Yuval Noah Harari je instinktivno i dobro procijenio, Putin je izgubio rat narativa i prije nego što su se prvi ruski tenkovi zakotrljali preko ukrajinske granice, njegovu povijesnu samoposlugu, rusku priču za laku noć iz kremaljske biblioteke demantirali su svojim životima i tijelima sami Ukrajinci. Ovaj rat može trajati jako dugo, ishod može biti bolno neizvjestan i nedorečen, ali Ukrajincima nitko neće moći oduzeti ove prve ratne dane kada su pokrenuli, pa možda i preokrenuli, povijest. Ipak, ta povijest zna biti i vrlo ironična, pa i nepravedna, učiteljica, a narativi se, kao što smo se dobrano uvjerili u zadnje dvije godine, mogu i ubrzano mijenjati. No ponavljanje mnogima nije majka znanja. Tko je od početka nekritički usvojio covid (lockdown) narativ i uvjeravanja da se sve to radi i poduzima isključivo za naše dobro taj sada spremno guta i (n)ovu ukrajinizaciju. Prvaci bedževa #budimoodgovorni, #mislinadruge sada brzinski, i to bez ikakvog intermezza, kače ukrajinske zastave, uzvikuju „Slava Ukraini!“, podupiru nove valove restrikcija, sankcija, cenzure, binarizacije i polarizacije. Opet se od svakog pojedinca traži da odradi svoj dio posla. Doduše, ne ide ta podjela baš jedan kroz jedan. U igru ulaze neki novi stručnjaci, igrači s klupe, a neke stare ćemo odsad viđati manje, ali uz malo miješanje karata ukupna suma dolazi na isto. Živimo u vremenu trajnog izvanrednog stanja kada je svaki individualizam potpuno izgubio moralno-političko i intelektualno pravo glasa. Neizbježno, u borbi s „Hitlerom istoka“ i sami postajemo kao on.
Odmah se učvrstila premisa: Ako Putin izgubi, krivica će biti isključivo njegova, eventualno će stradati neki sitni generali i obavještajci. Ako pak izgubi Ukrajina, krivi ćemo biti svi mi. Ideju Ukrajine kao sudbinskog, metafizičkog pitanja Zapad je zapravo ukrao od Putina. „Vladimir Putin je, odlučivši da ne prepusti rješenje ukrajinskog pitanja budućim generacijama, bez trunka pretjerivanja, preuzeo na sebe povijesnu odgovornost“, žurno i vehementno će uskliknuti pisac Petr Akopov, samo dan nakon početka ruske invazije na Ukrajinu. I ne suviše između redaka, svima je jasno da to zapravo znači da Putin nikako ne želi rješenje ukrajinskog pitanja prepustiti samim Ukrajincima. „Europa ima pravo da se ujedinjuje, ali to pravo ima i ruski svijet kojeg neizostavno čine Rusija, Bjelorusija i Ukrajina“, zaključuje Akopov. Tri oka u glavi? Bez obzira na pomalo čudovišne implikacije, izgleda da je upravo Ukrajina rusko treće oko, svojevrsna epifiza, ona koja ima sposobnost da razjari ili uspava ruskog medvjeda. Po običaju, Zapad je prvo reagirao tromo, potom histerično. Analogije s reakcijom na covid, „kinesku gripu“ koja dolazi iz Wuhana početkom 2020. su nezaobilazne. Od prvotnog odmahivanja rukom i govorenja kako „nije to ništa“, pa do gotovo panične i unisone reakcije. Snaga tog zapadnog odgovora donekle je iznenadila, na simboličkoj razini uistinu imamo situaciju bez presedana. No u zadnje vrijeme gotovo da smo oguglali na svaku iznimnost. Kao da se svi sinkronizirano trude održati stanje normalne nenormalnosti.
