Written by 10:48 Kolumne i osvrti, Nove hereze, Politika i društvo

Krešimir Džoić: Uspon platforme Možemo! dio je širih političkih previranja na ljevici


Iznenađenje parlamentarnih izbora 2020. u Hrvatskoj svakako je bila grupa lijevih stranaka okupljena u koaliciji Možemo!, iliti političkoj platformi kako sami sebe definiraju. Ova lijeva grupacija osvojila je impresivnih 115 862 glasova, točnije 7 saborskih mandata. Uzimajući u obzir je SDP dobio puno manje glasova u odnosu na prošle izbore i da je prosječni birač SDP-a starije dobe, čini se da Možemo ima svijetlu budućnost na lijevu hrvatskoj političkoj sceni.

Uspon Možemo je dio jednog šireg političkog previranja na europskom kontinentu, slabljenja velikih i dugovječnih stranaka ljevice koje su „šatorski“ pokrivale sve od centra, lijevog centra i umjerene ljevice poput SPD-a u Njemačkoj, Socijalističke stranke u Francuskoj i PASOK-a u Grčkoj. Ove stranke su zadnjih godina počele gubiti tlo s jedne strane pred populistima, a s  druge strane pred strankama radikalnije ljevice koje u svojim redovima okupljaju širok spektar ljevičara od revolucionarnih marksista, zelenih do socijaldemokrata koji zahtijevaju dublje reforme. Ako bi se tražila slična stranka, postoje bliske povezanice s  njemačkom strankom ljevice Die Linke, koja također predstavlja jedno šire okupljanje ljevice pod jedan krov. Na samim stranicama Die Linke, nalazi se tekst koji vrlo pozitivno govori o okupljanju Možemo. Dok Možemo surađuje preko niz projekata sa zakladom Rosa Luxembourg, institucijom koja financira, savjetuje i usmjerava europske lijeve pokrete, a koja je vrlo bliska sa  strankom Die Linke.

Možemo! se sastoji od sljedećih stranaka: Nova ljevica, Radnička fronta, ORaH, Zagreb je naš! i Za grad.  Neki koji su bili spominjati također u kontekstu Možemo nisu se našli u konačnici u grupaciji. Dario Juričanin je bio spominjan kao član inicijativnog odbora, no danas njegove ime  nema se nalazi među imenima inicijativnog odbora na službenim stranicama Možemo, niti na izbornim listama za parlament. Šuvarova Socijalistička radnička partija  je zajedno s  Novom Ljevicom, ORaH-om i Radničkom frontom potpisala tzv. Šibensku deklaraciju – koja je bila prva naznaka da se traži združivanje ideoloških bliskih lijevih stranaka. A s Radničkom frontom je prošle godine izašla na europske i predsjedničke izbore, no danas Možemo optužuje za prevelike kompromise i prihvaćanje liberalizma i zbog toga izlazi sama parlamentarne izbore.  

O nekim ideološkim stavkama Možemo

Ova široku grupaciju ljevice čine stranke zelene, socijaldemokratske i socijalističke ideologije. S time da treba naglasiti da dobar dio članova koalicija kao i glavno lice koalicije Tomislav Tomašević definira kao zeleni. Tako Možemo poziva na stvaranje zelenog otpornog gospodarstva, a općenito riječi poput ekologija i zeleni su rašireni u izbornom programu.

Ne treba zanemariti da je ovo vrlo heterogena skupina, iako su je neki desni komentatori gledali (pogrješno) kao vrlo monolitnu skupinu. Razilaženja unutar koalicije vidjela su se prije izbora, gdje je Radnička fronta zazivala neke radikalnije metode preraspodjele imovine, a na što su se  neki  članovi koalicije ili se ogradili od tih izjava  ili izjavili da ih je bilo uopće pogrješno primati u svoje redove. Stranka Za grad bila je 2016. u koaliciji s  liberalima iz Pametno. dok je ne tako davno Puljak iz Pametno optužio Možemo da je koalicija otišla previše ulijevo i u radikalne vode, na što član vodstva Možemo Damir Bakić nije ostao dužan.

