverziju, a manje samom špijunažom kako je javnosti vidi preko špijunskih filmova i romana o Jamesu Bondu. Tome svjedoče i neki agenti na zapadu. Bivši agent CIA-e Kent Clizbe, autor knjige „Willing Accomplices: How KGB Covert Influence Agents Created Political Correctness and Destroyed America“ tvrdi da su boljševici već nakon revolucije 1917. počeli s potkopavanjem Zapada, s naglaskom na temeljne vrijednosti zapadne kulture. Cilj boljševičkih agenata bio je uništiti moralnu jezgru zapadnih zemalja, prije svega Amerike. Slično kao Bezmjenov, Clizbe također ističe da se KGB usredotočuje na infiltriranje svojih poruka u medije, Hollywood i obrazovni sustav.

Taj je utjecaj bio prikriven ali, prema Clizbeu, i dalje traje. Mnogi su se američki progresivci pridružili brojnim organizacijama koje su u stvari financirali i vodili komunisti. Oni koji nisu bili izravno uključeni u Komunističku partiju prihvatili su parole i ideje koje su stvorili komunisti. Oni su s cinizmom gledali na američki patriotizam, napali američku vanjsku politiku i stvorili de facto antiameričku političku i kulturnu elitu. Cilj KGB-a bio je da Amerikanci povjeruju da je američka država loša. Poznati glumci su bili oduševljeni kad se dogodila Velika depresija, jer je ovaj događaj komunistima otvorio vrata za izravan ili neizravan utjecaj na novinare, scenariste i profesore, koji su tada snažno iskazivali svoj antiamerikanizam i antikapitalizam. Clizbe opisuje kako je KGB pomogao i u stvaranju ideologije političke korektnosti, kreirajući poruke da je tradicionalno društvo uporište rasizma, seksizma, ksenofobije, te da ga stoga treba uništiti. On također ukazuje na ranjivost slobodnih i pluralističkih zapadnih društava na takav prikriveni utjecaj izvana. Clizbe pokazuje kako politička korektnost koja u praksi bilo kojeg kritičara lijevih ideja i politika proglašava zlim i glupim šovinistom, ide ruku pod ruku s antiameričkom politikom (a u lokalnim varijantama s prezirom i cinizmom prema domoljublju svake pojedine zemlje). Clizbe spominje različite agente ili korisne idiote koji su bili pod utjecajem KGB-a, poput Waltera Durantyja, dopisnika New York Timesa u Moskvi, dobitnika Pulitzerove nagrade iz 1932., koji je uspješno prikrivao veliki ukrajinski Holodomor.

Kao što vidimo, SSSR se od najranijih dana bavio ideološkom subverzijom po zapadnim zemljama. Ideološka subverzija nije nikakva super tajna operacija, već nešto što možete vidjeti golim okom na svakom koraku, ako otvorite oči i shvatite o čemu je riječ. Riječ je o manipulaciji javnim mišljenjem koja može uvjeriti ljude da ne žele prihvatiti očigledne činjenice. „Ono što u osnovi znači jest: promijeniti percepciju stvarnosti svakog Amerikanca do te mjere da, usprkos obilju informacija, nitko ne može donijeti razumne zaključke u interesu obrane sebe, svoje obitelji, svoje zajednice i svoje zemlje.” Za proces političke dezorijentacije nije nužno širiti laži, dovoljno je širiti obilje (ponekad kontradiktornih) informacija, tako da čitatelj ili gledatelj više nije u stanju zaključiti što je točno a što nije, te da donositelji odluka na političkoj razini zbog ideološkog sukoba koji razdire društvo nisu u stanju donijeti razumnu odluku.

Međutim, prema Bezmjenovu, da bi društvo bilo podložno ideološkoj subverziji, potrebno je da ima inherentan unutarnji problem, da samo nešto krivo radi. A kad protivnik u nekom sportu ili sukobu nešto krivo radi, ti ne zaustavljaš njegov udarac, već mu pomogneš u tome što krivo radi. Sovjeti nikad nisu otvoreno napali Ameriku, jer bi vjerojatno, uslijed vojne i ekonomske nadmoći zapada, bili poraženi u otvorenom vojnom sukobu. Umjesto otvorenog rata primjenjivali su taktiku iz „Umijeća ratovanja“, kineskog filozofa Sun Tzua. „Umijeće ratovanja“ je vodič kako biti nepobjediv, kako nadmudriti protivnika, postići pobjedu bez bitke pomoću razumijevanja psihologije sukoba. Sun Tzu je vjerovao da bi vješt politički i vojni strateg trebao znati poraziti protivnika i zauzeti njegovu državu, a da pritom uopće ne okrvavi ruke. Ako je rat nastavak politike vojnim sredstvima, onda se ovom strategijom ciljevi postižu mirnim putem, ali za nimalo plemenite ciljeve. Cilj je uvijek isti – vlast na što većem teritoriju, po mogućnosti neograničena, te eksploatacija stanovništva. S obzirom da u svakom društvu postoje tendencije, organizacije i ljudi koji su protiv tog društva, opravdano ili neopravdano, upravo njima se daje poticaj da svoj bijes usmjere tamo kamo želiš. Riječ je zapravo o poticanju „unutarnjeg neprijatelja“. Neki od tih pokreta su umjetno stvoreni, a neki su izvorno nastali i samo dodatno potaknuti i iskorišteni za vlastite ciljeve.

