Written by 20:07 Hereze, Koronavirus, Ogledi

Karlo Jurak: Svijet naglavce – četvrta i najveća kriza liberalizma

Pandemija novog koronavirusa potaknula je četvrtu krizu liberalnih demokracija nakon 1989. i 1990. godine kada je pobjedonosno proklamiran „kraj povijesti“ i pobjeda liberalnog modela u ekonomiji, politici, sustavu vrijednosti i međunarodnim odnosima. Ta kriza liberalizma ispresijeca gotovo sve sfere, obuhvatnija je i vjerojatno bremenitija posljedicama nego prijašnje krize. Kriza uzrokovana pandemijom i mjerama protiv pandemije ujedno je zdravstvena, političko-institucionalna, ekonomska, sigurnosna, vanjskopolitička, vrijednosno-kulturološka, epistemička i simbolička. Dodatno, ona je pogonjena i specifičnim okolnostima u kojima se dogodila – ponajviše „post-istinskim“ stanjem u kojemu veliku ulogu igraju suvremene tehnologije, društvene mreže i posljedična nemogućnost razdvajanja istine od laži, informacije od dezinformacije. Time se ona nadovezala na posljedice prijašnjih kriza koje su jako poljuljale, naročito na tzv. Zapadu, povjerenje u institucije, službene izvore informacija i autoritete kao takve. Svijet je okrenut naglavačke, što ćemo vidjeti na mnogim primjerima.

Već tri krize liberalizma pogodile su svijet u kojemu je 1989. i 1990. godine nakon pada Berlinskog zida proklamirana pobjeda liberalne demokracije kao „najboljeg od mogućih svjetova“, što je „kraj povijesti“ Francisa Fukuyame, koji je od svoje teze i sâm odustao. Prva je kriza bila uzrokovana terorističkim rušenjem „blizanaca“ u New Yorku 2001. godine i dovela je u pitanje mogućnost da je cijeli svijet moguće sagraditi na liberalno-demokratskim osnovama i prosvjetiteljskom modernizmu kakav poznaje Zapad; druga je kriza bila potaknuta ekonomskim slomom pred kraj prvog desetljeća ovog stoljeća i ozbiljno je poljuljala vjeru u slobodno tržište, liberalni kapitalizam i moto da tom sistemu „nema alternative“; treća je kriza izazvana migrantskim valom prema Europi 2015. godine, a svoj je nastavak dobila u usponu desnih populizama u Europi i SAD-u koji su ozbiljno doveli u pitanje „otvorenost“ zapadnog svijeta i njegovo načelo gostoprimstva. Nijedna od tih kriza nije bila samo politička, ekonomska, vrijednosna ili sigurnosna – sve te sfere postoje u vlastitom međudjelovanju – ali ipak, nijedna od njih nije ni približno uzdrmala sve sfere jednako kao pandemijska kriza.

Kako bismo lakše razumjeli pandemijsku krizu i njezine posljedice, valja kratko skicirati u kakvom je to svijetu ona postala globalna dominanta po kojoj će se sve ostalo ravnati. Taj svijet, svijet 2019. godine, još se uvijek nalazio u trećoj krizi liberalizma koja je lagano jenjavala, ali daleko od toga da je završila. Tako je i sa svim ostalim krizama – primjerice, neke sigurnosne restrikcije nakon terorističkih napada 2001. godine danas se uzimaju zdravo za gotovo, pogotovo na aerodromima, odnosno pojačana sekuritizacija života na mjestima gdje se kreće puno ljudi posve je internalizirana, „normalizirana“. Nadalje, ekonomska politika tzv. „Trojke“ (MMF, Europska banka, Europska komisija) u krizi danas je stvar prošlosti – mjere štednje više se ne smatraju adekvatnim načinom nošenja s financijskim slomom, a i poslovično fiskalno konzervativni SAD danas je isto daleko od „reganomike“ osamdesetih godina koja je devedesetih postala neupitna i među Demokratima. Konačno, pitanje „otvorenih granica“ kao sveto načelo globalizacije izraženo u formuli slobodnog protoka robe, kapitala i ljudi nakon prvog migrantskog vala danas više uopće nije mainstream – iako prezreni, političari poput Viktora Orbána dugoročno su imali većeg utjecaja na aktualnu europsku graničnu politiku nego Angela Merkel koja je 2015. godine sa svojim „Wir schaffen das“ otvorila granice za mnogo migranata i izbjeglica s Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Također, Ujedinjeno Kraljevstvo više nije u Europskoj uniji, i to je uspjelo postići na antibriselskoj i antinjemačkoj retorici, koja se svodila na suvremeni oblik antibirokratskog i za europske okvire antifederalističkog naboja. Konačno, predsjednički mandat Donalda Trumpa ostavio je itekako velik trag u međunarodnim odnosima, a još važnije u shvaćanju onoga što se naziva „post-istinom“. Uloga društvenih mreža u rastu popularnosti Trumpa nije ni izbliza toliko značajna u odnosu na onu u pandemijskoj krizi, ali su posijani temelji.

