Ruska agresija na Ukrajinu aktualizirala je debatu koja već neko vrijeme postoji u ukrajinskoj kulturi, dok sada postaje relevantnijom i za čitav književni svijet, a sažeti je se može u dvojbi: Nikolaj Gogolj ili Mykola Hohol? Ovo potonje je, naime, rodno ime književnog klasika, na ukrajinskom jeziku, dok je ime pod kojim ga čitatelji poznaju njegova rusificirana verzija, pod kojom je međutim i objavljivao svoja djela, za razliku od, primjerice, nekih drugih književnika iz njegova vremena, kao što je bio Taras Ševčenko (1814.-1861.), koji se opredijelio za promicanje ukrajinskog nacionalnog i jezičnog identiteta. No onaj tko je rođen kao Hohol 1809., a umro kao Gogolj 1852. godine, između nadnevaka koji mu omeđuju život bio je u zavičaj zaljubljenim ukrajinskim (lokal)patriotom s jedne, i ocem moderne ruske književnosti, pa i odanim podanikom Ruskoga Carstva, s druge strane – pišući nedugo prije smrti kako niti sȃm ne zna je li mu „duša ukrajinska ili ruska“. Upravo oko pitanja duhovne domovine te konkretne mrtve duše kasnije će se, političkim udaljavanjem Kijeva od Moskve 1991., potom i 2014., a najposlije i totalnim ratom otpočetim 2022. godine, voditi rasprave, u svijetu gdje zaraćene strane, ispisujući međusobno protuslovne, pretjerane izvještaje o broju poginulih vojnika, kako ruskih tako i ukrajinskih, brojkama mrtvih duša licitiraju znatno morbidnije nego Čičikov.
I baš kao što je pisac podvojene duše u svojoj korespondenciji isticao kako je Bog Ukrajinu i Rusiju obdario upravo onim dobrima koja onoj drugoj nedostaju, tako je nekako, pišući o sličnostima i razlikama između Zagreba i Beograda, Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) ustvrdio da jednako dobro poznaje oba grada, „nalazeći u jednome baš ono čime oskudijeva drugi“ (Dva grada). I upravo kao što čitav rusko-ukrajinski rat po mnogočemu nalikuje onome srpsko-hrvatskome iz 1990-ih, od sukoba imperijalnih tendencija i nacionalno-oslobodilačkog htijenja, preko zatiranja žrtvina prava na nacionalno samoodređenje, pa sve do čičikovljevskog preuveličavanja broja „mrtvih duša“ iz prethodnih ratova, kao i reaktualizacije komunističkih mitova – poput propagandističkog prikazivanja ukrajinskog političkog vodstva iz 2022. kao nacističkog, a hrvatskog iz 1991. kao ustaškog – tako i kulturna dimenzija tekućeg rata kroz prijepore o pripadnosti kulturne baštine kao da slijedi recept iskušan u politikama iz 1990-ih, koji se nerijetko svode na pokušaj uklapanja „multinacionalnih“ kulturnih fenomena i osobnosti u Prokrustovu postelju nacionalnog utilitarizma, gdje se manjkove nadograđuje mitomanijom, a nepoćudne viškove kirurški precizno odstranjuje. Najbolji pandan pitanju Gogolj vs. Hohol u tom kontekstu vjerojatno bi se amblematski mogao prikazati kao: Ivo Andrić vs. Иво Андрић (1892.-1975.). Iako u hrvatskoj književnoj znanosti prevladava uravnoteženo stajalište kako je riječ o književniku slojevita i višestrukog nacionalnog identiteta, na rubovima postoje – a u turbulentnim se vremenima intenziviraju – i pogledi prema kojima se takve figure „podvojenih duša“ s neumjesnim pretjerivanjem uključuje ili pak prekomjerno isključuje iz nacionalne kulture.
Na tom tragu, središnja teza ogleda Ukradeni identitet: Kako je Nikolaj Gogolj uzurpirao Mykolu Hohola koji je za Prospect Magazine 2023. godine objavila Olha Poliukovič glasi da je ruska kulturna politika dugo prisvajala ukrajinske književnike, što Zapad zamjećuje tek sada, nakon agresije iz 2022. godine. „Putinovi pokušaji obnavljanja nekadašnje imperijalne ‘slave’ svoje zemlje neodvojivi su od prisvajanja kulture zemalja koje želi podčiniti. Ruske snage su 2022. u okupiranom Luhansku pokušale ukloniti spomenik ukrajinskom pjesniku Tarasu Ševčenku. Nakon što u tome nisu uspjeli, na spomenik su postavili natpis kojim ga rebrendiraju kao ruskog pjesnika“, piše Poliukovič, i nastavlja: „Ponekad su, doduše, pokušaji ruskog prisvajanja ukrajinske kulture, pod vlastitim perfidnim uvjetima, bili uspješniji. Književnik iz 19. stoljeća Mykola Hohol bio je još jedan Ukrajinac kojemu je Rusija dodijelila etiketu ‘ruskoga pisca’ – čak su mu nadjenuli i drugo ime, po kojemu je kasnije postao najglasovitiji u ostatku svijeta: Nikolaj Gogolj“. Već iz navedenoga vidljivo je koliko inače razložna argumentacija o postojanju i ukrajinske dimenzije njegova stvaralaštva, koja se očituje u prožetosti ranih pripovijesti i zbirki ukrajinskom pučkom i predajnom motivikom, prestaje kada se ime pod kojim je autor svojevoljno pisao i objavljivao djela, to jest Gogolj, post festum želi preinačiti u Hohol. Istina je da je građanin Hohol u inozemstvu tijekom čitava života svoje ime pisao u ukrajinskom izvorniku, ali nije ništa manje istina niti da je književnik, u isto vrijeme, svoje ime potpisivao kao Gogolj. Plejada sličnih primjera, uostalom, postoji u svakoj nacionalnoj kulturi, pa tako i u hrvatskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, od Ljubomila Tita Josipa Franje Babića (1854.-1935.) ili Janka Polića (1886.-1910.), preko Augustina Ujevića (1891.-1955.), do, uostalom, Ivana Andrića – ali sve ih ipak pamtimo po imenima kojima su potpisivali svoja djela.