Pojednostavljeno, SSSR je obilno poticao stvaranje i razvoj unutarnjih opozicija dominantnim političkim idejama, nije bitno o čemu je riječ, o religijskim kultovima, feminizmu, borcima za gej prava, novinarima, umjetnicima, glumcima, borcima za rasnu pravdu, borcima za društvenu pravednost itd., pošto je uglavnom riječ samo o korisnim idiotima i oruđu za ostvarenje određenog cilja. Bitno je da u vrijeme demoralizacije govore protiv društva u kojem žive. Usporedimo li to s današnjim vremenom vidjet ćemo da to danas više ne rade SSSR i komunisti, već bezbrojne organizacije poput Otvorenog društva, NGO-a, Hollywooda, europskih fondacija, kulturne scene, birokrata itd. Ciljevi su isti, metode su slične, a jedino su se oruđa jednim dijelom promijenila, pa je tako danas jedno od glavnih oruđa u EU agresivno poticanje ilegalne imigracije pod krinkom brige za izbjeglice. Sovjeti su dobro znali o čemu govore kad su stalno govorili o „unutarnjem neprijatelju“ i dobro pazili da spriječe svaki prodor zapadnih ideja na svoj teritorij. To je i jedan od razloga da današnja Rusija ne dopušta slobodno osnivanje NGO-a koji su financirani iz stranih izvora već ih smatra stranim obavještajnim djelatnostima. Logično, jer dobro znaju koja im je svrha. Zato su Sovjeti strogo kontrolirali cijeli medijski, kulturni i obrazovni prostor, jer su znali da bi i protivnik mogao napraviti ono što sami rade. Na zapadu ta fraza izaziva podsmijeh, ali kao što ćemo vidjeti, nije nimalo smiješna.

Četiri stadija subverzije

Bezmjenov je u intervjuu detaljno opisao četiri stadija ideološke subverzije i uništavanja društva kako bi se konačno izvršila invazija i preuzela vlasti u njemu.

Demoralizacija

Prvi korak je demoralizacija koja, prema njegovim riječima, traje oko 15-20 godina, koliko je otprilike minimalan broj godina potreban da se odgoji i obrazuje potpuno nova generacija ljudi. Drugim riječima, potrebno je vrijeme da se promijeni ono što ljudi misle. Tijekom te faze ideolozi potiču mlade da propituju integritet neke zemlje i izazivaju sumnje putem medijske propagande i obrazovnog sustava. Percepcija zauzima središnje mjesto i činjenice postaju besmislene, čak štoviše činjenice postaju nepoželjne i često ih se smatra opresivnim, rasističkim i slično. Tako odjednom postaje potpuno bezvrijedna činjenica da su doslovna sva socijalistička društva igdje na svijetu potonula u ekonomsku bijedu i neku vrstu političkog terora. Bezmjenov to pripisuje nedostatku moralnih standarda u društvu. Ključna meta demoralizacije su gotovo uvijek mladi ljudi, koji tek formiraju vlastita uvjerenja, bilo kroz službeni obrazovni sustav ili kroz neslužbene kanale odgoja, poput pop kulture, filma, glazbe, organizacija za mlade itd. Mlade se potiče da budu buntovni, da krše pravila, da se izruguju društvenim vrijednostima. Pritom starija generacija gubi kontrolu nad društvom zbog dosljednih napada na njihov moral. Sve što je staro ne valja i treba odbaciti i zamijeniti novim. Revolucija je poželjna. Nose se majice s likom Che Guevare i slično.