Dobro se prisjetiti žustre polemike koju su poveli Mate Kapović iz Radničke Fronte i Dragan Markovina iz Nove Ljevice na početku 2017. godine na stranicama regionalnog ljevičarskog portala Novi Plamen. Za Kapovića nacionalizam i klerikalizam će nestati u Hrvatskoj kada se svima osigura pristojno ekonomsko-socijalno stanje, dok je za Markovinu razmontiravanje klerikalizma i nacionalizma preduvjet stvaranja socijalne pravde. Drugim riječima članovi Radničke fronte vide u rušenju kapitalizma ključan preduvjet ostvarenja socijalne pravde, dok ostali članovi koalicije i ne dijele takve stavove.

Članovi koalicije su većinom suglasni da je potrebno na neki način više intervenirati u ekonomiju i zadržati jaku socijalnu državu. Bojan Glavašević  piše:

„Svaka osoba koja se bavi politikom – a osobito ako se naziva socijaldemokratom – morala bi razumjeti da u ovakvim okolnostima pitanje društvene nejednakosti (a wealth gap ili jaz u bogatstvu je samo jedan njezin eksponent) nije moguće riješiti površnim, kozmetičkim mjerama poput porezne reforme – čak i kad bi ona bila u potpunosti usmjerena prema dobrobiti najsiromašnijih. Rješavanje ovog problema zahtijeva vrlo ozbiljan, sveobuhvatan i radikalan plan redistribucije društvenih dobara.“

Iva Kvakić, iz  stranke Za grad i kandidatkinja na listi za sabor koalicije Možemo, u tekstu iz 2018. u kojem kritizira neoliberalizam između ostalog piše ovo:

„Privatizirajte, liberalizirajte, deregulirajte kako bi se prestao bacati novac poreznih obveznika te kako bi se smanjile cijene i povećala kvaliteta usluga. U stvarnosti kada to provedete, dobijete veće cijene i lošiju kvalitetu javnih usluga koje ste privatizirali, a porezni obveznici plaćaju troškove koje su stvorile pohlepne i neodgovorne korporacije koje ste deregulirali“.

A u samoj zajedničkoj platformi Možemo nalazimo ovu formulaciju

„pravedni porezni sustav koji oporezuje kapital više nego rad, progresivno oporezuje dohodak i bogatstvo, smanjuje regresivne poreze i sankcionira izbjegavanje plaćanja poreza

demokratizacija ekonomije kroz poticanje društvenog poduzetništva, radničkog suvlasništva, demokracije na radnom mjestu i zadružne ekonomije.“

Ono što predstavlja glavni prijepor je pitanje kako u konačnici urediti ekonomiju. Radnička fronta po tome pitanju u svojim proklamacijama eksplicitno poziva na podržavljenje većeg dijela ekonomije i na planski intervencionizam, to jest u konačnici situaciju gdje će  najveći dio ekonomskih odluka donositi birokratski aparat, a najveće tvrtke će biti u državnom vlasništvu.
Program Radničke fronte uvelike evocira na udarničko razdoblje Jugoslavije:  pravi rad je onaj s rukama a financijski sektor je samo nužno zlo koji jedino treba služiti u funkciji podrške radu s rukama.

Programi drugih koalicijskih partnera nemaju takvu viziju. ORaH u svome programu iako se zalaže za progresivne poreze isto navodi da je potrebno olakšati poduzetničko poslovanje:

olakšati poslovanje gospodarskih subjekata u svim sektorima regulativom koja vodi računa o njihovoj veličini, vrsti djelatnosti i kapacitetima

Koalicijski partner Za grad isto tako se slaže da je potrebno ojačati poduzetnički duh smanjivanjem regulacije

Hitna i opsežna deregulacija – u suradnji s poduzetnicima pronaći ključna mjesta gdje se odmah može smanjiti birokratski pritisak.

