U nedavnom broju podlistka Magazin subotnjeg Jutarnjeg lista (10. srpnja) Slavenka Drakulić, književnica i publicistkinja, redovna autorica za Magazin, napisala je tekst koji bi trebao dati objašnjenje zašto cijepljenje u Hrvatskoj i istočnoj Europi ide loše, tj. lošije od ostatka Europe ili čak svijeta. Drakulić tvrdi da su „tri ključna razloga“, i samim time uistinu privlači na čitanje. Kako je ova goruća tema formulirana, očekivalo bi se znatno više i uvjerljivije od onoga što je Drakulić doista donijela. Očekivala bi se neka suvisla analiza, zasnovana na čvrstim argumentima, a ono što smo dobili čitajući taj tekst svodi se, pojednostavljeno rečeno, na sljedeće teze: „zatucani smo i neempatični“ i „kriv je socijalizam“. Kad to tvrdi, kod Drakulić se ipak ne radi o pojednostavljivanju stvarnosti, nego o potpunoj promašenosti.
Prvo, „kriv je socijalizam“, tj. „socijalističko nasljeđe“. Uopće ne treba biti pobornik i apologet bivših socijalističkih režima u istočnoj Europi (pod time mislim i na Jugoslaviju, da ne idemo sada dalje u nijansiranije podjele) – oni su se iscrpili i propali s razlogom, no ovdje se uopće ne radi o tome – ovdje se radi o tome da se njima mora pristupiti znanstveno, s potrebnim nijansama, razumijevajući detalje, a ne koristiti davno prevladanu hladnoratovsko ideologiziranu optiku čija je slika svijeta manihejska, crno-bijela.
Ta se manihejska slika svijeta ogleda u hladnoratovskoj teoriji totalitarizma čija je, očigledno, pobornica i sama Slavenka Drakulić. Zastupnici te samo jedne od teorija totalitarizma jesu Carl Joachim Friedrich i Zbigniew Brzezinski, autori knjige Totalitarna diktatura i autokracija, koja je svojevrsni manifest hladnoratovske slike svijeta u kojoj s jedne strane imamo civilizaciju, ljudska prava i demokraciju (Zapad), a s druge strane barbarstvo, logore i autokraciju (Istok). Prvo izdanje objavljeno je sredinom pedesetih, a drugo sredinom šezdesetih godina – oba u jeku Hladnog rata i formiranja ideoloških opreka s jasnim vanjskopolitičkim svrhama. Osim što su godine izdanja važne za razumijevanje ove knjige, važno je naglasiti i to da je profesor Brzezinski bio i u samim vrhovima američke politike više godina. O tome još kasnije.
Dakle, Drakulić tvrdnjom da „sjećanje na život u socijalizmu, odnosno u totalitarnom režimu“, iz kojeg proizlazi „nepovjerenje u državu“, smješta socijalizam, kao totalitarni režim, u onaj neželjeni pol u gore spomenutoj dihotomiji. Danas se još uvijek reciklira ta crno-bijela slika svijeta, npr. onda kada treba „osuditi sve totalitarne režime“, ili se pozvati na famoznu (ali rijetko kad pročitanu) Rezoluciju Vijeća Europe br. 1481 iz 2006. godine koja je na tom tragu trebala osuditi „komunističke režime“. U manihejskoj optici Friedricha i Brzezinskog, ali i Slavenke Drakulić, ne vide se tako npr. crnci u kavezima („ljudski ZOO“) u Belgiji pedesetih godina 20. st., rasnu segregaciju u SAD-u do kasnih šezdesetih, vojne i protofašističke režime u Portugalu, Španjolskoj, Grčkoj, itd. Drakulić participira na tom prevladanom diskursu. Nadalje, nije jasno odakle „nepovjerenje u državu“, ako su „istočnjaci“ samo državi poklanjali povjerenje, a kad su se riješile one socijalističke, stvorili su nove nacionalne i često opet autoritarne. Kako odatle iščitava nepovjerenje u državu? Nisu li onda prema njoj, po svakoj logici, nepovjerljiviji oni kojima država nije ili ne određuje većinu stvari u životu?