Dakle, svijet uoči pandemije novog koronavirusa mogli bismo sažeti u nekoliko rečenica.

Prvo, zatvaranje granica trend je koji se nastavlja jer se migrantski valovi od 2015. godine nisu zaustavili, a sada je pritisak na granične zemlje Europske unije sve veći. Aktualni je slučaj bio s Grčkom i iskrcavanjem migranata na otočić Lezbos nakon njihova puštanja iz Turske koja ih drži nekoliko milijuna i time ucjenjuje EU. U susjednoj BiH mnogo se migranata nalazi u improviziranim centrima i šatorima, a Hrvatska se nalazi pred ulazom u Schengenski režim, pa je pod posebnom lupom europske javnosti u vezi s čuvanjem granica, ali i policijskim postupanjem prema migrantima.

Drugo, suvremene tehnologije i društvene mreže igraju sve veću ulogu u oblikovanju javnog mnijenja, preferiranju određenih političkih opcija te širenju „infodemija“ svih fela. Na njima se formiraju „baloni“ i „eho-komore“, a ljudi se polariziraju po svim osnovama – nijanse nisu dopuštene, tj. one uopće ne prianjaju uz tu paradigmu, traži se „mi“ versus „oni“, binarno razmišljanje. Uskoro će u „pandemijskim ratovima“ upravo to načelo dobiti raketni pogon.

Treće, desni populizam ipak jenjava što se tiče elektoralnih uspjeha – na izborima za Europski parlament nije došlo do „populističkog plimnog vala“, a na vlast nisu uspjeli doći u zemljama u kojima im je anketna podrška bila relativno visoko. Međutim, izvjesne „desnopopulističke“ ideje nedvojbeno su postale mainstream – poput već spomenutog „čuvanja granica“ i veće sekuritizacije migrantskog pitanja.

Četvrto, s prethodnim povezano, ipak je sve jača uloga državnih aktera na međunarodnoj sceni koji nisu dio imaginiranog i „željenog“ liberalno-demokratskog svijeta – Rusija je sve jača, ali naročito Kina. Te velike svjetske sile svojom unutarnjom i vanjskom politikom grade međunarodni rivalski model upravo zapadnom svijetu, a i u njemu imaju saveznike – kako negdje na vlasti, tako i u vrlo jakoj oporbi. Kako nam je poznato, uloga će Kine biti posebno važna u svjetskom odgovoru na pandemiju.

Peto, negdje u centru mainstreama, ponegdje na njegovim rubovima ili čak samo kao alternativa nastaju i izrastaju teme i pitanja za koja se vidi da će zaokupljati pažnju političara narednih godina i desetljeća – ovdje se prvenstveno misli na klimatske promjene, ali i na sustav vrijednosti povezan s odgovorom na klimatski problem. Traži se „održivi rast“ (tzv. „odrast“), klimatska aktivistica Greta Thunberg postaje ikona među svjetskim liderima (koje ujedno optužuje za probleme s klimom), a promjene koje se traže itekako pogađaju naš ustaljeni, poznati „način života“ – od jedenja mesa do upotrebe fosilnih goriva. S time je povezana i promjena ekonomske i političko-ekonomske paradigme – MMF, kako smo rekli, više ne zagovara mjere štednje, a na Svjetskom ekonomskom forumu dominantne postaju ideje jakog intervencionizma u privredu, suspendiranja nekih profitabilnih, ali po okoliš štetnih industrija, a korporacije preuzimaju socijalnu ulogu – ne samo u rješavanju „svjetskih problema“, nego i javnoj (a komercijalnoj) promociji izvjesnog sustava vrijednosti koji bi se mogao opisati kao „liberalno-progresivistički“, s potpunom sviješću o nepreciznosti ove pojmovne kovanice.

