Written by 15:00 Hereze, Ogledi

Matija Štahan: Kad na vrbi rodi Grozdanov

Ostao sam dužan odgovoriti na napis teologa Zorana Grozdanova objavljen prije pola godine na portalu Točka zarez povodom moje raščlambe teksta teologa Marka Medveda koji otvara ovaj višestruko neuspjeli pokušaj polemike. Dugo sam oklijevao odgovoriti Grozdanovu zbog svojevrsne rezignacije nad činjenicom što polemičke osvrte na moje oglede većinski pišu autori koji su, nažalost, jedva pismeni. Dopisivanje na relaciji Medved-ja-Grozdanov-ja stoga i nije polemika u pravom smislu riječi, jer da bismo uopće stvorili preduvjete za polemiziranje prvo je potrebno steći vještinu u osnovnoškolskom kontekstu poznatu i kao „čitanje s razumijevanjem“. Ovaj odgovor zato se tiče točaka koje Grozdanov, uslijed manjka intelektualnog ili viška lijenosti, izvodi iz mojih ogleda, a da one uopće ne odražavaju moje mišljenje, ponekad označavajući i dijametralno suprotno od onoga što sam nedvosmisleno napisao.

Uzgred rečeno, autorima poput Medveda i Grozdanova obično nedostaje duha i duhovitosti, kreativnosti pa i opće kulture. Vidi se to već iz naslova Grozdanovljeva osvrta: Štahanalije ili kratki tečaj kršćanske ideologije. Od tog naslova pa do samoga teksta, rabeći za mene onoliko riječi koliko Eskimi rabe za snijeg, Grozdanov me čas pokroviteljski označava Matijom, čas distancirano Štahanom, zatim na više mjesta iz nekog razloga postajem i MŠ, da bi naposljetku iz Grozdanovljevih halucinacija počeli izranjati i nekakvi fantomski štahani. Štahanalije, Saturnalije, bakanalije… čemu fokusiranost na prezime kada ne znaš poentirati čak ni kada imaš priliku za to?

Da ima više duha, Grozdanov je mogao evocirati uspomenu na, kako je to sročio Stanko Lasić, „zao duh stahanovštine“ koji lebdi nad propagandističkom eksploatacijom krivotvorenog uspjeha rudara Alekseja Stahanova, koji je u maniri svoje jugoslavenske kopije Alije Sirotanovića navodno sȃm četrnaesterostruko prebacio normu u rudniku ugljena, postavši Staljinovim miljenikom i sredstvom propagande: Stahanovski pokret bujao je u Sovjetskom Savezu 1930-ih, kao najgoroj inkarnaciji komunizma (a konkurencija za najgoru inkarnaciju komunizma prilično je jaka). Grozdanov je, da se imalo potrudio, mogao reći, na primjer, da sam propagandist kršćanstva kao izopačene ideologije kao što je moj „rođak“ bio propagandističkom ikonom pervertiranog marksizma. Trebalo bi me, kao Stahanova, portretirati na propagandističkim plakatima. Zao duh stahanovštine, ili sada štahanovštine, ponovno truje pošten narod, navodeći ga na političke (i vjerske) zablude. Mračan sam dogmatik ribarenja duša, jednako kao staljinistički inženjeri duša. „Pozdravite mi Staha“, mogao se ironično pozvati na završetak Pavlove Poslanice Rimljanima.

Ali ništa od toga.

Umjesto kakve-takve dovitljivosti, Grozdanov u svojemu tekstu vuče bezbroj loših paralela i netočnih zaključaka izvedenih iz mojih prilično jednoznačnih sudova o različitim aspektima kršćanstva, posebno o međuodnosu vjerskog s nacionalnim i političkim, a koje sam dosljedno, bez promjena, godinama iznosio u različitim prigodama. Odgovarajući na ono što se u Grozdanovljevu tekstu slabe koherencije uz pozamašan, njegovim riječima, „egzegetski napor“ može iščitati kao tri glavne teze, ovaj ću tekst zato pokušati koncipirati kao uvod u svoju ne odveć kompliciranu misao o položaju kršćanstva u društvu, for dummies.