Bezmjenov je kao primjer koristio hipije iz 1960-ih koji su na vlasti u 80-im godinama dolazili na položaje moći: „Većina ljudi koji su diplomirali u 60-ima, napola obrazovani intelektualci koji su napustili škole sada zauzimaju pozicije moći u vladi, državnim službama, biznisu, masovnim medijima, obrazovnom sustavu. Zaglavili ste s njima.“ Bezmjenov je tvrdio da je generacija 80-ih već „kontaminirana“ marksističko-lenjinističkim vrijednostima. Iznimno je bitno razumjeti da marksisti oduvijek obrazovanje smatraju ključnom polugom. Pritom se naravno ne misli na stjecanje korisnih znanja i vještina potrebnih za život, već isključivo na pranje mozga. Kao što smo već spomenuli, socijalisti su oduvijek smatrali da djecu treba oteti roditeljima, jer je obitelj konzervativna, organska jedinica društva, nesklona socijalističkoj revoluciji, i da je treba zamijeniti bilo čim drugim. Može sve, bilo kakav surogat, samo ne valjaju muškarac i žena koji sami odgajaju svoju djecu. Toga se treba prisjetiti svaki put kad čujemo da neki ljevičar govori o važnosti obrazovanja. Ne misli on da treba nekome kroz obrazovanje dati priliku da kasnije bude produktivan član društva s vrijednim kvalifikacijama, već da bude „preobraćen“ na religiju svetog socijalizma. Bezbrojne skupine koje sebe smatraju silno progresivnima, hiper moralnima, zadali su si za cilj da mijenjaju društvo, koristeći poluge obrazovanja, kulture, medija. To su takozvani „pomazanici“ (anointed), kako ih naziva Thomas Sowell, koji činjenice lako žrtvuju nekoj plemenitoj ideji, iako je stvarnost iza tih lijepih ideja često jeziva. Nije bitno što pred mlade ljude u razvoju guraju netočnosti i laži, bitno je samo da je sve lijepo zaogrnuto u plašt borbe za društvenu pravdu, za jednakost, protiv rasizma, patrijarhata, kapitalizma, bogatih, opresije ili fašizma i da je u daljini neka nova vizija svijeta. Nije važno o čemu je riječ, nije važno što je često riječ o potpunim besmislicama, kaže Bezmjenov, bitno je samo da je usmjereno protiv temeljnih vrijednosti društva, onda je ideolozima poželjno i prihvatljivo. Na taj način stvaraju se nove generacije mladih ljudi, potpuno ispranog mozga i iskrivljene slike stvarnosti, s duboko usađenom mržnjom prema vlastitoj zemlji, narodu i njenim vrijednostima.

„Programirani su da razmišljaju i reagiraju na određene podražaje u određenom obrascu. Ne možete promijeniti njihovo mišljenje ako ih izložite istinitim informacijama. Čak i ako dokažete da je bijelo bijelo, a crno crno, još uvijek ne mogu promijeniti osnovnu percepciju i logiku ponašanja… Kao što sam već spomenuo, izlaganje istinitim informacijama više nije važno. Osoba koja je demoralizirana nije u stanju procijeniti istinite informacije. Činjenice mu ne govore ništa. Čak i ako ga zalijemo informacijama, autentičnim dokazima, dokumentima, slikama; čak i ako ga silom odvedem u Sovjetski Savez i pokažite mu koncentracijski logor, on će odbiti vjerovati sve dok ne primi udarac u stražnjicu. Kad mu vojnička čizma zgazi muda, onda će shvatiti. Ali ne prije toga. To je tragedija stanja demoralizacije.“

Demoralizacija je proces koji je nepovratan. Bezmjenov je još 1984. tvrdio da je proces demoralizacije Amerike već završen te da je potrebna još jedna generacija i još nekoliko desetljeća da ljudi počnu misliti na drugačiji način i vrate se domoljubnim američkim vrijednostima. To se očigledno nije dogodilo, već je proces nastavljan, i to ne samo u Americi već i u EU. Svatko tko makar površno prati američku unutarnju politiku može uvidjeti u kojem je stanju suvremena Amerika koja nije bila ovako polariziranija od Građanskog rata. Ljudi u Americi, i to obrazovani ljudi, odbacuju činjenice u korist narativa i mišljenja.

Bezmjenov kaže: „Većina američkih političara, medija i obrazovnog sustava obrazuje drugu generaciju ljudi koji misle da žive u mirnodopsko vrijeme. Pogrešno. Sjedinjene Države su u ratu: neproglašenom, totalnom ratu protiv osnovnih načela i temelja ovog sustava.“

Sličnom problemu Thomas Sowell u knjizi „Intelektualci i društvo“ posvetio je cijelo jedno poglavlje, pokazujući na konkretnom primjeru kako su određena politika koju su vodile Francuska i Velika Britanija bile upravo ono na što je Hitler računao kad je kršio jedan po jedan mirovni sporazum i napadao jednu po jednu zemlju u Europi. Sowell naglašava da su agresivni pacifizam intelektualne i medijske scene u Francuskoj i Britaniji pogodovali politici popuštanja Hitleru i otežali provođenje politike naoružavanja ovih zemalja pred sam drugi svjetski rat te tako doveli do jedne od najgorih civilizacijskih katastrofa. Umjesto da se Hitlera zaustavi odmah na početku dok još nije bio dovoljno moćan, intelektualna elita, mediji i umjetnici relativizirali su problem, otežavajući premijerima tih zemalja politiku naoružavanja i konfrontacije s Njemačkom, jer bi inače izgubili izbore. A upravo je na to Hitler računao, mirno se naoružavao, pa zatim prelazio jednu po jednu crtu, od militarizacije Porajnja do okupacije Čehoslovačke, dok s druge strane nije bio ispaljen nijedan metak, sve dok nije bilo prekasno. Mnogi od pacifista koji su relativizirali problem, smatrajući sam rat glavnim problemom a ne politiku koja dovodi do rata, kao da je rat bolest koja se pojavljuje sama od sebe, završili su u nacističkim logorima, a neki su proveli po 5 godina u pokretima otpora, boreći se protiv nacista.