To je svijet koji je udarila pandemija i u svega nekoliko mjeseci, čak i tjedana, zatvorila skoro sva svjetska društva, stavila ekonomiju na standby, a međuljudske odnose, sve ono što smo mogli smatrati „normalnim“ postavila tumbe. Poznavajući situaciju na koju se ova kriza nadovezuje, postavlja se pitanje je li ona doista to izokrenula naglavačke ili je na neki način „ubrzala“ procese koji su već započeli? Je li „novo normalno“ kontinuitet ili diskontinuitet?

Za početak da vidimo što je to bio inicijalni odgovor na pandemiju na svim poljima, pa ćemo lakše razumjeti i trajnija obilježja. Svijet je više-manje reagirao po kineskom principu, makar ne u istom institucionalnom okviru. To je naglo izazvalo krizu političkih institucija i njezinih vrijednosti, ustavnih načela i tekovina tzv. „slobodnoga svijeta“. Uvođenje karantene za sve, tzv. lockdown, koji možemo razlikovati prema njegovu stupnju, što će se kasnije pokazati vrlo važnim, značio je ograničavanje kretanja i rada, zadiranje u privatnost, uvođenje pojačanog nadzora nad vlastitim životom – mnogo više nego što je to inače dopušteno u liberalno-demokratskim društvima za opću populaciju. I, s nekim izuzecima, mnoge su svjetske vlade to provodile, bile one s desne ili lijeve strane političkog spektra. Na djelu je začas bilo ono što je Giorgio Agamben, talijanski ljevičarski filozof, još prije nazvao „politizacijom golog života“ – kompletni ulazak zoe (nekvalificiranog života, života kao takvog) u svijet politike nasuprot biosu (kvalificiranom životu, antičkom pojmu života). Biomedicinski režim postao je političkim, a od optužbe za političnost branio bi se pozivom na Struku (s velikim „S“), što je izraženo u formuli „slušaj struku“. To je tipično tehnokratski argument koji bi ranije i slijeva i zdesna bio prozivan kao jedna od zabluda „ekstremnog centra“. Sada je to postalo posve prihvatljivo jer, ipak, u pitanju su životi. Taj narativ dominira i danas. Krajnja politizacija „golog života“ značila je dodatnu, čak ponegdje i sveukupnu sekuritizaciju života, potpuni ulazak biomedicinskih i javnozdravstvenih pitanja u domenu sigurnosti. Nije ni čudo što se odmah paralelno s time kod slobodnomislećih pravnika počelo zazivati deklariranje „izvanrednog stanja“ – jer ono to jest, i ustavi to prepoznaju, pa čak i ako to ne nazivaju tim imenom. Agamben o tome kaže: „Kada život i politika, izvorno odvojeni i uzajamno spojeni na ničijoj zemlji izvanrednog stanja u kojemu obitava goli život, teže izjednačenju, tada sav život postaje svet i sva politika postaje iznimkom.“