Osim „isključive uključivosti“, to jest neumjesno pretjerana uključivanja književnika u vlastitu nacionalnu kulturu zanemarujući njegovu istodobnu pripadnost još jednoj nacionalnoj kulturi, u Ukrajini danas – što je za zemlju pogođenu ratom uvelike i očekivano – postoji i drugi element Prokrustove postelje nacionalnog utilitarizma: ne samo rastezanje manjkova, nego i rezanje viškova. Kao što je Gogolj u Poliukovičinim očima gotovo jednoznačno zamijenjen Hoholom, tako, primjerice, postoji inicijativa Nacionalnog saveza književnika Ukrajine da se u muzej preinačena rodna kuća njegova neformalna nasljednika, rođenog Kijevljanina, ali i protivnika ukrajinske neovisnosti Mihaila Bulgakova (1891.-1940.), zatvori za javnost (a što je kao mogućnost zasad otklonio ukrajinski ministar kulture). Iako bi, prema biografskim paralelama i paralelama u književnom razvoju, tretman Ive Andrića u Hrvatskoj trebao biti bliže ukrajinskoj „hoholizaciji“ Gogolja, on zapravo više nalikuje Bulgakovljevu tretmanu, gdje ga dio kulturne scene želi isključiti iz nacionalne memorije, a državne ga institucije ipak do neke mjere održavaju u njoj. Jer, dok glavnina hrvatskih proučavatelja razmatrajući Andrićevu pripadnost trezveno zaključuje kako je riječ o jednom od književnika „koji nisu shvatljivi i ne funkcioniraju samo unutar jedne nacionalne književnosti“ (Krešimir Nemec, Gospodar priče: poetika Ive Andrića), na rubovima i u mainstreamu i dalje postoje slučajevi Andrićeva bezuvjetnog isključivanja iz hrvatske književnosti. Ono što je, međutim, u hrvatskom slučaju u odnosu na onaj ukrajinski specifično jest da u isključivanju danas ne prednjače oni koji Andrića smatraju nacionalnim izdajnikom, nego Miljenko Jergović, koji se Andrićevim nacionalnim (ne)pripadnostima bavio u pozamašnom broju tekstova, ne smatrajući da je Andrić izdao naciju, nego prije da je nacija izdala Andrića.
U nizu ogleda koje je uglavnom objavljivao za Express, Jutarnji te Večernji list, Jergović – nasuprot Poliukovič, koja „svojega“ pisca prisvaja s manje argumenata nego što bi Hrvati imali za prisvajanje „svojega“ – odriče Andriću pripadnost hrvatskoj književnosti, ponekad u cijelosti, a katkad tvrdeći da Andrića baštini isključivo književnost bosanskohercegovačkih Hrvata, navodeći primjere Mirka Marjanovića (1940.-2023.) i Ivana Lovrenovića. No budući da hrvatska književnost ne slijedi avnojske granice – da kojim slučajem slijedi, Neum bi valjda imao funkciju koju u pjesništvu ima cezura – ova linija Jergovićeva negiranja hrvatske dimenzije Andrićeva stvaralačkog identiteta ispostavlja se proturječnom u odnosu na polazište prema kojemu dotični nobelovac ne pripada (i) hrvatskoj književnosti. Ostali Jergovićevi argumenti uglavnom se baziraju na tezi kako je Andrić za hrvatsku književnost strano tijelo, to jest kako ona – uz Matoša kao iznimku – nije utjecala na njega, niti on na njezin daljnji razvoj. Pa osim što se i prvu tvrdnju može dovesti u pitanje – utjecaj mnogih srpskih književnika na Andrića je neprijeporan, ali lako je prisjetiti se kako je i sȃm Andrić, primjerice, tijekom zatočeništva 1914. putem pisma naručivao pjesničke zbirke Silvija Strahimira Kranjčevića (1865.-1908.) i Vladimira Vidrića (1875.-1909.) – druga tvrdnja, koju Jergović, varirajući je u mnogim tekstovima, smatra središnjom, višestruko je problematična. Prvo, jer je i sȃm već proglasio kako je Andrić utjecao na književnost bosanskohercegovačkih Hrvata, a odvojiti književnost bosanskohercegovačkih Hrvata od hrvatske književnosti u cjelini logički je salto mortale; drugo, sve da Andrićeva djela i nisu utjecala na razvoj hrvatske književnosti, to ne znači da joj ona ne pripadaju – osim velikih izgubljenih ili proskribiranih pa naknadno, s višedesetljetnim zakašnjenjem objavljenih djela, primjerice Isušene kaljuže u hrvatskoj ili Majstora i Margarite u ruskoj književnosti, i mnoga isprva zapostavljena djela mogu ostati bez značajnog utjecaja na razvoj neke nacionalne književnosti, a ipak biti njezinim dijelom ili utjecaj izvršiti naknadno – i treće, budući da ni Jergović ne niječe vlastitu pripadnost hrvatskoj književnosti, a jedan je od najplodnijih, najobjavljivanijih, pa i medijski najobljubljenijih hrvatskih autora – dok Andrić istodobno predstavlja ključni utjecaj na nj – ne znači li to da sama Jergovićeva egzistencija na hrvatskoj književnoj sceni jamči značaj i trajnost Andrićeva utjecaja sve do našega vremena?
U svojemu ogledu Poliukovič rabi i neke plauzibilne argumente zašto bismo Gogolja trebali smatrati (i) Hoholom, a dio ih se u određenoj mjeri može primijeniti i na Andrićev slučaj. Prvo, to je pitanje podrijetla. Jer, premda književnik ima potpunu kontrolu nad svakom knjigom koju piše, svoju biografiju on „piše“ živeći, uslijed čega o fabuli svojega života može donositi neke vlastite odluke – primjerice o pridruživanju ruskoj ili srpskoj književnosti – ali ne može odlučivati o zadanostima u kojima je rođen, kao što su ukrajinski ili hrvatski nacionalni i kulturni kontekst. Unatoč tome što argument nacionalnog podrijetla sȃm po sebi ne može biti presudan za simboličko polaganje prava na nečiji književni opus, činjenica je da se Andrić kao mladi književnik razvijao u hrvatskom kulturnom krugu, objavljujući prve radove uz Ujevića, Kamova i šačicu drugih mladih pjesnika, najčešće matoševaca, u zborniku Hrvatska mlada lirika iz 1914. godine, dok prve samostalne knjige (Ex Ponto, Nemiri) tiska u Zagrebu, da bi i prvu beogradsku (Put Alije Đerzeleza) također objavio na hrvatskom, kojem će se po potrebi i kasnije vraćati. Andrić je, dakle, jezično više vezan za hrvatski kontekst negoli Gogolj – ili Hohol – za ukrajinski, objavljujući prva djela na hrvatskom (Jergović bi ovoj tezi prigovorio kvaziargumentom kako je Andrić uvijek „dosljedno“ pisao „srpskohrvatskim“, ali ne bi uspio objasniti zašto je nakon ranih knjiga – odvedimo ovaj argumentum kamo i zaslužuje, odnosno ad absurdum – s hrvatske redakcije „srpskohrvatskog“ prešao na srpsku redakciju „srpskohrvatskoga“?). No tematski, Gogolj je više vezan za Ukrajinu negoli Andrić za Hrvatsku, čak i uzmemo li u obzir da je Bosna i Hercegovina, zavnobiški rečeno, i hrvatska zemlja, otprilike kao što je Andrić i hrvatski pisac. Poliukovič nadalje povlači paralelu između dvaju potlačenih naroda: Ukrajinaca koji pišu ruskim i Iraca koji pišu engleskim jezikom. Nisu li Irci koji pišu na engleskom dionici i irske književnosti? Ako se Uliks Jamesa Joycea (1882.-1941.), toliko ukotvljen u irsku kulturu, ne može jednoznačno, samo zbog jezika kojim je pisan, proglasiti isključivo dijelom engleske književnosti, nisu li onda i Večeri na majuru kraj Dikanjke zbirka neodvojiva od ukrajinskog kulturno-književnog konteksta? Otprilike kao i argument podrijetla, argument književne tematizacije nekog prostora sȃm po sebi ne može biti čimbenikom koji određuje pripadnost književnika nekoj nacionalnoj tradiciji, ali taj argument može biti razlog da se književnika ne poima pripadnikom samo jedne nacionalne tradicije.
