“Čakavski službeno priznat kao jezik” – naslov je nemušta teksta stanovita Marina Tudora. Ispod naslova toga članka stoji zemljovid hrvatskih narječja s proturječno naslovljenom legendom “‘Hrvatski jezik’: – Štokavski – Kajkavski – Čakavski”, s tim da ozemlje obojeno u zeleno na karti obuhvaća i nehrvatske jezike – bošnjački i dio srpskoga. Najveća bedastoća Tudorova teksta sljedeća je rečenica: “Čakavski i kajkavski se odavno u međunarodnom svijetu lingvističke nauke smatraju jezicima, a ne puka narječja hrvatskog[a] standardnog[a] jezika, to jest štokavskog[a] hrvatskog[a] jezika.” Ovo je neviđeno nepametna tvrdnja! Hrvatski standardni jezik je svojevrsni dijalekt. Standardni jezik nema dijalekte i nijedan imalo upućeni Hrvat, osobito ne hrvatski jezikoslovci, ne tvrdi da su čakavsko i kajkavsko narječje puki dijalekti hrvatskoga standardnoga jezika. Dovoljno je otvoriti školske učbenike Hrvatskoga jezika za najniže razrede da bi se provjerio ovaj podatak!
Hrvatski jezik ili jezik Hrvata, kojega je hrvatski standardni/književni jezik od Drave do Sinjega mora tek jedna sastavnica, ima štokavsko, čakavsko i kajkavsko narječje, dijalekte i govore. Hrvatski jezik čak ima dva standardna jezika: hrvatski standardni jezik od Drave do Jadranskoga mora i gradišćanskohrvatski standardni jezik. Kao što britko piše jezikoslovac Domagoj Vidović, kada naši sunarodnjaci u Gradišću govore svojim (kajakvskim, čakavskim i štokavskim) govorima, oni ne govore trima zasebnim jezicima!
Tudor navodi da je pojam “narječje” znanstveno dubiozan, no riječ je o sasvim legitimnom pojmu koji nahodimo i u, primjerice, slovenskom jeziku. Tako ovdje stoji sljedeće: “Besede so lahko zelo različne in enakopomenk v drugem narečju ne bi razumeli”.
Nadalje, do XIX. stoljeća nije bilo naziva “štokavski”, “kajkavski” ni “čakavski”. Te su klasifikacije de facto uobličene tek u XIX. stoljeću, a obrazovnim sustavom popularizirane tek kasnijih desetljeća. Hrvati čakavci, štokavci i kajkavci svoj jezik nikada nisu nazivali “čakavskim”, “kajkavskim” ni “štokavskim”, a sebe “Čakavcima”, “Kajkavcima” ni “Štokavcima”. Svoj su jezik vrlo često nazivali “hrvatskim”, a sebe “Hrvatima” (u raznim fonološkim varijacijama), i to stoljećima prije Hrvatskoga narodnoga preporoda, formiranja moderne hrvatske nacije i kasnijega populariziranja pojmova “štokavski”, “kajkavski” i “čakavski”.
Hvarski pjesnik i čakavac Hanibal Lucić, koji je u XVI. stoljeću prevodio s latinskoga na “harvacki” (“z latinske odiće svukši u našu harvacku priobukal”), štokavskomu se je Dubrovniku obraćao kao “časti našega jezika”. Dubrovački pjesnik i štokavac rođen u drugoj polovici 1400-ih Mavro Vetranović hvarskomu pjesniku i čakavcu Petru Hektoroviću pisaše kako je njegova (Hektorovićeva) pjesnička slava poznata širom svijeta, “a navlaš [naročito] kud jezik harvatski prohodi”, pa tako i u Dubrovniku. Hrvatski je slučaj vrlo sličan njemačkomu. Naime, proto-nacionalni su Nijemci stoljećima prije formiranja moderne njemačke nacije svoje “jezike” nazivali istim, njemačkim, imenom.
Tudor navodi da je akciju proglašenja čakavskoga zasebnim jezikom pred SIL Internationalom predvodio strani jezikoslovac – Kirk Miller sa Sveučilišta Kalifornije. Sapienti sat! Kirk se je, prema Tudoru, poveo primjerom zahtjeva udruge govornika tzv. kajkavskoga jezika. Tudor, k tomu, navodi i kako je ta udruga “uspjela izboriti priznanje kajkavskog[a] kao samostalnog[a] jezika”, a zatim proturječno navodi da je SIL International “tada kajkavskom[u] priznala status samostalnog[a] jezika, ali samo u onom književnom obliku koji se” je rabio “u razdoblju od 16. do 19. stoljeća i u nekim djelima iz 20. stoljeća.”
Jedna od hiperpoveznica u Tudorovu tekstu vodi na s k još jednomu nemuštomu tekstu koji je vrlo vjerojatno napisao Mario Jembrih.
