Kad se kaže da književnost može promijeniti svijet, obično se hoće reći da književna djela mogu suptilno utjecati na pojedine čitatelje i tako donijeti sitne pomake. Pravci kao što je socrealizam na toj ideji grade cijelu poetiku pa na umjetnost gledaju kao na sredstvo za prosvjetljivanje masa. Suvremeni empirijski pristupi književnosti tezu o etičkom potencijalu tekstova potvrđuju podatcima o tome kako se kod čitatelja zahvaljujući određenim tekstualnim mehanizmima stvara empatija. Proširimo li pak priču na umjetnost općenito, u javnom se prostoru već dugo vremena spominje najčešće negativan utjecaj filma i videoigara na ponašanje pojedinaca. Iako se izjava norveškog masovnog ubojice Andersa Breivika da je pucanje satima usavršavao u virtualnom prostoru poznatog serijala Call of Duty u medijima često bez dubljih uvida koristi za stvaranje svojevrsne moralne panike u kontekstu kampanje protiv videoigara, već nam taj primjer pokazuje da pitanje odnosa umjetnosti i stvarnosti nije beznačajno, kao i da utjecaj umjetnosti na stvarnost ponekad nije nimalo suptilan.
U važnom tekstu Prema poetici kulture, svojevrsnom manifestu novog historicizma, američki povjesničar književnosti Stephen Greenblatt proučava kompleksan međuodnos književnosti i stvarnosti. Ističući pritom manjkavosti redukcionističkih (marksističkih i poststrukturalističkih) tumačenja utjecaja kapitalizma na književno polje, autor navodi brojne neobične slučajeve u kojima se stvarnost i umjetnost sudaraju na tržištu. Jedan od najzanimljivijih je sljedeći: stvarna životna priča dvostrukog ubojice koji je samom sebi uspio dogovoriti smrtnu kaznu nadahnula je američkog pisca Normana Mailera na pisanje knjige Krvnikova pjesma. Ovaj true life novel potom je prerađen u mini-seriju koja je u promidžbenim pauzama pomagala prodaji različitih proizvoda. Ako je, tako iskorištena, priča utjecala na konzumerističke navike publike, imala je i puno snažniji i puno neočekivaniji utjecaj na sudbine stvarnih ljudi. Naime, Mailerova je knjiga nadahnula jednog drugog američkog zatvorenika, Jacka Henrya Abbotta, da uz njegovu pomoć ispriča svoju tužnu životnu priču i progovori o lošim zatvorskim uvjetima. Val empatije koji je njihova knjiga izazvala među čitateljima bio je toliko snažan da je Abbott uskoro uvjetno pušten iz zatvora. Samo nekoliko dana nakon što se našao na slobodi, bez razloga je nasmrt izbo jednog radnika benzinske postaje i ponovno završio u zatvoru, a cijeli je slučaj poslužio kao materijal za kazališnu predstavu.
Ističući kako su tradicionalni pojmovi (kao što su, aluzija, alegorija, simbolizacija, reprezentacija ili mimesis) kojima barata znanost o književnosti za opisivanje odnosa između stvarnosti i umjetnosti nedostatni za opisivanje ovako kompleksnih primjera, Stephen Greenblatt ispreplitanje i zamućivanje granica između dviju kategorija opisuje slikovitim terminom cirkulacija. U ovom ćemo eseju razmotriti različite neobične implikacije takvog međuodnosa stvarnosti i umjetnosti.
Prema anti-mimetičkom načelu koje je zagovarao Oscar Wilde, ono što ljudi shvaćaju kao stvarnost nije stvarnost sama, već ono što je umjetnost ranije prikazala kao stvarnost. Čini se da je ova ideja prema kojoj život oponaša umjetnost u nekim slučajevima puno više od apstraktne ideje ili estetske doskočice. Umberto Eco primjećuje da su brojni čitatelji prolijevali suze nad sudbinom Eme Bovary koja je i sama u svijetu romana plakala dok je čitala ljubavne romane. Radikalniji primjer preslikavanja obrazaca ponašanja iz umjetnosti predstavlja navodno povećani broj samoubojstava u Europi 18. stoljeća povezan s pojavom Goetheovog romana Patnje mladog Werthera. Taj nepotvrđeni fenomen dao je ime konceptu Wertherovog efekta prema kojem medijsko izvještavanje o samoubojstvima poznatih osoba povećava broj slučajeva suicidalnog ponašanja.