Prepoznajući u ogledu Andrić i Matoš: Dva grla poetičnost činjenice da su oba književnika istoga dana početkom 1914. u Zagrebu operirala grlo (Matošu u jednom od besplodnih pokušaja spašavanja života, dok su Andriću vjerojatno izvađene mandule), Jergović ipak ne odlazi korak dalje kako bi ustvrdio da su posljednji mjeseci Matoševa života u bolnici Sestara milosrdnica simbolički označili preobrazbu hrvatske književnosti u punopravni europski modernizam, ujedinjujući silnice autora koji su već bili na svojemu zalasku – poput ranije spomenutog Ljubomila Tita Josipa Franje Babića, to jest Ksavera Šandora Gjalskog, na koricama čijeg će romana Na rođenoj grudi Matoš ostaviti posljednje, nečitke zapise, a spomenuti bismo mogli, kao i Jergović u tekstu Zašto je Ivo Andrić pobjegao iz Zagreba?, i Andrićev kasniji susret u istoj bolnici s još jednim književnikom podvojene duše, Ivom Vojnovićem (1857.-1929.) – ali i, što je znatno važnije, spletom slučajnosti najavljujući pojavu novih imena koja će korjenito izmijeniti hrvatski (ako hoćete, i jugoslavenski) kulturno-književni krajobraz. Na istom će, naime, mjestu nekoliko desetljeća kasnije umrijeti i razmetni Matošev učenik Tin Ujević, a na Matoševom će se ormariću nedugo prije smrti naći i Legenda – prvo djelo koje je objavio Miroslav Krleža (1893.-1981.), zbog čega će ga Matoš (uzalud) poželjeti i upoznati. Ovaj koloplet koincidencija omogućuje nam da ustanovimo kako su Andrić, Ujević i Krleža izašli ispod Matoševe, ako ne kabanice, a ono barem bolničkog haljetka, nadilazeći ga u statusu i kvantiteti, ali ne i kakvoći svojih djela. Štoviše, kada razmatramo problematiku kulturnih politika u ratovima i poraćima, neke od Matoševih meditacija ispostavljaju se aktualnijim od onoga što su njegovi nasljednici pisali u vlastitoj esejistici. Primjerice, kada je o razlikama između Srba i Hrvata prije više od stotinu godina primijetio: „Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbiju ne smatramo zemljom hrvatskom“ (Oko Lobora). U tom poučku ogleda se obrazac srpske kulturne kleptomanije i u 21. stoljeću: kulturna baština koja se, ako bismo je bili primorani svesti samo na jedan nacionalni okvir, jednoznačno može proglasiti hrvatskom – primjerice, ona dubrovačka – za srpsku je kulturnu politiku sada „zajednička baština“, dok ono što doista i jest zajednička baština – poput Andrićeva opusa – to se proglašava jednoznačno srpskim.
I doista, nakon što smo problematizirali načine na koji žrtve agresije biju svoje kulturne bitke, sada se možemo zapitati – kako ih vode agresori? U političkom smislu, agresori zajedničku kulturnu baštinu nerijetko eksploatiraju kako bi, posredstvom pojedinaca podijeljene duše, poništili svojoj žrtvi pravo na, pneumatološki rečeno, cjelovitost duše. Ili, kako piše Poliukovič: „2022. godine, kada sam pročitala da su ruske trupe ušle u Mirgorod, ponovno sam pomislila na Hohola – to je bio grad gdje je nekoć živio i prema kojemu je naslovio svoju zbirku kratkih priča, objavljenu 1835. godine. Nedugo prije toga, vidjela sam kako su ruske vlasti objesile njegov portret na fasadu kazališta u Mariupolju i shvatila da je to način na koji se mit o ‘velikoj ruskoj kulturi’ iskorištava kako bi prikrio strašne ratne zločine“. Po stupnju morbidnosti, s ruskim prekrivanjem kazališta u Mirgorodu Gogoljevom slikom usporediv je megalomanski projekt Emira Kusturice imena Andrićgrad, utemeljen na stogodišnjicu atentata Gavrila Principa na Franju Ferdinanda, 28. lipnja 2014. godine, u Bosni i Hercegovini, kraj Višegrada, gdje je Andrić proveo djetinjstvo. U oba slučaja, vrhunska književnost instrumentalizirana je u prizemne svrhe obilježavanja onoga što osvajač smatra svojim (otprilike ono što ima običaj činiti i vrsta Canis familiaris, ali njoj za označivanje vlastita simboličkog prostora nisu potrebni Andrićevo ime ili Gogoljeva slika). I upravo utemeljenjem instant-grada nazvana Andrićevim imenom, srpska je kulturna politika najbolje razotkrila svrhe za koje im je Andrić potreban. Naime, istoga tog 28. lipnja 1914. godine kada je u Sarajevu austrougarski prijestolonasljednik pao pod atentatorovim mecima, u Zagrebu je objavljena Hrvatska mlada lirika, kao prvo knjiško ukoričenje Andrićevih stihova; dakle, stogodišnjica na koju je Andrićgrad otvoren ujedno je bila i stogodišnjica Andrićeva književnog prvijenca. Povod za otvaranje Andrićgrada, međutim, nije bilo ono u čemu Andrić doista i jest sudjelovao, a što je, osim književnošću, obilježeno i njegovim tadašnjim hrvatskim identitetom, kao što taj povod nije bio vezan niti uz ono po čemu Andrić jedino i jest značajan stoljeće kasnije – to jest, pisanu riječ. Umjesto umjetnosti riječi, kao povod otvaranju Andrićgrada, odabrana je politika. Je li ona Andriću bila važnija od književnosti? Čak i da je to podložno raspravi, utemeljitelji Andrićgrada po pitanju onoga što je važnije srpskoj imperijalnoj kulturnoj politici nisu nimalo dvosmisleni.