Pokušajmo to ukratko prikazati po svakom području. Za zdravstveni aspekt jasno je o čemu se radi – pojavio se novi virus za koji ne znamo kakve posljedice nosi sa sobom i zdravstveni bi sustav mogao biti ugrožen. Političko-institucionalnu dimenziju, pod koju potpada i pravna, maloprije smo objasnili – radi zaštite prvog suspendiraju se neka temeljna prava i slobode, a prelazi se i preko ustavnih ograničenja, što per definitionem liberalnu demokraciju dovodi u vlastitu krizu. Ekonomska je dimenzija priča za sebe – zaustavljanje i ograničavanje rada i kretanja robe, ljudi i kapitala nužno sa sobom vodi i u nezaposlenost, propadanje određenih privrednih subjekata, pad životnog standarda, a kasnije i inflaciju. Nije trebalo dugo vremena opće karantene da se jave i „ekonomski glasovi“ – kako oni poduzetnički (jer im se obustavlja poslovanje), tako i oni radnički (jer su im primanja na minimumu, ili su dobili otkaz, ili ne mogu preživjeti od mjeseca do mjeseca). Sigurnosni je aspekt dio političko-institucionalnog i pravnog, ali ima i tu svoju „autonomiju“ što ispresijeca i ostalo – pitanje sigurnosti na radnom mjestu, u vlastitom domu, u javnom prostoru, ali i međuljudskim odnosima sada je jedno od ključnih pitanja jer je čovjek čovjeku potencijalni nositelj virusa, pa se mora obraniti maskom i/ili distancom, ili izolacijom u slučaju zaraze ili sumnje na moguću zarazu. To se politički operacionalizira kroz provedbu famoznih „epidemioloških mjera“, a dobiva i svoj moralni, tj. moralistički štih – oni koji prekrše koje „sigurnosno pravilo“ jesu „bioteroristi“, „psihopati“/“sociopati“ i/ili „bakoubojice“, „neodgovorni“ i sl. Tu se, dakle, mobiliziraju i emocije, zato ta sfera zaslužuje svoje posebno izdvajanje.

U vanjskopolitičkom smislu, tj. domeni međunarodnih odnosa najjači je efekt zatvaranje granica te s jedne strane dojam „suverenizma“ (sad svatko zatvoren brine sâm za sebe), a s druge pak dojam „svjetske solidarnosti“ („zajedno smo u ovome“). To mijenja i odnose među akterima u međunarodnoj politici jer se neke zemlje ponašaju solidarnije, a druge manje, no iznad svega, neke se ponašaju kao da su ili se ispostavlja da su hegemoni krize – u tom je pogledu Kina ispala apsolutni pobjednik – bez obzira što je na njoj potencijalna odgovornost za pandemiju, njezin su model neautoritarni sustavi nastojali, koliko to mogu, kopirati; nametnula se u „diplomaciji maskama“ i ostvarila rast onda kada su drugi padali. Europska je unija opet u početku ispala nesnalažljiva, da bi kasnije ipak nastojala, bar retorički, nametnuti „solidarni princip“. Nadalje, u vrijednosnom aspektu došlo je do daljnje pomutnje uzduž političkog spektra – neki politički akteri na desnici preuzimaju „slobodarsku“ retoriku i vrijednosti ljudskih prava i sloboda, često ih zlorabeći, a ljevica je sada sklonija napustiti ih, bilo u kojem smislu, radi zaštite zdravlja i sigurnosti. Drugim riječima, ljevica se kretala od „open the borders“ do „lock the borders“, a desnica od nacionalne sigurnosti do prava i sloboda. Zanimljiv obrat.

Ali, na vrijednosno-kulturološkom je planu bilo brzih promjena i na razini samih međuljudskih odnosa i djelovanja u javnom prostoru – skepsa se, makar izvorno novovjekovna, pa onda i prosvjetiteljska osobina, odbacuje, dok se poslušnost autoritetima sve više doživljava pozitivnom (sve nasuprot „kritičkom mišljenju“, lajtmotivu suvremenog obrazovanja), a udaljavanje od drugoga (bližnjega svoga) postaje prihvatljivo i poticano. Ove su inverzije tim veće ako znamo da zapadna i razvijena društva danas više drže do postmaterijalističkih nego materijalističkih vrijednosti. To pogađa i područja poput rada ili posla i obrazovanja – preferira se „kućna radna etika“ i online obrazovanje. S time je povezana i epistemička kriza – propitivanje dominantnog narativa (službene istine) svrstava se u heretički diskurs, što je posebno izraženo u dvjema temama – pitanju porijekla virusa sars-cov-2 i opravdanosti službenih epidemioloških mjera. Ta epistemička kriza ima dva lica – jedno je sakralizacija Znanosti i Struke (više potonje) – uopće odbacivanje mogućnosti da unutar njih može postojati neki spor i neslaganje; drugo je reakcija – odbacivanje činjenica i kreiranje „alternativnih“ zbog dojma da Znanost i Struka lažu i „porobljavaju“ u sprezi s elitama.

