Čini se da zadnjih mjeseci filmska industrija postupno napušta lockdown pristup beskonačnih odgađanja te barem pokušava nastaviti tamo negdje gdje je stala početkom 2020. Vidjet ćemo koliko će ti pokušaji biti uspješni, posebno uzmemo li u obzir i predpandemijske probleme uzrokovane rastom streaming platformi. U svakom slučaju, šteta je počinjena, a Hollywood se naoko ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Jedan od simptoma tog herojskog ili očajničkog zatvaranja očiju upravo je veliki povratak superheroja na veliko platno. Osim nedavno izašlih Black Widow i Suicide squad 2, samo u 2021. trebala bi izaći još četiri superherojska blockbustera, uključujući i Eternalse za koje imam dojam da će se pokazati – iako te nove i neprepoznatljive likove glume nova i stara prepoznatljiva lica, od Kita Haringtona do Angeline Jolie – kao blijeda kopija prethodnih zvijezda žanra, kao neki Avengersi s Wisha. Pomalo nevjerojatno zvuči činjenica da su različiti studiji za iduće dvije godine najavili čak 12 novih superherojskih filmova.
S druge strane, superherojska tematika već se neko vrijeme provlači i kroz različite pokušaje dekonstrukcije žanrovskih odrednica, od ekranizacije Watchmena do Logana i Jokera, ili pak TV serije The Boys. Uzevši u obzir recentnu premoć stripovske tematike u kinima s jedne strane, kao i njezin estetski potencijal s druge strane, a imajući istodobno na umu i otvorena pitanja o budućnosti žanra, vrlo mi se zanimljivim, kao točka u kojoj se sastaju sva ova dosadašnja zapažanja, učinio film Glass M. Night Shyamalana, distribuiran upravo zadnje predpandemijske, 2019. godine.
Riječ je o posljednjem nastavku trilogije koju se naziva prvim autorskim superherojskim univerzumom (Shyamalan je autor originalne priče). Ipak, redatelj i producent su tijekom reklamne kampanje za Glass naglašavali da nije riječ o filmskim adaptacijama stripova, već prije o filmovima o superherojskim stripovima općenito, ističući pritom da se sva tri nastavka uvelike razlikuju od Marvelovih uradaka. U jednoj mjeri, to je istina. Naime, drugi film iz trilogije, Split (2016.), nije oglašavan kao nastavak, a tek zadnjih nekoliko minuta tog psihološkog horora s Jamesom McAvoyom smješta radnju u isti univerzum s čak 16 godina ranije distribuiranim filmom Unbreakable s Bruceom Willisom u glavnoj ulozi. Zahvaljujući (budimo realni) u najvećoj mjeri odličnoj McAvoyevoj glumi u ulozi osobe s 24 različite ličnosti koja je Splitu osigurala uspjeh, ovakav je pametni reklamni minus-postupak prikrivenog nastavka stvorio svojevrsni hype oko izlaska posljednjeg filma. Osim toga, likovi Shyamalanovih superheroja i zlikovaca nisu neuništivi, njihove nadljudske sposobnosti ne odudaraju u prevelikoj mjeri od opće populacije. Sam je redatelj naglasio da su njegovi filmovi origin stories ljudi s jedinstvenim darovima u kojima je glavna ideja da svaki pojedinac u sebi ima nešto posebno. Moglo bi se inače raspravljati o tome ne prenosi li superherojski žanr općenito sličnu poruku, no ovdje nam je važno pokazati da je Shyamalanova trilogija najčešće reklamirana i tumačena kao svojevrsna žanrovska dekonstrukcija.
Ipak, kao što pripadnost žanru superherojskih filmova ne znači nužno da je film loš, tako ni film koji dekonstruira žanr ne mora nužno biti ni zanimljiv ni uspio. Moja je teza da je glavni problem s Glassom taj da film istodobno pokušava biti oboje u isto vrijeme, a ne uspijeva ni u jednom, kao što ni, na kraju krajeva, ne uspijeva ni kao film općenito.