Nekoliko je osnovnih područja na kojima se prakticira sustavna demoralizacija:

  • religija
  • obrazovni sustav
  • društveni život
  • politička struktura
  • radni odnosi
  • zakonodavstvo

Cilj je u svakom od tih aspekata zamijeniti izvorne, dobrovoljne ljudske odnose koji se stvaraju samoinicijativno i na bazi slobodne volje pojedinca ili grupacija – surogatom istih, koje kreiraju i reguliraju neizabrani birokrati, socijalni radnici ili političari, koji imaju sasvim drugačiju agendu od samih sudionika procesa – a to je uglavnom vlast i novac. Umjesto tradicionalne religije u nekom društvu poticat ćete stvaranje raznih kultova, umjesto dobrovoljne suradnje radnika i poslodavca vlada će detaljno uređivati radne odnose, umjesto obrazovnog sustava koji ljudima daje dobre kvalifikacije djeci će se usađivati određene prihvatljive vrijednosti itd. Često će se koristiti fraza „pluralizam“, iako je riječ samo o alatu za nimalo pluralne ciljeve. Nije bitno je li nešto glupo ili dokazano u praksi, bitno je samo da razara dosadašnje društvene odnose koji su nastali kroz desetljeća i stoljeća evolucije društva.

Jednom kad je demoralizacija društva završena, slijedi druga faza – destabilizacija.

Destabilizacija

Tijekom ovog razdoblja od dvije do pet godina, ustvrdio je Bezmjenov, ono što je važno jest ciljanje bitnih strukturnih elemenata nacije: ekonomije, vanjskih odnosa i obrambenog sustava. U osnovi, zemlja koja vrši destabilizaciju nastoji destabilizirati svako od tih područja u Sjedinjenim Državama, značajno ga slabeći i čineći naciju podložnom invaziji i preuzimanju vlasti. Kao ključne u ovom segmentu Bezmjenov navodi korisne idiote na ljevici koji će poslužiti svrsi, a zatim biti odbačeni.

“The useful idiots, the leftists who are idealistically believing in the beauty of the Soviet socialist or Communist or whatever system, when they get disillusioned, they become the worst enemies. That’s why my KGB instructors specifically made the point: never bother with leftists. Forget about these political prostitutes. Aim higher. […] They serve a purpose only at the stage of destabilization of a nation. For example, your leftists in the United States: all these professors and all these beautiful civil rights defenders. They are instrumental in the process of the subversion only to destabilize a nation. When their job is completed, they are not needed any more. They know too much. Some of them, when they get disillusioned, when they see that Marxist-Leninists come to power—obviously they get offended—they think that they will come to power. That will never happen, of course. They will be lined up against the wall and shot.”

Kriza

Treća faza bila bi “kriza”. Prema Bermjenovu, potrebno je samo šest tjedana da zemlja ode u krizu. Kriza je naravno prilika za preuzimanje vlasti od strane revolucionarne manjine koja ćče dobiti i adekvatnu podršku izvana. To sa sobom donosi i „nasilnu promjenu vlasti, strukture i gospodarstva“. Riječ je ukratko o prevratu, svrgavanju demokratski izabrane vlasti i promjeni društvenog ređenja. Nakon krize i promjene vlasti vojnim putem uslijedit će posljednja faza – „normalizacija“.

Normalizacija

Normalizacija znači da je zemlja u osnovi preuzeta, da sad živi pod novom ideologijom i stvarnošću, ali u ovoj fazi novi socijalistički režim ne treba nikakve bundžije i revolucionare, pa se rješava svojih starih saveznika, korisnih idiota koji su poslužili za demoralizaciju i destabilizaciju. Novi režim pogotovo više ne treba nikakve idealiste niti njihove ideje društvene pravde, pošto njih ne zanima nikakva pravda i poboljšavanje društva, već apsolutna vlast. A upravo to će se dogoditi ako se Amerika ne riješi ljudi je dovode u krizu, upozorio je Bezmjenov. Štoviše „ako ljudi neće uspjeti shvatiti predstojeću opasnost od tog razvoja, ništa više nikada neće pomoći Sjedinjenim Državama“ i da se ljudi mogu  pozdraviti sa svojom slobodom. Riječ normalizacija potječe od sovjetske propagande. „To će se dogoditi u Americi ako dopustite budalama da dovedu zemlju u krizu, obećaju ljudima sve vrste dobara i raj na Zemlji, destabiliziraju ekonomiju, uklone osnovno načelo konkurencije na slobodnom tržištu i postave vladu Velikog vrata u Washington DC“.

Nakon što budu iskorišteni za planirane ciljeve svi oni aktivisti koji su korišteni u fazi demoralizacije bit će jednostavno istrijebljeni, od društveno odgovornih profesora s fakulteta do LGBT aktivista. Obavili su cilj i više nikom ne trebaju, dapače kontraproduktivni su. U ovoj fazi vlast ne želi nikakve revolucije već ono što je i bio cilj revolucije – podčinjavanje i eksploataciju stanovništva.

Gdje su Amerika i EU danas?