Ova dimenzija krize s dolaskom cjepiva postaje sve dublja. Ipak, u obama slučajevima možemo govoriti o krizi racionalnosti i krizi moderne. Konačno, simbolička dimenzija samo je plašt kojim je sve ranije navedeno prekriveno, a koja služi formiranju narativa, stvaranju poželjnog interpretativnog okvira. Ona se ogleda u pojmovima koji dobivaju svoje novo značenje, prilagođeno aktualnoj krizi – krovni je pojam svakako „novo normalno“, a tome pridruženi pojmovi jesu „socijalna distanca“, „(samo)izolacija“, „odgovornost“, „empatija“, „bioterorizam“ i sl. „Naši će se životi mijenjati“, rekao je jednom prilikom u ožujku na press-konferenciji Stožera civilne zaštite ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. To, naravno, znači da se mijenja i naš simbolički svijet. Već spomenuti filozof Giorgio Agamben zbog ukazivanja na takve banalnosti platio je ceh – smanjeno je njegovo prisustvo u javnom prostoru, a humanistika u kojoj je bio bitna referenca zauzela je većinski sasvim drugačiju poziciju.

Više od godinu i pol od uvođenja „novog normalnog“ imamo jasno vidljive posljedice u svim navedenim sferama. One su uglavnom nastavak svega ranije spomenutog. Promjene koje su se dogodile posljedica su promjena spoznaja u međuvremenu, ali i događaja koji su potvrdili ili opovrgnuli prvotnu reakciju. No, sveukupno posljedice „promjene paradigme“ nisu tako lako iskorjenjive, niti će se to dogoditi, ako ikada uopće. Svijet se po mnogim pitanjima „normalizirao“, ali također po dosta stvari „nema povratka na staro“.

Prvo, svijet je u javnozdravstvenom smislu dobio važno oružje u borbi protiv pandemije, a to je cjepivo. Liječnici i drugi stručnjaci u zdravstvenom sustavu znaju više o novom koronavirusu, računajući i to kako liječiti oboljele te koje su sve trajne posljedice te bolesti. U tom je smislu i zdravstveni sustav bolje opremljen i iskustveno spreman na moguće nove udare. S druge strane, cjepivo se nije pokazalo previše učinkovitim u sprječavanju zaraze, virus mutira u varijante koje izbjegavaju imunitet stečen cijepljenjem ili preboljenjem, a zdravstveni se sustav svejedno i dalje povremeno dovodi do svojih rubova.

Drugo, političko-institucionalna rješenja nisu se previše promijenila bez obzira na nove okolnosti – neke zemlje i dalje uvode lockdown, čime zapravo indirektno daju do znanja što misle o učinkovitosti cjepiva. Neke zemlje svako malo mijenjaju strategije, razina je popuštanja veća, ali i dalje vlada nespremnost da se kovid „normalizira“. Pažnju sve više zaokupljaju rasprave o obaveznom cijepljenju i opravdanosti toga s obzirom na razmjer opasnosti i ustavne poretke.

Treće, mnogi su privredni subjekti propali, ali mnogi su se i oporavili, privreda ulazi u neku kolotečinu, često i umjetno potaknuta „helikopterskim novcem“, ali također prijeti i jačanje inflacije, porast cijena energenata i sl. Jako smo brzo došli iz perioda slabe potražnje uzrokovane jakim mjerama do njezina porasta. I cjepivo je ekonomsko pitanje jer neke zemlje još nisu cijepile ni 5% stanovništva, dok druge daju svojim stanovnicima treću ili čak četvrtu dozu – to je direktna posljedica ekonomske nejednakosti, a tu dodatnu ulogu igra i profit farmaceutskih kompanija koje si i međusobno podmeću klipove pod noge.

Četvrto, na sigurnosnoj razini imamo više psihološke nego stvarne kontrole – primjerice, kroz sistem kovid-potvrda navodno se želi osigurati zdravstvena sigurnost prisutnih u nekom prostoru ili na nekom događaju, dok se sâm sistem izolacija i praćenja kontakata (kao važne sigurnosno-zdravstvene mjere) pod teretom sustava ipak usporio. No, prevladava osjećaj da nije poželjno žrtvovati nimalo vlastite sigurnosti radi nečega drugoga („rizično je X i Y jer se možemo zaraziti“). Čini se da će taj osjećaj prevladavati do daljnjega.

