Written by 19:16 Geopolitika, Hereze, Ogledi

Viktor Matić: Geopolitika kulturnog rata na periferiji Zapada

Od dolaska Hrvata u bivšu rimsku provinciju Dalmaciju krajem 8. stoljeća, ta se etno-politička te buduća etno-kulturna i proto-nacionalna zajednica našla na istočnomu obodu franačke „državine“ ili ondašnjega „Zapada“ (teorija o doseljenju nositelja hrvatskoga imena, tj. prvotnih Hrvata, kao franačkih saveznika krajem 8. stoljeća čini mi se najuvjerljivijom). Vrlo je vjerojatno da su Franci Hrvatima dodijelili ulogu branitelja/graničara jugoistočnoga ozemlja Franačkoga Carstva, čime poznata pjesma „Odavno smo graničari stari“ dobiva dodatnu razinu simbolike.

Uz primanje kršćanstva mahom iz zapadnih kršćanskih središta te uz kulturne utjecaje s franačkoga prostora, Hrvati su se od početka svoje povijesti našli u zapadnom uljudbenom krugu. Unatoč tomu, nisu bili zatvoreni za utjecaje s Istoka, no ti utjecaji nikada nisu ozbiljnije doveli u pitanje pripadnost (najvećega dijela) Hrvata zapadnoj uljudbi. Ipak, prostor koji povjesničari određuju kao hrvatske zemlje vazda se nalazio na periferiji spomenuta uljudbeno-društvenoga kruga. Tako je, iz povijesti umjetnosti i drugih grana znanosti, poznato da je hrvatski prostor nerijetko kaskao za kulturno-umjetničko-društveno-znanstveno-duhovnim trendovima središnjih dijelova Zapada, odnosno da se je u iste često uključivao ponešto kasnije. U određenoj mjeri, tomu je tako sve do naših dana.

Prema Samuelu Huntingtonu, u Europi se istočna periferija Zapada prostire od Baltika do Jadrana. Vazda sam se pitao koliko je utemeljena ili proizvoljna Huntingtonova podjela svijeta na civilizacije, pogotovo prihvatimo li postavku da je religija glavni temelj civilizacije. Na primjer, pitao sam se po kojim se kriterijama Španjolsku i Portugal može odvojiti od civilizacijske skupine u kojoj su Argentina i Brazil i smjestiti ih u civilizacijsku skupinu u kojoj su Švedska i Kanada.

Hrvatskomu se nacionalizmu, naravno, sviđalo Huntingtonovo smještanje Hrvatske u zapadnu civilizaciju. S druge strane, a iz potpuno drugih motiva, hrvatske su (post-tuđmanovske) kompradorske elite tijekom mukotrpnih pregovora oko ulaska Lijepe naše u Europsku uniju reproducirale diskurs o „vraćanju“ Hrvatske na Zapad ili „ondje gdje oduvijek pripadamo“.

U isto vrijeme u kojem se Hrvatska nastojala „vratiti“ na Zapad i u „Europu“ (defektni i neopravdani naziv za Europsku uniju, kao da npr. Švicarska, Ukrajina ili Srbija nisu dio Europe), u srcu civilizacije u koju je našu ljubljenu Domovinu smjestio Huntington, zahuktavao se kulturni rat ili kulturni ratovi vođeni prvenstveno između „progresivnoga“ liberalizma i „klasičnoga“ liberalizma, tzv. „konzervativizma“. Konzervativizam tradicionalnoga kršćanskoga tipa (nazovimo ga tako), iako nerijetko glasan, više je bio po strani svojevrsna bratoubilačkoga rata između „lijeve“ i „desne“ struje liberalizma. Tako je, primjerice, najpoznatiji vitez u borbi protiv „progresivnoga“ liberalizma – kako taj svjetonazor određuje Patrick Deneen – svjetski popularni intelektualac Jordan Peterson, dakle osoba koja piše da treba (načelno) izbjegavati ideologiju, no koja se je više puta odredila kao osoba bliska klasičnomu liberalizmu. Zanimljivo je da Peterson piše kako „konzervativizam“ i „liberalizam“, u najširem smislu tih riječi, ovise o karakteru osobe. On je, kako je objasnio, po svojoj „prirodi“ skloniji liberalizmu, no i sam ima odveć konzervativnih pa čak i religioznih momenata, a čini mi se da kako vrijeme odmiče – što nije čudno – sve više naginje konzervativnomu polu vrijednosti i stavova. Karakter je jedno, a set vrijednosti ili svjetonazor koji internaliziramo vjerojatno ovisi, nekad presudno, i o drugim čimbenicima.

