U ožujku 2020. godine, svijet se nepovratno promijenio! Naravno, ne govorim o pandemiji. Društvu su tada nametnuti novi obrasci, norme su prekrojene, „autoriteti“ su pokušali naglavačke okrenuti percepciju realnosti. Naučeni smo da je potpuno u redu druge pojedince promatrati kao opasnost. Određene su skupine predstavljane kao potencijalnu opasnost koju treba odstraniti. Pojedinci koje se nije moglo ukloniti iz javnog diskursa bili su ismijavani i diskreditirani. Uspostavljene su dogme koje se nisu smjele preispitivati jer je cijena svake hereze bilo izopćenje.
Sve to nema nikakve veze sa samom pandemijom i bolešću COVID-19, već s društvenim postulatima koji su uzurpirani od strane političara, znanstvenika, novinara i znanstvenika „influencera“ te su doveli do snažnog društvenog raslojavanja. Ne ulazeći u argumentaciju i sadržaj dvaju suprotstavljenih tabora, činjenica je da su nedavne rasprave i svađe – kako online, tako i u stvarnosti – bile kudikamo žešće i intenzivnije od onih o ustašama i partizanima ili o tome gdje je tko boravio 1991. godine.
Ljudi su postupno počeli preuzimati obrasce ponašanja koji su se u kontekstu woke ideologije mogli uočiti i ranije. No ako su ti obrasci do pojave pandemije bili relativno suptilni, u zadnje su dvije godine poprimili gotovo fetišističke razmjere. Postalo je logično pa čak i poželjno na Facebooku objavljivati fotografije osoba s maskama kako bi se pokazalo da smo društveno odgovorni i da mislimo na sebe i na druge. Kasnije je pak postalo poželjno na profilima društvenih mreža hvaliti se potvrdama o cijepljenju i COVID-potvrdama te izražavati svoje povjerenje u znanost umjesto vjerovanja moronima.
Cijela ta tirada nastala oko korone, cjepiva i omikron-soja u tren je oka bačena u ropotarnicu povijesti 24. veljače 2022. godine. Ruski napad na Ukrajinu značio je da smo jednu globalnu opasnost zamijenili drugom. Ovog je puta riječ o kopnenom napadu jedne nuklearne sile na drugu suverenu državu, štoviše, nama Europljanima pred vratima.
Ostavština pandemijskih korona-obrazaca prelila se, u ponešto bizarnijem izdanju, na rusko-ukrajinski sukob – od banalnog isticanja ukrajinske zastave i iskrenih humanitarnih akcija pomaganja izbjeglicama do pervertiranog war efforta koji su sinkronizirano pokrenuli političari te pripadnici establishmenta i laptop generacije. Naposljetku, zapad je odlučio i kulturološki ukinuti Rusiju i Ruse.
Primjere imamo i u Hrvatskoj. Zagrebačka filharmonija je dan nakon početka rata sa programa maknula skladbe Petra Iliča Čajkovskog dok je Ruski bistro na Facebooku pretrpio verbalne napade. U Njemačkoj su mnogi Nijemci ruskog podrijetla pretrpjeli maltretiranje, a ponekad i otvoreno nasilje. Ruskim mačkama je zabranjen nastup na međunarodnim izložbama. Otkazani su nastupi ruskih balerina. Na sve su se to nadovezale i ekonomske sankcije – brojne kompanije su se povukle sa ruskog tržišta, a sportaši i klubovi su izbacivani iz svih međunarodnim natjecanja. Uveo se embargo na uvoz ruskih proizvoda (vodka), a sankcije oko uvoza ruskog plina izazivaju snažan rast cijena energenata diljem Europe. Na to se nadovezala pljenidba imovine ruskih oligarha, potez koji je u modernoj pravnoj povijesti bez presedana.