Vjerujem da poznavatelj političke scene u Americi i Europskoj uniji može prepoznati ove faze. S tim da danas više nema SSSR-a da to potiče, sad to radi domaća ekipa, ali s istim ciljem. Sovjetski savez je davno nestao, Rusija već odavno nije komunistička zemlja niti ima značajnu komunističku scenu. Ali na zapadu se proces nastavio. Kao zmija koja uštrca otrov svojoj žrtvi i zatim umre, a onda se žrtva još dugo muči. Ukratko, Sovjetski Savez pobjeđuje iz groba.

Bezmjenovljev intervju je neizmjerno dragocjen dokument jednog dobro upućenog obavještajca koji razumije u detalje kako funkcionira revolucionarni obrazac preuzimanja vlasti putem masovnog ispiranja mozga te iskorištavanja bezbojnih skupina korisnih idiota kao poluga u tom procesu. Bezmjenov je 1980-ih tvrdio da postoji globalna komunistička urota i ako dosad nismo uplašeni, da nas onda ništa ne može uplašiti. Jer, kaže Bermjenov, kad Amerika padne, više nećemo imati kamo pobjeći. I to je nažalost točno! Nema sumnje da je Bezmjenov proročanski predvidio današnju Ameriku koja je već godinama u ozbiljnim društvenim problemima, gdje traje ideološki rat koji prijeti prerastanju u pravi građanski rat, a velik dio tih trendova se prelijeva i na Europsku uniju. Ako pogledamo intelektualnu i političku scenu Amerike i Europske unije koje su desetljećima spojena posuda, možemo zaključiti da smo stadij demoralizacije već davno obavili i da smo trenutno u stadiju destabilizacije. Pitanje je kad će nam biti plasirana kriza i tko će nas normalizirati?

Znači li sve ovo da je KGB stvorio krajnje lijeve pokrete na zapadu? Naravno da ne. Ali KGB ih je koristio i aktivno poticao kako bi destabilizirao pojedine zapadne zemlje, a pokreti su se nakon raspada SSSR-a nastavili razvijati sami od sebe, uz pomoć različitih domaćih organizacija. Naravno, većina pripadnika ovih pokreta nisu niti svjesni ovog utjecaja, kao ni ciljeva i posljedica svoje politike. Politika političke korektnosti i dalje slabi zapadni kulturni prostor. Kao primjer možemo navesti fenomen masovne ilegalne imigracije. Zbog agresivne medijske propagande i političke korektnosti zapadni političari su paralizirani strahom i ne mogu adekvatno procijeniti sve veću opasnost od masovne ilegalne imigracije niti su u stanju o tome ozbiljno razgovarati, a kamo li donijeti suvisle i odgovorne odluke.

Američka je pak radikalna ljevica zadnjih godina uspjela toliko zaoštriti društveni dijalog u SAD-u da je doslovno sve proglašeno rasističkim (jer je tako najlakše potući protivnika). Svi su konfrontirani svima: crnci prema bijelcima, LGBT prema heteroseksualcima, radnici prema poduzetnicima itd. Pritom ta ljevica uredno previđa da je klasični liberalizam na kojem je Amerika utemeljena i omogućio najveće osobne slobode i prosperitet svih, uključujući i ove manjine, te da je klasna mobilnost u SAD-u najveća na svijetu. Bez obzira na to kako se nove ideologije nazivale, riječ je ipak o revolucionarnim tendencijama s jasnim marksističkim predznakom. A revolucionarne tendencije nužno vode ka jakoj državi, nasilnoj redistribuciji društvenog bogatstva te neizbježno dovode do uništavanja klasne diversifikacije u monolitni blok partijskih dužnosnika i poslušnika.

To je ono što većina revolucionarnih idealista, vođenih emocijama, a ne razumom, ne vidi, a što neminovno slijedi. Cenzura koju otvoreno zagovara tvrda američka ljevica neminovno vodi jednoumlju koje uništava slobodu izražavanja i revertira nas u teror istočnog bloka. Intelektualci na zapadu posve otvoreno govore da je demokracija nešto zastarjelo, da bi mnogim ljudima trebalo oduzeti pravo glasa i dati ga samo obrazovanoj eliti, da narod ne treba odlučivati baš o svemu, da crnci trebaju imati veća prava od bijelaca, da bijelci ne mogu biti žrtve rasizma, da treba ukinuti presumpciju nevinosti u slučaju optužbe za silovanje, zahtijevaju da se ovom ili onom pojedincu ili grupi ljudi oduzme pravo slobode govora ili da dobije otkaz zbog nečeg posve benignog što je izgovorio. Ludilo je danas došlo dotle da je sve proglašeno rasizmom, a nažalost šutljiva razumna većina to prihvaća, iako se s tim dubinski ne slaže, a sve iz straha da ne dobije etiketu rasista ili fašista, te posljedično dobije otkaz ili bude optužena na sudu!

Sistemski rasizam ili sistemska laž?