Uvođenje instrumenata opomene i savjeta prije drakonskih kazni.

Porez na tržišni udio – cilj je izjednačiti tržišnu utakmicu između velikih koji vrše pritisak veličinom i malih poduzeća. Efekt ovog poreza osjetila bi samo poduzeća sa velikim tržišnim udjelom.

Ovakvi stavovi nije zgorega napisati, su u velikoj opreci prema stavovima Radničke fronte koja za veće tvrtke predviđa nacionalizaciju, a poduzetništvo im je posve strana riječ.

Tomislav Tomašević kao čelnik koalicije je davao intervjue u kojima je krivio kapitalizam za veći dio svjetskih problema ili je negativno okarakterizirao privatizaciju i ekonomsku liberalizaciju kao primjerice u intervju za portal Lupiga prošle godine pred izbore za EU parlament:

„Predstoji nam predstavljanje konkretnih mjera koje će naši kandidati i kandidatkinje isticati u prvi plan kampanje za europske izbore, kao što je primjerice odgađanje ulaska Hrvatske u Eurozonu, borba protiv liberalizacije i privatizacije javnih usluga, mjere za poticanje lokalne poljoprivrede i slično“

„ukazivati da je za lijevu stranku neprihvatljivo pristati na ekonomski liberalizam kao neupitni imperativ koji određuje domete svih ostalih politika.


Treba napomenuti da kada se Tomašević odmakne iz okrilja lijevih portala, njegova retorika postane ublaženija, nema govora o sustavnoj borbi protiv kapitalizma i ekonomskog liberalizma, većinom ostane na proklamacijama o borbi za socijalnu pravdu. Kao što u intervju za Večernjak na pitanje na kojim temama planira inzistirati odgovara:

Ponajprije su to teme socijalne pravde i smanjenja društvenih nejednakosti, boljih uvjeta rada za sve ljude koji žive od rada, ekološka održivost budući da smo zelena opcija; borba protiv klimatskih promjena i klimatske nepravde u svakom smislu


Kao što je bilo vidljivo iz nastupa i prijedloga koje nakon Zagrebačkog potresa, Možemo favorizira ideje prema kojoj je država ultimativni osiguravatelj blagostanja pučanstva u velikoj većini stvari. 

Svjetonazorska pitanja

Na svjetonazorskom planu su postoji konsenzus. Svi članovi koalicije su za lakšu dostupnost pobačaja, proširenje prava LGBT zajednica, sekularizaciju i potiskivanje katoličke Crkve iz javne sfere, to jest za široku lijevu društvenu politiku i odmicanje od tradicionalnih društvenih vrijednosti.

Možemo brani nasljeđe socijalističke Jugoslavije.

Iako je Tomašević svojedobno izjavljivao da je rasprava o u preimenovanju trga Maršala Tita u Zagrebu nebitna i da odvlači ljude od važnijih problema, ipak je obećao da će njegovi kolege glasati protiv promjene. Ne samo da su glasali protiv, nego su poslije postali vrlo vidljivi u kampanja za povratak starog imena.

2018. godine organiziran je prosvjedni skup onih koji su bili za povratak imena trg Maršala Tita, koji iako su kao formalni organizatori bili navedene razne antifašističke udruge, zapravo bio propaganda platforma lijevih političkih skupina aktivnih u skupštini grada Zagreba, jer su tada prominentne govore održali Rada Borić i Aleksandar Dolić iz Radničke fronte. 

Prilikom posjeta Puli prošle godine Rada Borić je dala ovu izjavu kojom je Tita i njegov pokret svrstala u europske tekovine kroz staru floskulu o „dobrom antifašizmu“:

 „Mi danas svjedočimo ne samo ekonomskim razlikama između centra i periferije, već svjedočimo i rastu fašizma i autoritarnih sustava. U Istri znamo što znači biti antifašist – imali smo nedavno prilike čuti novo-stara posezanja za Istrom. Tome odlučno kažemo: Dosta! Antifašizam je važan nama, ali smatramo da je antifašizam važan i Europi jer Europa može opstati samo na vrijednostima i nasljeđu antifašizma i zato kažemo da  Europa mora drukčije!”