Dalje kaže i ovo: „Nepovjerenju u državu pridružuje se i nepovjerenje u znanost. U socijalizmu znanost i znanstvena istraživanja nisu postojala izvan državnih institucija. Znanost nije bila samostalna i neovisna.“ Jer, očito su po Drakulić na Zapadu postojala istraživanja primarno izvan državnih institucija? NASA je bila privatna firma? I što uopće znači izoliranost znanosti od „državnih institucija“, od društvenog konteksta u kojemu se formiraju ideje, teme, prikladni eksperimenti i sl.? Primjerice, ne moramo ni poznavati filozofiju i sociologiju znanosti, dovoljno je da vidimo samo odnos između znanosti i države u aktualnoj pandemiji. Vjeruje li Drakulić u znanost koja nastaje u zrakopraznom prostoru, samo iz čiste genijalnosti znanstvenika? Štoviše, i Brzezinski, čije ideje očito baštini, bio je društveni znanstvenik, ali ujedno i Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost, prije toga aktivan u kampanjama Kennedyja i L. B. Johnsona. Kako iz te perspektive iščitavati njegovu teoriju totalitarizma? Kao čisti znanstveni uvid profesora na Sveučilištu Johns Hopkins?
Doduše, istina, u tom dijelu o nepovjerenju u znanost i državu Drakulić ipak stidljivo priznaje da „svega toga ima i na zapadu“, ali baš se ovdje sve to tako „usložnjava“ – nepovjerenje u sustav i u znanost. Čudno je da onda toliko nepovjerljivi ljudi s Istoka ne sruše te sustave na ulicama – na Zapadu, koji navodno više vjeruje sustavu, prosvjedi su puno učestaliji, nasilniji i masovniji – pa i u ovoj pandemijskoj krizi – računajući i anti-lockdown prosvjede i one na kojima se manifestira antivakserska ideologija svih oblika. Općenito o nepovjerenju prema sustavu – tradicionalno su nepovjerljivi Francuzi (sad također i u ovoj krizi), Velika je Britanija izašla čak iz EU, a glavni ideolog „post-istine“ i „alternativnih činjenica“ bio je predsjednik SAD-a, a ne neke „istočnjačke despocije“. Zvao se Donald Trump, fino anglofono ime i prezime.
U zadnjem dijelu iz svega toga Drakulić izvodi „nedostatak solidarnosti“, ali zato što je nekoć u socijalizmu brigu za druge preuzimala država, pa su i sva „post-89“ društva razvila isključivo „solidarnost za svoje“, tj. „plemenski mentalitet“. Točno je da su „kolektivna prava“ koja su imala u socijalističkim režimima nominalno klasni karakter zamijenjena onim nacionalnim i konfesionalnim kolektivnim pravima, i da je za to doista postojao temelj i u socijalizmu (makar u velikoj mjeri i u predsocijalističkom i pretkapitalističkom razdoblju), no nije jasno kako se sad tu uklapa teorija o državi koja je „brinula za sve“ (i valjda još uvijek brine), a u istu se (kako ranije tvrdi) nema povjerenja, pa se ljudi, eto, ne cijepe. Kontradikcijâ na sve strane! I, ako vlada „plemenski mentalitet“, tj. „briga za svoje“, kako iz te brige onda isključuje cijepljenje? Koje to konkretne „brige“ imaju „divlji istočnjaci“, a koje ne smatraju brigama i zašto? Što uopće znači „solidarnost samo za svoje“ – za svoju obitelj, rodbinu, pripadnike vlastite nacije… tko je tu sve uključen? U koga se onda nema povjerenje – u druge ili u državu? Konačno, osim toga, kampanja za cijepljenje u kojoj se govori o grobljima i umiranju bakica, kako govori i naš stožer i premijer, vjerojatno je najpromašenija moguća kampanja – sigurno ne zato što smo neempatični barbari.
Zaključno o Drakulićinu tekstu – tvrditi danas da cijepljenje ide sporije u istočnoj Europi nego drugdje (koliko je to uopće točno, i koliko ima „iznimki“ na Zapadu?) zbog socijalizma, ili zbog toga što smo naprosto loši ljudi, jednostavno je pogrešno kao i kad se tvrdilo da istočna Europa bolje prolazi u pandemiji zbog naslijeđenog robusnog socijalističkog zdravstva. Potonje je iskustvom ubrzo opovrgnuto, a ovo o čemu Drakulić piše neće biti opovrgnuto dokle će se god baratati pogrešnom upotrebom pojmova i paušalnim zaključivanjem koje počiva na nekim davno prevladanim predrasudama. Te predrasude nisu jedino crno-bijeli hladnoratovski svijet iz ideoloških pamfleta nekih teoretičara totalitarizma, nego i očiti (auto)šovinizam – orijentalizam i balkanizam koji isijava iz navodno intelektualno-elitnih vidika ove stručnjakinje za tranzicijska društva.