Koji onda faktori određuju nacionalnu pripadnost pojedinog književnika ili njegova opusa? Najjednostavnije (i najpogrešnije) bi bilo posve relativizirati ili potpuno apsolutizirati odnos umjetnosti i nacionalne pripadnosti pa lakonski zaključiti kako nema smisla okovati književnost tobože uskim nacionalnim okvirima, ili pak reći da svaki autor i pripadajuća mu ostavština nužno moraju pripadati samo jednoj nacionalnoj tradiciji. Razumnije od toga ustanoviti je nekoliko kriterija za procjenu kulturnacionalnih identiteta. Književno djelo primarno određuje jezik, a zatim uklapanje u nacionalne književne tradicije, od toga kako ga one oblikuju pa do toga kako ih ono zauzvrat preoblikuje, pri čemu im može pripadati i uz minimum međusobna utjecaja. Za autora je od primarne važnosti njegovo svjesno samoopredjeljenje, a slijede zadanosti koje nije birao, ali je njihov nositelj, od nacionalnog podrijetla, preko primarne socijalizacije, do kulturnog konteksta u kojemu se razvijao. Iz međuigre tih faktora izrastaju kulturnacionalni identiteti – rijetko posve monolitni, ali uglavnom ipak većinski svodivi na jednu nacionalnu tradiciju. No kada se cjelina nečijeg djela ne može bez ostatka uklopiti u jednu nacionalnu tradiciju, taj se opus tada može tumačiti hibridnim, a njegov autor piscem podvojene duše. Pa iako su prema svim navedenim kriterijima Gogolj i Andrić u većoj mjeri ruski i srpski negoli ukrajinski i hrvatski književnici – a pri čemu smo izbjegli komplikacije i implikacije koje sa sobom nosi Andrićev odnos s Bosnom (i Hercegovinom), kao i pripadnost jugoslavenstvu koje je istodobno nadidentitet i podidentitet – to ni u kojem slučaju ne znači da se Gogolja i Andrića može svesti samo na pripadnike ruske i srpske književnosti. Upravo suprotno, oni su kao književnici nezamislivi bez svoje ukrajinske i hrvatske komponente. Tko ih želi svesti samo na jednu nacionalnu kulturu, taj nad njima izvršava nasilje. Kao što su oni koji danas žele kirurški odstraniti Andrićevo hrvatstvo nalik liječniku koji je budućem nobelovcu u predratnom Zagrebu razrezao grlo kako bi mu izvadio mandule, tako bi i svatko tko želi Gogolja lišiti ukrajinske ili Hohola ruske dimenzije njegova identiteta trebao pripaziti da mu, umjesto čitava čovjeka, od književnika naposljetku ne ostane samo – nos.
Naslovna slika: posmrtne maske Gogolja i Hohola
Ogled je izvorno emitiran u emisiji Kozmopolis na Trećemu programu Hrvatskoga radija
IVO ANDRIĆ JE SAM SEBE ISKLJUČIO IZ HRVATSKE NACIONALNE KULTURE
Ivo Andrić je sam sebe isključio iz hrvatske nacionalne elite te samosvjesno prihvatio da postane član boljševičke elite koja je vladala u SFR Jugoslasvi od 1945. godine do raspada te tamnice naroda. S kojim motiv, na koji način je to napravio Ivo Andrić najbolje pomoću pisane riječi oslikava povjesničar Mladen Ančić, inače i sam rođen u Sarajevu, u svojoj knjizi; ŠTO „SVI ZNAJU“ I ŠTO JE „SVIMA JASNO“ HISTORIOGRAFIJA I NACIONALIZAM, izdavač HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST, Zagreb 2008. na stranicu 119 do 125. Iz navedene knjige prenosim što profesor Ančić piše o Ivi Andriću:
„Oblikovanje elite
Ovdje se, dakle, valja prisjetiti dva primjera koji će naznačenome shematskom prikazu razvoja dati životnu puninu, ali i pomoći razumijevanju susljednih transformacija. Prvi se odnosi na poznatoga književnika Ivu Andrića, koji je ubrzo nakon 1945. godine postao prvi „državni pisac“ tadašnje socijalističke Jugoslavije, pri čemu je postupno socijaliziran u pristašu nove, socijalističke stvarnosti sve dok nije 1954. godine i formalno postao član KPJ. Jedan dio razloga, uz činjenicu da se radilo o već vrlo poznatu piscu, koji su komunističke vlasti navele da upravo Andrića odaberu kao osobu koju će moći „pripitomiti“ sažeo je u lakonski dogovor u jednome intervjuu Ivo Banac. Ustvrdio je, naime, kako je posrijedi bila prosudba komunističkoga vodstva prema kojoj je poznati pisac već u doba postojanja Kraljevine SHS-Jugoslavije pokazao konformizam koji je omogućavao da se od njega napravi što god vlast poželi.183 Realnost takve prosudbe nije teško pokazati ni danas, i to već na razini uvida u njegovu biografiju, koja otkriva Andrićev gotovo savršeni osjećaj orijentacije u odnosu na vladajuću društvenu i kulturnu klimu184.
Tako je u vrijeme studija, prije Prvog svjetskoga rata, Andriću prema službenim dokumentima maternji jezik bio „hrvatski“, dok je u rubriku „narodnosti“ pri upisu na Sveučilište u Krakowu uredno upisao „Hrvat“. U to vrijeme, 1914. godine, objavljuje i šest pjesama u antologiji Hrvatska mlada lirika, da bi osamnaest godina kasnije, u studenome 1932. godine, sada već kao visoko pozicionirani činovnik ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije, u pismu upućenom M. Kombolu, nadobudno odbio da mu se pjesme objave u Antologiji novije hrvatske lirike – teško može biti dvojbe da je to odbijanje rezultiralo postavljanjem na mjesto urednika Srpskog književnog glasnika već iduće, 1933. godine. No, valja primijetiti da je Andrić mnogo ranije, već u kasnu jesen 1918. godine, savršeno dobro procjenio odakle pušu politički vjetrovi te je u zagrebačkim Novostima tada objavio tekst „Nezvani neka šute“, u kojemu, prema riječima njegova srpskog biografa, „oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum“. Ispravnost se njegovih prosudbi jasno pokazala kada je godinu dana kasnije, u listopadu 1919. godine, iako s nezavršenim studijem, počeo raditi kao činovnik Ministarstva vera u Beogradu. Iduće, 1920. godine, prelazi u diplomatsku službu, a nakladnike za svoje književne uratke ubuduće traži i nalazi isključivo u Beogradu, da bi devetnaest godina kasnije sastavio zloglasni elaborat o nasilnom načinu „konačnog rješenja“ albanskoga pitanja (s tek neznatnom dozom cinizma moglo bi se reći kako je tu do kraja razvio misao o suzbijanju „nesloge“ i uspostavi „jedinstva“ sukladno nazorima koji su vladali u političkoj kulturi čijim je integralnim dijelom u međuvremenu postao). Nagrada za taj plan, koji će u kasnijim vremenima skrivati na svaki mogući način, uslijedila je iste godine u obliku mjesta veleposlanika u Hitlerovu Trećem rajhu (može li biti dvojbe o tomu da je ugledni diplomata jako dobro razumio Hitlerovu želju za „konačnim rješenjem“ židovskoga pitanja – kad se jednom počnu tražiti „konačna rješenja“ postaje svejedno radili li se o Albancima, Židovima ili nekom trećem ili desetom).185 Na tome je položaju dočekao i početak Travanjskoga rata 1941. godine, pa je nešto prije toga, točnije 25. ožujka, bio i službeni predstavnik Kraljevine Jugoslavije pri svečanome činu potpisivanja sporazuma o pristupu Kraljevine Trojnom paktu.
