Written by 17:30 Kolumne i osvrti, Nove hereze

Ivana Zlatarić: Ari Asterova mala tvornica strave + kratki intervju o montaži filma – Ivor Šonje

Kao velikom fanu horror žanra, uistinu mi je bilo teško pronaći gledljive filmove unazad nekoliko zadnjih godina i vjerujem da se slično osjećaju svi koji sa mnom dijele ovu ljubav. Naime, nakon zlatnog doba modernih horrora 70ih i 80ih i nekih pokušaja oživljavanja žanra kroz remake obrade u 2000ima, došli smo do jednog specifičnog perioda u kojem se činilo kako originalnih ideja više nema i da osim recikliranja postojećih motiva, redatelji zapravo ne znaju što i kako pružiti publici. A publika je čekala.

U sklopu nezavisnog filmskog studija pokrenutog 2012. godine (A24), Ari Aster, mlad i relativno nepoznat redatelj, iskoristio je priliku svojim horror prvijencom „Hereditary“ (Naslijeđeno zlo) kojim je oduševio kako klasične ljubitelje žanra, tako i mnoge druge koji su mu dali šansu. Godinu dana nakon njega napravio je za mnoge još i bolji film – Midsommar – koji je jednako šokantan i jednako kvalitetan kao i njegov prethodnik. No, što je to što ove filmove izdvaja od ostalih?

Atmosfera se ne može isforsirati

Mislim da se uvijek osjeti kad nešto radimo na silu. Apsolutno sve što činimo, ako želimo da bude zaista dobro, mora biti učinjeno iz srca i iz stvarne želje za uspjehom, motivirano intrinzičnim idejama i snovima, osobno, promišljeno. Upravo taj dobro promišljeni pečat nose Asterovi filmovi koji se po samoj radnji ne razlikuju u mnogočemu od drugih sličnih filmova. Pristup likovima i pričanju priče pak, sasvim je druga stvar. Ono što većinu kvalitetnih horror filmova izdvaja od ostalih je upravo atmosfera koja se polagano gradi i čini nas sve nervoznijima te se u povećanju neizvjesnosti povećavaju i naš strah i tjeskoba (sjetimo se Isijavanja ili Rosemaryne bebe). Još je i Alfred Hitchcock ustvrdio kako postoji značajna razlika između iznenadnog šoka i napetosti:

“There is a distinct difference between “suspense” and “surprise,” and yet many pictures continually confuse the two. I’ll explain what I mean. We are now having a very innocent little chat. Let’s suppose that there is a bomb underneath this table between us. Nothing happens, and then all of a sudden, “Boom!” There is an explosion. The public is surprised, but prior to this surprise, it has seen an absolutely ordinary scene, of no special consequence. Now, let us take a suspense situation. The bomb is underneath the table and the public knows it, probably because they have seen the anarchist place it there. The public is aware the bomb is going to explode at one o’clock and there is a clock in the decor. The public can see that it is a quarter to one. In these conditions, the same innocuous conversation becomes fascinating because the public is participating in the scene. The audience is longing to warn the characters on the screen: “You shouldn’t be talking about such trivial matters. There is a bomb beneath you and it is about to explode!” In the first case we have given the public fifteen seconds of surprise at the moment of the explosion. In the second we have provided them with fifteen minutes of suspense. The conclusion is that whenever possible the public must be informed. Except when the surprise is a twist, that is, when the unexpected ending is, in itself, the highlight of the story.”

Alfred Hitchcock

Za razliku od većine modernih horrora, Ari Aster svoje filmove ne pokušava pojačati tzv. jump scareovima. Zapravo, ništa u njima nije toliko šokantno kao banalnost zla i izvrnutost normalnih situacija u nenormalne u potpuno opuštenom tonu. Ta nijansa usporene opuštenosti u situacijama u kojima se očekuje paničarenje ili drama dovodi gledatelja do preispitivanja vlastitog shvaćanja stvarnosti i tjera nas na razmišljanje o našoj svakodnevici koja, iako se čini normalna, zapravo može biti jednako ili još i više uvrnuta ako ju pogledamo iz drugog kuta gledanja. U Hereditaryu svjedočimo životu jedne naočigled obične obitelji koju spletom okolnosti zadese grozne stvari od kojih je jedna gora od druge, no jednako kako im pomoći nema, tako na kraju saznajemo i da taj maliciozni slijed događaja nije uopće bio slučajan.