Nadalje, čini se da je ideju obrnutog mimetizma moguće i instrumentalizirati. Greenblatt primjećuje da je američki predsjednik Ronald Reagan u ključnim trenutcima svoje političke karijere citirao filmove u kojima je glumio i općenito filmove iz američkog kanona. Povezanost politike i umjetnosti u američkom je kontekstu ponovno došla u središte interesa i javnih debata prilikom predsjedničke inauguracije Joea Bidena na kojem je mlada pjesnikinja Amanda Gorman recitirala pjesmu Brijeg na koji se penjemo. Ako korištenje poezije u svrhe podržavanja režima nije nikakva novost (sjetimo se samo Francijade Pierrea de Ronsarda ili ruskog socrealizma), ono što začuđuje jest debata koja je nastala oko prevođenja teksta mlade afroameričke pjesnikinje. Naime, pod pritiscima jednog dijela javnosti, osobe odabrane za prevođenje pjesme na nizozemski i katalonski morale su odustati, odnosno otkazana im je suradnja, i to ne zbog upitnih prevoditeljskih sposobnosti, već zbog nepripadanja određenoj društvenoj skupini. Tom je prilikom katalonski prevoditelj ironično izjavio da, ako ne može prevoditi poeziju Amande Gorman samo zato što nije mlada žena, crnkinja i Amerikanka, onda ne može prevoditi ni Homera, budući da nije Grk iz osmog stoljeća prije Krista. No vratimo se Reaganu. Greenblatt tvrdi da je cijela njegova politička karijera ovisila o sposobnosti zamagljivanja granice između stvarnosti i simulacije. Suočeni s optužbama novinara da prvi čovjek SAD-a nastavlja živjeti u vlastitim filmovima, predsjednikovi su glasnogovornici izjavili da korištenje citata iz filma kao jedinstvene američke umjetničke forme ne dokida stvarnost već je osnažuje, nadodavši pritom da Reagan uvijek navodi naslove filmova koje citira, što svjedoči o važnosti autorskih prava u američkom društvu.
Ako je jednom političaru pošlo za rukom svjesno i u svoju korist miješati fikciju i stvarnost, kad je riječ o umjetnicima, američka publika nije jednako spremna progledati kroz prste. James Frey, liječeni ovisnik o alkoholu i drogama, 2003. godine je objavio knjigu memoara pod naslovom Milijun komadića. Dvije godine kasnije, to je djelo u svom televizijskom književnom klubu preporučila Oprah Winfrey. Kao i brojne druge knjige koje je američka voditeljica odabrala u svojoj emisiji, Milijun komadića preko noći je postao bestseller. No i Frey i Winfrey ubrzo su se našli usred velikog skandala kad je u jednom istraživačkom članku otkriveno da je autor u svojim memoarima naširoko izmjenjivao, izmišljao i ubacivao događaje koji se nisu dogodili, odnosno, riječima ljutitih čitatelja, da je lagao kad je svoje djelo predstavio kao biografsko. U ponovnom gostovanju talk-showu, suočen s otvorenim napadima voditeljice, Frey je plačući priznao da su ga isti demoni koji su ga tjerali na alkohol i drogu natjerali da izmisli važne dijelove svojih memoara. Oprah se pak svojim gledateljima ispričala zbog svoje blasfemične izjave kako je terapeutska vrijednost knjige važnija od njene istinitosti, dok su izdavači, suočeni s prijetnjama tužbom, čitateljima omogućili povrat novca i knjigu nastavili prodavati ne više kao memoare, već kao polu-fikcionalan roman.
