Ante Pavelić: Teologija gradonačelnika Tomaševića ili uobičajena hajka na molitelje

Svjedočimo neprestanim osvrtima šire društvene zajednice naspram omanje skupine vjernika. Ti vjernici, moleći u klečećem stavu na glavnome zagrebačkome trgu, izazivaju divljenje, prijezir i strah. Ovaj antagonizam preko društvenih mreža, portala i ostalih medija na površinu je iznio čitav niz, sudeći po daljnjem razvoju, nerješivih zapleta. S jedne strane, one svjetovne, osluškujemo prozivku za politizaciju religije te smiono struganje evanđeoske baštine (pr. „Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskrižjima ulica da se pokažu ljudima.“ Mt 6, 5). S druge, pak, vidimo puhanje ostrugane baštine, odnosno prašine koja završava u očima braće po vjeri, okupljenim moliteljima na trgu.

Ne, ovaj članak nije teološka apologija molitelja na trgu, kao što nije ni njihova osuda ili neslaganje iz perspektive vjernika. Ovdje u pitanje stavljam sveprisutnu hajku, širokoslojnu diskriminaciju i povremene uvrede prema moliteljima. Posebno želim svratiti pozornost na činjenicu da se malo tko pita „zašto je do toga došlo?“, tj. što je ponukalo vjerničku pastvu (ili barem jedan njezin dio) da se na koljenima oglašava molitvom u javnosti? Je li u pitanju obični aktivizam ili je nešto doista pošlo po krivu glede poruke koju šalju te kako u sve uklopiti teatralni manifest njihovih protivnika?

Dok su vjernici podijeljeni, svjetovni mediji hine zabrinutost i strah da će molitvene nakane upaliti. Postaju li tako svjetovni mediji novi teološki autoritet? Kakve god nakane bile, ne znam zašto su važne protivnicima molitelja, tj. onima koji se zalažu za različite oblike društvenih sloboda. Zar je doista u pitanju strah od učinkovitosti molitvenih nakana koje bi – strahuju oni koji u učinkovitost molitve ne vjeruju – nekim transcendentalnim čarobnim štapićem mogle proizvesti dokidanje svih onih temelja za neka druga slobodarska okupljanja i medijski zaštićene svjetonazore? Pozor! Pokušat ću strah otjerati već dobro poznatom ekskomunikacijom službeničkog položaja filozofije prema teologiji („philosophia ancilla theologiae“) i dodatno napomenuti da je suočavanje s iracionalnim strahom (tj. strahom od transcendencije u koju ne vjeruješ), osobni, a ne društveni problem.

Uzmimo jedan ogledni primjer uskomešanoga hrvatskoga mainstreama. U renomiranoj nedjeljnoj emisiji HRT-a gradonačelnik Zagreba, svjestan da ne može zabraniti nazočnost molitelja, ističući da je to „u nadležnosti policije“, neopravdano se stavlja u ulogu teološkoga autoriteta:

„Mislim da su to stvari koje nemaju veze s vjerom i slobodom, ajmo reći, vjerskoga okupljanja, nego je čista politika. Uostalom vidim da se i vrh Crkve sve više od toga ograđuje… Ovo je sada stvarno prešlo sve rubove, ajmo reći, slobode govora itd. Posebice kada govorimo o zazivanjima nekih stvari koje su protiv rodne ravnopravnosti i koje su ustavne vrednote, a onda u takvim situacijama možete zabraniti javno okupljanje. E sad to nije na meni da sudim, nego na policiji i MUP-u, oni su ti koji daju dozvolu i odlučuju…“

Koliko duboko seže ovo teološko promišljanje svjedoči nam nastavak nedjeljnoga čavrljanja u kojem kaže:

„Ja sam prvi gradonačelnik koji je sudjelovao na Zagreb Prideu. Nikada ni premijer, ni predsjednik, nisu bili na Zagreb Prideu, ni gradonačelnik Zagreba. Ali smo rekli to u programu i ja to svake godine činim, a s druge strane smo rekli da nećemo podržavati, kao politička vlast, Hod za život.“

Istaknut ću ono što leži u pozadini citiranih rečenica, za koje čisto sumnjam da žele imati utemeljeno misaono uporište. Budući da se citirane rečenice okomljuju na vjersku domenu legitimnosti molitelja, svojom paradoksalnošću ukazuju na misaonu provaliju, lišenu zdravoga razuma. Dakle, zastupanje slobode govora tako što se osobnim neslaganjem diskreditira i stigmatizira molitelje na trgu, usporedivo je s upiranjem prsta prema vlastitoj sramoti o kojoj je nekada pametnije šutjeti. Iako je činjenica da se radi o banalnim floskulama, neodgovorno bi bilo da ih prekrije kolektivna tišina.

Stavimo sve u jednu satiru. Dakle, da se kroz aktivnu negaciju vjerničkih praksi može zaglaviti u (pseudo)religijskim procesijama, dokazuje i ustavotvorni strah gradonačelnika kada kaže da svojim nakanama molitelji narušavaju ustavne vrednote implicirajući pritom da one dokidanju rodne ravnopravnosti. Predložimo našem stavotvoritelju novu artikulaciju vlastitoga stava. Umjesto onoga što je rekao, gradonačelnik bi djelovao iskrenije da je jednostavno izjavio: U želji da iskažu svoja neslaganja prema slobodarskim načelima koja im nameću naše pozitivne i napredne politike, nezahvalni pojedinci nas udaraju tamo gdje smo najosjetljiviji – javno mole se za ono u što mi ne vjerujemo.

Činjenica je da ova mainstream buka, više od straha prema ugroženosti sloboda, podiže teološki bunt, aktivirajući raspravu koja ih same diskreditira. Stoga je opravdano pitati, nije li teološki bunt gradonačelnika i njegove sljedbe zapravo i razlog očitovanja molitvenog pravovjerja? Dodatno protuslovlje u potenciranju je odgovornosti Crkve u ovome kontekstu, što doprinosi diskreditaciji novih „teoloških autoriteta“. Zar doista netko od gorljivih protivnika moliteljima misli da će im Crkva, njima koji ju zapravo preziru, udobrovoljiti postupnim progonom svega onoga za što su se sami grčevito borili – pr. sloboda govora?

Zato, čini mi se suludim i opasnim potencirati bilo kakvu hajku, napose prema skupini koja svojom temeljnom aktivnošću (klečanjem i molitvom) ne može biti miroljubivija. Ipak, čovjek katkada ne zna što očekivati, napose kada se osvjedoči da je društveno-politički sinkretizam nerijetko spreman zakopati i najzdraviji razum. Zato, sve što mogu reći, vjernicima i nevjernicima, a napose onima koji strahuju od molitve jest da se ne boje i da se ne osjećaju ugroženima kako osobno, tako i institucionalno. Ako molitva i uzdjeluje, bit će im jednako milo i oslobađajuće doći na trg u nekoj suprotnoj ulozi – a možda i među samim, kako ih pogrdno nazivaju, „klečavcima“?