Ivan Prskalo: Sakramentalnost poezije

Sljedeći osvrt dorada je moga kraćeg teksta Desakralizacija poezije, kojeg sam objavio iz velike frustracije na svom substacku Misli, zbog čega pati od nedorečenosti i nedorađenosti. Iako se i dalje držim glavnine onoga što sam u tom tekstu izrekao, bio bi red hladnije glave pristupiti problematici i što temeljitije izraziti stavove koje sam usrdno zastupao i koje i dalje još usrdnije i jasnije zastupam.

Kao što rekoh, pisanje Desakralizacije poezije plod je moje izrazite frustracije zbog onoga što se danas sve češće i vehementnije označava i podvaljuje kao poezija. Nedostatak moga ranta bila je velika nekonkretnost koja nije mogla poduprijeti moje konkretne stavove, zato bih sada želio navesti dva primjera i analizirati ih. Govorio sam u tekstu o temama koje se mogu svesti ili na jeftinu (često pogrešnu i propalu) romantiku ili na još jeftiniju deklamaciju protiv statusa quo i bezvrijednu proklamaciju buduće neke (rijetko kada dosljedno ili ikako definirane) utopije. Volio bih se (pomalo) udaljiti od ovakve ocjene jer ovaj tematski kišobran puno je širi negoli je ovdje opisan te sam po sebi nije glavna zamjerka takvoj „poeziji“. Prvi primjer kojeg želim podijeliti uradak je autorice Katarine Lekić pod naslovom Skoro sam zaboravila:

Ležim ispod gorućeg Sunca i u toj prisutnosti kupam svoje umorne ruke.
Skoro sam zaboravila da sam rebeliozna kučka.
Skoro sam zaboravila na svojih devet života,
sedam sakramenata i
tri oka,
svoj oratorij,
svoje visine.
Skoro sam zaboravila svoju napaljenost na život.
Skoro sam zaboravila svoj galop kroz noćne ulice i kočiju s demonima koji mi čuvaju leđa kad Mjesec zaboravi.
Skoro sam zaboravila da crtam cvijeće po koži svojom menstrualnom krvlju.
Rastem, vičem, čuješ li me?
Skoro sam zaboravila razgovarati sa svijećama i trljat njihov vosak po svom bijelom licu.
Skoro sam zaboravila da se ne bojim izgubiti kontrolu i da se s tog mjesta ne mičem.
Zaboravlja se u jednom treptaju, čuvaj se, čuješ li me?
Skoro sam zaboravila svoje odrastanje kupajući se u blatu.
Skoro sam zaboravila na flert s granama drveća i starijim gospođama u supermarketima.
Ova pjesma vrišti, čuješ li ju?
Skoro sam zaboravila da sam na krivom peronu ako je mir u prsima.
Skoro sam se zaboravila seksat s vlastitom nesrećom.
Ah, seks.
Skoro sam zaboravila da je kamenje moje oružje.
Skoro sam zaboravila na otorinolaringološke pothvate pelinom.
Skoro sam zaboravila izvući nož iz srca pa da samo pukne već jednom na dva dijela.
Ova pjesma vrišti, čuješ li me?
Uzdravlje, uzdravlje, uzdravlje!

Drugi primjer uradak je autora Slobodana Hrnjaka pod naslovom Živeti sam sa sobom:

Ustanem
Nazujem japanke
Operem zube
U ogledalo detaljno gledam se
Razmišljam
Tibetanci ili brijanje

Ponesem dilemu sa sobom
Ćaskam sa njom dok nam kuvam kafu
Kaže dilema oba
Pa dobro, onda oba
Pošaljem  poruku
„Doručak i čitanje?“
Dobijem
„11? Staro mesto?“

Čekam 10 na wc šolji
Skrolujem instagram
Gledam živote koji nemam
I neću ih kupiti za 5 dolara mesečno

Subotnja Politika, Knjiga, Omlet
Uhvaćen je zalet
Idem da fotkam
Koga?
Prirodu i čoveka u njoj
Hoće li neko ikad videti to?
Možda
Zar je važno da to neko vidi?
Pa i nije
Pa onda i nek ostane tu gde jeste
U prirodi, u kompu
I na hardu osobe sa slika

Sunce prži, šuma nas hladi
Komarci grizu delove kože do kojih se teško dolazi
Glad nas tera u najbližu kafanu
Nema izbora
Kisela, ćevapi, paradajz i rukola

Hoćete do nas večeras?
Neka društvena igra?
Može
Gde si to ti?
Neka šuma, potok, pećina
Đerdap
Dolaziš pravo?
Da
S domaćom rakijom

Rakija, Lora, domaćinova gibanica
Treš plejlista
Subota, noć, daleko od grada
Ulepljen od znoja, u istom od jutra

Tuš
Legnem
I sanjam.