Naravno čak i među ljevicom postoji određena potreba odmaknuti se od nekih pojava u Jugoslaviji. Primjerice, tekst sa stranica Radničke fronte navodi da nije dobro biti „nekritički Jugoslaven“, te da je potrebna „progresivna kritika“. Tako saznajemo da je Jugoslavija ipak imala neke probleme, uz ogradu kako je sve ipak potrebno staviti u „tadašnji kontekst“.

Može se zaključiti da velik dio članova koalicije ako se na otvorenim divljenjem onda sa velikom simpatijom na povijest ovih krajeva između 1945.-1990. godine i da će koalicija nastaviti raditi na obrani nasljeđa Jugoslavije od desnih kritika.

O sastavu možemo

Uspjeh na izborima je mnoge bio iznenađenje, no Možemo nije palo s  neba. Projekt je bio u nastajanju barem 10 godina. ORaH je najstariji – osnovan 2013, dok su Radnička fronta i Za Zagreb osnovani dvije godine kasnije. U jednom intervjua Tomislav Tomašević je naglasio da je koalicija nastala na asfaltu tj. terenskom radu.  Većina tih stranaka ima povijest sudjelovanja u izbornom procesu, ali prvi pravi uspjeh polučen je na lokalnim izborima u Zagrebu 2017. godine kada je koalicija Za grad, Zagreb je naš, ORaH, Radnička fronta i Nova ljevica osvojila 4 mandata i ušla u gradsku skupštinu. Tri godine poslije za parlamentarne izbore, lista se dodatno pojačala ljudima poput Bojana Glavaševića.

Ako se razmotri profil onih koji su se našli na izbornim listama Možemo mogu se naći 3 različite pozadinske struje, odnosno 3 različita sektora u kojima je vodstvo steklo iskustvo i najviše se istaklo prije ulaska u politiku.

1) Anti – bandićevski zeleni aktivisti u Zagrebu

Dugotrajna vladavina Milana Bandića u Zagrebu stvorila je s razlogom mnoge nezadovoljnike. Jedni od najvidljivijih i najorganiziranijih su bile razne zelene udruge i druge povezane udruge građana. Neke od tih udruga su Zelena Akcija, Pravo na grad i Zagreb te zove kao i druge manje. Ova pozadinska struja već godinama organizira različite ulične akcije, peticije i prosvjede protiv Bandića i protiv njegovih ishitrenih projekata te tako stalno održava svoj profil svježim i poznatim građanima. Ovoj grupi pripadaju Tomislav Tomašević, ali i njegov bliski dugogodišnji suradnik Teodor Celakoski. Obadvojica su svojedobno bili članovi Zelene Akcije. Gordana Pasanec i Jagoda Munić imaju također povijest djelovanja u zagrebačkim zelenim udrugama prije uključivanja na listu Možemo. Urša Raukar i Vilim Matula, su sudjelovali u građanskim prosvjedima povezanim s  Zelenom akcijom, a sada su članovi Možemo.
U koaliciji se također koji su ekološki aktivisti ali koji nisu iz Zagreba, kao što su Đuro Capor iz Splita, Atana Grbić-Martinović iz Zadra, Ana Mikleušević iz Konjščine.