Da svijet vode dobronamjerni, pa čak i elementarno prudentni ljudi (Edmund Burke), možda bismo se, umjesto da baš sve – od virusa do nuklearne bombe – koristimo u perpetuiranju kulturnih ratova, već neko vrijeme nalazili duboko unutar rasprave o modalitetima rješenja. No trenutna kriza svjetskog liderstva ogleda se upravo u tome – politika je festivalizirana i banalizirana. U Ukrajini se događa tragedija, a njeni odjeci na Zapadu poprimaju oblik farse. Lakše je svađati se oko toga hoćemo li prestati uvoziti rusku votku i smiju li ruske mačke i psi sudjelovati na međunarodnim izložbama, nego oko toga što dugoročno može značiti svijet bez Rusije.
U takvoj konstelaciji, jedna siva birokratkinja poput Ursule von der Leyen prekonoć se može predstaviti kao vođa slobodnog svijeta. Pritom ćemo svi zaboraviti njezine sumnjive SMS-ove s direktorom Pfizera. Mali istočno- i jugoistočnoeuropski vođe prolongirat će svoje koruptivne vlasti, jer su sada ponovno postali „antemurale“. Život Joea Bidena ponovno ima smisla. Čak je i za Trumpa ovo dobrodošla injekcija adrenalina jer može radosno ići uokolo s „I told you so“ govorancijama. Do jučer je Justin Trudeau bio „Hitler u ružičastom odijelu“, ljepuškasti dečko koji se sa svojim protivnicima u Kanadi nije obračunao ništa mekše no što se ćelavi Hitler iz Kremlja sada obračunava sa svojim antiratnim prosvjednicima. U zadnje vrijeme imamo normaliziranu inflaciju političke samovolje, omililo se vođama krizno (samo)upravljanje kad ljudi postaju ovce, države torovi, a politika svedena na uzgoj i veterinu. Uz dovoljnu količina straha, zvučnih podražaja i sile ovčice kreću kud im se pokaže. Koraci koji su do jučer bili samo iznimni, aktiviranje raznih ustavnih i vanustavnih izvanrednih stanja, nuklearnih bojevih glava, članaka NATO ugovora itd., sada prerastaju u gotovo dnevnu rutinu. Sve ono do jučer gotovo nezamislivo danas je normalno, a sutra će već biti izlizano. Naravno, za one koji to sutra dočekaju.
Kissingerovu Diplomaciju izgleda već dugo nitko nije uzeo u ruke. Neki novi Kissinger – ako nam je ovaj stogodišnji već prestar – danas bi možda predložio neki ovakav mirovni sporazum u 10 točaka:
1.Trenutni prekid vatre
2. Prijem Ukrajine u EU, strateško partnerstvo s Rusijom, uz poticaj onim političkim opcijama koje se zalažu za Ukrajinu kao most između Europe i Rusije. (Upravo nešto slično je Kissinger predlagao još 2014.)