Prije nego progovorim o frustracijama koje mi izazivaju ovi i slični tekstovi, želio bih podijeliti primjer poezije kakvom se hranim i nadahnjujem, Konjikovu pjesmu autora Federica G. Lorce (prijevod Drago Ivanišević):

Cordoba.
Daleka i sama.

Kobila crna, velika luna,
Masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.

I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo,
s kruništa kula Cordobe.

Jao, duga li je cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!

Cordoba.
Daleka i sama.

Prva stvar koja upada u oči kod Lorcine pjesme je njezina duljina. U svojoj formi zauzima tek malo manje od pola stranice jednoga Word dokumenta. Iako duljina teksta nije sama po sebi nositeljica kvalitete, to je izazov po kojem se raspoznaje sposoban pjesnik od onog nesposobnog, onoga kojemu je sve na svome mjestu i onoga koji je ili nedorečen ili bespotrebno rastegnut. Čitanje je naporna stvar, i zadovoljstvo iz te aktivnosti proizlazi upravo ako smo pročitali nešto vrijedno našega truda. Lorcinoj pjesmi ništa se ne može ni dodati niti oduzeti. Dapače, mnogi uzimaju ovu pjesmu kao njegov zaštitni znak, jer na vrlo jasan način ukazuje na temeljni motiv Lorcine poezije – neutaživu čežnju. Prema riječima Christophera Maurera, priređivača izabranih Lorcinih pjesama u ediciji Penguin, jedna od glavnih tema u njegovim djelima upravo je čežnja koja izbjegava racionalno pojmovlje i koja se jednostavno ne može utažiti. Konjikova pjesma ne nudi precizne informacije o spomenutom konjiku niti o značaju Cordobe prema kojoj uzaludno žuri, ali imamo dovoljno implikacija da ipak razumijemo predstavljenu situaciju. Znakovito je kako u karakterizaciji Cordobe ne nalazimo glagole (npr. Cordoba je daleka i sama), nego je upravo njezina monolitnost i nedohvatljivost zahvaćena tim strelovitim bezglagolskim izričajima. Glagol, odnosno akciju, nalazimo kod konjika i njegova goniča, i to je intenzivna akcija nasuprot skoro jezivoj Cordobi koja se ne miče, a koja opet biva svakim korakom sve nedostižnija. Čak i kada bi stigao pred nju, gonič bi ga dočekao prije nego bi utažio svoju čežnju. Kružna forma pjesme samo je zaključni sud nemilosrdnog usuda koji ne dopušta nadilaženje te čežnje, nego osuđuje konjika na neuspješan put. Ovo je samo površni pregled pjesme koji otvara mnogo vrata po pitanju interpretacije, značenja simbola i kontemplacije o idejama koje su utjelovljene u Lorcinoj pjesmi.

Kada usporedimo Lorcinu pjesmu s prethodna dva uratka, mislim da ćete razumjeti moju frustraciju. Osvrnimo se prvo na uradak Katarine Lekić. Osim buntovničkog, praktički vandalskog sentimenta koji bezobzirno isijava iz pjesme, mi ne nalazimo nikakvu drugu misao vrijednu ganuća ili kontemplacije. Rečenice nabijene naprasitim i „bombastičnim“ riječima i sintagmama podvaljene su kao stihovi, i umjesto smislene cjeline dobili smo degutantne krikove pseudoseksualne frustracije, čije slike više pobuđuju senzaciju i uzbuđenje nego što nude koherentnu misao koju samo umjetnička riječ može artikulirati. Autorica „pjeva“: Ova pjesma vrišti, čuješ li me? Nažalost, čujem!