Iako pomalo po strani, konzervativizam u punom smislu riječi (dakle, ne „klasični“ liberalizam) opstao je, odnosno preživio hegemoniju liberalna poretka i danas, možda i više nego prije, ima priliku ukazivati na važnost poniznosti i tradicije, može upozoriti na opasnosti koje proizlaze iz precjenjivanja ljudskoga razuma i eksperimentiranja s drevnim institucijama ili s prirodnim danostima poput spola/roda itd. Konzervativizam, k tomu, ima priliku ukazati da je klasični – bilo antički, bilo  kršćanski – pojam slobode na koji nas podsjeća Deneen kao umijeće ovladavanja svojim porivima i njegovanja vrlina daleko superioran u odnosu na klasičnoliberalni pojam slobode koji određuje tzv. šutnja zakona. Unatoč tomu, nužan je savez između konzervativaca i klasičnih liberala protiv tzv. progresivna liberalizma koji promiče dekadentne i civilizacijski regresivne ideje kao što je praktično ukidanje slobode govora, radikalno redefiniranje starih institucija poput braka i obitelji te radikalno redefiniranje veze između spola i roda (progresivni liberalizam, ili neke njegove grane, nerijetko naglašava „prirodnost“ seksualne orijentacije LGB osoba, dok paralelno žestoko negira činjenicu da je rod uvjetovan prirodno, spolom, u odnosu na T[ransrodne] osobe čime najviše šteti LGB osobama, no to nije ništa čudno jer revolucija prije ili kasnije počne jesti svoju djecu).

Upravo u središtu zapadne civilizacije bjesni žestoki rat oko ovih ideja, rat koji – ovako žestoko kako se vodi – ne bi bio moguć bez interneta i tzv. društvenih mreža. Hrvatska, na periferiji Huntingtonova Zapada, kaska za dekadentnim trendovima iz jezgre zapadne civilizacije i dobro je da je tomu tako. Na primjer, u Lijepoj našoj (koliko mi je poznato) još uvijek nema rasprave o različitim zamjenicama za rod (možemo se preventivno odlučiti da svi koji „ne žele biti“ „ona“ ili „on“ budu „ono“). Mi se još uvijek „koljemo“ oko tzv. „ustaša i partizana“ (ispravnija bi dihotomija bila domobrani-partizani, odnosno ustaše-komunisti ili ustaše-oznaši/udbaši). To je određena blagodat naše periferne pozicije. No to se blaženstvo ubrzano topi, između ostalog i zbog činjenice da je na nedavnim lokalnim izborima u našem glavnom gradu pobijedila progresivno-liberalna (ili ako hoćete progresivno-ljevičarska) ekipa. Ne vjerujem da su građani Zagreba glasovali većinski za LGBTQI+ ideologiju, već da su im glas dali primarno zato jer su „oni (Možemo!) protiv korupcije“. 

U svakom slučaju, pomalo je otužno da se progresivni liberalizam (razne ljevičarske udruge, Možemo!, određeni krugovi SDP-a i HDZ-a), u određenoj mjeri, na političkoj sceni Hrvatske afirmirao prije nego klasični liberalizam (Davor Nađi, Dario Hrebak, određeni pojedinci u MOST-u). Da smo 1945. izbjegli zahvat „mačo“ komunizma, odnosno da su nas okupirali Saveznici umjesto da su nas „oslobodili“ radikalni ljevičari, vjerojatno bismo danas imali (viši) materijalni standard koji sa sobom donosi klasični liberalizam (današnji glavnostrujaški „konzervativizam“ na Zapadu), no možda bi nas nešto ranije zahvatio val progresivnoga liberalizma.