Prva Grozdanovljeva teza jest da tvrdim – ne u odgovoru Medvedu, već u ogledu Kršćanstvo i nacionalizam – perspektive i opasnosti iz 2020. godine, ali na koji se u odgovoru Medvedu pozivam, što sve Grozdanov ne precizira – kako je nacija vječna, čime je tobože postavljam uz bok Bogu. Grozdanov do tog zaključka dolazi čitajući s nerazumijevanjem rečenicu u kojoj eksplicitno tvrdim upravo suprotno, kako nacija nije nikakav apsolut, budući da se „bȋt pojedinog nacionalnog identiteta ne može fiksirati i petrificirati unutar zadanih etničkih, vjerskih, ideoloških ili bilo kojih drugih okvira, nego proizlazi iz međuigre niza etničkih, vjerskih, ideoloških i inih identiteta: u vječnome je razvoju, a ipak je uvijek riječ o jednome te istom narodu“. Grozdanov činjenicu po kojoj je nacija u vječnom razvoju čita kao tvrdnju da je nacija vječna. No nije nacija vječna, nego njezin razvoj – a upravo to je deapsolutizira. Da bismo pisali, a posebno polemizirali, poželjno je prvo naučiti čitati.

Razlog zašto je moj odgovor Medvedu tako dugačak jest, između ostalog, i zato što sam gomilao navode koji podupiru moj stari argument o odnosu nacionalnog i vjerskog. No fascinantno je kako uz taj niz citata iz ranijih osvrta Grozdanov nije u stanju iščitati misaoni kontinuitet. Evo mu stoga još jedan navod o toj temi, iz Petog dana: „Što se kršćanstva tiče, ono ne može biti svodivo na nešto vremenito, materijalno i kontingentno kao što je nacionalni identitet, jer nacionalni identiteti rođeni su u vremenu i umrijet će, nestati u vremenu, a kršćanstvo se bavi onim vječnim, univerzalnim i metafizičkim“ (2021). To pak ne znači da je nacionalno bezvrijedno; upravo suprotno, ali treba ga znati postaviti na pravo mjesto u velikoj hijerarhiji vrijednosti koje se protežu od općega prema pojedinačnom. Grozdanov dalje mudruje o „populističkim pokretima koji narod definiraju moralnim i etničkim, a ne građanskim kategorijama“. Upravo autentični pravaški nacionalizam, o kojem naširoko pišem u odgovoru Medvedu, građanska je ideologija par excellence, koja pritom ne pravi razliku između različitih etničkih podrijetla pripadnika hrvatske nacije, ali interese nacije u političkom smislu stavlja na prvo mjesto.

Iako to i nije odviše komplicirano, Grozdanov već ovdje uspijeva ne shvatiti ništa. Ne razumijevajući uopće pojmove kojima se služi (od lijene uporabe pojma „populizam“ kao uvriježene srednjostrujaške diskvalifikacije do mediokritetskog pozivanja na „građansko“ u društvu u kojemu je povijesno građansko baš ono što on misli da nije), Grozdanov pokazuje kako, osim nepoznavanja povijesti, nažalost ne razumije ni političku teoriju ni praksu. Ali lako za historiografiju i politologiju; budući da se meni, kao ubogom komparatistu književnosti, taj vrhunaravni teološki autoritet obraća sa svojega strukovnog pijedestala, žaljenja je vrijedno spoznati koliko Grozdanov slabo razumije i nauk o vjeri. Tim gore po Grozdanova, kao i po akademsku teologiju, jer ono što u njegovu odgovoru slijedi  demonstracija je – sročimo to nježno – krajnje, simplifikacijama protkane površnosti čak i u području za koje je moj sugovornik formalno obrazovan.