2) Ljudsko-pravaški sektor

Drugu kohortu članova Možemo po broju čine članovi koji imaju dugu povijest sudjelovanja i vođenja raznih nevladinih udruga. U Hrvatskoj postoji čitav niz nevladinih udruga lijevog svjetonazora čiji se dobar dio proračuna puni iz državnog novca. Mnogi pojedinci radeći za takve udruge pod krinkom obrazovanja ljudi, širenja demokratskih vrlina i sličnih navodnih neutralnih vrijednosti guraju eksplicitno lijeve projekte a takve udruge i osiguravaju egzistencijalnu sigurnost mnogim lijevim ideolozima koji u takvom miljeu provedu dobar dio karijere. A bliska povezanost s  državom, dovodi u pitanje koliko je njihov status zapravo neovisan od države. Zato i ne čudi da je dio ljudi koji su stekli iskustvo u ne-vladinom sektoru rado prelaze, nije imao problema pridružiti se lijevim političkim strankama. Prije 2 godine tako je odjeknulo kada je dugogodišnji GONG-ovac Dragan Zelić uskočio u SDP.  Kako narod.hr piše SDP je u dobroj mjeri surađivao i usmjeravao te udruge u nadi kako će im oni uvijek biti dodatni adut u političkim nadmetanjima i poslužiti kao sredstvo za očuvanje utjecaja. No kao što je danas očito, te grupe su se odmetnule od svog nekadašnjeg sponzora.

Također je dobro podsjetiti se da razni NGO-ovci pod krinkom plemenitog rada zapravo koriste aktivizam kao izliku za osobni užitak kao što je vidljivo iz je jednog pisma koje je nezgodno dospjelo u javnost a koje je poslala kandidatkinja na listi Možemo. Naime predsjednica udruge je tražila svoje kolege iz NGO sektora za bilo kakvu mogućnost da svoju kćer pošalje na odmor pod izlikom dobrotvornog rada.

Početke Možemo mogu se tražiti i u jednoj takvoj  udruzi. Kada je osnovana zaklada Solidarna 2016. među njezinim osnivačima se mogu iščitati mnoga imena koja su se kasnije našla u vrhu Možemo.

U Možemo prošlost dugogodišnjeg  rada u nevladinom sektoru ima Sandra Benčić, koja je bila vrlo aktivna u lijevoj udruzi Centar za mirovne studije. Rada Borić je napravila karijeru u Centru za ženske studije.  Još u Možemo nalazimo Zorislava Antuna Petrovića (Transparency International Hrvatska), Vesnu Mihoković Puhovski (Protagora), Zorana Pusića (Građanski odbor za ljudska prava) i mnoge druge.

3) Djelatnici u visokom obrazovanju ili kulturnim institucijama

Možemo je u svoje redove privukao i izrazito velik broj visoko obrazovanih ljudi zaposlenih ili na fakultetima ili u drugim kulturnim ustanovama. Katarina Peović i Damir Bakić su prije politike ugled stekli kao profesori na fakultetima. Dragan Markovina i Branimir Glavašević također su radili na fakultetima u jednom djelu svoje karijere.  Leila Topić je kustos u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti a tamo je radio i Tihomir Milovac. Tu nalazimo još mnoge druge profesore poput Nadežde Čačinović, Danijele Dolenec, Mate Kapovića, Marije Brajdić – Vuković, Nebojše Zelića, Siniše Miličića i još nekih drugih.

Naravno, ove tri kategorije nisu rigidne, postoji i određeno preklapanje između kategorija. Kao što postoje i ljudi koji nije moguće lako svrstati u bilo koju kategoriju. Tu se nalaze i estradne zvijezde poput Mile Kekina i Ljiljane Nikolovske, neki sindikalni radnici poput Iskre Mandarić, a čak i se tu nalazi jedan poduzetnik Ivo Špigel koji doduše nije na listama kandidata za Sabor ali čije ime vidimo da stoji kao  kao jedan od članova inicijalnog odbora Možemo.

Okvirno mogu se izvući dva zaključka:

  1. Za jednu lijevu stranku i nema toliko ljudi iz sindikalnog i radničkog miljea. Prevladava velik broja članova gornje srednje klase poniklih u aktivističkim krugovima tzv. kojima je to bila i cjelokupna profesionalna karijera ili poniklih u okviru institucija visoke kulture i obrazovanja.
  2. Jako malen broj ljudi ima prošlost mijenjanja stranaka i političke vjerolomnosti. Za većinu je sudjelovanje u Možemo ili u nekoj od članica Možemo i jedina stavka u političkoj povijesti. Iznimke postoje poput već spomenutog Branimira Glavaševića koji je bio kratko član SDP-a, Zorislava Antuna Petrovića koji je bio kandidati na listi laburista ili Tihomira Milovca koji je u zagrebačko gradsko vijeće ušao na listi Sandre Švaljek.