S jedne strane, treba priznati da o takvom poštivanju potrošačkih prava u Hrvatskoj možemo samo sanjati. S druge strane, količina prijezira koju je javnost pokazala prema lažljivom autoru opsjednutom demonima čini se smiješnom. Nije li i sam čin pripovijedanja koji podrazumijeva da se iz sjećanja izoliraju samo određeni trenutci znak da je i ono što obično nazivamo autobiografijom zapravo svojevrsna fikcija? Naposljetku, što je uopće istina, i zašto nam je kao ljudima toliko do nje stalo? Zašto nam toliko smeta kad saznamo da nam je prijatelj lagao o tome što mu se sinoć dogodilo? Možda je riječ o biološkoj uvjetovanosti, svojevrsnom nagonu za preživljavanje koji nam govori da ljudima iz našeg okruženja moramo moći vjerovati ako se slučajno nađemo u opasnosti. U svakom slučaju, riječ je o zanimljivom pitanju koje na tekstualnoj razini ostaje nerazriješeno čak i u Evanđelju – kad Isus kaže da se rodio i došao na svijet da svjedoči za istinu, Pilat ga izravno pita što je to istina, ali biblijski tekst na tom mjestu ne spominje nikakav odgovor.
Kad autori odluče tako miješati stvarnost i umjetnost, ponekad dolazi i do ozbiljnijih posljedica od ljutnje prevarenih čitatelja. Roman Rat svjetova engleskog pisca Herberta Georgea Wellsa 1938. godine za radio je adaptirao i izveo poznati američki redatelj Orson Welles. Iako je na početku prenošenja i nakon 40 minuta rečeno kako je riječ o fikciji, zahvaljujući mudrom korištenju imena stvarnih američkih političara i gradova te strukturi koja je oponašala tipičan večernji glazbeni program prekinut izvanrednim vijestima, slušatelji su, zahvaćeni predratnom anksioznošću, povjerovali da su Zemlju uistinu napali vanzemaljci. Možda se na prvi pogled čini da je takva masovna panika uzrokovana miješanjem stvarnosti i fikcije u današnjem dobu trenutnog pristupa informacijama nezamisliva. No sjetimo li se mainstream medijskih izvještaja s početka 2020. godine o ljudima koji se od korone ruše mrtvi nasred ulica, čini se da se prostor za manipuliranje danas dodatno proširio. I dok je Welles svoju radio-dramu na kraju prijenosa opisao kao podvalu u kojoj netko preko glave navuče bijelu plahtu i iskoči glumeći duha, kao društvo moramo biti puno osjetljiviji prema sličnim, dugotrajnijim i perfidnijim pojava čiji cilj nije nužno samo estetske ili zabavne naravi. U svakom slučaju, uspjeh Wellesovog postupka nastavlja nadahnjivati i novije autore. Tako je reklamna kampanja za horor Vještica iz Blairea iz 1999. uključivala velik broj objava na godinu dana ranije postavljenoj internetskoj stranici na kojoj se izvještavalo o izmišljenim nestancima studenata koji su ručnom kamerom navodno snimili događaje iz filma. I ovog puta uspjeh umjetničkog postupka leži u mudrom ispreplitanju fikcije i stvarnosti – objave na stranici su, između ostalog, uključivale kako lažne policijske izvještaje, tako i stvarne fotografije glumaca iz djetinjstva, a kampanja je išla toliko daleko da su se godinu dana nakon premijere filma na IMDB-u, poznatoj stranici posvećenoj filmu, glumci iz filma navodili kao nestali, vjerojatno mrtvi.