„Odluči se, Matija“, piše Grozdanov referirajući se na ulomak iz govora Alojzija Stepinca koji donosim u u ogledu o kršćanstvu i nacionalizmu, „je li čovjek po sebi i u sebi Hrvatom, je li Bog, kao što kaže Stepinac ‘auktor naravnoga reda’, spadaju li nacije u taj ‘naravni’ red pa ljubav prema narodu neizbježno vodi prema ljubavi prema Bogu kao (i obrnuto) jer je, opet Stepinac, Bog ‘auktor i naravnog i vrhunaravnog reda’ te ‘ne može sebi protusloviti’? Ili je pak hrvatstvo, poput svih vremenitih identiteta nešto prolazno, bez ikakvog vječnog razvoja, kao što je i prolazno sve što je ljudski konstrukt?“ Odlučio sam se, Zorane, davno sam se odlučio; nauči čitati, a onda prouči rječničku definiciju lažne alternative, možda ti može poslužiti za analizu ovoga tvojeg ulomka.

Druga Grozdanovljeva teza jest kako tvrdim da bi Isus bio protiv liberalne demokracije. Štoviše, lažno me citirajući Grozdanov piše kako tvrdim da se Isus „doslovce protivi“ današnjoj liberalnoj demokraciji. U mojoj rečenici međutim stoji kako je ideologija koja se danas krije pod pojmom liberalne demokracije „doslovce protivna nauku Isusa Krista i iz njegova učenja izvedenom nauku Katoličke crkve“. Ponovit ću, za one koji imaju poteškoća u čitanju s razumijevanjem: ni na kojemu mjestu u odgovoru Medvedu ne pišem da je Isus suprotstavljen liberalnoj demokraciji, nego ustanovljujem da je ono što se danas naziva liberalnom demokracijom suprotstavljeno Isusovu i crkvenom nauku. Ustvrditi prvo bilo bi anakrono; pretpostaviti drugo praktički je samorazumljivo.

Krivotvoreći moju misao od koje su ga „zasvrbjeli prsti“ – što ga je, piše, i nagnalo na uključivanje u polemiku – moj subesjednik ponovno je demonstrirao deficit u jednoj od sastavnica kovanice intelektualno poštenje. Što od navedenoga manjka Grozdanovu, koji negdje pred kraj teksta piše kako „već vidi“ da ću odgovoriti isto što sam odgovorio i Medvedu, kako „te ideje nisu moje, nema se o čemu polemizirati“? Ne bježim od polemike o svojim idejama, samo što je pojedinim naprednjačkim teolozima očito problem shvatiti što moje ideje uopće jesu – dok mi je Medved pripisao tekst kojemu nisam autorom pa se doista nije moglo ni o čemu polemizirati, Grozdanov je u tekst čijim autorom ipak jesam uspio učitati toliko toga pogrešnog da bi se itekako imalo o čemu polemizirati kada bi to u okolnostima Grozdanovljeve reducirane pismenosti bilo moguće.

Osim toga, ova Grozdanovljeva teza višestruko je licemjerna. Ne samo zato što je u pitanju Isusa i liberalne demokracije pomiješao kronologiju, pa i kauzalnost, nego i zato što mi prigovara da vlastitu ideologiju pretvaram u ideologiju čitave Crkve, delegitimirajući crkvene autoritete na koje se pozivam: „Katolička crkva, skromno dodajem, nije samo Chaput i Ratzinger“. Katoličanstvo nije samo Chaput i Ratzinger, ali Grozdanov, kao protestant, to nije uopće. (Nije ni protestantizam samo Grozdanov, na sreću). No glavni problem ovdje je što Grozdanov čini ono za što mene pokušava prozvati, naime preobražava kršćanstvo na sliku vlastitih političkih preferencija. To jest, nakon što ustvrđuje kako ne možemo znati što bi Isus mislio o današnjoj liberalnoj demokraciji, a koja se prema mojem mišljenju preobrazila, između ostalog, u permanentnu seksualnu revoluciju, Grozdanov već u sljedećoj rečenici naznačuje kako bi se „moglo reći“ da je Isus „tadašnje LGBT-ovce i druge produkte protukršćanske seksualne revolucije izvlačio iz ralja političkih i vjerskih ideologija koje su im oduzimale dostojanstvo i pravo“.