Kratka povijest Možemo!

Kao što je navedeno prije, Tomašević za svoju grupaciju navodi da je nastala na asfaltu. Ali jednako na asfaltu, no istodobno bi se cinično moglo reći da je paralelno nastala i u klimatiziranim uredima  nevladinih udruga i sveučilišnih zbornica.

Jedna od prvih mjesta okupljanja gdje nalazimo obrise koalicije Možemo jesu anti-bandićevski prosvjedi u Varšavskoj ulici „davne“ 2010. godine . Naime stvorila se jedna aktivistička grupacija nezadovoljna činjenicom  da se u centru grada planira napraviti podzemna garaža te naravno svim nepravilnostima i aferama povezanim općenito uz vladavinu Milana Bandića. Te prosvjede vodio je danas glavno lice Možemo Tomislav Tomašević, a među prosvjednicima istaknutu ulogu su imali današnji Možemovci Vili Matula, Urša Raukar i Teodor Celakovski. A prosvjed je podržao i poznati pjevač Mile Kekin koji je 10 godina poslije bio kandidat na izborima.

2013. godine organizirana je inicijativa „Građani glasaju protiv“, grupacija onih koji su bili protiv definiranja braka kao zajednice muškarca i Žene. Predstavnica inicijative je bila današnja zastupnica iz redova Možemo Sandra Benčić. A među vidljivim licima inicijative bili su Vili Matula, Gordan Bosanac, Mile Kekin dok je i tadašnja predsjednica ORAH-a dala podršku inicijativi.

2016. godine osnovana je nova udruga, još jedna na brojnom zvjezdanom nebu lijevih ne-vladinih udurga zvana Solidarna. Među popisom zakladnika  nalazi se izrazito velik broj ljudi koji je kasnije osnovao Možemo, te je ova udruga u svakom slučaju služila kao odskočna daska.

2017. godine na lokalne izbore u Zagrebu izlaze lijeve grupacije i tu zapravo vidimo nukleus Možemo u koaliciji pod imenom, tj. političkom platformom Zagreb je naš, a sljedeće stranke čine tu grupu: Zagreb je naš!, Nova ljevica, ORaH, Radnička fronta i Za grad.

Početkom 2019. dolazi do osnivanja platforme Možemo, koju čine predstavnici stranke Zagreb je naš! plus još neki pojedinci i aktivisti bliski toj stranci.


No suradnja se ne nastavlja na izborima na europski parlament 2019. : gdje Radnička fronta odlučuje izaći sa SRP-om dok , a što opet čini i na predsjedničkim izborima. Dok predstavnici Možemo izlaze na izbore za europski parlament zajedno s  ORaH-om i Novom ljevicom, dok na predsjedničke izbore službeno ne izlaze, premda jedan od osnivača platforme Dario  Juričanin izlazi sam.

Za parlamentarne izbore 2020. godine dolazi do ponovnog okrupnjivanja ljevice, te se ponovno u jedan koš okuplja ista grupacija koje je izašla na zagrebačke gradske izbore 2019. uz još neke dodatne aktiviste iz drugih gradova te polučuje velik uspjeh kao što sam naveo i u uvodu.

Također treba napomenuti da uz ne-vladine udruge koji su kako je već napisano godinama djelovale na pomicanju društva ulijevo i zato dobivale državni novac, te na kraju su mnogi od vođa tih udruženja i završili na listama Možemo. Uz udruge i zelene aktiviste veliku su ulogu i razni festival kulture i aktivizma financirani i državnim novcem.  Ne treba zaboraviti da su članovi Možemo povezani s festivalom FALIŠ u Šibeniku i s mnogo poznatijim festivalom Subversive u Zagrebu.