Drugi uradak nije toliko naprasit, ali je manjkav na sličan način kao prethodno spomenuti uradak. Živeti sam sa sobom ima koheziju i okosnicu oko koje se pjesma razvija, ali razvoj je više-manje besmislen. Osim mogućeg pitanja s kim je lirski subjekt u interakciji ako se pjesma zove Živeti sam sa sobom, mi ne možemo naći ništa što bi nas potaklo na ganuće, propitivanje ili kontemplaciju. U najboljem slučaju ovaj uradak je neko cinično i dead pan ironično promatranje svakodnevnice, ali zar takvo nešto vrijedi čitati ako ne nudi neki dublji uvid osim običnog promatranja? Za pjesmu takvog tipa potrebno je izvući uvid u stanje i kroz probrana sredstva ga artikulirati, što se sigurno ne postiže trivijalnim osvrtima na dnevnu rutinu koji su relevantni samo kada te netko pita Šta si ti radio danas?.

Valja napomenuti kako ovo nisu izolirani slučajevi, nego primjeri jednoga mainstreama u književnosti i umjetnosti. Ove konkretne primjere donio sam s mostarskoga književnog portala Strane, koji donosi legiju ovakvoga sadržaja koji ulazi u mainstream književne scene Mostara i šire. To su djela često nakićena pohvalama koje više skrivaju djelo, nego što u ukazuju na njega. Možda zato jer nemaju na što ukazati? Moje uvjerenje je da nemaju, i ovo nije samo njihov problem, nego problem cijele naše epohe koja je, obilježena cinizmom i rušilačkim mentalitetom, izgubila uvjerenje u ono dosad izgrađeno i smatra da se u pravi smisao proniče upravo rušenjem i razaranjem, držeći kako rušenjem „mitova i fasada“ dolazimo do „gole i nepatvorene istine“. Zato i ne začuđuje odmak od tradicionalne koncepcije ljepote koja je težila profinjenosti forme i sadržaja, koja je vezala uz sebe konvencije i načela kojih se valja držati i tabua u koje se ne bi smjelo dirati. Ljepota u takvom smislu riječi nije više ključna za umjetnički izričaj, nego je čak prepreka za njega. Ljepota u takvom smislu je izbjegavanje gole istine, koja je često surova i sirova. Transcendentalnost je obična varka u mislima modernoga cinika, kojeg su travestije suvremenog doba (razdoblja najkrvavijih ratova, režima i ideologija) onesposobile da vjeruje u bilo što dalje od sirovog postojanja i njegovih datosti, otvorivši tako vrata iskrenim i razočaranim tragateljima, ali i oholim šarlatanima. O tome je u dosta navrata govorio pokojni filozof Roger Scruton. U svom predavanju naslovljenom Beauty and Desecration naglašava kako je ovaj rušilački mentalitet proizišao iz borbe protiv kiča i neautentičnosti u umjetnosti. Od romantizma trajala je težnja da se u umjetnost unesu i oni teški i bolni aspekti života i iz njih izvlači ljepota, napuštajući elemente koji bi svojom pretjeranom sentimentalnošću otvorile put neiskrenom, time neistinitom i štetnom. Ljepota kao kvaliteta umjetničkog djela jenjavala je upravo iz te potrebe da se izbjegava neiskrenost i kič i da se prodre do istine, što je dovelo do preispitivanja postoji li uopće utjeha i naslada koju je umjetnost obećavala. S tim u vidu vrlo jasno se nameće sljedeće pitanje: što je zapravo umjetnost i koja je njezina svrha?