Suprotnost ovakvom suptilnom reklamiranju umjetničkog djela su slučajevi u kojima umjetnost postaje sekundarna, a reklama primarna. Najnoviji film iz serijala o Jamesu Bondu, Za smrt nema vremena, zapao je u noćnu moru odgađanja premijere zbog pandemije. Ako su filmovi o britanskom špijunu poznati po pojavi brojnih stereotipa, od futurističkih spravica do Bondovih djevojaka i votka-martinija, serijal je jednako prepoznatljiv i po skoro 60 godina dugoj tradiciji ne baš tako suptilnog reklamiranja raznih proizvoda, od automobila i satova do cigareta i parfema, banaka i hotelskih lanaca, odnosno, kako se razvijala tehnologija, od pisaćih mašina do mobitela. Iz toga proizlazi još jedan problem – naime, posljednji je nastavak sniman 2019. godine pa je pametni telefon koji se u njemu pojavljuje dvije godine kasnije već zastario. Dodatno komplicirajući produkcijsku noćnu moru godoovskih odgađanja premijere, sponzori su zatražili da se ponovno snime sve scene u kojima Bond koristi mobitel kako bi se stari model zamijenio najnovijom tehnologijom. Ovdje se prirodno nameće pitanje može li se uopće cijeli film smatrati autentičnim umjetničkim djelom ili je samo riječ o dva i pol sata dugoj reklami pod krinkom fikcije?
Slično prenaglašavanje tržišne vrijednosti umjetnosti vidljivo je i u izložbi Najskuplje slike na svijetu koju se u zagrebačkom trgovačkom centru King Kross moglo razgledati u ožujku ove godine. Vrijednost na koju su originali odabranih remek-djela likovne umjetnosti procijenjeni bila je nimalo indiskretno istaknuta pokraj izloženih replika, kao da je iznos koji je netko za sliku izdvojio važniji od informacija o autoru, nazivu i godini nastanka. O tome je u Vijencu u svojoj kolumni pisao Boris Beck, naglasivši kako „Izložba u King Crossu zamućuje granice između stvarnog i lažnog, između umjetnosti i cijene, jer se sugerira da su kopija i original isti, i da uostalom ni original ne vrijedi toliko.“ Spomenimo još da je ovdje riječ o tipičnom primjeru onoga što Greenblatt naziva cirkulacijom – umjetnička djela postižu veliku tržišnu cijenu koja potom utječe na izbor replika za izložbu čiji je pak glavni cilj privući kupce svakodnevnih potrepština u prostor trgovačkog centra.
No vratimo se slučaju Jamesa Bonda. Serijal je zanimljiv i kao primjer sukoba umjetničke autonomije i stvarnosti kao ideologije. U raspravama o tome tko će u naslovnoj ulozi zamijeniti Daniela Craiga, pristaše ispravljanja nedovoljne zastupljenosti manjina u javnom se prostoru zalažu za to da idući Bond bude crnac ili žena, dok se drugi ljubitelji serijala protive takvoj izmjeni dugogodišnje tradicije lika, naglašavajući pritom da ideologija ne bi trebala intervenirati u umjetnost. Ako se ovu i slične rasprave najčešće tumači kao sukob progresivizma i konzervativizma, u pozadini se nalazi pitanje o autonomiji umjetnosti. U tom smislu, zanimljivo je primijetiti da logika odvojenosti stvarnosti i umjetnosti s druge strane može u nekim slučajevima ići u prilog i drugoj strani, onima koji se zalažu za inkluzivniji odabir glumaca – ako prihvatimo načelo prema kojem je umjetničko polje odvojeno od stvarnosti, odabir crnačkog glumca za lik Ahileja u BBC-ovoj seriji o trojanskom ratu, iako možda neusklađen s povijesnim datostima, postaje legitiman izraz umjetničke slobode.