Povod za trenutne prosvjede „protiv sistemskog rasizma“ u Americi je policijsko ubojstvo Afroamerikanca Floyda Georgea. Demokratska stranka i njihovi simpatizeri iskoristili su ubojstvo da nahuškaju Afroamerikance i druge manjine na prosvjede uz obrazloženje da je „njihov bijes opravdan“, pokušavajući kroz svoje medije prikazati bunt kao nešto spontano. U stvarnosti ne postoje spontane revolucije, kako tvrdi Bezmjenov, već je svaka revolucija proizvod dobro organizirane grupe svjesnih i profesionalnih organizatora. Floyd je bio obični kriminalac i sasvim sigurno ne može biti simbole borbe protiv rasizma. Ali to nije bitno u ljevičarskom svijetu, gdje se činjenice žrtvuju ideologiji. Pa tako danas imamo situaciju da zastupnici u Europskom parlamentu bez imalo srama drže minutu šutnje za čovjeka koji je bio u zatvoru zbog – oružane pljačke trudne žene. Tu ni dežurne feministice nisu imale ništa za reći. Bitno je da se oda počast borbi protiv rasizma, stvarnog ili izmišljenog. Ako ga nema, bit će izmišljen.

Film „Zameo ih vjetar“ je postao rasistički i maknut je s Netflixa, John Wayne je ostao bez spomenika u Santa Ani jer je otkriveno da je 1971. godine u Playboyu izjavio da „ne podržava robovlasništvo, ali da se ne osjeća krivim zbog činjenice da su generacije ljudi bili robovi“… Mogli bismo u nedogled navoditi tko je sve pao kao žrtva kulturnog blitzkriega posljednjih mjeseci. Neki pisac je čak izjavio da bi Isusa trebalo skinuti s križa jer je simbol bijele nadmoći. U javnosti se pažljivo važe svačija izjava, preispituju se čak i ljudi koji su živjeli prije 200-300 godina da bi se našla trunka rasizma ili seksizma, velike kompanije šalju priopćenja za medije i obavijesti svojim korisnicima da su „strongly committed“ borbi protiv rasizma te upute kako biti „better ally“ Afroamerikancima i drugim manjinama. Google, Facebook i Twitter u pravoj boljševičkoj maniri odavno prakticiraju cenzuru svih koji nisu na istoj liniji, čak i ako nemaju nikakve veze s rasizmom niti zazivaju rasnu neravnopravnost, već su samo izrazili sumnju u cilj ovih konkretnih prosvjeda. „Kulturna revolucija“ zahtijeva svoje žrtve, pa se tako svakoj povijesnoj ličnosti počelo tražiti je li negdje nekad izjavila nešto što se po današnjim standardima može okarakterizirati kao rasizam. Pa su tako na red došli i sjevernjački generali i vojskovođe koji su ratovali u Građanskom ratu upravo da bi crni robovi bili oslobođeni.

Spomenici su se rušili i bacali u more, a na meti su čak i Lincoln i Churchill. Šutljiva većina je samo gledala, zgrožena, ali ne usuđujući se podići glas, da ne bi postali meta hajke. (Kao da im upravo ta višedesetljetna šutnja nije dala podstrek da rade što hoće.) Sve političke neistomišljenike i kritičare se etiketira kao fašiste, antisemite, zaostale, homofobe, ksenofobe i slično. O kakvom je ludilu riječ govori i činjenica da uvaženi profesori doktori na društvenim fakultetima tvrde da je i matematika – inherentno rasistička i da je 2+ 2 = 4 bijela supremacija! Nakon te besmislene tvrdnje slijedi neka zakučasta post-teorija kojom se to dokazuje. Totalno smeće od ideja se ne vrti samo u opskurnim ekstremističkim kružoocima već na elitnim sveučilištima, u srednjom i osnovnim školama koje djeca obvezno pohađaju! Ponekad je dovoljno da kažete nešto što je potpuno zdravorazumsko i znate da je zdravorazumsko i što je prije samo 10 godina važilo kao normalno – pa da postanete žrtva hajke, izgubite posao i da morate pohađati neki tečaj na kojem će vas državni birokrat preodgojiti. Na primjer, možete reći „Bijeli životi su važni“ i gubite posao, jer ste rasist.

Zabranu diskriminacije – ukinuti!

Gotovo je bez reakcija prošla odluka Senata države Kalifornije da predloži da građani na referendumu odlučuju o ukidanju stavke ustava Kalifornije koji državnim tijelima zabranjuje diskriminaciju na rasnoj, spolnoj ili vjerskoj osnovi. „Mi smo oni koje smo čekali. Na ovaj povijesni dan neizmjerno sam zahvalna svim svojim kolegama na ogromnoj podršci. Pred nama je dug put do postizanja jednakosti, ali danas smo jedan korak bliže“, oduševljeno je izjavila članica kalifornijske skupštine iz Demokratske stranke Shirley Weber.

„Kalifornijski birači sada će imati priliku unaprijediti istinsku rasnu i rodnu jednakost u ovoj državi“, napisao je Todd Gloria, član skupštine.

