Nakon što smo se prošlog tjedna zatekli licem u lice s tamnom sjenom dvadesetog stoljeća, mnogi su se zapitali kako smo se našli na ovom mjestu u ovom vremenu, kao da su se naglo probudili iz klinički inducirane kome i shvatili da je sve bio samo san. Kaos koji se trenutno nemilice približava na obzorju toliko je strašan da se zapadni svijet ne usuđuje do kraja otvoriti oči i suočiti s demonima koji možda plešu svoj konačni ples.
Uljuljkan u vlastiti komoditet izgrađen na staroj slavi, današnji bi nas Zapad mogao konačno sve doći glave. Do sada je borba za slobodu pojedinca, za običnog čovjeka uvijek pobjeđivala zlo, no danas se sloboda koju je Zapad baštinio izgubila u birokratskim institucijama, preobraženim u čudovišta koja jedu sve pred sobom, a ono što ostaje je nova vrsta tiranije. Komatoznu zapadnu civilizaciju ništa nije moglo probuditi, iako je bilo jasnih znakova da se krećemo prema bezdanu iz kojega nema povratka.
Čini se da smo napokon došli do ruba gdje se počeo nazirati ponor koji nas čeka. Društvena tiranija koju je stvorilo zapadno birokratsko ali i akademsko čudovište, a koja je svoje zube pokazala u pandemiji, trebala je biti jasan znak da sloboda ne živi među ljudima i da se uz biološki virus širi i virus tiranije. Ni protiv jednog od tih dvaju virusa nije bilo zaštite dok su se slobodno širili među ljudima.
Konačan pad zapadne civilizacije koji se nesumnjivo upravo odvija nije uzrokovala dekadencija sama po sebi. Bio je potreban još jedan element koji je pažljivo i institucionalno ugrađen u društvo, a to je nihilizam. Nihilizam koji nam je ponuđen kao zamjena za metafizičko. Bog je zamijenjen nihilističkim svijetom u kojemu je čovjek tek ljuštura, postoji samo radi postojanja koje postaje besmisleno i u kojem nema mjesta transcendenciji. Na kraju ostaje samo neizbježna smrt i ništa drugo nakon nje. To je bio okidač za društvenu destrukciju kojoj smo svjedočili do ovog trenutka, jer nihilizam čovjeka čini bezvrijednim, a bezvrijednost za pojedinca postaje egzistencijalni pakao. Društvo koje je potopljeno u taj pakao traži izlaz u vidu bilo kakve strukture vrijednosti koja će zamijeniti ono božansko.
Pojedinci izgubljenog identiteta i izgubljenih vrijednosti, potopljeni u nihilistički pakao, otkrili su da lakoća postojanja postaje nepodnošljiva, da im treba smisao. Taj se smisao tražio u identitetskim politikama, kultu klimatskih politika i ostalim sociološkim elementima po principu samoregulirajuće društvene tiranije koja je svakoga tko bi joj stao na put “brisala”, odnosno poništavala; prvo njegov ugled, a onda i njegovo dostojanstvo. Društvo je tako pronašlo prividnu vrijednost, a birokratski politički sistem svojim je legislativama tu “vrijednost” pretvarao u stvarnost te se to nazivalo “progresom”. Istodobno, vođe navodno slobodnog zapadnog svijeta pretvarali su se u puke figure koje su pognutih glava provodile ono što je društvena tiranija zahtijevala.
Od tih ispraznih političkih figura sada očekujemo da preko noći postanu vođe slobodnog zapadnog svijeta i zaustave bal demona koji su na istoku Europe započeli svoj luđački ples. Slušajući europske čelnike kako pričaju o “obrani slobode” u svijetu u kojem je “sloboda” postala društvena tiranija, teško je trenutno ne odati se cinizmu. Krajnje je vrijeme da se zapitamo hoćemo li zakoračiti naprijed i s litice se sunovratiti u bezdan, ili ima još snage, srca i volje napraviti korak natrag i okrenuti se prema svijetu koji smo gotovo izgubili.
Dok je zapadni svijet buncao u svojoj bolesti, s istoka je to sve kamenog lica promatrao Vladimir Vladimirovič Putin, čekajući trenutak u kojemu će na taj, do jučer slobodan Zapad pustiti svoje demone. Sada kad, nakon njihova puštanja, postoji realna opasnost da nihilistička dekadencija Zapada konačno izgori u plamenu sa svom kulturom, umjetnošću i vrijednostima koje se sve ove godine tako olako odbacivalo, možda nas ova istinska, hrabra i beskompromisna borba Ukrajinaca za svoju slobodu može nečemu naučiti? Možemo li u toj borbi pronaći i svoju slobodu, za koju smo se, ne tako davno, jednako borili?