Po pitanju neobičnih ispreplitanja stvarnosti i umjetnosti zanimljiv je i opus američkog pisca Jeromea Davida Salingera uz čiji se roman Lovac u žitu spominju teorije zavjere koje ga povezuju s tajnim ilegalnim CIA-inim projektom MKUltra čiji je krajnji cilj bio ispiranje mozga i manipulacija. Naime, čovjek koji je ubio Johna Lennona identificirao se s protagonistom, a policija je i kod neuspješnog atentatora na Ronalda Reagana pronašla primjerak romana. U kontekstu sličnih teorija možemo spomenuti i neobične slučajeve podudarnosti u kojima se čini da umjetnička djela predviđaju kasnije stvarne događaje, od kontroverznog francuskog proroka katastrofa, Michelea Houellbecqa, do kultne serije Simpsoni za koju se u popularnoj kulturi priča da je predvidjela događaje od Disneyeve kupovine 21st Century Foxa, do iznenađujuće pobjede američke curling reprezentacije nad švedskom na Zimskim olimpijskim igrama 2018. godine. Nadalje, Salinger je zanimljiv i zato što je nakon 1965. nastavio pisati isključivo zbog svog užitka, bez objavljivanja koje je smatrao zadiranje u privatnost. Nagađa se da je prije smrti autor dovršio nekoliko romana, a njegov je sin nedavno izjavio kako se nada neobjavljene radove objaviti tijekom idućih deset godina. Zanimljiv je i primjer francuskog nobelovca Saint-John Persea. Ako je Salinger odlučio svoja djela uskratiti svijetu zbog vlastitih poetičkih uvjerenja, francuskog je pjesnika na to natjerao osjećaj profesionalne dužnosti – tijekom dva desetljeća diplomatske karijere nije objavio niti jednu pjesmu jer je smatrao da je neprikladno da jedan diplomat objavljuje fikciju.
Na kraju, spomenimo još kontradiktorne točke odnosa umjetnosti i stvarnosti u smislu morala i ideologije. Čini se da je uplitanje stvarnosti u umjetnost u smislu ograničavanja recepcije pojedinih nepoželjnih djela ili autora zadnjih godina dosegnulo nove vrhunce – među autorima čija se djela pokušava izbaciti iz kanona i s popisa školskih lektira našao se i sam Shakespeare, smatran bijelim kolonizatorom i rasistom. Slične su cenzorske prakse, pogotovo u SAD-u, prisutne i u drugim umjetnostima. U hrvatskom je kontekstu u tom smislu najzanimljivija rasprava oko izmicanja Meštrovićevih Indijanaca iz Chicaga. Na području glazbe, tekst poznate božićne pjesme Baby it’s cold outside iz 1944. godine nedavno je zbog promicanja kulture silovanja zamijenjen suvremenijim stihovima koji proces zavođenja dvaju likova iz pjesme ublažavaju frazama kao to je tvoje tijelo i tvoj izbor. Slične su pojave vidljive i unutar slikarskog kanona. Na izložbi radova Paula Gauguina u Londonu posjetitelji su na ulazu upozoreni da je taj slikar u Francuskoj Polineziji iskorištavao svoj položaj privilegiranog zapadnjaka za spolno općenje s maloljetnicama, dok je kraju izložbe posjetiteljima postavljeno retoričko pitanje je li došlo vrijeme da uopće prestanemo gledati Gauguinove radove. Takozvana kultura otkazivanja ipak je možda najviše zahvatila filmsku industriju. Glumcima i redateljima se otkazuje suradnja, iznova se snimaju scene s njihovim zamjenama, poziva se na bojkote filmova na kojima su radili zbog razloga koji obuhvaćaju raspon od razotkrivanja stvarnih užasnih seksualnih zlostavljanja do šala, izjava ili stavova koje neki krugovi danas smatraju politički nekorektnim. Ipak, čak i u slučajevima kad postane manje-više jasno da su osobe u pitanju moralno devijantne, upitno je bismo li njihova djela uopće morali cenzurirati. Kad gledamo seriju Kuća od karata ili film Privedite osumnjičene, gledamo li Kevina Spaceya, seksualnog zlostavljača, ili samo Franka Underwooda i Keysera Sözea?
