Rodivši se 1889. godine u ruralnom dijelu Portugala, António de Oliveira Salazar u sljedećem je stoljeću odigrao ključnu ulogu u formiranju portugalske politike i društva, ostavivši u njima dovoljan trag da još 2007. godine većinskom odlukom bude izabran za najvećeg Portugalca u povijesti.[1] Kao zaostala i rubna europska zemlja, čiju je nekadašnju slavu i veličinu – koje su počele ubrzano kopnjeti gubitkom Brazila 1822. godine – održavala još samo vlast nad površinski nekoliko puta većim kolonijama u Africi,[2] u prvoj polovini 20. stoljeća Portugal je prošao kroz turbulentno razdoblje smjene različitih režima. Iz sukoba između monarhista i anti-klerikalnih republikanaca proizašla je politička nestabilnost, dodatno pospješena sudjelovanjem zemlje u Prvome svjetskom ratu, koju je pratilo balansiranje na rubu građanskog rata. Neizvjesnost je napokon prekinuta državnim udarom vojnih krugova 1926. godine, čime je dokinuta dotadašnja krnja demokracija i stvoren politički kontekst za skori Salazarov dolazak na vlast.
Obrazovan najprije u sjemeništu, zbog rasta interesa za politiku Salazar je 1910. godine upisao pravni fakultet, gdje se među katoličkim krugovima ubrzo istaknuo kao konzervativni mislitelj i stručnjak na području ekonomije i financija. Nakon spomenutoga vojnog udara – kojim je nova vlast „naslijedila“ zemlju u teškom gospodarskom položaju – stoga je uključen najprije u ministarstvo financija, da bi mu potom bio predan i nadzor nad budžetima svih ministarstava, s pravom veta na svaku potrošnju. Radeći s ciljem vraćanja digniteta Portugalu i stvaranja Portugalaca kakve Portugal treba da bi postao velik, a s obzirom na ovisnost preživljavanja novog režima o financijskoj konsolidaciji, time je uskoro nadišao nadzor vojnih krugova i – uz predsjednika, generala Óscara Carmonu – postao središnjom nacionalnom ličnošću, zadobivši 28. lipnja 1932. godine napokon premijerski položaj, koji je potom – u određenim ga razdobljima kombinirajući s raznim ministarskim mjestima – zadržao sve do kraja 1960-ih.
Budući da se njegov uspon na vlast, a potom i određeni dio vladavine, vremenski poklopio s postojanjem fašističke vlasti u Italiji, a uskoro i nacističke u Njemačkoj, odnosno s vladavinom Francisca Franca u susjednoj Španjolskoj (također počesto sumnjičenog za istu stvar, premda s nešto više opravdanja), u percepciju Salazarovog režima uvuklo se njegovo etiketiranje kao fašističkog. No, premda su neka njegova obilježja dijelila sličnost s obilježjima fašističkog uređenja, znatan dio Salazarovog vladarskog umijeća pokazuje otklon od tih navodnih uzora. U nastavku teksta stoga ćemo prikazati njihove sličnosti i razlike, uz pokušaj objašnjenja kako je i zašto takav način vladavine u jednoj zapadnoeuropskoj zemlji opstao kroz toliko dugo razdoblje, za nekoliko godina nadživjevši i samoga svog tvorca.[3]
***
Podrazumijevajući da je čitatelj upoznat s osnovnim značajkama fašizma, bez njihovog detaljnijeg predstavljanja najprije se valja osvrnuti na stvarne i moguće dodirne točke tog sustava s onim prisutnim u Portugalu od 1933. do 1974. godine. Kao što je već spomenuto, Salazarov uspon na vlast poklopio se s razdobljem Mussolinijeve i Hitlerove vladavine te time nužno doveo do određenih kontakata i posljedičnih utjecaja na Portugal i njegovog vođu. Pritom je ipak nužno razlikovati stvarne utjecaje proistekle iz samog fašizma i zajedničke značajke dvaju (ili triju) režima koje samo prividno izgledaju kao izvorno fašističke, dok svoj korijen zapravo vuku iz istoga, ne-fašističkog, izvora. S obzirom na suvremenu tendenciju grube kategorizacije – pri čemu posebice fašizam igra ulogu goleme idejne kutije u koju se, bez obzira na stvarnu narav i počesto nespojive međusobne razlike, trpaju gotovo sve ideologije i pokreti koji nečime odudaraju od lijevog mainstreama – nedovoljno je tek jednom naglasiti da slično nije isto što i jednako. No, kako god bilo, od dodirnih točaka Salazarovog režima i fašizma potrebno je izdvojiti dvije ili tri osnovne, dok će za uobičajeno navođene ostale potom biti objašnjeno zašto su zapravo samo prividne ili nisu ni to.