Cijeli je rat proveo mirno živući i pišući u Beogradu, da bi odmah po završetku rata objavio svoja najpoznatija djela, ona nastala tijekom rata – Travničku hroniku i Na Drini ćupriju. Tim se, izvanredno napisanim, djelima i konačno kvalificirao za miljenika novih vlasti, pri čemu su zacijelo važnu ulogu kod donošenja odluke na strani predstavnika te vlasti igrale izrazito vidljive značajke negativna odnosa spram otomanskoga („orijentalnoga“) naslijeđa u Andrićevu književnom diskursu. Naime, tretman islama, otomanske vlasti, islamskoga naslijeđa i muslimana, u Andrićevim najpoznatijim djelima posve je sukladan tretmanu istih problema u balkanskome javnom diskursu konstruiranom i u tradiciju oblikovanom još u 19. stoljeću
(i tu je Andrić pokazao zavidnu razinu orijentacije u odnosu na prevladavajuću društvenu i kulturnu klimu). Valja se ovdje samo prisjetiti kako je svojedobno M. Todorova uočila „u diskursima koji preovlađuju u različitim balkanskim zemljama … veliku međusobnu sličnost i zapanjujuću istrajnost“. Tražeći i nalazeći onu najvažniju zajedničku nit u tim historiografskim tradicijama, ona zaključuje „Otomani se uvek opisuju kao nosioci jedne suštinski tuđinske civilizacije, koja se odlikuje fanatičnom i militantnom religijom … Prilikom opisivanja te civilizacije, akcenat se stavlja na nasilje, zločine i okrutnost“, pa ta „slika ‘najtužnijega i najmračnijeg perioda’ balkanske istorije prikazuje pet vekova otomanske vlasti kao istoriografski ekvivalent zapadnoevropskom ‘mračnom dobu’ pre pojave istorijskog revizionizma“.186 Tomu svakako valja dodati i zapaženje njemačkoga antropologa K. Rotha koji zaključuje da je opći stav spram otomanskoga naslijeđa u „mladim nacionalnim državama (na Balkanu) /…/ bio krajnje negativan /…/ a ‘otomansko’ (ili ‘tursko’) uskoro je postalo sinonim za sve što je negativno i štetno u svakodnevnoj kulturi nacije“. U tome je kontekstu onda bilo „sasvim logično što je umanjivanje ove zaostavštine, ‘de-otomanizacija’ nacionalne kulture, postala jedan od prioritetnih političkih interesa tog vremena“,187 pa se i Andrićevo književno djelovanje u toj dimenziji ukazuje samo kao pridruživanje općemu trendu. Andrićev se, dakle, odnos spram islama i njegova ukupnoga naslijeđa na Balkanu realno smješta u ovakav društveni kontekst, dok je činjenica da je taj i takav odnos zauzeo važno mjesto u bošnjačko-muslimanskome javnom diskursu od kraja 80-ih godina 20. stoljeća,188 posve drugi problem. Valja tek naznačiti kako se u takvim raspravama moderni bošnjačko-muslimanski identitet, pa i cijela nacija, jednostavno izjednačuju s otomanskim naslijeđem, a u okviru se takve diskurzivne strategije nacija zapravo konstituira u povijesnoj dimenziji i u vremenu kada o njoj na takav način Andrić sigurno nije ni razmišljao. Posljedica je toga da se Andrićev stav spram islama i otomanskoga naslijeđa „čarobnim štapićem“ pretvara u stav o Bošnjacima-muslimanima, a da je tomu doista bilo tako je naravno nemoguće dokazati. Stvarni se stavovi velikoga pisca nikad neće saznati, kao što nećemo nikad saznati na koje je sve načine te probleme doista promišljao Ivo Andrić te kako je gledao na promjene koje je donosilo vrijeme. Uglavnom, „antiotomanski diskurs“ kojega je i on prihvatio doista je nalazio jasnu rezonancu i kod velikoga dijela nove komunističke elite, kako to izvanredno ilustrira neobični detalj što ga u biografiju J. Broza Tita, objavljenu 1958. godine, unosi V. Dedijer. Opisujući rodni kraj J. Broza, srpski i partizanski povjesničar Dedijer već u uvodu nalazi za potrebno posebice
istaknuti: „Turci nisu nikad ovladali Zagorjem“, što onda dovodi u izravnu svezu s činjenicom da se u tome od Turaka nikad osvojenom kraju „negovala i razvijala nauka i kultura, istina u jednom vrlo ograničenom krugu“.189 Iz tih detalja proizlazi jasna spoznaja o tomu koliko su i kakvo značenje imali narativi o „Turcima“ u svijesti velikoga dijela nove komunističke elite, odnosno zašto je toj eliti upravo Andrić, s njegovim jasno iskazanim negativnim stavovima o otomanskome naslijeđu, odgovarao kao idealna osoba za poziciju „državnoga pisca“.