Napokon dolazimo do samog naslova, koji će nam poslužiti kao prizma kroz koju ćemo odgovoriti na ta pitanja. Ovdje ću primarno govoriti o poeziji, kao umjetničkoj djelatnosti kojoj posvećujem najveću pažnju i koja mene najviše ispunjava, ali će se dati zaključci moći analogno primijeniti na bilo koji vid umjetnosti. Naslov je Sakramentalnost poezije, i već riječ „sakramentalnost“ nosi sa sobom duhovno-religiozni biljeg, i to s dobrim razlogom. Iako ću se koristiti duhovno-religioznom, napose kršćansko (dapače, katoličkom) terminologijom kroz ostatak teksta, želim naglasiti ovo neće biti teološka apologetika, nego razjašnjavanje naravi umjetnosti koja je u svojoj biti duhovna djelatnost koja nije ograničena tek na jednu konfesiju. Zašto onda „sakramentalnost“? Riječ „sakrament“ dolazi od latinskoga sacer (svet) preinačenog u sacramentum (sveti zavjet), ali mi tu nismo iscrpili širinu značenja. U kršćanskoj teologiji sakrament predstavlja vidljivi znak nevidljive Božje Milosti, odnosno posredovanje nadnaravnog kroz naravnu formu. Uzmimo primjerice euharistiju, sakrament u kojem kruh i vino postaju Tijelo i Krv Kristova. Tu valja primijetiti da prilike ostaju iste (pred nama su i dalje kruh i vino), ali u svojoj biti to je Krist koji uzima novo tijelo. Istu logiku možemo prenijeti i na ostale sakramente i materiju koja se pri tom koristi, a to je da ono što nadilazi naravni poredak uzima naravno tijelo kako bi stupilo u kontakt s nama. To je smisao sakramentalnosti. Tako promatrajući poeziju, zapravo gledamo kako se transcendentalno utjelovljuje u koncepte koje pjesnici kroz riječi i njihove sveze iskazuju. Pojednostavljeno rečeno, poezija je stvar simbola. Za razliku od običnoga znaka, kako primjećuje Rajmund Kupareo u svojim estetičkim ogledima, koji samo upućuje na nešto drugo, simbol posjeduje samodostatnu, apsolutnu vrijednost uspjevši utjeloviti ono na što upućuje. Tako naravni koncepti ulaze u red višeg značenja, višeg od onoga na što koncepti sami po sebi upućuju. Kupareovim riječima: Umjetnost (pa tako i poezija) se ne sastoji u preslikavanju fizičkih ili psihičkih fenomena, nego u njihovom uzdignuću u viši, nadosjetni svijet.

Daljnje implikacije su jasne. Kako bismo imali kvalitetnu poeziju, konačni proizvod mora nadići materiju iz koje je nastala; da bi ostvarila snagu i značaj pjesma se mora izdići iz vremenitog i kvarljivog, i uz to biti sposobna sa sobom podići i one koji ulaze u interakciju s njom. To mora biti tako jer je umjetnost u svojoj biti duboko ljudska aktivnost, a čovjek kao takav je biće koje teži transcendenciji, odnosno svrhovitosti svoga postojanja koja nadilazi okvire životnoga vijeka. Sveden na vremenito, mehaničko i materijalno, čovjek gubi svoju iskonsku vrijednost. Ako čovjek nema transcendencije, ne može je imati ni umjetnost, zaključuje Kupareo, a bez transcendencije umjetnost gubi na snazi. Postavlja se sada pitanje je li poezija, i umjetnost kao takva, istinska potraga za smislom ili obmana stvorena da nas utješi? Artificijelnost, odnosno sama kvaliteta oblikovanja i dorade, kao da na neki način upućuje na fabriciranost cijeloga pothvata, ali upravo upućuje na suprotno. Najdubljim ljudskim čežnjama i pitanjima moramo pristupiti s ozbiljnošću i poštovanjem. Osvrnimo se opet na Lorcinu pjesmu. Leonard Cohen uvijek je imao pohvalne riječi za njega, smatrajući ga svojim najboljim učiteljem i uzorom. Pri dodjeli nagrade Princa Asturije, govorio je o glasu kojeg je dobio upoznavši Lorcu, koji mu je rekao da se ne smije tugovati olako, te ako se želi izraziti veliki neizbježni poraz koji nas sve iščekuje, to se mora učiniti u strogim okvirima dostojanstva i ljepote. Ako pogledamo Konjikovu pjesmu, osjećamo njegovu napetost i kao da čujemo galop flamenco gitare dok žuri prema Cordobi. Napetost i tjeskoba proizlaze iz činjenice što konjik nije objekt, nego subjekt – agent raspet između snažne i neutažive čežnje i činjenice da je nedostižna. Ova otajstvena tema nije Lorcina inovacija, nego pojava o kojoj čovječanstvo još od Gilgameša ruminira, svjesna njezine izazovnosti, a svijest proizlazi iz činjenice što čovjek nije tek životinja, nego nešto mnogo više, i time nešto još složenije i nejasnije. Forma je vrlo bitna pri ovakvoj temi, za koju Lorca uzima stih koji je slobodan tek u neukom prividu, a zapravo je određen rigoroznim odabirom i slaganjem riječi i izraza. Stoga, poeziju smatramo nositeljicom dublje stvarnosti, koja se ne može tek tako prevesti u pojmovlje.