Zanemarimo na trenutak trijumfalne pokliče političara i pogledajmo što oni zbilja žele. Ukratko, žele ukinuti zabranu diskriminacije kako bi sami mogli diskriminirati koga žele, a privilegirati koga žele. Riječ je o jezivom trenutku u povijesti zakonodavstva! Ako nekome nije jasno o čemu je riječ kad se iz ustava izbacuje zabrana diskriminacije i tome se plješće kao nečemu pozitivnom, što navodno vodi ka nekoj „pravoj jednakosti“, znači da se i suvremeni jezik uslijed desetljetne propagande i pranja mozga toliko izopačio da danas znači posve suprotno od stvarnog značenja. Tijekom najvećeg dijela ljudske povijesti politički vođe su djelovali samovoljno, lišeni ikakvih ograničenja ustava i zakona, distribuirajući povlastice i poreze među svojim podanicima kako god su željeli. Jedno od najvažnijih postignuća suvremenog demokratskog svijeta, koje je plaćeno nezamislivim ljudskim žrtvama, bilo je podvrgavanje vlastodržaca pravilima koja vrijede za sve, počevši od rimskog prava, preko Magne Carte u Engleskoj pa sve do demokratskih ustava i parlamentarne demokracije.

Ono za što su se ljudi stoljećima mukotrpno borili sad je postala prepreka „pravoj pravednosti“ i treba se olako ukinuti, kako bi vlast opet samovoljno davala i uzimala privilegije po volji. Ne treba ni zamišljati kakve bi bile posljedice! Naravno, politička samovolja je prikrivena smokvinim listom „prave jednakosti“, koju nitko nije ni definirao. Ako se pitate što je ta prava jednakost – e pa to će biti ono što stranka diskrecijski odluči, a može odlučiti bilo što, jer joj nikakav ustav više ne stoji na putu. Ako ste bijelac, može vam se uvesti veći porez nego crncima, u ime prave jednakosti. Ako zaključe da ima previše učitelja određene rase u školama, zapošljavat će samo pripadnike druge rase. Kao i segregacionisti iz prošlosti, i ovi rasisti s lijeva danas otvoreno nastoje iskoristiti državni aparat kako bi provodili rasnu diskriminaciju za vlastite „plemenite ciljeve“. Odluka u senatu je donesena omjerom 30:10 glasova! Riječ je o gotovo kirurškoj podjeli po demokratskoj ili republikanskoj pripadnosti. Srećom narod u Kaliforniji još uvijek na referendumu može odbiti ovu ludost, kao što je već jednom učinio, ali pitanje je do kojeg je stadija došlo ljevičarsko pranje mozga i u kojem će trenutku i građani izglasati ukidanje zabrane diskriminacije, ne shvaćajući što to doista znači.

Na sličan je način već dulje vrijeme na udaru princip presumpcije nevinosti. Ugledni odvjetnici i suci tvrde da je optužba za silovanje jednako vrijedna kao i dokaz! Nevjerojatno je da toliko obrazovanih ljudi ne shvaća kakva se pravna nesigurnost otvara ovakvom sudskom praksom i da isti čas može početi lov na vještice, čija žrtva može bilo tko. Dovoljno je da žena upre prstom u nekoga i taj je u zatvoru, pa neka dokazuje da nije kriv. A trebala su nam stoljeća da pravni sustav dovedemo do toga da je teret dokaza na optužbi, baš zato da nevini ljudi ne bi morali strahovati od progona. Ali to je sve staro, to su stare ideologije, sad je novo doba, sad vrijede nova pravila! Silom ćemo ih nametnuti, prvo na ulici, pa onda kroz parlament! Ako si protiv, zna se, ti si rasist i šovinist svake vrste.

Kao što vidimo, „social justice warriors“ nisu samo neki opskurni, marginalni luđaci, to su luđaci koji su se ubacili u sve aspekte života, od medija do najviših državnih tijela, a šutljiva razumna većina im je dopustila da uspješno izvrše invaziju na sve bitne institucije i sad iz tih institucija svima kroje pravila, a ljudi se pitaju kako se ovo kvragu, dogodilo.

Niste pazili, dok su ovi desetljećima sustavno radili na teoriji dekonstrukcije, eto kako!

U čemu je problem?

Ako se pitate u čemu je tu uopće problem i zašto se zamaramo takvim stvarima, odgovor je jednostavan. Jer smo to već vidjeli na djelu i znamo kako završava. A o tome nam opravo govori Jurij Bezmjenov koji je pobjegao iz Sovjetskog Saveza. Problem s revolucijom je što olako želi potpuno dokinuti sustav društvenih vrijednosti i političke prakse koji je stoljećima pažljivo građen i testiran u praksi, uz otvorenu mogućnost neprestanih promjena kroz evoluciju i javni dijalog, a zauzvrat nudi neiskušane ideje koje bi sve to trebale zamijeniti, u ime neke nejasne društvene pravde, ili što je još gore nude nam se prokušane i dokazano katastrofalne ideje, koji uvijek završe ekonomskom bijedom i političkim terorom! Ali nije bitno, bitna su dobre namjere! Ideolozi se uvijek mogu pozvati na to da su samo htjeli pravednije društvo i dokidanje siromaštva. Američki pobunjenici se zalažu za rušenje zidova, otvorene granice i ukidanje policije, dok u svojim malim samoproglašenim urbanim utopijama prvo formiraju zidove, oružane straže i počnu naplaćivati reket stanovnicima. I to je to bolje društvo za koje se bore.

