Written by 11:48 Hereze, Književnost, Kritike

Jakob Filić: Zlatno doba žutila

Godine 2009. s premijerskog mjesta odstupa Ivo Sanader. Iako u hrvatskom kolektivnom pamćenju još ni danas nisu razjašnjene glavne okolnosti njegovog pada i uhićenja, u upućenijim se krugovima odmah počelo nagađati o stvarnim razlozima povlačenja najpoznatijeg hrvatskog komparatista i romanista. Slijedeći svoj instinkt za dobru priču i aktualnost, samo godinu dana kasnije o tome javno – doduše, u obliku fikcionalnog djela – progovara Denis Kuljiš u romanu s ključem Hrvatski bog Merkur. Čini se, nažalost, da recepciji jedinog Kuljiševog fikcionalnog djela nije puno pomoglo ni iznošenje ekskluzivnih insajderskih zapažanja, kao ni atraktivna naslovnica i reklamiranje teksta kao zapaljivog štiva. Roman je na kraju, vrlo simbolično, nekako ostao zaboravljen, kao i tematika o kojoj se u njemu pripovijeda, a razlozi tog zaborava nisu isključivo književno-estetske naravi. Naime, Sanaderovo uhićenje i završetak dugih pregovora s Bruxellesom koji 2011. završavaju ulaskom u Europsku uniju simbolično označavaju prividni završetak tranzicije hrvatskog društva i početak procesa europeizacije koji je doveo do određenih površinskih promjena, prije svega na razini samopercepcije hrvatskog društva. Objavljen 2010. godine, Hrvatski bog Merkur izlazi mrvicu prekasno, na razmeđu dvaju svjetova, u suton tranzicijskog viđenja svijeta u kojem bi postigao daleko više uspjeha. Sudbina tog romana, kao i njegovog autora čiji stil i sadržaj tijekom desetih kao su u manjoj mjeri odgovarali javnom prostoru, mogu nam poslužiti kao savršeni primjeri koliko se unazad zadnjih desetak godina promijenila hrvatska javna percepcija.

Hrvatski bog Merkur je tranzicijska distopija u kojoj se prikazuje događaje nakon odlaska fikcionalnog premijera i dolaska na vlast njegove fikcionalne nasljednice. Zaplet se vrti oko pokušaja preuzimanja vlasti u svrhu kojeg snage udružuju četiri, za hrvatsku tranziciju simptomatična, lika-fokalizatora – mladi karijerni političar, istraživački novinar, krupni financijer i bivši udbaš koji djeluje kao siva eminencija. Prateći njihove napore, Kuljiš nas, kao njega Svetozar Tedeschi kojemu je roman posvećen, uvodi u svijet iza društvene pozornice te živo oslikava ključne kreatore tadašnje hrvatske stvarnosti u kojoj se susreću – surađujući ili se sukobljavajući, a najčešće oboje – obični prevaranti, potomci austrijskih plemenitaša i starih građanskih obitelji, političari, istraživački novinari, udbaši, korumpirani svećenici, paparazzi, mafijaši, estetski kirurzi, predstavnici multinacionalnih kompanija, itd. Iako je takav prikaz zbilje surov i realističan, u zabavljenom pripovijedalačkom tonu ogleda se svojevrsni respekt prema snalažljivosti pojedinaca koji u kaljuži hrvatske tranzicije uspješno plivaju. S najviše je žara pak – kroz lik novinara Marića kojeg u okviru zamršene kombinacije za preuzimanje vlasti angažiraju kao urednika novog lista Merkur – opisan posao istraživačkih novinara. Dok se motivacija drugih likova svodi na želju za moći, Marić je praktični idealist koji u raznim makinacijama pristaje sudjelovati prije svega kako bi se mogao nastaviti baviti razotkrivanjem afera, bilo to pod cijenu da mu je dozvoljeno pisati samo o određenim stvarima i s jasno određenim političkim interesima i koji od svojih poriva ne odustaje čak i nakon što ga pripadnici zločinačke organizacije kako bi ga zastrašili provozaju u gepeku, zatvore u lijes i na pola sata živog zakopaju.