Shvaćamo sada da osim sadržajne transcendencije mora postojati i ona formalna. Borgesovim riječima, Čovjek ne piše ono što želi, nego ono što je sposoban napisati. To znači da je poezija u svojoj biti određeni zanat sa svojim vještinama i alatkama koje valja svladati, a umjetnička vrijednost postiže se nadilaženjem zanatske mehanike. Kako to kaže Kupareov aksiom – Svaki umjetnik je zanatlija, ali nije svaki zanatlija umjetnik! Zato možemo govoriti o ljepoti kao valjanoj kategoriji, što znači da postoje kriteriji prema kojima određujemo što je lijepo, a što nije. John Navone, pokušavajući sastaviti smjernice za katoličko poimanje ljepote, nadahnjuje se platonističkim promišljanjem i imenuje tri kriterija koji moraju biti zadovoljeni kako bismo nešto gledali kao lijepo: jasnoća, sklad i cjelovitost. Jasnoća ne znači nužno da mi do kraja nešto pojmimo ili možemo artikulirati. Postoje brojne stvari u životu što nadilaze naše pojmovlje (dovoljno je pogledati narav međuljudskih odnosa) i sposobnost da definiramo. Otajstveno ne znači nejasno. Otajstvo poziva na predanje i kontemplaciju, dok nas nejasnoća odbija i otuđuje. Iskoristit ću poznatu analogiju C. S. Lewisa koji Boga uspoređuje sa suncem koje ne može vidjeti, ali po kojem u raspoznaje sve ostalo. S tim na umu moramo pristupiti Lorci, koji je bio primarno pjesnik slutnje, pjesnik koji je stalno pokušavao izraziti ono što je riječima izmicalo. Mnogi pokušavaju (nadobudno) imitirati Lorcine vrtoglave metafore, bez svijesti da je paradoks ipak nešto što se otkriva, a ne što se izmišlja. Stoga neopravdana ambivalencija po pitanju vrijednosti, izričaja, te značenja vrlo lako srozava kvalitetu teksta. Sklad iskazanih stvari bitan je sloj u pjesničkom tekstu, jer nije stvar samo izricanja sadržaja, nego i organiziranja istog. Da opet citiram Kuparea: Pjesma se ne sastoji ni u najplemenitijim izljevima osjećaja, ni u najuzvišenijim apstraktnim mislima. Tu je bitna i preciznost izričaja i njegova što efektnija organizacija. Primjerice, to se vidi pri pisanju poezije u slobodnom stihu, gdje mnogi naivno (i često nadobudno) pristupaju takvom pisanju bez svijesti da je slobodni stih u određenom smislu mnogo izazovniji nego strože organizirani vezani stih, koji samo svojim oblikom može nadomjestiti kvalitetu inače nedostatnog sadržaja. Na kraju dolazimo do cjelovitosti. U pjesmi ne smije ništa ostati nedorečeno, niti se nešto potpuno razvući, odnosno – pjesma mora biti takva da joj se ništa ne može ni nadodati ni oduzeti.

Odredivši u obrisima kriterije za procjenu lijepoga, moramo se pozabaviti značenjem ružnog. Ovdje ću se koristiti definicijom kakvu nasljeđujemo od platonsko-aristotelovsko-skolastičke tradicije koja označava ružnoću ne kao tvar nego nedostatak unutar tvari. Time izbjegavamo označavanje svakog umjetničkog djela koje se bavi tradicionalno ružnim i gnusnim temama ružnim. Takav sadržaj može pokvariti kvalitetu djela ako mu nije pravilno suprotstavljena pozitivna vrijednost koja tu gnusnu pojavu otkupljuje. Ali to je samo jedan vid ružnoće umjetničkog teksta. Ružnoća može biti rezultat nezgrapne i nesvladane tehnike, lošeg odabira riječi i njihovog pogrešnog slaganja, ukratko – nesposobnosti autora (općenito ili u datom trenutku) da izrazi ono što je zamislio ili da uopće išta kvalitetno zamisli. Zato ne valja previše olako shvaćati Horacijevu misao Poetis omnia licent. Prava sloboda ipak proizlazi iz svladanog zanata, ne iz anarhije i amorfnosti. Ružnoća u poeziji je stoga nesavršenost teksta, njegova necjelovitost, činjenica što je djelomice ili potpuno deformiran. Zbog toga su potrebni pažnja i mar pri pisanju poezije, pa tako i pri radu u bilo kojem umjetničkom mediju.