Najveću konkretnu sličnost s fašizmom Salazarov Portugal dosegao je u ekonomskoj sferi. Naime, kao i u Mussolinijevoj Italiji, s jednakim ciljem prevladavanja – marksističkim rječnikom rečeno – klasnih sukoba postavljanjem ciljeva zajedničkih i vlasnicima sredstava za proizvodnju i radnicima, u portugalsko gospodarstvo uveden je korporacijski sustav. Unijevši, uz pravo države na reagiranje u svrhu zaštite moralnog integriteta građana i države same, korporativizam u novi ustav iz 1933. godine, Salazar je portugalsko gospodarstvo, barem u teoriji, nastojao utemeljiti na katoličkome socijalnom nauku – kompetitivnost je pritom zadržana, no uz interes nacije kao temeljno mjerilo i posljedičnu mogućnost znatnije državne intervencije u pojedine proizvodne grane. Međutim, unatoč stvaranju Korporativne komore kao reprezentativnog tijela svih društvenih slojeva, portugalski korporativizam ipak je poslužio ponajprije kao produžena ruka državne kontrole nad društvom, rezultiravši popunjavanjem ključnih mjesta osobama koje je režim nastojao nagraditi ili vezati uz sebe, a potom i korupcijom i pretjeranim oslanjanjem na državu, u određenoj mjeri nalik onome u (post)socijalističkim državama.
Do druge, izraženije, točke dodira s fašističkim europskim režimima došlo je tijekom njihove najveće ekspanzije u doba Drugoga svjetskog rata. Nastojeći – i naposljetku uspjevši, što su mu kao zaslugu pripisivali čak i politički protivnici – zadržati Portugal van novoga svjetskog sukoba, Salazar je ipak uspostavio gospodarsku suradnju s nacističkom Njemačkom, ponajprije u trgovini volframom, nužnim za razvoj njemačke ratne industrije, zauzvrat primajući velike količine zlata, počesto otetog žrtvama nacističke genocidne politike. Ipak, istovremeno je pružana i, doduše ograničena, pomoć izbjeglicama od nacističkog nasilja, uključujući Židove. No, s obzirom na njegov ključan geostrateški položaj, Portugal je – unatoč proglašenoj neutralnosti – pritiske za suradnju istovremeno trpio i s druge zaraćene strane – unatoč težnji uklanjanju svih stranih utjecaja na zemlju i opasnosti od njemačke osvete, Salazar je Saveznicima naposljetku dopustio korištenje portugalskih Azora kao vojno-zrakoplovne baze, što je određenu ulogu odigralo i u održanju njegovog režima nakon 1945. godine.
Konačno, kao i u većem broju drugih država, uključujući i susjednu Španjolsku,[4] već u međuratnom razdoblju u Portugalu se pojavio pokret s ciljem skretanja zemlje u fašističkom smjeru. Okupljeni oko Francisca Preta, Nacionalni sindikalisti ili plavokošuljaši, nakon nekoliko su godina djelovanja, prilikom kojih su najveću popularnost stekli među studentskim krugovima i u redovima mlađih časnika, napokon suzbijeni zbog, prema Salazaru, nadahnuća određenim stranim modelima, uzvisivanja mladosti i kulta primjene sile kroz direktnu akciju te principa superiornosti državne političke moći u životu društva i težnje prema organiziranju masa iza jednog vođe (prev. a.).[5] Premda valja imati na umu da je znatan dio motivacije za gušenjem pokreta činilo i uklanjanje potencijalne ugroze vlastitoj vladavini, u citiranim je riječima moguće iščitati i direktnu osudu nekih od glavnih elemenata fašističke ideologije.