Ako u romanu stilski prevladava svojevrsni distancirani cinizam s elementima divljenja spram snalažljivosti pojedinih makinatora, samim izlaganjem sadržaja Kuljiš kritizira sva negativna obilježja hrvatskog tranzicijskog društva. Zanimljivo je u tom smislu spomenuti mučne scene i pojedinosti iz tematskog sklopa o bijelom roblju i (elitnoj) prostituciji, problemima o kojima se, čini se, u hrvatskim mainstream medijima ni danas dovoljno ne govori. Od brojnih referenci na stvarne afere, događaje i osobe, neke je danas teško pohvatati, no spomenimo da se u Kuljiševom romanu kao izvor svih korupcijskih afera pokazuju hrvatski oligarh Đuro Kokošarević i Nacionalna banka – upućen u zakulisna zbivanja, autor tako opisuje način na koji funkcionira Agrokor puno prije Todorićevog sloma, a nedavne afere vezane za HNB pokazuju da su Kuljiševa deset godina stara saznanja još uvijek aktualna. Na promociji romana Milana Vuković Runjić je primijetila da je Kuljišev roman novost u hrvatskoj novijoj književnosti jer se radnja s periferije, u kojoj se odvija većina hrvatskih književnih i filmskih ostvarenja, prebacuje u hotele, salone, vile i jahte te opisuje dosad neviđen luksuz, a ovdje možemo nadodati da se ta promjena ne tiče samo mjesta radnje, već i usmjerenja kritičke oštrice književnosti. Nažalost, deset godina kasnije, Kuljišev je roman ostao usamljena iznimka. Suvremeni književni autori (kao i filmaši, iako se dolaskom novih serija situacija ondje počela mijenjati) koji se bave društvenom kritikom pišu najčešće o ljudskim pravima i diskriminaciji manjina, ili se nastavljaju opsesivno baviti provincijskom zatupljenošću. U javnosti se pak kao značajne događaje prikazuju situacije kad takva djela čitatelje navedu na neki tomićevski eksces, ispisivanje grafita s govorom mržnje ili prijetnje piscima. Ipak, svi ti angažirani pisci mogu mirno spavati, znajući da se zbog svog pisanja neće provozati u gepeku kao novinar Marić iz romana, odnosno da ih neće pretući pred stanom kao autora Hrvatskog boga Merkura. Doduše, Kuljiš je upozoren zbog svog ranijeg novinarskog rada, no i u svom romanu iznosi brojne pojedinosti koje se sigurno određenim utjecajnim ljudima nisu svidjele.

Nadalje, vrlo je znakovito to što Denis Kuljiš – novinar i publicist inače poznat po beskompromisnosti – o škakljivim temama povezanima sa stvarnošću 2010. godine odlučuje govoriti u jednom fikcionalnom djelu. Možemo čak reći da Hrvatski bog Merkur u tom smislu simbolično označava početak kraja hrvatskog istraživačkog novinarstva. Između ostalog, za to je zaslužan i praktički nestanak žutog tiska u Hrvatskoj – iako generalno omražena, tabloidska forma ima i svojih prednosti koje, zanimljivo, dijeli s Hrvatskim bogom Merkurom. Naime, iako se naslanja na stvarne događaje i osobe, ne smijemo zaboraviti da je Kuljišev roman fikcionalno djelo – određene pojedinosti u romanu svjesno su pretjerane ili karikaturalne. Ipak, i stvarnost je sama često karikaturalna čim zagrebemo ispod površine – iz estetske točke gledišta stvarnost je nerijetko neuvjerljiva. Osim toga, na konkretnom primjeru Hrvatskog boga Merkura, miješanje fikcije i fakcije autoru služi i kao svojevrsni zaštitni oklop – očito pretjerujući u nekim pojedinostima, Kuljiš si smije priuštiti o određenim pojavama izraziti istinu. Iste postavke možemo prenijeti i na tranzicijsko razdoblje hrvatskog novinarstva koje je u Hrvatskom bogu Merkuru vrlo vjerno prikazano. Naime, čini se da je tadašnje zlatno doba tabloida i žutila – u usporedbi s današnjim vremenom – predstavljalo i zlatno doba novinarstva općenito. Prema jednoj meta-teoriji zavjere, poznati teoretičar zavjera David Icke počeo je govoriti o besmislicama kao što su ljudi-gušteri zbog straha za vlastiti život – budući da je svojim djelovanjem razotkrio ozbiljne afere, svjesno je odlučio narušiti vlastiti kredibilitet kako bi se zaštitio od osvete utjecajnih krugova koje je navodno prokazao. Istu se logiku može primijeniti i na fenomen žutog tiska. Istina, u tabloidima se redovito pojavljuju laži i izmišljene priče, a osim toga često je riječ o tiskovinama koje provode neku vlastitu političku ili kriminalnu agendu. S druge strane, kao što Kuljiš pod krinkom zabavnog romana može pričati o mehanizmima djelovanja hrvatske koruptivne politike i podzemlja, tako i mješavina laži i istine u žutom tisku omogućava da neke stvarne afere dospiju do čitatelja. Osim toga, koliko god to zvučalo heretično, čini mi se da se i na novinarstvo donekle može primijeniti osnovna estetska postavka prema kojoj vrijednost djela ne leži u njegovoj istinitosti. Dakle, čak i kad objavljuju neistine, žute tiskovine imaju svoju vrijednost koja proizlazi iz toga da teme vezane uz korupciju i funkcioniranje kriminalnih struktura u društvu dolaze do čitatelja koji si potom osvještavaju da stvarnost nije onoliko pitoma i ružičasta koliko se čini. Ukratko, specifičan tabloidski način izražavanja posjeduje sposobnost ukazivanja na stvarne društveno-političke probleme. Drugim riječima, čak i u novinarstvu nije sve u sadržaju i njegovoj istinitosti – nešto je i u stilu.