Glass ne funkcionira kao film koji dekonstruira superherojski žanr
Gotovo sav dekonstrukcijski potencijal Glassa svodi se na jeftino ogoljivanje postupka s kojim se, osim toga, počinje prekasno, negdje iza polovice filma. Naime, Mister Glass (Samuel L. Jackson), naslovni lik zlikovca, odnosno antijunaka s nadljudskom inteligencijom koji pati od rijetkog poremećaja lomljivih kostiju veliki je poznavatelj stripova o superherojima te za vrijeme radnje komentira događaje i pokušava predvidjeti njihov razvoj s obzirom na žanrovske konvencije. Tako, na primjer, Glass uz zloslutan osmijeh objašnjava da je ovo trenutak kad se ujedinjuju zlikovci te najavljuje završni obračun između heroja i najsnažnijeg zlikovca na vrhu nebodera. Taj se metapostupak vrlo brzo ispuhuje, postaje zamoran i svjedoči o svojevrsnoj redateljskoj lijenosti.
Kao drugi značajniji pokušaj dekonstrukcije žanra ističe se još i antiklimaktični završetak koji je u potpunosti upropašten jeftinim i neuvjerljivim pokušajem obrata, najavljenim susramlja vrijednom rečenicom Mistera Glassa „this was an origin story all along“. Naime, sva trojica protagonista umiru – rješavaju ih se pripadnici nekakvog u posljednji trenutak u film uvedenog tajnog društva čiji je glavni cilj već tisućljećima (na razini radnje pitaj Boga zašto, na razini filma radi jeftine alegorije) svijet uvjeriti da superheroji ne postoje. Zahvaljujući genijalnom planu Mistera Glassa koji se svodi na snimanje drugih dvaju protagonista tijekom njihovog završnog obračuna i objavljivanja snimaka na internetu, na samom završetku filma ljudi počinju postajati svjesni činjenice da pojedinci koji vjeruju u svoje sposobnosti mogu steći nadljudske sposobnosti! Doduše, pravo je otajstvo kako snimke jednog čovjeka koji savija nekakvu metalnu šipku i drugog koji se penje po zidovima mogu čovječanstvo uvjeriti u postojanje superheroja, odnosno kako većina populacije u doba pametnih telefona ne posumnja u autentičnost snimki paranormalnih događaja s interneta, ali to je ono u što nas pokušava uvjeriti film. Dekonstrukcija superherojskog žanra često se u praksi provodi prikazivanjem svijeta superjunaka kao vjerodostojnijeg, bližeg stvarnom svijetu nego što je uobičajeno (bilo da je riječ o prikazu ostarjelih junaka kao u Loganu ili moralno upitnih karaktera kao u filmu Watchmen i u seriji The Boys). Iako Shyamalan svoje likove približava stvarnom svijetu, ovakvim je neuvjerljivim završetkom serijal koji je trebao dekonstruirati žanr učinio karikaturalno superherojskim. A vidjet ćemo da ovo nije jedino obilježje po kojem se Glass zapravo približava žanru.