***
Da bi se detaljnije razradila za sada tek natuknuta odbojnost prema fašističkoj ideologiji u Salazarovom političkom svjetonazoru, potrebno ga je najprije definirati. Najkraće rečeno, Portugal tog doba moguće je označiti kao tradicionalnu autokraciju, a Salazara kao reakcionara oslonjenog na katolički konzervativizam.[6] Naime, uvidjevši do kakvog je stanja portugalsku naciju dovelo političko frakcionaštvo i besplodno stranačko nadmetanje liberalnog perioda (do 1926. godine), Salazar je u demokraciji, pa većim dijelom i politici samoj, započeo percipirati prepreku, a ne sredstvo donošenja rješenja. Smatrajući kako je stoga zemlji potrebna politička detoksikacija, stranački život sveo je tek na postojanje stranke União Nacional, čiji su se predstavnici povremeno sastajali u Nacionalnoj skupštini čija je zadaća de facto bila zadržati status quo, unutar kojega se mogla razvijati Nova država (Estado novo). Njezinu pak srž činio je paternalistički odnos Salazara prema Portugalcima kao narodu trenutno nesposobnom za širu političku participaciju, za čiji je razvoj potrebno vodstvo dobronamjernog vođe. No, premda se pritom – smatrajući kako vlast proizlazi od Boga, a ne iz društvenog ugovora – Salazar uvelike oslanjao na već spomenuti katolički socijalni nauk, valja naglasiti da Katolička Crkva u Portugalu nikada nije stekla status kakav je uživala u susjednoj Francovoj Španjolskoj.[7] Konačno, osnovnim teorijskim okvirom političkog sustava ostao je ustav, napisan kao mješavina demokratskih i autoritarnih elemenata.
No, premda djelujući u svojevrsnom jednostranačju, jedinu dopuštenu stranku Salazar – za razliku od fašista u Italiji, a posebice nacista u Njemačkoj – nikada nije pretvorio u vodeću silu društva. Kao što je već rečeno, cilj nije bila politička fanatizacija masa i njihovo okupljanje u pokret, već upravo suprotno. U istom kontekstu potrebno je stoga tumačiti i sam izostanak naglašenoga Salazarovog pojavljivanja u javnosti – vodeći život graničan s asketizmom i prožet svakodnevnim radnim rutinama te nikada ne noseći vojnu ili kakvu drugu uniformu, Salazar je javne govore držao rijetko, tek nevoljko pristajući na određene počasti koje bi u pogledu s vremenskim odmakom bilo moguće smjestiti u sferu kulta ličnosti, uslijed čega se u vanjskoj politici o Portugalu stvorila slika kao o diktaturi bez diktatora.[8] Uz to, za razliku od fašističkih režima, utemeljenih na zasadama futurizma i modernizma, Salazarov cilj – unatoč spomenutoj tendenciji preobražavanja Portugalaca – nikada nije bio stvoriti novog čovjeka u fašističkom, a posebice ne u nacističkom smislu. Štoviše, kako bi zadržao mentalitet i način života koje je smatrao korisnim, nastojao je i otezati s procesima modernizacije ruralnih krajeva zemlje, dugoročno im time ipak čineći štetu i pospješujući njihovu depopulaciju nakon otvaranja mogućnosti odlaska na rad u inozemstvo, gdje su iseljenici zapravo postali još izloženijima onome što se u zemlji nastojalo izbjeći.
Naposljetku, unatoč s njim dijeljenoj odbojnosti spram komunizma, odnosno njegovoj percepciji kao najveće opasnosti za civilizaciju, o Salazarovom odnosu prema fašizmu (odnosno, preciznije, unatoč potrošenosti te sintagme u hrvatskom društvu, svim totalitarizmima)zorno svjedoči i jedan od brojnih njegovih citata izrečenih u sličnom duhu: Trebamo staviti po strani naginjanje prema stvaranju onoga što bi se moglo nazvati totalitarnom državom. Država koja svojim zakonima, etikom, politikom i gospodarstvom podlaže sve nacionalnim ili rasnim interesima postala bi svemoćno, samosvojno biće, kojemu bi se podredile sve individualne i kolektivne akcije; štoviše, takva bi država mogla izroditi apsolutizam mnogostruko gori od onoga što je prethodio liberalnim režimima. […] Takva bi država u svojoj osnovi bila poganska, nespojiva s karakterom naše kršćanske civilizacije, što bi prije ili kasnije dovelo do revolucija poput onih što su proganjale starije, povijesne sustave vladavine ili pak do, tko zna, religijskih ratova užasnijih od onih iz starine (prev. a.).[9]
***
Nakon prezentacije Salazarovog odnosa prema fašističkim režimima, potrebno je na kraju odgovoriti na pitanje kako je takav – iako ne fašistički, ipak autoritaran i nedemokratski – sustav uspio opstati toliko dugo, posebice ako imamo na umu da je riječ o zapadnoeuropskoj državi i članici NATO-a. Iz vanjskopolitičke perspektive odgovor, očekivano, nudi kontekst Hladnog rata – iako je Salazarov režim povremeno dolazio u sukob sa SAD-om (posebice u vrijeme Kennedyjeve administracije, inzistirajuće na što bržem europskom napuštanju afričkih kolonija) i drugim zemljama Zapadnog bloka, njegov geostrateški položaj na samom rubu europskoga kontinenta činio ga je bitnim čimbenikom obrane u slučaju kontinentalnoga sovjetskog napada. Kao i kod većeg broja drugih nedemokratskih režima, uključujući napokon i jugoslavenski, zapadne su sile stoga bile voljne progledati kroz prste Salazarovoj politici sve dokle je ona obavljala svoju funkciju u zajedničkom mehanizmu obrane.