Iako su današnji pokušaji cenzuriranja i uplitanje ideologije u umjetnost toliko rašireni da se govori o svojevrsnom kulturnom ratu, treba ipak imati na umu da nipošto nije riječ o novim pojavama, samo o drugačijim manifestacijama odavno prisutnih tendencija. Od šesnaestostoljetnih popisa zabranjenih knjiga i prekrivanja nagih dijelova tijela na skulpturama smokvinim listovima do sudskih procesa protiv Gospođe Bovary i Cvjetova zla, odavno se pokušavalo ograničiti prikaze određenih tema i zabraniti djela smatrana neprihvatljivim i nemoralnim kako ne bi negativno utjecala na stvarnost. Zanimljivo je ipak primijetiti da je riječ o izrazito nepredvidivim fenomenima – u slučaju Maldororovih pjevanja Comtea de Lautréamonta ili nadrealističke poezije, kritičari i teoretičari mučne prikaze nasilja često tumače simbolički, kao sredstvo koje označava revolucionarnost novih književnih postupaka i odbacivanje tradicije.
Ipak, u pogledu neobičnih sukoba stvarnosti i umjetnosti, današnji ubrzani razvoj tehnologije uistinu donosi neke nove slučajeve koji su ranije bili nezamislivi. Ubacivanje poznatih glumaca u videoigre putem tehnologije za hvatanje pokreta danas je postala uobičajena praksa. U jednoj sceni iz nove igre Cyberpunk 2077, smještene u post-apokaliptički svijet u kojem vlada nasilje, a tehnologija je ljudima omogućila da modificiraju vlastito tijelo, glavni lik kojeg tumači Keanu Reeves s prostitutkom ulazi u spolni odnos koji je prikazan u prvom licu, iz njegove točke gledišta. Još jedna danas uobičajena praksa u svijetu videoigara jest mogućnost korištenja modova za manipuliranje sadržajem unutar svijeta videoigre. Problem je nastao kad su domišljati igrači Cyberpunka pomoću modova prostitutku s kojom glavni lik vodi ljubav zamijenili Keanu Reevesom. Nakon što su zabranili korištenje sredstva koje im je to omogućilo, tvorci igre su u javnom priopćenju rekli da svoje igrače pozivaju da se slobodno zabave bilo kakvim modovima kojima manipuliraju igru dokle god u to nisu uključeni modeli stvarnih osoba koje nisu pristale na to da ih se koristi u uvredljive svrhe.
Cijela situacija podsjeća na još morbidniji internetski trend u kojem se lica glumica u pornografskim filmovima zamjenjuju s licima javnih osoba, hollywoodskih glumica ili pjevačica bez njihovoga pristanka. Sve to omogućuje deepfake tehnologija koja koristi strojno učenje i umjetnu inteligenciju kako bi postojeći vizualni sadržaj izmijenila na način da izgleda kao da se u njemu pojavljuje neka druga osoba. Ovaj oblik takozvanih sintetičkih medija danas je toliko razvijen da je samo na temelju vizualnog dojma nemoguće zaključiti je li riječ o stvarnom ili izmijenjenom sadržaju, a možemo spomenuti i da već sada postoje i jednostavne komercijalne aplikacije koje korisnicima omogućuju da svoje lice ubace u scene iz poznatih filmova. Iako se ova inovacija koristi i u klasičnim umjetničkim industrijama – Disney je, na primjer, razvio moćan deepfake alat koji im omogućava da naizgled oživljavaju preminule glumce – očito je da sukob stvarnosti i fikcije u kontekstu novih tehnologija uvelike nadilazi osnovnu tematiku ovoga ogleda. Deepfake se danas, osim u pornoindustriji, zlorabi za niz drugih ciljeva kao što su stvaranje lažnog inkriminirajućeg sadržaja za ucjenjivanje ili blaćenje, stvaranje realističnih fotografija nepostojećih osoba, i tako dalje. Ključno pitanje budućnosti stoga više neće biti kako se stvarnost i fikcija odnose jedna prema drugoj, već kako jednu od druge razlikovati.
Ogled je izvorno emitiran u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija.