Izdvojimo neke bedastoće toga teksta naslovljena “O Kajkavskemu jeziku”. U tom članku, među ostalim stoji sljedeće: “1) Kajkavski je originalni jezik Kajkavskoga naroda; 2) Kajkavski narod se nahaja vu području kotero se denes imenuje ‘severna Hrvatska.'”
Kao prvo, kajkavština nije (zaseban) jezik, već narječje jezika Hrvata ili hrvatskoga jezika. E sad, legitiman i već odavno uvriježen pojam “narječje” može se problematizirati. No, i sam Jembrih ne tvrdi da je kajavština nehrvatski jezik, već tek jedan od više hrvatskih “jezika”, pa zakaj onda ne rabi pojam “narječje”? Na djelomično sličnom tragu je i poljska kroatistica Barbara Oczkowa. Ipak, Jembrihovi stavovi mogu samo dodati vode na protuhrvatski mlin hrvatskih neprijatelja i petokolonaša.
Drugo i bitnije, ne postoji i nikada nije postojio “Kajkavski narod”. Kajkavci pripadaju hrvatskomu narodu, hrvatskoj naciji. Istina je da su govornici kajkavskoga narječja prije 1500-ih svoj jezik nazivali “slovenskim” (pandan čakavsko-štokavskomu “slovinskomu”), a sebe “Slovencima” (slično “Slovincima”) i da se nisu identificirali s “Kranjcima” (proto-nacionalnim Slovencima), a svoj jezik s “kranjskim” jezikom. Proto-kajkavsko ozemlje bilo je dijelom političke Hrvatske najkasnije od prve polovice X. stoljeća kada je hrvatskomu biskupu Grguru Ninskomu ponuđena biskupija u Sisku. Slovenje (naziv za srednjovjekovnu “Slavoniju”) bilo je dijelom političke Hrvatske sve do kraja XI. stoljeća.
“Što bi bilo da je bilo” tvrdnja: hrvatsko bi se ime ukorijenilo u današnjoj sjverozapadnoj Hrvatskoj i ranije (prije XVI. stoljeća), da krajem XI. stoljeća nije izumrla “narodna” dinastija i da ozemljem Slavonije nisu ovladali Ugri oliti Mađari. Ovo valja usporediti sa slovačkim i slovenskim područjima na kojima se, vrlo vjerojatno zbog mađarske, odnosno germanske dominacije nije moglo afirmirati neko zasebno slavensko “pleme”, pa je ondje generičko slavensko ime ostalo dominantno i za slavenski puk i za njegov jezik. Unatoč tomu, hrvatsko ime nahodimo i u srednjovjekovnoj Slavoniji i prostoru koji će se kasnije nazivati Slavonijom, a samo neke primjere navodi Danijel Petković u radu “Hrvatsko ime u srednjovjekovnoj Slavoniji – prema nekoliko primjera u diplomatičkim izvorima od 13. do 15. stoljeća”.
Snažnije širenje hrvatskoga imena u Kraljevini Slavoniji pratimo od kraja razvijenoga srednjega vijeka. Primjera je doista mnogo i ovdje ih nemam namjeru navoditi. Povijest je pokazala da je to širenje bilo toliko neumoljivo da je zabilježeno i na primjeru četiri veće i manje regije današnje Slovenije, o čem detaljnije piše slovenski povjesničar Boris Golec u svojem krasnom djelu Nedokončana kroatizacija. Hrvatski i slavonski sabori se u XVI. stoljeću ujedinjuju i imaju zajedničkoga bana. Slovenci Slovenja/Slavonije napuštaju općenito slavensko ime i prihvaćaju “horvatsko”. Tomu je vjerojatno pomogla i prisutnost Šubića na kajkavskom ozemlju ili barem na području čakavsko-kajkavskih dodira (u Zrinu su i okolici prisutni od sredine 1300-ih.) Ostalo je povijest.
Jembrih ili tko već piše tekst navodi sljedeće: “Pri tem je važne razmeti da dijalekti Kajkavskega jezika nesu dijalekti noveštokavskoga hrvatskoga jezika (zastareli i nenavučni hrvatski edukacijski sistem širi ‘fake news’ da su je. To je nenavučna dogma nekritički prevzeta z Jugoslavije), kajti su Kajkavski dijalekti varijacije Kajkavskega jezičnega sistema, a nie noveštokavskega.” Ovo je ista ona bedastoća koju vidimo u Tudorovu članku. Ponovimo, hrvatski obrazovni sustav ne širi “fake news” u vidu tvrdnje da je kajakvština tek dijalekt “noveštokavskoga hrvatskoga jezika”! No, Jembrih je uporan pa papagajski piše da “kajkavski jezik ne spada pod štokavski hrvatski jezik, oni to skrivlju kak kača noge, pripovedajuč balkanske mite!”. Bedastoća! Ponovimo i mi papagajski: nitko to ne skriva! Dovoljno je baciti “joko” na bilo koji osnovnoškolski učbenik Hrvatskoga jezika ili, primjerice, na članak “O hrvatskome jeziku” Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje!