U nastajanju Možemo odigrali su mediji koji su zaslužni za promoviranje brenda Možemo kao nove umivene i poštene ljude, nepovezane s klijentelizom i korupcijom, i iskrene u borbi za svoje ideale. Razni mediji, su davali prostor  i pokazivali kao novu političku snagu . Neki poput Indexa otišli su korak dalje i dali kao primjerice portal Index veliku donaciju, predsjedničkoj kampanji s Možemo povezanim, Dariju Juričanu. Nije teško zaključiti da dio uredništva najvećih medija otvoreno navija i zagovara Možemo.

Budućnost i perspektive

 
U trenutku pisanja članka u SDP-u traju izbori za predsjednika nakon što je Bernardić dao ostavku. Kandidati koji su izrazili svoju zainteresiranost za tu poziciju većinom smatraju krivim za poraz loše ljude i loše predstavljanje biračima, dok se ideološko pozicioniranje stranke i ne smatra prevelikim uzrokom problema. Zbog toga čini se da Možemo ima prostor za napredak i uzimanje nezadovoljnih SDP-ovih glasača.  Kao što je vidljivo prethodno iz teksta, određeni broj medija otvoreno gura poruku Možemo te im daje veliki prostor, a zadnje ankete ukazuju na njihovo daljnje etabliranje na hrvatskoj političkoj sceni. Dokle god im medijski vjetar puše u jedra, a ozbiljnije kritike njihovog programa nema i dalje će rasti.

 Veliki problem Možemo je ograničenost na najveća urbana središta, iliti dojam da stranka funkcionira na liniji Rijeka – Zagreb. Liste u izbornim jedinicama koje sadrže u sebi dijelove Zagreba su bile pune prepoznatljivih lica, dok su istodobno liste u slavonskim izbornim jedinicama 4. i 5.-oj su većinom sadržavala anonimce te su posljedično u obje jedinice osvojili puno slabiji broj glasova. Možemo nekima može ostaviti dojam u ovome trenutku kako  je to samo urbana stranka lijevih intelektualca na državnoj sisi koji se u svoje slobodno vrijeme bave politikom. No očekivati je da će nakon izbornih uspjeha dobiti određeni broj novih pristaša i članova, pa i time mogućnost kadrovskog jačanja i rasta popularnosti.

Općenito europska politička scena je danas scena previranja, stare opcije gube tlo, a razni populisti i kritičari statusa quo dižu glas i osvajaju pozicije nudeći dublju kritiku vladajuće elite. Dolazak Možemo u hrvatski Sabor predstavlja dolazak opcije koja brani tekovine Jugoslavije što će za mnoge liberale a pogotovo desnicu u Hrvatskoj biti neprihvatljivo. Naravno da ne bude zabune, i mnogi članovi SDP-a su branili Tita i Jugoslaviju, pa i primjerice jedan HSS-ovac Krešimir Beljak. Ono što dobar dio članstva Možemo brani nije samo fasada bratstva i jedinstva nego samu ideologiju socijalizma na kojoj je počivala Jugoslavije, te je pokušavaju novi dati ulašteni sjaj za 21. stoljeće često pod mantrom: „loše izvedbe, ali dobra ideja“. Iako službeno se čak i Radnička fronta  odriče od nasilja koje je često bilo asocirano uz lijeve pokrete, te je općenito u javnim nastupima članstva Možemo revolucionarna retorika  sklonjena u stranu, ipak ne treba zanemariti da njihove ideje predstavljaju puno radikalniju poruku od dosadašnje parlamentarne ljevice u Saboru.

O autoru:

Krešimir Džoić (1991.) je Slavonac na radu u Zagrebu. Zanima ga kako svjetska tako i hrvatska politika i povijest a ponekad napiše i koju riječ o tome. U slobodno vrijeme voli čitati rusku književnost i gledati ruske filmove

(Visited 286 times, 1 visits today)
Last modified: 7. 9. 2020.
Close