Pišem ovaj tekst 28. kolovoza 2021. godine – na dan kada zemlja u kojoj trenutno živim slavi Dan žena. Zašto baš danas slavi? Zato što je na današnji dan 1975. godine uspostavljena institucija Općeg sindikata žena – organizacije stvorene kako bi slavila doprinos žena u stvaranju ove države. Ne zadržavajući se samo na tome, operativni ciljevi Općeg sindikata žena uključuju sufinanciranje ženskog obrazovanja na raznim područjima i usmjereni su na poticanje i pomoć mladim ženama u koordinaciji obiteljskog i profesionalnog života, sukladno zahtjevima koje pred njih stavlja suvremeni svijet. Zemlja o kojoj govorim naziva se Ujedinjeni Arapski Emirati i njezin pravni sustav počiva na – trenutno kontroverznom – islamskom šerijatskom zakonu. U trenutku kada sam selio iz Hrvatske za Emirate goruća tema na globalnoj medijskoj sceni bila je okupacija Afganistana od strane talibana. Pritom su domaći mediji (sada već pod time mislim na zapadne medije općenito) i komentatori s društvenih mreža iznosili negativne stavove u vezi šerijatskog zakona – uglavnom nekritički unificirajući cjelokupan islamski svijet. Ipak, svaki tekst ima pripadajući kontekst, a ovaj – koji se odnosi na stav zapadnog svijeta prema tradicijama islamskih zemalja – svoj korijen pronalazi u ne toliko posviješćenom, ali svakako duboko usvojenom kulturnom relativizimu nas zapadnjaka.
Ukratko, kulturni relativizam označava stav prema kojemu vrijednosni sustav društva ne određuje univerzalni zakon već kulturno podrijetlo, kulturni identitet i određena okolina. Sve važne dimenzije ljudskog iskustva, uključujući moralnost i etiku, više su lokalne i kontingentne nego apsolutne. Ilustracije radi, poslužimo se riječima kulturnog pesimista Oswalda Spenglera: „Svaka kultura ima svoj vlastiti unutarnji takt i dušu koja je rezervirana isključivo za nju i nedostupna onome koji se nalazi izvan nje.“ Da je zapadnom čovjeku, koji je izgubio dodir s vlastitom prošlošću i poviješću, kulturni relativizam odavno postao konvencionalni habitus svjedoče nam i Nietzscheova pitanja koja proizlaze iz bogoubojstva zapada: „Što smo učinili kada smo raskinuli lance kojima je ova zemlja bila prikovana za svoje sunce? Kamo se sad ona kreće? Kamo se mi krećemo? Dalje od svih sunca? Ne urušavamo li se neprekidno? Unatrag, postrance, naprijed, na sve strane?“ Pitanja koja je postavio Nietzsche odnosila su se na koncept prevrednovanja tradicionalnih kršćanskih europskih vrijednosti i na kulturni vakuum koji nastupa napuštanjem istih. No, Nietzscheovo prognoziranje neke nove vrijednosti bilo je pogrešno. Vakuum nije ispunjen novim sadržajima, već metamorfozom forme – difuzna kultura identiteta zamijenila je nekad stabilnu kulturu vrijednosti. U kulturi identiteta, simbiotskom paru kulturnog relativizma, sve prolazi i sve može!
Zapravo, prolazi li baš sve? Pa na zapadu da, ali na Bliskom istoku (konkretno u Afganistanu) očito ne. Sinergija medija i kulturne simbolike u okviru suvremenog kulturnog relativizma predstavlja poprilično moćnu silu. Ona određuje što će javno mnijenje smatrati prihvatljivim, a što ne. Tako će nošenje hidžaba, nikara ili burke u okvirima zapadnog svijeta biti okarakterizirano kao pozitivna etnička samoidentifikacija, dok će nošenje istih u vlastitom (blisko)istočnom lokalitetu i autentičnom kulturnom ambijentu isti taj zapad tretirati kao radikalno dokidanje ženskih prava. Ono što je paradoksalno jest da je ovo drugo aplikacija relativizacije samog kulturnog relativizma o kojem ovisi prvi stav. Može vaša kultura, ali po našim uvjetima! Da se ne radi toliko o istinskoj brizi o ljudskim pravima, već o traženju pogodnog globalnog neprijatelja broj jedan, a talibani zapadnim medijima za to pružaju materijala već tri desetljeća, svjedoči nam i medijska selektivnost u biranju istih. Tako semiotika naših medija ne uključuje toliko kritički odnos prema propitkivanju ljudskih prava u, primjerice, Kini. Možda je jedna Kina, za razliku od arapskih zemalja, prevelika politička moć (također jako bitna stavka za oblikovanje kulturne simbolike) da bi postulati na kojima ta moć stoji bili (ne)kritički evaluirani, kao što je slučaj sa šerijatskim zakonom.
Suprotno medijskim generalizacijama i javnom mnijenju koje iz njih proizlazi, mogu reći kako u jednoj islamskoj zemlji – Ujedinjenim Arapskim Emiratima – žene zbog šerijatskog zakona nisu potlačene. Voze aute, posjeduju tvrtke, studiraju, rade u privatnim firmama i javnim službama, a uz to su i posvećene vlastitim obiteljima. Slika manifestacije odnosa prema ženama u društvenoj svakodnevnici u Emiratima ne samo da izgleda dobro – već najbolje na svijetu. Tako su Emirati 2014. godine u izvješću „Social Progress Index“ kotirali kao prvi u svijetu u poštivanju žena. To de facto znači da ovdje po ulicama ne postoji uznemiravanje žena, bilo verbalno bilo fizičko, čemu smo nerijetko svjedoci u vlastitom dvorištu. Razlog? Šerijatski de iure. Što se tiče feminističke politike, u Emiratima ju ne provode civilne udruge, već sama država putem inicijativa poput već navedenog Općeg sindikata žena i još bitnije – javno-medijskom retorikom koja slavi ženski uspjeh i ulogu u oblikovanju države. Takva politika je utkana i u kulturno-simboličku razinu – tako u glavnom gradu Emirata Abu Dhabiju glavne avenije i ulice u nebrojeno većoj količini nego kod nas u Hrvatskoj nose nazive ženskih povijesnih ličnosti.
Nadam se kako je ovaj tekst barem djelomično „razbio“ kolektivnu predodžbu o „robovlasničkim“ uvjetima u kojima žive muslimanske žene pod šerijatskim zakonom. Ipak, za tu predodžbu ne možemo kriviti samo medije već i našu vlastitu intelektualnu inerciju, koja proizlazi iz ljudske sklonosti za kategoriziranjem svijeta fenomena. Ta sklonost ide na ruku medijima, no mišljenja sam kako medijska poigravanja s tom sklonošću nisu toliko plod svjesnog čina, već posljedica zahvaćenosti istom. Međutim, lijek postoji, a njegov naziv je kritičko mišljenje.
Ovo je integralna inačica ogleda “I muslimani slave Dan žena” izvorno objavljenog u kršćanskoj reviji Kana.