Ipak, svojevrsna svjetonazorska-idejna perifernost/zaostalost (ne nužno u negativnom smislu) Hrvatske se, za razliku od materijalno-ekonomske zaostalosti, ubrzano topi, a vjerujem da je tomu tako jer progresivni liberalizam već godinama privlači biološke i ideološke potomke crvene buržoazije i/ili “mačo” komunista. Potonji, dakle komunisti staroga kova, nisu bili skloni mnogim idejama koje njihovi “antifašistički” sljednici danas propagiraju (oko nekih ideja koje danas promiču oni koji mašu sovjetskim zastavama na tzv. gay paradama stari bi se komunisti vrlo vjerojatno prije složili s ustašama i četnicima). Zašto su ideološki i biološki potomci „zadrtih“ „komunjara“ brzi u internaliziranju tzv. progresivnoga liberalizma posebno je pitanje. Možda se naši „antifašisti“ vrlo brzo poistovjećuju s „antifašistima“ na Zapadu kojima je klasični liberal, ili barem osoba bliska klasičnomu liberalizmu, Jordan Peterson tek jedan od „fašista“ („fašist“ – jedan od sinonima za neistomišljenika u lijevoliberalnom diskursu, nešto što woke komunisti dijele s „mačo“ komunistima).

Možda tu leži odgovor na pitanje zašto su zapadnjačke lijevoliberalne elite vrlo brzo uspostavile prešutni savez s bivšim komunistima ili njihovim ideološkim ili biološkim potomcima, a ne s onima koji su bili onodobni dašak (klasičnoga) liberalizma u određenim zemljama s istočne strane bivše željezne zavjese. To je svakako jedna velika prednost lijevoliberalnih snaga u odnosu na konzervativce (kršćanske ili ne) i one sklone klasičnomu zapadnjačkomu liberalizmu na europskoj periferiji Huntingtonova Zapada, pa tako i na potezu od Baltika do Jadrana.

Lijevoliberalne opcije na spomenutoj periferiji svesrdno pomaže ljevičarsko-imperijalni vanjskopolitički stroj SAD-a. Tako je ljevičarski imperijalist i bivši američki predsjednik Barack Hussein Obama za ljevičarski CNN, među ostalim, rekao da Rusi mogu većinski glasovati za Putina, a Poljaci (odani američki vojno-politički saveznici!) i Mađari za njihove konzervativne opcije, no da „to nije tip demokracije koji mi želimo“. Mogao je otvoreno reći sljedeće: „Svjetonazorske i političke opcije koje na demokratskim izborima odabiru Poljaci i Mađari nisu prihvatljive nama koji smo lijevoliberalni imperijalisti i koji svoje lijevoliberalne vrijednosti nastojimo nametnuti svugdje osim u savezničkim islamističkim i autoritarnim zemljama“. U tom kontekstu, mnogi su se pitali hoće li zastava s duginim bojama, koju je neprimjereno i oholo američko veleposlanstvo nedavno izvjesilo u Vatikanu, uskoro vijoriti i na zgradi američkoga veleposlanstva u prijateljskoj izvoznici vehabizma – Saudijskoj Arabiji (neki će reći da je potez američkoga veleposlanstva opravdan jer pojedini pripadnici katoličkoga klera u Njemačkoj čine istu stvar, no riječ je o pobunjenom, nepravovjernom i manjem dijelu Crkve).

Lijevoliberalne snage razmišljaju revolucionarno globalistički, dok konzervativne snage razmišljaju više lokalno i nacionalno. Iako konzervativne snage iz različitih nacionalnih država dijele stavove o ključnim civilizacijskim pitanjima, one se nerijetko međusobno „zakrvave“ oko nerazriješenih povijesnih pitanja. Tako se svjetonazorski bliske konzervativne snage na potezu Baltik-Jadran-Crno more (npr. mađarske i rumunjske, slovačke i mađarske itd.) često spore oko mnogih povijesnih pitanja ili zbog međusobna nepovjerenja uzrokovana povijesnim naslijeđem.

Zamislite na trenutak kako je konzervativnim Poljacima. Iz povijesnih razloga (odioznost spram komunizma nasilno uvedena iz Sovjetskoga Saveza i ruskoga imperijalizma) mnogi su konzervativni Poljaci odani saveznici američke rusofobne vanjske i sigurnosne politike, premda upravo s Rusima, a ne s ljevčarsko-globalističkim američkim imperijalistima kao što je Barack Hussein Obama, dijele (kršćanske) stavove oko mnogih civilizacijskih pitanja. Zamislite koliko je teško razumnim konzervativnim snagama iz Hrvatske stupiti u suradnju s konzervativnim snagama iz Srbije. Ima li u Srbiji nacionalno osviještenih, konzervativnih kršćanskih snaga koje nisu zadojene velikosrpskom ideologijom i mržnjom spram katoličanstva i koje bi bile spremne surađivati s hrvatskim (protu-ustaškim, katoličkim i nacionalno osviještenim) konzervativcima u obrani zajedničkih kršćanskih vrijednosti?