Bi li u hrvatskoj književnosti danas mogao nastati roman sličan Hrvatskom bogu Merkuru, i je li uopće moguće o hrvatskom društvu govoriti, pa čak i razmišljati onako kako je to činio Denis Kuljiš do 2010. godine? U razdoblju tranzicije, slučajevi premlaćivanja i ozbiljnijih prijetnji novinarima bili su puno češći nego danas. Danas, čak i u razdoblju općeg nezadovoljstva medijima, takvi se ekscesi najčešće svode na prijetnje nezadovoljnih čitatelja u virtualnom prostoru ili na verbalne sukobe koji rijetko prerastu u manje fizičke okršaje. No danas se gotovo više i ne događa da nekog novinara ispred vlastitog stana premlate nikad otkriveni počinitelji s fantomkama jer je dirnuo u osinje gnijezdo. Sjetimo se da se ne toliko davno, u razdoblju tranzicije, na istražiteljske novinare nerijetko pucalo. Je li to znak da je u Hrvatskoj nakon ulaska u Europsku uniju profunkcionirala pravna država pa se kriminalni miljei više ne usuđuju na tako radikalne poteze? Možda samo djelomično. S druge strane, kriminalne skupine danas imaju puno manje razloga za zastrašivanje novinara budući da se o pravim problemima više ni ne govori. Rijetki novinari koji se danas usuđuju ozbiljno pisati o vezama kriminala, biznisa i politike svedeni su na marginu, a vijesti o prijetnjama i napadima koje proživljavaju, kao ni njihova otkrića, ne dolaze do mainstream medija. Glavni razlog leži u tome što smo sami sebe nakon ulaska u Europsku uniju počeli drugačije promatrati – naučili smo žmiriti pred negativnim pojavama koje su još uvijek prisutne, kao i prije deset ili više godina. Kao da su zatvaranjem zadnjih poglavlja pristupnih pregovora s EU iščeznuli tipični tranzicijski problemi u kojima se govorilo kako u medijima, poglavito u žutom tisku, tako i u umjetnosti, poglavito u rapu. Brzo smo naučili glumiti ozbiljnu zapadnu zemlju u kojoj su tragovi tranzicijskog nasljeđa nestali pa su afere koje danas izlaze u javnost često banalne i brzo se zaboravljaju iz fokusa javnosti te se – kako u novinama, tako i u književnosti – više priča o raznim umjetno napuhnutim uvezenim ljudskopravaškim pitanjima nego o dubinskim tranzicijskim problemima koji opterećuju hrvatsko društvo. U tom smislu, promjene u načinu na koji hrvatsko društvo promatra samo sebe objašnjavaju ne samo to da Kuljišev jedini roman izlazi upravo te 2010. godine, nego i svojevrsnu marginalizaciju tog vrsnog i beskompromisnog kolumnista u posttranzicijskom društvu.