Nadalje, u Jembrihovu tekstu piše da je “hrvatski štokavski [književni] jezik” mlađi od hrvatskoga kajkavskoga [književnoga] jezika. To je tolika glupost da nije vrijedna detaljne analize. Hrvatska književnost na štokavštini cvjeta najkasnije od XVI. stoljeća, u isto vrijeme, ako ne i prije, kao i književnost na kajkavštini. Štokavština se je širila i književnim uzusima/ukusima i migracijama, a književnost na štokavštini bila je toliko prestižna da su djela na tom idiomu hrvatskoga jezika rado čitana i na hrvatskom sjeveru, dakle na kajkavskom ozemlju.
Uz to, Jembrih piše sljedeće “horvatski = kajkavski jezik”, i po njemu taj “jezik” pripada srednjoeuropskomu kulturnomu krugu, a “hrvatski = novoštokavski jezik”, i po njemu taj “jezik” pripada balkanskomu kulturnomu krugu! Zapravo istina je da je horvatski = hrvatski, a hrvatski = horvatski. To je bilo jasno desetljećima, zapravo najmanje dva stoljeća prije uvriježene klasifikacije narječja i formiranja moderne hrvatske nacije.
Dubrovčanin Joakim Stulić (1730.-1817.) piše da je “Illirico” = “slovinski, hrovatski, horvatski, harvatski”. Prema Radoslavu Katičiću, sin kneza Jurja Zrinskoga od Julija Čikulina u drugoj polovici 1600-ih zatražio je još (štokavsko-jekavskih) djela Dubrovčanina Dominka Zlatarića s napomenom da “budu horvatska ali dalmatiska”, dakle hrvatska ili dalmatinska, a ne na talijanskom jeziku. Za Zrinskoga je štokavski idiom južne Dalmacije = horvatski, a Zlatariću je to “vaš harvacki jezik” i “ovi naš jezik”. Ima bit’ da se je Hrvatima kajkavcima sviđala hrvatska rensansna i barokna (!) književnost koja prema Jembrihovu mišljenju pripada “balkanskomu kulturnomu krugu”!
Jembrih piše da je ozemlje novoštokavštine obuhvaćalo samo područje Vojne Krajine, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, zanemarujući cijelu Dalmaciju i civilnu Slavoniju, dakle oko pola Hrvatske, a nekoć raširenije nenovoštokavske dijalekte uopće ne spominje. On, k tomu, dodaje i da je “Gaj … vzel” Njegoševo “narečje za idealnoga Ilerskoga jezika”, bez ijedne reference za ovu tvrdnju. Valjda je Vlaho Bukovac krajem 1800-ih Njegoša, a ne Gundulića posjeo na prijestol svoje slike Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti (zastor u HNK)?! Čigovo je epohalno djelo nadopunio Ivan Mažuranić?
Jembrih, naveli smo, piše da je kajkavština jedan od “jezika” Hrvata, no proturječno ju suprotstavlja hrvatskomu jeziku pa piše da u kajkavskom “jeziku” prevladavaju germanizmi, “za razliku od hrvatskoga (bhs) jezika v kteromu prevladavlju turcizmi.” Međutim, ne navodi da u mnogim hrvatskim štokavskim govorima prevladavaju ili su barem vrlo prisutni talijanizmi i besjede dalmatskoga podrijetla.
Jembrihovo priklanjanje uz konstrukciju tzv. BHS jezika tema je za sebe. Dovoljno je reći da priklanjanjem uz tu konstrukciju, Jembrih puca samomu sebi, svojemu “kajkavskomu” podvigu i sveukupnomu hrvatstvu u nogu.
Na koncu, valja rijeti da treba poticati svako oživljanje i promicanje nestandardnih dijalekata i govora s pozicija hrvatskoga rodoljublja i domoljublja, a ne s pozicija podrivanja jedinstva hrvatske nacije, kao to što čine malobrojni pojedinci uz pomoć stranih smušenjaka. To se ponajprije treba činiti na lokalnoj razini, i to privatno i javno! Što više nestandardnih dijalekata valjalo bi normirati i promicati u javnoj uporabi na lokalnim razinama, a za općenacionalnu komunikaciju imamo – Bogu hvala – općenacionalni standardni jezik. Višedesetljetno svjesno i nesvjesno fetišiziranje standardnoga jezika nesumnjivo je naškodilo hrvatskomu jeziku, kojega je tronarječnost glavno obilježje (!), tako što je osiromašilo naše živo jezično tezoro. No, i standardni je jezik naše mukotrpno stečeno blago!
Sotoniziranje hrvatskoga standardnoga jezika i/ili jezični separatizam vode k rastakanju hrvatske nacije i hrvatskoga jezika, no to rastakanje može biti i neželjena posljedica svojevrsna neovukovskoga fetišiziranja hrvatskoga standardnoga jezika. Unatoč tomu, njegovanje i standardnoga jezika i nestandardnih dijelakata nije nužno međusobno isključivo. Problem je, kao što je to čest slučaj u životu, pronaći ravnotežu.