S druge strane, lijevoliberalne snage iz različitih zemalja lakše stupaju u prekograničnu suradnju (npr. kad treba paradirati u tzv. povorkama ponosa) uz svesrdnu potporu svojih, vladinih ili „nevladinih“, istomišljenika i financijsko-političkih moćnika iz stožernih dijelova Zapada.  

Poučeni time, konzervativne opcije iz različitih zemalja nemaju druge opcije nego međusobno surađivati u obrani zajedničkih vrijednosti, a isto vrijedi i za nas na periferiji Zapada, ondje gdje su (paradoksalno) mnoge vrijednosti zapadne (i što je važno, ne samo zapadne) civilizacije stabilnije ili manje poljuljane nego u samomu središtu Zapada. No, od središta se ne smije odustajati. Čak i ako, primjerice, iz Huntingtonove stožerne države Zapada, Sjedinjenih Američkih Država, isijavaju dekadentne ideje, to ne znači da je cijela Amerika trula voćka. To što je vanjska politika SAD-a uvelike pod kontrolom lijevoliberalnih imperijalista, i selektivnih realista, to ne znači da stavove američke vanjskopolitičke elite i njihovih pridružnih korporativnih i „nevladinih“ snaga dijeli većina američkoga puka. Tako je, primjerice, zastupnik u američkom Kongresu Jeff Duncan (republikanac i kršćanin) oštro osudio zastavu s duginim bojama na američkom veleposlanstvu u Vatikanu rekavši kako je riječ o neprimjerenu činu te da bi samo američka zastava trebala vijoriti na zgradama američkih veleposlanstava. Američki i katolički intelektualac Sohrab Ahmari oštro je osudio taj čin američke vanjske politike rekavši kako je riječ o „oskvrnuću“, a potom je zavapio zamolivši Boga da ponizi „ovaj prljavi imperij [SAD]“. Mnogi su se drugi Amerikanci prodružili osudama ovakva čina američke ljevičarske vanjske politike.

Unatoč očiglednoj prisutnosti istinski konzervativnih snaga u središtu Zapada, teško da će biti pobjede u kulturnom ratu protiv tzv. progresivnoga ili lijevoga liberalizma bez suradnje i dijaloga s klasičnim liberalima. A što se tiče konzervativnih snaga u Hrvatskoj, koja je na periferiji, jasno je što im je činiti. Prvo, kako je dijelom već naglašeno, hrvatski konzervativci ne smiju dići ruke od svojih istomišljenika iz SAD-a i Zapadne Europe („predziđe“ se ne smije podizati u odnosu na zapadnije zemlje). Drugo, civilizacijski važna pitanja kao što je obrana drevnih institucija poput braka i obitelji ili znanstveno utemeljena shvaćanja roda kao neodvojiva od spola, ne smiju zanemariti zbog dnevnopolitičkih i sitničavi(ji)h razmirica (bilo unutarnacionalnih ili međunacionalnih). Treće, hrvatski konzervativci trebaju pratiti trendove u zapadnijem dijelu naše civilizacije i pripremiti se za intenzivniji kulturni rat na našem podneblju. Četvrto, konzervativci (bilo kršćani ili ne) ne bi se trebali povlačiti u privatnu sferu ili, ako hoćete, u nekakve nove katakombe (činjenica da danas biti konzervativac i kršćanin na Zapadu znači biti „subverzivac“ izvor je elana). Peto, zbog našega geografski maloga značaja, hrvatski konzervativci najveći dio svoje „vanjskopolitičke” energije trebaju preusmjeriti na izgradnju savezništava s istomišljenicima iz Srednje ali i Istočne Europe. Naposljetku šesto, objektivnim politikama povijesti (usmjerenima prema Istini, no prožetim suosjećanjem s patnjama drugih) konzervativni Hrvati trebaju nastojati izgladiti povijesne razmirice s onima iz našega istočnoga susjedstva (ne misli se samo na kršćane!) s kojima dijele iste stavove o ključnim civilizacijskim pitanjima i vrijednostima: barem u smislu onih vrijednosti koje dijelimo s onima „s druge strane“, treba napustiti mit o predziđu spram Istoka.

(Visited 336 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 24. 7. 2021.
Close