Uglavnom, Andrić je, unatoč mrlji veleposlaničke službe u Trećem Reichu, ili možda baš i zbog nje, inkorporiran u elitu pa su mu već 1945. godine dodijeljene ceremonijalne funkcije, poput one predsjednika Saveza književnika Jugoslavije ili vijećnika na III. Zasjedanju ZAVNOBiH-a. Uz njih je dobio i jednu poziciju koja mu je omogućavala ubrzano učenje i prispodobljavanje novim prilikama – postao je, naime, i potpredsjednik „Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim savezom“. Na tim se dužnostima očito iskazao pa je 1947. godine dobio i mjesto člana Prezidijuma Narodne skupštine NR BiH, a konačnu je provjeru prošao kao član tijela zaduženoga za cenzuriranje inozemnih filmova, u kojemu sjedi od lipnja 1953. godine.190 Sjedeći u tami projekcijske dvorane i donoseći „pravilne“ odluke o tomu koje filmove publika tadašnje Jugoslavije može bez opasnosti gledati, konačno je svojim novim „drugovima“ dokazao da je „jedan od njih“, pa su ga iduće, 1954. godine, i formalno primili u KPJ – no, i to valja posebice naglasiti, Andrić nikad nije ušao u onaj nutarnji krug partijskih pisaca/intelektualaca koji su osim istaknutoga položaja imali i realnu političku moć te sjedili na mjestima i u tijelima koja su donosila važne odluke.191 Potpunu transformaciju iz „gospodina diplomate“ u „druga narodnog pisca“ koji je u potpunosti ovladao egalitarnim kolektivnim diskursom konačno je dokazao izjavom što ju je dao nakon objavljivanja vijesti da je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ta je izjava poznata u dvije verzije – prema jednoj, manje vjerojatnoj, a koja više liči na izjavu predsjednika zemljoradničke zadruge no autora Andrićeva kalibra, poznati je pisac rekao „Mislim da je ovo pre svega nagrada za moju zemlju … Svet je obratio pažnju na jugoslovensku književnost. Više od 400 knjiga jugoslovenskih autora objavljeno je u različitim zemljama od 1945. godine. Počast koja mi je ukazana obuhvata čitavu Jugoslaviju“. Druga varijanta, koje se ipak čini vjerodostojnijom, glasi: „Znam da se ova nagrada dodeljuje pojedincu, ali počast koja mi je ukazana proteže se na čitavu zemlju, zbog njene velike borbe na svim poljima ljudske delatnosti, naročito na polju kulture“.192
Slučaj, dakle, Ive Andrića zorno ilustrira kako se u krug nove elite, pripadnika „krvnoga bratstva“, inkorporiralo istaknute pojedince koji su, poput kakvih ikona, trebali osnažiti legitimaciju nove vlasti, pri čemu se pojedinčeva biografija, a samim time i sjećanje, mijenjalo i reinterpretiralo sukladno novom diskursu. Drugi, pak, odabrani primjer omogućuje uvid u to kako se ta elita transformirala u idućih dvadesetak godina i kako se pri tome oblikovao diskurs onoga „disidentskog“ sloja koji će, bar u Hrvatskoj, stvarno preuzeti političku vlast na samome početku 90-ih godina 20. stoljeća. Pozovemo li opet G. Lenskoga u pomoć neće biti teško zaključiti da je od sredine 50-ih godina, odnosno preciznije od vremena Staljinove smrti 1953. godine, kada je uklonjena izravna vanjska ugroza, socijalistička Jugoslavija ušla u treću fazu svoga „političkoga ciklusa“. Legitimacija je novoga poretka već bila u potpunosti izgrađena, nije više bilo ozbiljne vanjske ugroze, a nutarnja je oporba (ne zaboravimo: uz velike žrtve) bila u korijenu sasječena. Sustav se sada mogao i morao osloniti na uvjeravanje i dopustiti inicijativu onima koji su bar generalno bili u njega uspješno uklopljeni te time doista postati poliarhija. No, tu se pojavio ozbiljan problem i ograničenje – stari aparat prisile, oblikovan u službe sigurnosti u doba nasilnoga obračuna s protivnicima, ostao je integralnim dijelom političkoga i državnog sustava. On je bio definiran i izgrađen tako da otkriva „neslogu“, praktično sve one koji su se protivili uspostavi novoga modela društvenih odnosa, te da ih eliminira i održi društveno „jedinstvo“ u izgradnji novoga poretka.193 „
Kada sam proučavao život i djelo Ive Andrća, davne 1980. godine uputio sam se u Bosnu, u Stari Travnik, gdje Ivo Andrć rođen. Tu sam saznao slijedeće ( pišem po sjećanju). Da je Ivo Andrić rođen u Docu kod Starog Travnika. Točnije u Gornjem Docu u kući broj 7 od oca bosanskog franjevca i majke koja je bila sluškinja kod toga fratra. Kuća koja je u Starom Travniku proglašena njegovom rodnom kućom nije njegova rodna kuća nego je odabrana za njegovu rodnu kuću odlukom „viših organa“. Kustos tog muzeja bio je gospodin Batinić, veoma uljudan i obrazovan čovjek. Kada sam nešto napisao u knjigu dojmova gospodin Batinić je pročitao i upozorio me da pazim, imajući u vidu tadašnju moju mladost, što ću pisati za javnost. Poslije tog upozorenja ja nisam ništa napisao za javnost, a ono što sam upisa u knjigu dojmova još i danas postoji ako je knjiga dojmova sačuvana.
Zbog jasnoće i potpunosti činjenica ponovio sam prethodni komentar. Stoga molim administratora da da obriše prethodni komentar.
IVO ANDRIĆ
JA SAM SEBE ISKLJUČIO
IZ HRVATSKE NACIONALNE KULTURE
Ivo Andrić je sam sebe isključio iz hrvatske nacionalne elite te samosvjesno prihvatio da postane član boljševičke elite koja je vladala u SFR Jugoslasvi od 1945. godine do raspada te tamnice naroda. S kojim motivima, na koji način je to napravio Ivo Andrić najbolje, pomoću pisane riječi, oslikava povjesničar Mladen Ančić, inače i sam rođen u Bosni u Sarajevu, u svojoj knjizi; ŠTO „SVI ZNAJU“ I ŠTO JE „SVIMA JASNO“, HISTORIOGRAFIJA I NACIONALIZAM, izdavač HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST, Zagreb 2008. na stranicama knjige od 119. do 125.stranice. Knjige koju bi, po mome skromnom znanju povijesti, svaki Hrvat trebao pročitati više puta s razumijevanjem, posebno poglavlje NACIONALNA REKONSTRUKCIJA ILI DE(KON)STRUKCIJA U SVJETLU HISTORIOGRAFIJE. Iz navedene knjige prenosim stranice koje znanstveno govore ono što je profesor Ančić napisao o nobelovcu Ivi Andriću:
„Oblikovanje elite
Ovdje se, dakle, valja prisjetiti dva primjera koji će naznačenome shematskom prikazu razvoja dati životnu puninu, ali i pomoći razumijevanju susljednih transformacija. Prvi se odnosi na poznatoga književnika Ivu Andrića, koji je ubrzo nakon 1945. godine postao prvi „državni pisac“ tadašnje socijalističke Jugoslavije, pri čemu je postupno socijaliziran u pristašu nove, socijalističke stvarnosti sve dok nije 1954. godine i formalno postao član KPJ. Jedan dio razloga, uz činjenicu da se radilo o već vrlo poznatu piscu, koji su komunističke vlasti navele da upravo Andrića odaberu kao osobu koju će moći „pripitomiti“ sažeo je u lakonski dogovor u jednome intervjuu Ivo Banac. Ustvrdio je, naime, kako je posrijedi bila prosudba komunističkoga vodstva prema kojoj je poznati pisac već u doba postojanja Kraljevine SHS-Jugoslavije pokazao konformizam koji je omogućavao da se od njega napravi što god vlast poželi.183 Realnost takve prosudbe nije teško pokazati ni danas, i to već na razini uvida u njegovu biografiju, koja otkriva Andrićev gotovo savršeni osjećaj orijentacije u odnosu na vladajuću društvenu i kulturnu klimu184.