Glass ne funkcionira kao film o superjunacima
Svaka parodija i dekonstrukcija mora sadržavati dovoljan broj obilježja izvornog žanra kako bi je se kao takvu prepoznalo. Nije, dakle, problem u tome što Glass sadrži određena obilježja filmova o superherojima. Problem je u tome što su po žanr začudni elementi previše rijetki da bi se moglo govoriti o pravoj dekonstrukciji, a film istodobno ne funkcionira ni kao običan predstavnik žanra. Kao prvo, iako su protagonisti predstavljeni u prva dva filma trilogije, Glass ima predugačku ekspoziciju u kojoj se ponovno prikazuju njihove sposobnosti i osobnosti. Willis, McAvoy i Jackson tako su u istu prostoriju (u instituciji za psihičke poremećaje) smješteni prekasno, tek oko pedesete minute u filmu. Taj je prizor u traileru prikazan kao ključan trenutak, no odnos triju protagonista u filmu ne donosi nikakvu posebnu dramsku napetost, ne dobivamo dojam nikakve sudbonosnosti, dugo iščekivanog raspleta. Ta činjenica ni ne čudi, uzmemo li u obzir razvoj prethodnih filmova. Istina, Dunn (Willis) i Mister Glass (Jackson) se obojica pojavljuju u filmu Unbreakable, no u klasičnom shyamalanskom stilu, tek u završnom obratu saznajemo da je Mister Glass zli mastermind odgovoran za Dunnovu patnju te njihov odnos ostaje nerazrađen. Što se Kevina/Horde (McAvoy) tiče, njegov je lik ionako povezan s univerzumom trilogije doslovno u zadnjih par minuta filma Split (spomenuli smo već postupak skrivenog nastavka). Posljedično, trojica protagonista nemaju zajedničku povijest. Pogledajmo samo koliko je vremena u Marvelovom univerzumu utrošeno u razvijanje pojedinačnih likova i skupina prije nego što ih se sve okupilo u zadnjim filmovima o Avengersima. Producenti tog serijala mudro su od filma do filma gradili napetost i provocirali publiku s obećanjima budućih susreta. Gledatelji su stoga dugo iščekivali trenutak kad će se napokon upoznati Guardians of the Galaxy i Avengersi, žudjeli su za prikazom završnog obračuna s Thanosom. U samo tri, pritom narativno slabo povezana filma nije moguće postići ništa ni približno slično.
Zbog istog razloga u Glassu ne funkcionira ni prizor smrti triju protagonista malo prije završetka. Nakon što pobjegnu iz bolnice u kojoj ih drže zatočenima radi pokušaja liječenja od uvjerenja o nadljudskim sposobnostima, protagonisti započinju borbu, no na kraju ih sve ubiju pripadnici već spomenutog kulta koji želi ukloniti bilo kakve pojedince sa sposobnostima, bili dobri ili loši. Nažalost, smrt Dunna, Mister Glassa i Kevina kod gledatelja neće prouzročiti nikakvu snažniju emotivnu reakciju, za razliku od, na primjer, smrti Tonya Starka u posljednjim Avengersima. Stvar je u tome da se Iron Man pojavljuje u čak 9 filmova Marvel Cinematic Universea i da se pritom iz nastavka u nastavak razvija kao lik. Čini se da je općenito u žanru filmova o superherojima teško postići neki dublji oblik emocionalne povezanosti s likovima, a MCU je to donekle uspio upravo zahvaljujući kvantiteti. Zaključno, kad govorimo o žanru superherojskih filmova, zahvaljujući promjeni paradigme koju je nametnuo MCU, nije uvijek dovoljno razmatrati samo mehanizme zasebnih filmova, već i serijala kao veće cjeline.
Glass ne funkcionira kao film općenito
Nabrojimo još na kraju i veći broj slabih točaka Shyamalanovog filma općenito (jedna od rijetkih kvalitetnih stvari u filmu je glazbena pozadina). Kao prvo, na razini razrade, superiorni nadljudski intelekt Mistera Glassa u filmu je prikazan na način koji naprosto vrijeđa inteligenciju gledatelja. Naime, psihijatrica i prikrivena pripadnica anti-superherojskog kulta Ellie Staple (stvarna negativka u filmu) priprema nekakav oblik lobotomije kojim Mistera Glassa želi izliječiti od deluzije o posjedovanju supermoći i, posljedično, od bilo kakvih moždanih sposobnosti. Kako to već u filmovima biva, doktorica Staple Glassu najavljuje svoj zli plan dan ranije pa on ima vremena smisliti kako je prevariti. Nakon što uspije nekako zamijeniti tablete kojima ga osoblje bolnice drži u katatoničnom stanju aspirinom, Mister Glass noću iz laserskog aparata za operaciju vadi nešto što sliči filteru za perilicu posuđa pa je idućeg dana operacija samo naizgled uspješna – nitko ništa ne sumnja pa Glass do ključnog trenutka može glumiti da je lobotomiziran. Film nas dakle pokušava uvjeriti ili da mašina za izvođenje kompleksnih operacija na mozgu nema jednostavan softver koji bi dojavio nešto tipa „greška, nedostaje filter“, ili da su ti kirurzi, izvježbani za izvođenje kompleksnih operacija na mozgu naprosto – idioti. Nije potrebno spominjati ostale nebuloze da bi se shvatilo kako je Glassova nadmoćna inteligencija u filmu prikazana nevjerojatno nekreativno i lijeno.
