Poetika, politika, publika

„Uz vaše pitanje – budući da je u njemu apostrofirana revolucionarnost i revolucija – želio bih kazati nešto o poeziji i revoluciji. To, naravno, neće biti u tijesnoj vezi s vašim anketnim pitanjem (ali bi bilo s potpitanjem da ste ga postavili) jer poezija treba da se pita za svaku akciju (pa i ovu o kojoj vi govorite), kada su akcije obično tako slijepe da se ne pitaju za poeziju.“

Danijel Dragojević

Godine 1968., za časopis Razlog, koji je tada nosio znakovit podnaslov književna revija za suvremene probleme, pripremana je anketa među javnim osobama kojom se trebalo komentirati studentske nemire u Hrvatskoj i drugim republikama SFRJ. Prije nego što je anketa provedena, zbog subverzivnog je elementa odlukom izdavača obustavljeno izdavanje časopisa. Nekolicina pristiglih i sačuvanih odgovora objavljeno je mnogo kasnije u časopisu Gordogan kao zanimljivo svjedočanstvo o tadašnjem stanju u kulturi, dok je svoj odgovor Danijel Dragojević pod naslovom Revolucija i tragedija 1970.objavio u zbirci eseja O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata. Iako je povod tekstu bio vezan uz dnevnopolitička zbivanja, Dragojević zanimljivo progovara o jednom o vječno važnih pitanja poetike – o odnosu stvarnosti i književnosti.

Čini se da je današnja hrvatska književna scena, zahvaljujući pojavi brojnih mladih autora, možda i po prvi put raznovrsnošću i kvalitetom donekle usporediva sa šezdesetim i sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. Nadalje, čini se da je režimska cenzura iz 1968. danas zamijenjena svojevrsnom autocenzurom koja je posljedica kako prešutne politike neuplitanja i nezamjeranja između autora, tako i sklonošću zatvaranja u krugove između kojih rijetko postoji dijalog. Imajući na umu te i druge sličnosti s kontekstom nastanka Dragojevićevog eseja i anketnim pitanjem časopisa Razlog, mišljenja smo da bi bilo zanimljivo otvoriti sličnu tematiku u današnjem kontekstu te pozvati autore da iznesu svoje poglede o danas u manjoj ili većoj mjeri značajnim pitanjima poetike.

Nekoliko otvorenih pitanja mogla bi pritom poslužiti kao svojevrsne smjernice. Kao prvo, bilo bi zanimljivo u javnom prostoru prikazati poetike autora u smislu osobnih preokupacija – zašto uopće pisati, što se književnošću želi postići? Ovdje se može spomenuti uvijek aktualnu podjelu između, pojednostavljeno rečeno, larpurlartističkog i angažiranog shvaćanja književnosti, kao i pojavu kategorizacije književnih žanrova s obzirom na temu i građanski identitet autora. Nadalje, rijetko se govori o poetskim svjetonazorima u tehničkom smislu stilskih sredstava, načina izražavanja ideje. Na hrvatskoj se pjesničkoj sceni zadnjih desetak godina iskristalizirala i postala uspješnom jedna specifična poetika, na stilskoj razini okarakterizirana gustim izrazom i nakupinama metafora, na motivskoj pak čestim korištenjem biljnih i zemljanih motiva. S druge strane, valja primijetiti i pojavu svojevrsnih opozicijskih glasova, bio u smislu težnji većem stupnju komunikativnosti, bilo u smislu posezanja za cinizmom i (auto)ironijom. Spomenimo u tom smislu i opoziciju između stvarnosnog pisma (ovdje prije svega mislimo na upotrebu stilskih sredstava) i onoga što bismo uvjetno mogli nazvati estetiziranijim polom hrvatske književnosti, kao i opoziciju između slikovnog i pojmovnog pjesništva koja se danas ponovno pokazuje relevantnom. Otvaranje dijaloga o poetskim svjetonazorima u ovakvom užem smislu bilo veliko osvježenje u hrvatskom kulturnom prostoru.

Druga točka koju se može istaknuti jest pitanje odnosa autora i publike u smislu dvaju suprotstavljenih pristupa književnosti koje bismo, s obzirom na razinu komunikativnosti, mogli nazvati hermetičnim i otvorenim. U tom smislu, zanimljivo je spomenuti da se, nakon što se dulje vrijeme često spominjala teza kako su suvremeni pjesnici svojim hermetizmom otjerali čitatelje, zadnjih godina ponovno budi interes za poeziju. Nadalje, autori danas nerijetko koriste društvene mreže kako bi proširili doseg svojih tekstova ili pak stekli određeni status, kako među publikom, tako i u javnim i kulturnim krugovima. Drugi pak i pišu gotovo isključivo za objavu na internetu, a takva književnost često posjeduje vlastite poetske i recepcijske zakonitosti. Jedno od nezaobilaznih pitanja u razgovorima s autorima stoga je postalo ono o književnosti na društvenim mrežama, pri čemu se čini da se oko te tematike nerijetko vode žustre rasprave te da većina književnika po tom pitanju ima snažno izraženo, progresivno ili reakcionarno mišljenje.

Naposljetku, treba spomenuti i nekoliko problematičnih točaka odnosa književnosti i tržišta. Iako se to pitanje donekle nadovezuje na prošlu točku u smislu otvorenosti ili zatvorenosti prema čitateljima kao potrošačima književnih djela, ovdje nas više zanima bi li književnost (u Hrvatskoj) trebalo prepuštati tržištu ili ga podupirati putem državnih poticaja. Spomenimo u tom smislu, s jedne strane, da je hrvatsko kulturno tržište malog opsega pa se stoga domaći autori nalaze u specifičnoj situaciji. S druge strane, čini se da sustav poticaja često dovodi do nastanka suprotstavljenih klanova izvan kojih nije lako opstati. Pitanje odnosa književnosti i tržišta vratilo se u središte zanimanja objavom novih kriterija Ministarstva kulture prema kojima će autori čija djela dobivaju više medijske pažnje dobivati više bodova na natječajima za dodjelu potpora. Može li se u književnost uopće uvesti meritokratsko vrednovanje, je li baš ovo objektivan način vrednovanja relevantnosti pojedinačnih autora i, ako jest, može li kao takav funkcionirati u postojećem sustavu u kojem su već snažno izraženi elementi zatvaranja u klanove? Može li se književnost nastavljati umjetno održavati na životu, bez vođenja računa o ikakvim tržišnim zakonima i ubrzanim promjenama paradigme koje donosi tehnološki razvoj?

Zaključno, dijalog među autorima i pripadnicima kulturnih krugova o svim relevantnim pitanjima poetike trebao bi obuhvatiti specifičnu problematiku kao što je davanje prednosti metafori ili usporedbi, apstraktnija pitanja kao što je ono o naravi književnosti same, kao i probleme vezane za dnevnopolitičku tematiku kao što je pitanje o kriterijima dodjele državnih poticaja. Rasprava o književnosti u kontekstu poetike, politike, recepcije i tržišta neophodna je za razvoj književnosti same. Umjesto zatvaranja u različite poetičke, svjetonazorske i interesne skupine, umjesto njegovanja politike neuplitanja (osim u slučajevima kad je, pojavom zajedničkog neprijatelja, ugrožen zajednički interes), vrijeme je da prepoznamo, u skladu s uvodnim Dragojevićevim citatom, da u središte interesa treba vratiti književnost samu. U suprotnom, ostajemo slijepi kao stvarnost koja nikad ne pita za poeziju.

Uredništvo Heretice