Sada možemo pristupiti pitanju svrhovitosti poezije, pa time i umjetnosti kao takve. Kada god bih sebi postavio to pitanje uvijek bih se sjetio Scrutonovog promišljanja prema kojemu se na umjetnost gleda kao na vid otkupljenja, izdizanja iz običnog, ovozemnog, monotonog i trošnog prema višoj istini o nama i svijetu, istini kojoj se iznova trebamo vraćati jer smo preslabi da spriječimo naše otuđenje od nje. Tolkien u svom eseju On Fairy Stories zrcali sličnu misao, koristeći poznatu metaforu zarobljenika kojem je dužnost pobjeći iz zatvora u kojem se nalazi. Kupareo će reći da prava umjetnost oplemenjuje, uzdiže i pruža trajnu radost. Slično je zaključio John Navone rekavši kako je ljepota otajstvo koje očarava i raduje; ona rađa osjećaj radosti i mira. Poezija i umjetnost kao takva otvaraju vrata u svjetove koji su iznad naravne percepcije, ali u sklopu kojih nalazimo istinsko zadovoljstvo. Ta duhovna bit čovjeka ne smije zanemariti nego potaknuti svakog od nas da punim bićem traži izvor ljudskog nadahnuća i ispunjenja.

Sada slijedi posljednje pitanje: Možemo li opravdati ovo naše uvjerenje ili je ono tek pusto naklapanje? Prvo, mislim da je nemoguće prešutjeti našu transcendentalnu žeđ, koja uvijek teži nadilaženju ograničenja koje nam vremenito nameće. Zato je čovjek po svojoj biti religiozno biće, odnosno (tillichovski rečeno) biće zaokupljeno krajnjim ciljem svoga postojanja, odnosno pitanjima njegove konačne biti, naravi, težnje, slutnje, svrhovitosti… Iz takve zaokupljenosti nastaje umjetnost – iz želje da se pronikne dublja stvarnost i prekorači jaz otuđenja koje čovjek osjeća. Takva je umjetnost od početka, bilo da se radi o izravnom kultu (Psalmi padaju na pamet) ili o promišljanju izvan kulta (Ep o Gilgamešu kao najstariji primjer). Zanijekati tu iskonsku čežnju značilo bi zanijekati čovjeka u svojoj biti, koji (po)stoji u ovom svijetu, ali paradoksalno iznad njega, stalno u težnji za nečim čime će ga nadići. To je bit koju ne možemo i ne smijemo poreći.

Pitanje je možemo li sada sa sigurnošću donositi sudove o kvaliteti umjetničkih djela. Po čemu razlikujemo ljepotu od ružnoće, kvalitetu od ne kvalitete u djelu? Brojne rasprave po tom pitanju kao da nas navode na zaključak kako je to konačno nedostižan i nespoznatljiv ideal, ali bili bismo u krivu kada bismo tako zaključili. Praktična strana života najbolji je test za bilo kakvu filozofiju, a ona je u više navrata dokazala da se takva vrsta relativizma ne može dosljedno živjeti, a kada god bi se pokušalo živjeti tako, nastao bi nered i poremećaj. Ove rasprave upućuju zapravo na dvije složene istine, a to su da je čovjek svjestan da postoji točan i pravilan put (inače zašto bi bilo što srčano zastupao i čuvao) i da je težak put do njegove spoznaje. Nije lako shvatiti ni umjetnika ni umjetnost, zaključio je Kupareo, ali smo iznova upućeni upravo njima. To je poziv ne na konzumaciju, nego na interakciju. Umjetnost, kao plod (u širem smislu shvaćenog) stvaralačkog nagona predstavlja nešto skoro u rangu osobe koja od nas traži požrtvovnost, ljubav i privrženost. Ranije spomenute smjernice iznio sam na temelju mudrijih glava koje su došle prije mene, što ukazuje na važnost naslijeđenoga iskustva i tradicije. Naivnom i često nadobudnom razaranju moramo suprotstaviti očuvanje i kontinuitet tradicije, koja nije tek relikvijar u koji se ne smije dirati, nego živi organizam koji nam progovara tek po angažiranoj interakciji. No uopće ne začuđuje trenutna prevlast rušilačkog mentaliteta. Našoj (ranjenoj) naravi puno je lakše biti buntovnik i razarač, nego poslušnik i njegovatelj blagorodnog otajstva. Za kvalitetnu poeziju i umjetnost potrebno je vratiti povjerenje u njihovu sakramentalnost, odnosno ponovno osvijestiti činjenicu da je čovjek više od materije i nagona s kojima raspolaže.

Slika: Henri Martin – Pjesnikinje na obali jezera