Nadalje, na razini glume, treba spomenuti gotovo negledljivu, karikaturalnu over the top glumu Sarah Paulson u ulozi psihijatrice Staple čije facijalne ekspresije ne uspijevaju kod gledatelja čak ni na trenutak probuditi sumnju u to da su njezini motivi dobronamjerni i da uistinu pokušava izliječiti protagoniste. Nažalost, čak se i McAvoyeva interpretacija brojnih ličnosti koje nastanjuju Kevinovo tijelo u Glassu, za razliku od Splita, čini isforsiranom, prije svega zbog toga što posljednji nastavak Shyamalanove trilogije pati od suficita likova i ekspozicije.
Naposljetku, na razini radnje, središnja točka oko koje se u kontekstu trilogije pokušava graditi napetost ovdje je izgubila sav dramski potencijal. Dok je u prva dva filma, u svakom zasebno, imalo smisla radnju strukturirati oko provodnog motiva sumnje u nadljudske sposobnosti protagonista, dilema oko toga je li riječ o superherojima i zlikovcima ili o psihički poremećenim pojedincima za čija djela postoji razumno objašnjenje u trećem nastavku postaje redundantna. Stvarni svijet i svijet djela funkcioniraju po različitim zakonitostima. Ako je nerealno očekivati da će na završetku Glassa opće javnost u svijetu djela zbog par snimki na YouTubeu povjerovati u superheroje, što se tiče stvarnog svijeta, potpuno je besmisleno kada redatelj nakon dva nastavka u kojima protagonisti pokazuju nadljudsku snagu i instinkte, hodaju po zidovima u maniri horor filmova i preživljavaju fatalne rane od sačmarica kod gledatelja pokušava probuditi sumnju. Zbog cjelokupne strukture i narativne logike trilogije kao publici nam je od početka do kraja jasno da gledamo film o superherojima i zlikovcima. Dakle, ako taj osnovni pokretač napetosti možda funkcionira u svijetu djela, izvan njega se čini potpuno artificijelnim. U tom smislu, postavlja se pitanje je li se filmove moglo ikako drugačije povezati. Meni bi, na primjer, bilo zanimljivo da je nakon prva dva nastavka koja donekle dekonstruiraju žanr Shyamalan Glass pretvorio u tipični superherojski blockbuster, otprilike onako kao što District 9 Neilla Blomkampa, još jednog redatelja čiji filmovi znatno variraju kvalitetom, od ambicioznog alegorijskog mockumentarya na kraju pretvara u divlju holivudsku svemirsku pucačinu…
U svakom slučaju, Glass nije pretjerano zabavan niti estetski zanimljiv, tako da možemo zaboraviti na zabavljačku i artističku funkciju. Ideja o tome da svi na neki način posjedujemo nadljudske sposobnosti razrađena je na neuvjerljiv način pa ne možemo reći ni da vrijednost filma leži u nekoj etičkoj ili političkoj poruci. Posljednji nastavak Shyamalanove trilogije pokušava previše toga odjedanput, istodobno želi biti ambiciozan i blockbuster, pripadati žanru i dekonstruirati ga, a na kraju, budući da je puno toga odrađeno lijeno i prvoloptaški, ne ide nikuda. Zaključno, ako žanr superherojskih filmova i dekonstrukcije istog želi preživjeti i u postpandemijskim vremenima, Glass je odličan primjer onoga što ne bi trebalo činiti.