Atmosfera neizbježnosti sudbine dokrajči nas u samom finalu kada nam ne preostaje drugo nego pomiriti se sa smrti, s užasnim. Slično se događa i u Midsommaru gdje se radnja vrlo polagano razvija u sve uvrnutijem smjeru da bismo u samom finalu prolazili katarzu zajedno s glavnim likovima i ponovno se podsjetili na autorov pečat – ni u jednom Asterovom filmu ne postoje pobjednici i od sudbine je nemoguće pobjeći. No, na neki pomalo mazohistički način, upravo nas ta bespomoćnost tjera na ponovno gledanje i proživljavanje situacije kroz koje su prošli glavni likovi filma koji za razliku od likova u drugim horrorima, nisu samo marionete, nego stvarni ljudi s kojima suosjećamo i čiju bol duboko osjećamo gledajući njihovu patnju.

Vrag je u detaljima

Jednako kako se osjeti isforsiranost atmosfere, tako se za filmove koji ne pridaju važnost detaljima i koheziji priče može reći da su jeftini i publika ih obično brzo zaboravi nakon početnog gledanja. Radi se ovdje i o određenom nepoštivanju samog žanra, s obzirom da se za horrore uvijek mislilo da su rezervirani za zabavu teen populacije koja konzumeristički želi pogledati što veći broj što glupljih filmova u što kraćem roku, ne razmišljajući pretjerano o njihovom smislu i značenju. No, što kad bi se klasične horror teme preslikale na dramu i triler te ukomponirale u kvalitetno odrađen scenarij? Ovim se načelom Aster vodi kroz stvaranje svojih filmova kojima posvećuje nevjerojatnu pažnju studiozno proučavajući običaje i folklor tradiciju pri stvaranju koherentnih modernih bajki iz noćne more.

Pomalo autoironično, glavni likovi u Midsommaru upravo su studenti antropologije, koji se odlučuju – nasuprot ikakvoj logici koju nalaže zdrav razum – upustiti u kobnu avanturu promatranja sa sudjelovanjem jedne zatvorene švedske zajednice s neobičnim običajima. Ni nakon dva gledanja ovog filma nisam sigurna da sam pohvatala sve detalje, a vjerujem da nisu ni ostali – od simbolike runa, slikovnih prikaza na zidovima koliba, referenci u razgovorima poput spominjanja igre „skin the fool“ te motiva na slikama u stanovima glavnih likova na početku filma – koji su, čini se, predskazali cijeli nesretni slijed događaja.

I really just love layering my films with prophetic details that I hope encourage more active engagement on the part of the viewer. I like to put my exposition on the walls, as opposed to in characters’ mouths. – Ari Aster

Upravo ovakvo precizno i minuciozno igranje s detaljima obogaćuje film i gledatelja tjera pažljivo sudjelovanje u radnji te ga s police jeftinih horrora diže na pijedestal kultnih filmova.

Možemo se samo nadati da će u jednakoj slobodi stvaranja Ari Aster režirati svoje nove filmove, a do nekog idućeg remekdjela, preporučam njegov podcast Deep Cuts s jednako dobrim mladim redateljem Robertom Eggersom (Vvitch, Lighthouse): https://www.stitcher.com/podcast/a-twentyfour-podcast/the-a24-podcast/e/62621249

Koliko je montaža presudna za kvalitetu filma?

O važnosti montaže u snimanju filmova razgovarali smo s Ivorom Šonjom, sinom našeg poznatog ekonomskog analitičara. Ivor je rođen u Zagrebu 1991., završio je Klasičnu gimnaziju i diplomirani je filmski montažer. Radio je na nizu filmova i serijala od kojih izdvaja Opstanak (2019), Točka na A (2019) i Profesije osobno (2018) te na filmovima Dom boraca (2018) Ivana Ramljaka, Nun of Your Business (2020) Ivane Marinić Kragić, All Dogs Die (2020) Ninne Palmadottir i Generacija 0 (2014) Nikice Zdunić.

Koliko montaža utječe na finalni rezultat filma u smislu atmosfere/ ukupnog dojma?

Neki filmski teoretičari bi rekli da je montaža jedini pravi filmski postupak jer tek u procesu montaže nastaje film kao takav (smijeh). Montaža jako utječe na sveukupni dojam, iako i prije montaže su tu i scenarij, gluma i fotografija bitni faktori naravno. U montaži film može postati bolji nego što je, a bogme može postati i gori nego što je trebao biti. Sve ovisi o redateljevoj viziji u suradnji sa montažerom (i montažerima zvuka, sound designerima etc) te koliko se njihovi senzibiliteti i karakteri slažu ili ne. Naravno, zadaća svakog montažera je da prepozna redateljevu viziju i učini sve što je u njegovoj moći da zajedno naprave kvalitetan proizvod, ali je opet i na redatelju da prihvati ideje ili neka rješenja montažera koja mogu poboljšati film. I onda kada su se sve kockice posložile, process montaže ima smisla, svima je ugodno raditi i provoditi sve te silne sate montirajući.