Tako je u vrijeme studija, prije Prvog svjetskoga rata, Andriću prema službenim dokumentima maternji jezik bio „hrvatski“, dok je u rubriku „narodnosti“ pri upisu na Sveučilište u Krakowu uredno upisao „Hrvat“. U to vrijeme, 1914. godine, objavljuje i šest pjesama u antologiji Hrvatska mlada lirika, da bi osamnaest godina kasnije, u studenome 1932. godine, sada već kao visoko pozicionirani činovnik ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije, u pismu upućenom M. Kombolu, nadobudno odbio da mu se pjesme objave u Antologiji novije hrvatske lirike – teško može biti dvojbe da je to odbijanje rezultiralo postavljanjem na mjesto urednika Srpskog književnog glasnika već iduće, 1933. godine. No, valja primijetiti da je Andrić mnogo ranije, već u kasnu jesen 1918. godine, savršeno dobro procjenio odakle pušu politički vjetrovi te je u zagrebačkim Novostima tada objavio tekst „Nezvani neka šute“, u kojemu, prema riječima njegova srpskog biografa, „oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum“. Ispravnost se njegovih prosudbi jasno pokazala kada je godinu dana kasnije, u listopadu 1919. godine, iako s nezavršenim studijem, počeo raditi kao činovnik Ministarstva vera u Beogradu. Iduće, 1920. godine, prelazi u diplomatsku službu, a nakladnike za svoje književne uratke ubuduće traži i nalazi isključivo u Beogradu, da bi devetnaest godina kasnije sastavio zloglasni elaborat o nasilnom načinu „konačnog rješenja“ albanskoga pitanja (s tek neznatnom dozom cinizma moglo bi se reći kako je tu do kraja razvio misao o suzbijanju „nesloge“ i uspostavi „jedinstva“ sukladno nazorima koji su vladali u političkoj kulturi čijim je integralnim dijelom u međuvremenu postao). Nagrada za taj plan, koji će u kasnijim vremenima skrivati na svaki mogući način, uslijedila je iste godine u obliku mjesta veleposlanika u Hitlerovu Trećem rajhu (može li biti dvojbe o tomu da je ugledni diplomata jako dobro razumio Hitlerovu želju za „konačnim rješenjem“ židovskoga pitanja – kad se jednom počnu tražiti „konačna rješenja“ postaje svejedno radili li se o Albancima, Židovima ili nekom trećem ili desetom).185 Na tome je položaju dočekao i početak Travanjskoga rata 1941. godine, pa je nešto prije toga, točnije 25. ožujka, bio i službeni predstavnik Kraljevine Jugoslavije pri svečanome činu potpisivanja sporazuma o pristupu Kraljevine Trojnom paktu.
Cijeli je rat proveo mirno živući i pišući u Beogradu, da bi odmah po završetku rata objavio svoja najpoznatija djela, ona nastala tijekom rata – Travničku hroniku i Na Drini ćupriju. Tim se, izvanredno napisanim, djelima i konačno kvalificirao za miljenika novih vlasti, pri čemu su zacijelo važnu ulogu kod donošenja odluke na strani predstavnika te vlasti igrale izrazito vidljive značajke negativna odnosa spram otomanskoga („orijentalnoga“) naslijeđa u Andrićevu književnom diskursu. Naime, tretman islama, otomanske vlasti, islamskoga naslijeđa i muslimana, u Andrićevim najpoznatijim djelima posve je sukladan tretmanu istih problema u balkanskome javnom diskursu konstruiranom i u tradiciju oblikovanom još u 19. stoljeću (i tu je Andrić pokazao zavidnu razinu orijentacije u odnosu na prevladavajuću društvenu i kulturnu klimu). Valja se ovdje samo prisjetiti kako je svojedobno M. Todorova uočila „u diskursima koji preovlađuju u različitim balkanskim zemljama … veliku međusobnu sličnost i zapanjujuću istrajnost“. Tražeći i nalazeći onu najvažniju zajedničku nit u tim historiografskim tradicijama, ona zaključuje „Otomani se uvek opisuju kao nosioci jedne suštinski tuđinske civilizacije, koja se odlikuje fanatičnom i militantnom religijom … Prilikom opisivanja te civilizacije, akcenat se stavlja na nasilje, zločine i okrutnost“, pa ta „slika ‘najtužnijega i najmračnijeg perioda’ balkanske istorije prikazuje pet vekova otomanske vlasti kao istoriografski ekvivalent zapadnoevropskom ‘mračnom dobu’ pre pojave istorijskog revizionizma“.186 Tomu svakako valja dodati i zapaženje njemačkoga antropologa K. Rotha koji zaključuje da je opći stav spram otomanskoga naslijeđa u „mladim nacionalnim državama (na Balkanu) /…/ bio krajnje negativan /…/ a ‘otomansko’ (ili ‘tursko’) uskoro je postalo sinonim za sve što je negativno i štetno u svakodnevnoj kulturi nacije“. U tome je kontekstu onda bilo „sasvim logično što je umanjivanje ove zaostavštine, ‘de-otomanizacija’ nacionalne kulture, postala jedan od prioritetnih političkih interesa tog vremena“,187 pa se i Andrićevo književno djelovanje u toj dimenziji ukazuje samo kao pridruživanje općemu trendu. Andrićev se, dakle, odnos spram islama i njegova ukupnoga naslijeđa na Balkanu realno smješta u ovakav društveni kontekst, dok je činjenica da je taj i takav odnos zauzeo važno mjesto u bošnjačko-muslimanskome javnom diskursu od kraja 80-ih godina 20. stoljeća,188 posve drugi problem. Valja tek naznačiti kako se u takvim raspravama moderni bošnjačko-muslimanski identitet, pa i cijela nacija, jednostavno izjednačuju s otomanskim naslijeđem, a u okviru se takve diskurzivne strategije nacija zapravo konstituira u povijesnoj dimenziji i u vremenu kada o njoj na takav način Andrić sigurno nije ni razmišljao. Posljedica je toga da se Andrićev stav spram islama i otomanskoga naslijeđa „čarobnim štapićem“ pretvara u stav o Bošnjacima-muslimanima, a da je tomu doista bilo tako je naravno nemoguće dokazati. Stvarni se stavovi velikoga pisca nikad neće saznati, kao što nećemo nikad saznati na koje je sve načine te probleme doista promišljao Ivo Andrić te kako je gledao na promjene koje je donosilo vrijeme. Uglavnom, „antiotomanski diskurs“ kojega je i on prihvatio doista je nalazio jasnu rezonancu i kod velikoga dijela nove komunističke elite, kako to izvanredno ilustrira neobični detalj što ga u biografiju J. Broza Tita, objavljenu 1958. godine, unosi V. Dedijer. Opisujući rodni kraj J. Broza, srpski i partizanski povjesničar Dedijer već u uvodu nalazi za potrebno posebice
istaknuti: „Turci nisu nikad ovladali Zagorjem“, što onda dovodi u izravnu svezu s činjenicom da se u tome od Turaka nikad osvojenom kraju „negovala i razvijala nauka i kultura, istina u jednom vrlo ograničenom krugu“.189 Iz tih detalja proizlazi jasna spoznaja o tomu koliko su i kakvo značenje imali narativi o „Turcima“ u svijesti velikoga dijela nove komunističke elite, odnosno zašto je toj eliti upravo Andrić, s njegovim jasno iskazanim negativnim stavovima o otomanskome naslijeđu, odgovarao kao idealna osoba za poziciju „državnoga pisca“.