Peto, u području međunarodnih odnosa vidimo ipak oporavak nekih zemalja i nadnacionalnih institucija – primjerice, EU se nije „raspala“ kako joj se stalno najavljuje, a SAD je nakon Trumpova poraza ušao opet u one utabanije staze vlastite pozicije na međunarodnoj sceni. Kina je definitivno faktor koji nije moguće ignorirati, a pitanje je još uvijek koliko će njenoj reputaciji naštetiti potencijalni novi nalazi oko porijekla virusa sars-cov-2.

Šesto, sustav vrijednosti i dalje relativno čvrsto na obrani dominantnih narativa, prosljeđivanih uglavnom kroz mainstream medije koji su gušili svaki oblik skepse i tako davali materijala teoretičarima zavjera da se osjećaju kao antisistemski pobunjenici. U vrijeme ubrzavanja epidemije sumnjiva su druženja i okupljanja – za porast broja zaraženih najlakše je okriviti „neodgovornost“ ljudi. S jedne je strane popularna ta signalizacija vrlina (jer tko nosi masku, drži distancu, redovno se cijepi, ne druži se i sl. primjer je „dobrog“ i „odgovornog“ pojedinca i građanina) iznimno natopljena emotivnim nabojem, pozivom na empatiju, zaštitu slabijih itd. S druge se pak strane, kao alternativa, razvilo potpuno negiranje opasnosti i neki oblik bunta koji više podsjeća na razmaženost nego na idealističko slobodarstvo. Sfera rada i obrazovanja vraća se u staru „normalu“ koliko je to moguće, no „alternativni“ obrasci, prema kojima se uvijek može krenuti u kućni i online režim, stalno su tu kao mogućnosti.

Sedmo, ne samo što je trajno poremećeno povjerenje u epistemičke autoritete, nego i u racionalnu diskusiju. To je dodatno galvanizirano ranije spomenutim društvenim mrežama. Više nema nimalo osjećaja za sredinu, za nijanse, samo binarno – 0 ili 1, plus ili minus, često prevedeno i kao moralna borba između raja i pakla. Povjerenje u cijepljenje kao jedinu pravu i dugotrajnu antipandemijsku metodu borbe palo je proporcionalno sa slabljenjem glavnih obrazaca moderne – povjerenja u znanstvenu metodu, znanstvene i prateće političke institucije, stručne prakse itd. Već ranije etablirani uvjeti „post-istine“ i kontraefektivna uloga medija, političara i stručnjaka dodatno su pripomogli ovoj antimodernističkoj tendenciji.

I, konačno, osmo, simbolički je prostor još uvijek, iako ne kao na početku prekriven „novom planetarnom vulgatom“, kriznim ideologemima i pripadajućim interpretativnim okvirima. Ali, isto tako, konkurentski, nekoć heretički narativi, ipak se polako probijaju u mainstream.

Zaključno, svijet je okrenut u „novom normalnom“ naglavce i od te će se krize jedna modernistička i racionalna ideologija poput liberalizma teško oporaviti, a da ne transformira i vlastite postavke, a najviše od svega kooptira svega drugoga pomalo što je već dosad i radila – od intervencionizma u ekonomiji, preko sekuritizacije života, do cenzure „nepodobnih“ sadržaja u ime višeg narativa. No, daleko od toga da se sve promijenilo – jezgra, suština ostala je zapravo ista – ljudi se i dalje druže, komuniciraju, vode svoje „stare“, pretpandemijske bitke, grle se, ljube se, rade, školuju, idu na javne događaje, koncerte, putuju, slave rođendane i godišnjice… Ljudski je duh teško probojan i otporan je na historijske efemernosti i krize. Ono što je „novo“ ili „novo normalno“ samo je omotač oko te jezgre, plašt kojim je ono teže promjenjivo prekriveno i koje često oblikuje načine na koje se jezgra pojavljuje izvana. U tom smislu „nema povratka na staro“, ali i „ne može se sve promijeniti“. Čovjek želi prvenstveno bios, ne zadovoljava se samo sa zoe. To je sama suština čovjeka.

Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis Trećega programa Hrvatskoga radija

Oznake: Last modified: 28. 2. 2022.
Close