No, puno je zanimljivije tumačenje što ga je u spomenutoj biografiji Tom Gallagher iznio o unutarnjopolitičkom prepuštanju vodstva nad zemljom jednom čovjeku kroz više desetljeća. Prema njegovom tumačenju, Portugal je u prvoj polovini 20. stoljeća bio toliko gospodarski i društveno nesređena zemlja da je jedan od rijetkih konsenzusa koji je postojao među sukobljenim političkim krugovima činila voljnost da se sređivanje tog nereda prepusti nekome drugome. U osobi Antónija de Oliveire Salazara takav je državnik pronađen te je Portugal – premda je, uz uspone, i u Salazarovo vrijeme trpio gospodarske padove – na neko vrijeme ipak imao stabilno vodstvo i osiguran pravac političkog kretanja. No, i nakon Salazarove smrti ponovo se javilo isto pitanje, pri čemu je problem dodatno pojačan godinama (samo)nametnute političke pasivnosti, unutar koje se nije uspio razviti sljedeći, jednako sposoban i voljan, državnik. Nakon jednog desetljeća smjena režima – uključujući nakratko i komunistički – Portugal je stoga 1986. godine ušao u tadašnju Europsku ekonomsku zajednicu, prepuštajući i danas diktiranje nacionalne politike nadnacionalnim političkim tijelima u Bruxellesu.
Opisani slučaj stoga nužno potiče na postavljanje pitanja: U kontekstu evidentnog slabljenja interesa za participaciju u demokratskim procesima uslijed razočaranosti političkim skandalima i višestranačjem koje to zapravo i nije, budući da obje (ili više njih) vodeće stranke pokazuju malu različitost u konkretnim planovima, a još manju u tendenciji brige ponajprije za vlastitu dobrobit, koja je budućnost suvremenih nacionalnih (pa i europskih) demokratskih sustava? Hoće li nacionalne politike završiti daljnjim, od unutarnjih sukoba i odvijanja stalno istih – najčešće nepotrebno ideologiziranih i ispolitiziranih – scenarija umornim, predavanjem vlastitog suvereniteta izvanjskim entitetima ili će se u pojedinima od njih pojaviti državnici koji će, poput Salazara, uzeti stvari u svoje ruke, bez obzira dalo to dugoročno pozitivan ili negativan rezultat?
[1] S 41,0% glasova Salazara su najvećim Portugalcem proglasili gledatelji tada popularne emisije Os Grandes Portugueses, kreirane po uzoru na BBC-evu emisiju o najvećim Britancima (u kojoj je ‘pobjednikom’ proglašen sir Winston Churchill), a emitirane na državnoj televiziji RTP. Za sljedećeg po redu, komunističkog vođu Álvara Cunhala, glasalo je 19,1% gledatelja. Većinu ostalih ‘top deset’ kandidata činili su vladari iz vremena vrhunca portugalske moći i veliki istraživači iz Doba geografskih otkrića. Osnovni izvor ove i većine ostalih informacija iznesenih u tekstu čini nedavna Salazarova biografija iz pera škotskog politologa i povjesničara Toma Gallaghera, Salazar: Dictator That Refused to Die, objavljena prošle godine.