Ovo o čemu govori Bezmjenov se ne događa samo u Americi, EU je u još naprednijem stadiju, a tu spada i Hrvatska koja je u zadnjih 20 godina potpuno demoralizirana kroz medije i propagandu kojima nitko ne može utvrditi pravo vlasništvo ni ciljeve. Samo bacite oko na naslove u medijima, količinu depresije, pa zatim na intelektualnu ili kulturnu scenu ili nevladine udruge i vidjet ćete sve ovo o čemu Bezmjenov govori, potpuno otvoreno, bez ikakvog skrivanja, često i eksplicitno izraženo kao politički cilj. Dakle upravo onako kako Bezmjenov i govori. Demoralizacija je uspješno izvršena. Slijedi destabilizacija. Budući da je Sovjetski Savez odavno nestao, pitanje je tko će na kraju provesti normalizaciju. Vjerojatno domaća prosvijećena elita koja živi u dvorcima oko glavnih gradova i koja se igra društvenog inženjeringa, a građane tretira kao zamorce. Elite koje drže većinu vlasti svugdje teže da steknu što više vlasti, da uklone sve moguće demokratske kontrolne mehanizme i da ih što manje ograničenja ometa u provođenju samovlasti. Cijela ova priča samo tome i služi.

Problem Amerike je naš problem

S obzirom da se sve ideje iz Amerike prije ili kasnije presade na tlo Europe, ako Amerika padne – nećemo imati kamo pobjeći. Brojni Europljani su iz Europe pobjegli u Ameriku pred nacizmom i socijalizmom i tamo nastavili normalno živjeti. Ukoliko padne ustavnopravni poredak SAD-a i posljedično Europe – svijet bi izgubio sigurno utočište i pao u totalitarni mrak. Svijet bi izgubio jedan pol te nitko ne bi više imao kamo pobjeći. Bez proklamiranih vrijednosti SAD-a i njihovog primjera svijet pada pod nadnacionalnu vlast daleko izvan dosega običnih građana bilo koje države – bez ikakvih jasnih prava i odgovornosti na koje smo navikli u današnjim demokratskim republikama. Gubi se nastojanje klasičnog razumnog liberalizma i progresivnosti u zamjenu za nasilje i totalitarističke taktike zastrašivanja i cenzure. Naša sloboda riječi i djelovanja je tako direktno ugrožena slobodama koje radikalizirana američka ljevica pokušava dokinuti u SAD-u. Korporatistička i kukavička vlast u EU nema ni snage ni političke volje oduprijeti se neomarksističkim tendencijama koje se danas podvaljuju kao kukavičje jaje pod ljevicu i liberalizam kakvi su desetljećima bili ustaljeni na Zapadu.

Kako spriječiti ovaj scenarij?

Nema sumnje da je Bezmjenov bio iznimno hrabar čovjek, zbog same činjenice da je pobjegao iz Sovjetskog Saveza, a i iznimno moralan, jer je pobjegao samo zato što nije želio sudjelovati u komunističkim rabotama, iako mu tamo, kao pripadniku vladajuće elite, ništa nije falilo. Riskirao je vlastiti život da bi prebjegao na zapad i poslao poruku upozorenja.

„Ne morate biti paranoični. Osim ako se Sjedinjene Države probude! Vremenska bomba otkucava svake sekunde i katastrofa je sve bliža i bliža. Za razliku od mene, nećete imati kuda pobjeći“. Bezmjenov smatra da je proces moguće zaustaviti, ali društvo mora osvijestiti da se nalazi u opasnosti od komunističke urote i poduzeti drastične mjere, uključujući i oduzimanje slobode djelovanja određenim grupama ljudi, te zatim ponovno mora odgojiti novu generaciju građana na zdravim osnovama. Navodi i primjere zemalja u kojima je uspješno spriječeno preuzimanje vlasti, poput Čilea, gdje je vojnim udarom svrgnut socijalistički predsjednik i uvedena desničarska diktatura, uz asistenciju SAD-a. Bezmjenov smatra da nije bitno na koji će se to način provesti, mirno, diplomatskim ili vojnim akcijama, ali da se mora provesti, jer inače slijedi znatno veća katastrofa od pukog oduzimanja političkih prava pojedincima koji sustavno rade protiv temeljnih vrijednosti svojih zemalja.

O autoru:

Ilija Aščić (1980.) Fotograf, videograf, filozof bez pokrića, pisac, biciklist, sitni špekulant na burzi, poduzetnik, obožavatelj Platona, provokator. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima u Zagrebu. 2017. godine objavio je prvu zbirku kratkih priča pod nazivom „Kako sam postao zao“. Član je uredništva časopisa Alternator iz Siska. Piše kolumne za portal Heretica. Vlasnik je studija „Filmić“ za video i fotografiju. Živi u Zagrebu.

(Visited 2.740 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 14. 5. 2021.
Close