Uglavnom, Andrić je, unatoč mrlji veleposlaničke službe u Trećem Reichu, ili možda baš i zbog nje, inkorporiran u elitu pa su mu već 1945. godine dodijeljene ceremonijalne funkcije, poput one predsjednika Saveza književnika Jugoslavije ili vijećnika na III. Zasjedanju ZAVNOBiH-a. Uz njih je dobio i jednu poziciju koja mu je omogućavala ubrzano učenje i prispodobljavanje novim prilikama – postao je, naime, i potpredsjednik „Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim savezom“. Na tim se dužnostima očito iskazao pa je 1947. godine dobio i mjesto člana Prezidijuma Narodne skupštine NR BiH, a konačnu je provjeru prošao kao član tijela zaduženoga za cenzuriranje inozemnih filmova, u kojemu sjedi od lipnja 1953. godine.190 Sjedeći u tami projekcijske dvorane i donoseći „pravilne“ odluke o tomu koje filmove publika tadašnje Jugoslavije može bez opasnosti gledati, konačno je svojim novim „drugovima“ dokazao da je „jedan od njih“, pa su ga iduće, 1954. godine, i formalno primili u KPJ – no, i to valja posebice naglasiti, Andrić nikad nije ušao u onaj nutarnji krug partijskih pisaca/intelektualaca koji su osim istaknutoga položaja imali i realnu političku moć te sjedili na mjestima i u tijelima koja su donosila važne odluke.191 Potpunu transformaciju iz „gospodina diplomate“ u „druga narodnog pisca“ koji je u potpunosti ovladao egalitarnim kolektivnim diskursom konačno je dokazao izjavom što ju je dao nakon objavljivanja vijesti da je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ta je izjava poznata u dvije verzije – prema jednoj, manje vjerojatnoj, a koja više liči na izjavu predsjednika zemljoradničke zadruge no autora Andrićeva kalibra, poznati je pisac rekao „Mislim da je ovo pre svega nagrada za moju zemlju … Svet je obratio pažnju na jugoslovensku književnost. Više od 400 knjiga jugoslovenskih autora objavljeno je u različitim zemljama od 1945. godine. Počast koja mi je ukazana obuhvata čitavu Jugoslaviju“. Druga varijanta, koje se ipak čini vjerodostojnijom, glasi: „Znam da se ova nagrada dodeljuje pojedincu, ali počast koja mi je ukazana proteže se na čitavu zemlju, zbog njene velike borbe na svim poljima ljudske delatnosti, naročito na polju kulture“.192
Slučaj, dakle, Ive Andrića zorno ilustrira kako se u krug nove elite, pripadnika „krvnoga bratstva“, inkorporiralo istaknute pojedince koji su, poput kakvih ikona, trebali osnažiti legitimaciju nove vlasti, pri čemu se pojedinčeva biografija, a samim time i sjećanje, mijenjalo i reinterpretiralo sukladno novom diskursu. Drugi, pak, odabrani primjer omogućuje uvid u to kako se ta elita transformirala u idućih dvadesetak godina i kako se pri tome oblikovao diskurs onoga „disidentskog“ sloja koji će, bar u Hrvatskoj, stvarno preuzeti političku vlast na samome početku 90-ih godina 20. stoljeća. Pozovemo li opet G. Lenskoga u pomoć neće biti teško zaključiti da je od sredine 50-ih godina, odnosno preciznije od vremena Staljinove smrti 1953. godine, kada je uklonjena izravna vanjska ugroza, socijalistička Jugoslavija ušla u treću fazu svoga „političkoga ciklusa“. Legitimacija je novoga poretka već bila u potpunosti izgrađena, nije više bilo ozbiljne vanjske ugroze, a nutarnja je oporba (ne zaboravimo: uz velike žrtve) bila u korijenu sasječena. Sustav se sada mogao i morao osloniti na uvjeravanje i dopustiti inicijativu onima koji su bar generalno bili u njega uspješno uklopljeni te time doista postati poliarhija. No, tu se pojavio ozbiljan problem i ograničenje – stari aparat prisile, oblikovan u službe sigurnosti u doba nasilnoga obračuna s protivnicima, ostao je integralnim dijelom političkoga i državnog sustava. On je bio definiran i izgrađen tako da otkriva „neslogu“, praktično sve one koji su se protivili uspostavi novoga modela društvenih odnosa, te da ih eliminira i održi društveno „jedinstvo“ u izgradnji novoga poretka.193 „
Kada sam proučavao život i djelo Ive Andrća, davne 1980. godine uputio sam se u Bosnu, u Stari Travnik, gdje Ivo Andrć rođen, kod svojih prijatelja bosanskih franjevaca. Tu sam saznao slijedeće, od gospođe koja je bila generacija Ive Andrića i bila njegova prijateljica u djetinjstvu (sve pišem po sjećanja, zbog toga se pojedinačnih imena i prezimena konkretno ne sjećam). Da je Ivo Andrić rođen u Docu kod Starog Travnika. Točnije u Gornjem Docu u kući broj 7 od oca koji je bio bosanski fratar i majke koja je bila sluškinja kod toga fratra. Kuća koja je u Starom Travniku proglašena njegovom rodnom kućom nije njegova rodna kuća nego je odabrana za njegovu rodnu kuću odlukom „viših organa“ zbog ugodnijeg predstavljanja pred domaćoj a posebno svjetskoj javnosti. Na svu tu izmišljotinu s rodnoj kućom i izmišljenim roditeljima svjesno je pristao tada već nobelovac Ivo Andrić koji je u to vrijeme živio u Beogradu. Tadašnji kustos tog muzeja-„Andrićeve rodne kuće u Starom Travniku“, po prezimenu, bio je gospodin Batinić, po nacionalnosti Hrvat, član saveza komunista BiH, veoma uljudan i obrazovan čovjek. Kada sam nešto napisao u knjigu dojmova gospodin Batinić je pročitao napisano i upozorio me da pazim, imajući u vidu tadašnju moju mladost, što ću pisati za javnost. Poslije tog upozorenja ja nisam ništa napisao za javnost o životu Ive Andrića, do današnjeg dana, a ono što sam upisa u knjigu dojmova još i danas postoji ako je knjiga dojmova sačuvana.