[2] Uz nekoliko manjih kolonija rasutih duž afričke i azijske obale, dva najvažnija i najveća portugalska kolonijalna posjeda nalazila su se na teritoriju današnjih država Angole i Mozambika. Uz njih, kao jednu od najprestižnijih, potrebno je istaknuti Gou na Indijskom poluotoku. Nazivane Ultramar, ove kolonije u Salazarovo su vrijeme – posebice od početka dekolonizacijskih pritisaka – predstavljane kao sastavni dio Portugala, odnosno njegove prekomorske provincije, kojih se matica stoga ne može i ne smije odreći, budući da bi s njima izgubila i svoj međunarodni značaj. Uz to, razvijana je i ideja luzotropikalizma. Dakako, pored nekih koje su – poput spomenute Goe, koju je 1961. godine preotela Nehruova Indija – izgubljene još za Salazarove vlasti, ostale kolonije konačno su stekle nezavisnost tijekom 1970-ih godina, potaknuvši val povratka stotina tisuća bijelih portugalskih naseljenika u gospodarskom krizom ionako pogođenu zemlju.
[3] Nakon niza moždanih udara i privremene kome, Salazara je na mjestu stvarnog čelnika države zamijenio Marcello Caetano. U tom razdoblju, međutim, režim je već proživljavao svoje zadnje godine te ga ni zamjena Nove države Socijalnom državom pod geslom evolucije u sklopu kontinuiteta nije mogla spasiti od pada 24. travnja 1974. godine, manje od četiri godine nakon Salazarove smrti. U narednim mjesecima uslijedio je pokušaj provedbe komunističke revolucije i zemlja se 1975. godine ponovo našla na rubu mogućega građanskog rata, da bi se potom suočila s nizom poteškoća svojstvenih državama u političkoj tranziciji, s višestranačjem preobraženim u međusobnu borbu nekolicine tek prividno različitih stranaka ponajprije za vlastite interese.
[4] Među ostalima, sličan se, iako manje formalan, pokret, u tom slučaju zelenokošuljaški, razvio i u Kraljevini Jugoslaviji u godinama neposredno prije izbijanja rata, a pod vodstvom tadašnjeg premijera Milana Stojadinovića. U tom razdoblju de facto paravojne postrojbe u obliku Hrvatske seljačke zaštite i Hrvatske građanske zaštite – iako, dakako, ne-fašističke naravi – razvila je i Hrvatska seljačka stranka pod vodstvom Vladka Mačeka, što svjedoči o proširenosti te prakse onovremenim europskim političkim životom, ali i o naravi političke kompeticije u međuratnoj Jugoslaviji.
[5] António Costa Pinto, The Blue Shirts – Portuguese Fascists and the New State (New York: Columbia University Press, 2000), 112.
[6] Osim papinskih enciklika o socijalnim pitanjima i same situacije u Portugalu, znatan utjecaj na Salazarov mentalitet ostavilo je i čitanje tekstova francuskog mislitelja Charlesa Maurrasa.
[7] Primjerice, građanski brak u Portugalu ostao je pravovaljanim, crkvene zajednice oporezivane su, a imovina nacionalizirana u 19. stoljeću – unatoč osjećaju odbojnosti prema liberalnim vlastima koje su u tom razdoblju poduzimale takve i druge akcije – nije vraćena. Razloga za zadovoljstvo katoličkih krugova ipak je kroz veći dio postojanja režima bilo dovoljno, a dotadašnja katolička politička aktivnost preusmjerena je u dobrotvornu i obrazovnu sferu.
[8] Dakako, to ipak ne znači da u obnašanju vlasti nije bilo primjene represije prema političkim oponentima, bilo njihovim slanjem na udaljenije pozicije bilo direktnijim djelovanjem tajne policije (PVDE/PIDE), uključujući zatvaranja, mučenja i likvidacije; na posebnom su se udaru pritom našli portugalski komunisti. No, kao što je spomenuto, većina potencijalnih oponenata režima „uklonjena“ je njihovim uključivanjem u sustav, odnosno dodjelom povoljnih ekonomskih i drugih pozicija.
[9] Premda je citirani govor izrekao već 1934. godine, dakle prije manifestacije punog opsega totalitarne države u Njemačkoj, pa i u Sovjetskom Savezu, prezentirani stav prema njihovim režimima Salazar je zadržao tijekom čitavog života; Tom Gallagher, Salazar: Dictator That Refused to Die (London: Hurst & Company, 2020), 69.