Naposljetku, samo nekoliko isključivo literarnih opaski u vezi romana. Kuljiš je, nažalost, opterećen prevelikim znanjem o pojavama o kojima govori, kao i samom formom romana s ključem koji mu sprečavaju da do kraja razvije svoj literarni potencijal koji nesumnjivo posjeduje, a koji se najbolje ogleda u izrazito širokom vokabularu i krležijanskim, kritički nabijenim opisima malograđanštine, častohleplja i pohlepe. Zbog mnoštva likova ponekad je teško pratiti radnju i njihove međusobne odnose, pogotovo u današnjem kontekstu kad su se izgubile reference na stvarne osobe koje su ih nadahnule. Nadalje, Kuljiševom romanu smeta i višak pojedinosti u opisima, primjerice tijekom opisa visokog društva u kojima nabraja ekskluzivne marke namještaja, odjevnih predmeta i satova. Osim toga, dijalozi često nalikuju ekonomskim esejima i povijesnim reminiscencijama, odnosno, monolozima prije negoli dijalozima.

Zaplitanje u detaljima, umjetni dijalozi i brojne sporedne ubačene epizode čiju nepotrebnost unutar svojevrsnog svjesnog ili nesvjesnog metaleptičkog postupka primjećuju i sami likovi podsjećaju na epsko pripovijedanje. Zanimljivo je u tom smislu primijetiti da Kuljišev roman možemo čitati i kao svojevrsni nacionalni ep smješten u tranzicijske godine. U kontekstu takvog tumačenja, posebno je znakovit naslovni motiv Merkura. Iako se to u romanu ne navodi budući da je napisan u strogo realističnom ključu, moglo bi se reći da protagonist Munja Marinović – perspektivni mladi karijerni političar čija je središnja uloga naglašena činjenicom da su poglavlja u kojima se radnja promatra iz njegove perspektive jedina napisana u prvom licu jednine – kao antički junaci, svoju sreću kojoj djelomično duguje politički uspjeh može objasniti kao pomoć boga trgovine Merkura, pomagača u stjecanju imetka. Marinović tako postaje epski antijunak hrvatske tranzicije.

Većina navedenih problema Kuljiševog romana svodi se na ono što je najveća zamka svih distopija – od klasika žanra kao što je roman Vrli novi svijet pa do vremenski i kontekstualno sličnijih djela kao što je inače stilski sjajno napisan roman Marinka Koščeca Wonderland koji također možemo tumačiti kao hrvatsku tranzicijsku distopiju pri čemu sličnosti između dvaju romana ne staju – a to je privilegiranje atmosfere nad radnjom, pojedinosti nad umjetničkom cjelinom. Posebna je šteta to za Kuljišev roman čija je središnja intriga imala velik potencijal – da je samo malo suzio fokus, moglo je nastati uistinu zanimljivo književno djelo, svojevrsni spoj popularne kulture i beletristike. Ipak, s obzirom na količinu pojedinosti zakulisnog političkog i kriminalnog života koji se u romanu pojavljuju, možda Kuljiševe namjere niti nisu prvenstveno bile estetske naravi – možda mu je fikcija jednostavno poslužila kao sredstvo koje mu je omogućilo da otvorenije govori o konkretnim slučajevima i problemima hrvatske politike.

Zaključno, na razini pojava o kojima se u romanu govori, od 2010. godine do danas hrvatsko se društvo nije u potpunosti transformiralo – promijenila se prije svega medijska i javna percepcija hrvatskog društva. Površinski europeizirano, hrvatsko je društvo zaglavilo u neprestanoj tranziciji o čijim se problemima jednostavno prestalo govoriti. Ono o čemu je Kuljiš govorio kako u svojim medijskim istupima, tako i u ovom romanu, danas kao da prelazi granice dobrog ukusa te nam je lakše stoga jednostavno kolektivno zatvoriti oči. Cenzura je u Hrvatsku došla puno prije pojave političke korektnosti – ulaskom u Europsku uniju. Stoga – živio Kuljiš, živjeli tranzicijski mediji, živjelo žutilo. Ukratko, živjela istina!

Oznake: Last modified: 31. 1. 2022.
Close