Mora se istaknuti nešto što bi trebalo biti jasno – rat nije pokrenuo ruski narod. On se trenutno nalazi pod baražnom vatrom propagande o ispravnosti rata u Ukrajini na isti način na koji je Zapad izložen baražnoj paljbi nekritične i navijačke propagande u korist Ukrajine. Širi kontekst, razlozi sukoba i istina o stanju na bojištu pritom postaju potpuno beznačajni. Važno je jedino odabrati strane. Takvo okretanje protiv svega što je rusko – odnosno, negiranje istog kao svojevrsni izraz solidarnosti s ukrajinskim narodom – imat će dugoročne i veoma pogubne implikacije.
U izdvojenim mišljenjima sudaca Ustavnog suda protiv odluka Stožera civilne zaštite, jedna je teza dobila vrlo malo medijskog prostora. U suštini, ideja se svodi na to da bez učinkovitog upravljanja krizom i u slučaju kad se neka opasnost u javnom prostoru prikazuje nerazmjerno, ograničenja ljudskih prava i sloboda više ne ovise samo o stvarnom izvoru i naravi opasnosti, već i o društveno-političkoj percepciji iste.
Ako je suditi prema reakcijama javnosti, od početka ruskog napada na Ukrajinu, postoji samo jedan izvor opasnosti – ruska nacija. Putin i njegov autokratski režim zajedno s cijelim geopolitičkim kurcšlusom svakako predstavljaju prijetnju. No stvara se dojam da ćemo odricanjem od svega ruskog dati svoj obol slabljenju Rusije, okončavanju rata i posljedičnom padu Putinovog režima. Ta je ideja vrlo opasna.
Kao prvo, bilo kakvim radnjama usmjerenima protiv svega ruskog na neizravan način ulazimo u sukob s kojim nemamo veze. Stvaramo svojevrsni moralni hazard jer dozvoljavamo da nas se – protivno vlastitim uvjerenjima – okrene protiv naroda koji prema nama nije nužno neprijateljski nastrojen, pri čemu izraz „neprijateljski“ ne treba ovdje shvaćati u smislu u kojem se koristi u diplomatsko-političkim razgovorima.
Rusi i Ruskinje koji se ne slažu sa ratom postaju obilježeni, a svi drugi narodi dobivaju žrtveno janje na koje mogu nasrnuti kako bi iskalili bijes, ali i prikrili vlastite mane. Što je točno ruski restoran u Zagrebu skrivio i kakve veze isti ima s Putinom?
Tim se pak narativom politika navelike služi od prvog dana rata. Rast cijena? Inflacija? Skuplji energenti? Sve se navedeno bez problema može objasniti ruskim napadom na Ukrajinu. Političari i njihovi medijsko-znanstveni sekundanti više ne moraju objašnjavati gigantski pičvajz kojeg su stvorili lockdownovima i suludim restriktivnim pandemijskim mjerama.
Hoćemo li se sada međusobno gledati kao svojevrsni izdajnici ako kod kuće i dalje čitamo Rat i mir? Ako nam je Rahmanjinov i dalje najdraži skladatelj za klavir? Iako smo do prije samo dva mjeseca bili vjerni konzumenti stoljećima stare ruske kulture, je li nastavak te konzumacije danas petokolonašenje? Nitko nam pritom nije dao jasan odgovor na pitanje što točno našim otkazivanjem gubi Rusija i što mi točno dobivamo osim kratkotrajnog osjećaja moralne superiornosti jer smo „odabrali ispravnu stranu“.
Ispravna se strana ne zauzima preuzimanjem obrazaca ponašanja srodnima Njemačkoj 30-ih godina prošloga stoljeća, već djelovanjem u skladu osobnim uvjerenjima i načelima. Poput ovaca, otkazivanjem svega ruskog priklanjamo se stadu koje, želeći izbjeći rat, u njega naivno i neizbježno hrli. Ako mislite da ćete si time osigurati duševni mir, slobodno zatrite Ruse. No imajte na umu da se danas-sutra lako može dogoditi da ćete se na njihovom mjestu naći vi ili netko od vaših bližnjih. A ruka kulture otkazivanja tada vas neće poštedjeti.