3. Kao (ni prva ni zadnja) iznimka od međunarodnog prava, Krim i Donbas pripast će Rusiji
4. Ukrajini pripada ratna odšteta za pretrpljena razaranja od strane ruske vojske
5. Potpuna demilitarizacija istočnog dijela Ukrajine i šireg pograničnog područja s ruske strane
6.Zajamčena vojna neutralnost Ukrajine
7. Jamstvo NATO-a da neće biti razmještanja nuklearnih projektila istočno od Njemačke.
8. Povlačenje nuklearnih projektila iz Turske
9. Povlačenje balističkog naoružanja iz Rumunjske i Poljske
10. Ostavke Volodimira Zelenskog i Vladimira Putina
Takvim prijedlozima Putin bi bio stjeran u kut, morao bi odlučiti između osobne vlasti i ruskih interesa. Ako prihvati, bila bi mu to svojevrsna kazna, ali Rusija i Rusi ne bi bili poniženi. Rusija bi prošla lišo, čak bi i profitirala, ali bi propala ideja o ruskom svijetu i njegovoj superiornoj samodostatnosti. No izgleda da trenutno nikome nije stalo do takve igre, pregovaranja i ustupaka. Zabavnije je igrati se egzistencijalno-medijskog svjetskog rata. No upravo ideja ruske autarkije zapravo je najveća, ujedno zanemarena, opasnost i implikacija koja iz ovog sukoba može proizaći, a koja bi značila Pirovu pobjedu za međunarodni poredak. Globalizam je opet na velikom povijesnom ispitu. Usprkos tome što ruski narativ forsira priču da ovo nije rat protiv Ukrajine i Ukrajinaca nego protiv globalizma, atlantizma i Soroša, čini se da u ovom trenutku nitko ozbiljno ni ne računa s bilo kakvim globalnim vizijama. Prije će biti da sad postoji samo dilema između tzv. „umjerenog izolacionizma“ koji kao optimalno rješenje za međunarodne odnose predlaže Tonali Windslor (Isolation Moderation, 2020) i potpunog raskola, nove geopolitičke šizme, ali koja bi mogla postojati i trajati samo u stanju krajnje političke represije i distorzije. Globalna svijest je možda u povlačenju, ali globalna ekonomija je kruta realnost koja je tu da ostane. To uključuje i sve njene krizne momente: „Globalizacija svjetskog financijskog sistema možda je donijela novi prosperitet, ali je uzrokovala i velike, nagle krahove. To je stvorilo sistem u kojem sve nacije dijele isti ulog, u dobru i u zlu“, reći će Windslor.
No svijet u kojemu se kriza u jednom dijelu svijeta neizbježno prelijeva na sve druge, u kojem ekonomije djeluju po principu domino-efekta jest i svijet kolektivnih psihoza, strahova, šokova, a to je pogodno tlo za razvoj populističkog bijesa, brzih i radikalnih prekida. Takav svijet vapi za povratkom u stanje ravnoteže. Pa ipak, ne misle svi da je krajnja međunarodna distanca nešto loše. Ovo što se odvija pred našim očima je potencijalni potpuni rascjep između Rusije i Zapada, gotovo po modelu i scenariju Aleksandra Dugina koji ovih dana uživa u ovakvom raspletu događaja i razmjerima izolacije Rusije od strane Zapada, jer sve zapadno i moderno je ionako trulo i nepopravljivo. Za njega to je ravno izvlačenju otrova iz zdravog ruskog tkiva. Nema ničeg boljeg nego biti totalno separiran od „atlantske liberalne elite“: „Rusija nema izbora, ona mora izgraditi svoj svijet ili nestati.“ Prema Duginu, Rusija je dovoljno velika da može stvoriti svoju vlastitu civilizaciju, svoj mikrouniverzum koji će utemeljiti na potpuno drugačijoj onotologiji i sustavu vrijednosti od onog zapadnog (vidjeti njegovu Četvrtu političku teoriju). No i sa Zapadne, univerzalističke pozicije ovo je vrlo rizična igra jer može osnažiti geopolitičko viđenje svijeta utemeljeno na civilizacijskim blokovima koji će supostojati bez puno međusobnih doticaja. Doslovce nijanse – da ne kažemo slučajnosti– mogu presuditi hoće li biti obnovljen održivi i izbalansirani međunarodni poredak i međuzavisnost ili se zatvaramo u globalne torove iz kojih će nas jednoga dana moći izvaditi samo kakva vanzemaljska invazija. Živjet ćemo u svijetu u kojem nema ničeg univerzalnog ali ni ničeg individualnog. Najvažnija lekcija bit će naučiti kako blejati u svom stadu.
Nećemo Putina, ali nećemo ni govoriti ruski, slušati Čajkovskog i Šostakoviča, čitati Gogolja i Puškina, piti votku i kvas. Organski ćemo sve to odbaciti. Ne bi li upravo to bila pobjeda Putinove svjetske vizije?