Koji bi film izdvojio kao dobar primjer kvalitetno odrađenog procesa montiranja?

Kao primjer kvalitetnog process montiranja izdvojio bih filmove Stevena Spielberga i Martina Scorsesea. Njih dvojica su poznati po dugogodišnjim suradnjama sa istim montažerima. Spielberg sa Michael Kahnom i Scorcese sa Thelmom Schonmaker. Dakle govorimo o suradnicima koji su zajedno radili i rade još uvijek preko 50 godina, a znamo da su oba redatelja napravili broj izvanrednih filmova i odgojili jako velik broj filmaša. Upravo su to primjeri lijepih odnosa i suradnje između redatelja I montažera čiji su rezultati niz remek djela svjetske kinematografije.

Koliko je teže montirati različite žanrove, npr. je li veći izazov raditi dokumentarac ili komediju / triler?

Nijedan film nije lako montirati. To je više mjesečni, ponekad I više godišnji procesi gdje montažer u svakom trenutku mora biti i duhom i tijelom prisutan i posvećenom onome što radi. Jedino tako možeš svojim vještinama doprinjeti stvaranju najboljeg mogućeg djela, bio to film ili epizoda serije. Osobno, sve što montiram mi predstavlja novi izazov i priliku za učenje.

No, u dokumentarizmu je proces montaže nešto drugačiji od montaže igranog filma. U igranom vi dobijete scenarij, snimljenu sirovinu i u principu montirate film prema scenariju. Ovo je najgrublje moguće rečeno jer nerijetko dolazi do problema u montaži gdje možda redatelju ne odgovara kako je nešto snimio ili se pojave neke dramaturške nelogičnosti i tu je zadaća montažera da te probleme riješi svojim vještinama.

U dokumentarizmu vi u montažu dobijete stotine i stotine sati snimljenog materijala koji nije unaprijed scenaristički i uzročno-posljedično određen. Ovdje tijekom process, zajedno sa redateljem gradite likove i nalazite priču.  Pregledavate taj silni materijal, tražite najmanje poveznice između narativnih elemenata i mozgate dok vas oči i glava ne počnu boljet.

Ne kažem da je lakše montirati igrani film, nikako, samo su pristupi drugačiji s obzirom na rod ili žanr kojeg montirate.

Tko su ti bili filmski uzori koje bi istaknuo i koji su te potaknuli na ovo čime se baviš?

Mene je moj pokojni djed upoznao sa filmskom kulturom dok sam bio još dijete u ranim danima osnovne škole. Često me vodio u kina i snimao mi filmove na video kasete koji su se vrtili na televiziji u gluho doba noći. Tako da sam se još kao mali susreo sa filmovima Johna Carpentera, Alfreda Hitchcocka, Stevena Spielberga, Johna Landisa etc.

Film zbog kojeg sam postao svjestan montaže kao jednog od postupaka filmskog stvaralašta je ‘’Bowling for Columbine’’ Michaela Moorea. Tu sam prvi puta vidio da redatelj koristi animacije, arhivske snimke, intervjue, naratora u off-u i sam snimljeni materijal i sve to isprepleteno čini jedinstveno djelo. U trenutku kad sam osvjestio ljepotu filmske montaže, što se njom sve može napraviti, kakvi svijetovi igraditi i priče ispričati, vrlo brzo sam shvatio da se želim zapravo time i baviti i evo me 15 godina poslije.

Koji ti je projekt bio posebno zanimljiv / težak – možeš nešto o tome reći?

Teško mi je izdvojiti neki projekt posebno jer svaki projekt donosi nešto novo i u svakom naučim nešto novo, bilo to tehničke prirode ili ljudske. Definitivno mogu reći da zadnjih godina imam prilike raditi na dokumentarnim tv serijalima, dakle govorimo o montaži više epizoda jednog projekta (5-12 epizoda). To me uvijek posebno veseli jer je to posao koji ponekad traje i po 9 mjeseci. To su maratonske montaže gdje iz epizode u epizodu načelno pričaš novu priču, a opet moraš paziti da sve što radiš ima smisla u široj slici, dakle konceptu i ideji samog serijala. Svaka epizoda je samo jedna cigla velike zgrade i bitno je na koji način izmodeliraš I tu jednu ciglu.

Ja sam još mlad, mogu reći da sam tek sada počeo graditi svoje ime u našoj kinematografiji, tako da se nadam da me čeka još jako puno lijepih projekata i da ću se moći ovime baviti sve do zaslužene mirovine (smijeh).

Intervju obavila i recenziju napisala: Ivana Zlatarić

(Visited 592 times, 1 visits today)
Last modified: 3. 5. 2020.
Close