Umjesto nepotrebnog kompliciranja i nepreciznog izražavanja pri kreiranju besmislenih analogija o „tadašnjim LGBT-ovcima“, Grozdanov ponovno zapada u ničim izazvani anakronizam, umjesto da jednostavno podsjeti na osnove: Isus u smislu seksualnog morala nije bio popustljiv; upravo suprotno – preuzeo je starozavjetna načela i onda ih još postrožio (na primjer, zabranio je razvod koji je Mojsije bio omogućio, a požudan pogled uzdigao na razinu preljuba). Dakle, Isus je odnos prema grijehu zapravo radikalizirao, a ono što je ublažio jest odnos prema grješniku, uz napomenu koju naprednjački teolozi redovito prešućuju: „Idi i ne griješi više“. Stati uz slabijeg, štoviše stati uz pojedinca uvijek je kršćanski, ali ovdje također treba imati na umu kako je Isus, kada je stao na stranu izopćenika poput prostitutki i bludnica, nastupio protiv nositelja moći u tadašnjem društvu. U današnjim zapadnim društvima zagovornici de(kon)strukcije kršćanskog spolnog i inog morala nositelji su političke, medijske, kulturne i ekonomske moći. Za nekoga tko se drži načela sola scriptura, Grozdanov ima priličnih problema sa Svetim pismom.

Treća Grozdanovljeva teza jest da u mojemu kršćanstvu, pretvorenom u „robusnu ideologiju“, nema mjesta za Boga: „U Štahanovoj viziji društva i politike Boga nema, a Isusa još manje“. Grozdanov to piše u istome tekstu u kojemu zagovara postavku da se „kultura, društvo i politika ne vode vjerskim identitetima i vrednotama nego potpunom slobodom pojedinaca i društva koje može odbaciti kršćanske zasade svoje povijesti“, pišući malo dalje kako „postoje kršćani u politici koji smatraju da je postkršćanstvo blagodat za kršćanstvo samo jer ga izmiče iz bjesomučne želje pretvaranja društva i politike u gnijezdo kršćanskih vrlina“. Odluči se, Zorane, zagovaraš li ubacivanje Boga u društvo i politiku ili izbacivanje Boga iz društva i politike? Ili Boga možda nema u „gnijezdu kršćanskih vrlina“, a nekako ga ima tamo gdje vlada „postkršćanstvo“?

Onkraj parodije Grozdanovljeva stila, razriješimo ovu dilemu: Grozdanov očito misli da je za kršćanina ispravniji put suzdržati se od zagovaranja kršćanskih vrijednosti u društvu i politici, kako bi oni mogli biti „neutralni“. Možda čak misli i kako se kršćanske vrijednosti ostvaruju upravo u tome da ih se ne promiče u javnosti, što je kao mišljenje jasna nuspojava narušavanja ravnoteže između milosrđa i pravednosti u suvremenoj naprednjačkoj teologiji (ponovno: zanemarivanje načela „Idi i ne griješi više“). Istodobno, Grozdanov tvrdi da moj pogled – koji podrazumijeva artikulaciju kršćanskih vrijednosti u društvu, s nadom da će to imati utjecaja i na političku sferu – zapravo znači proglašavanje „rata svih protiv sviju“, jer su „i musliman, hinduista, pokoji ateista i ostali također uvjereni da je njihov svjetonazor superioran nad drugima“. Grozdanov odbacuje srž politike, a to doista i jest svojevrsni – zahvaljujući kršćanstvu više metaforički negoli oružani – rat svih protiv sviju, zastupajući politiku ispražnjenu od svih, pa onda i kršćanskih vrijednosti. Problem je samo što je to protivno samoj naravi politike i nikada neće postati moguće. Politika po svojoj bȋti nikada ne može biti neutralnom, a ako se isprazni od kršćanskog sadržaja, napunit će se nekim drugim; u današnjem slučaju ne onim koji zagovaraju musliman, hinduist ili ateist, nego poganstvom ljudske žrtve, obogotvorenja sebe sama i idolatrije materijalnog. Dakle, ako želimo ostvariti mir svih prema svima, to nećemo postići ignoriranjem, već zagovaranjem kršćanskih vrijednosti u društvu.

Bivajući u krivu, moj je sugovornik u jednom detalju djelomice u pravu, premda ga i tu treba dopuniti: u svojemu političkom kršćanstvu doista se ne pozivam na Boga, ali upravo zato što sam – teolog Grozdanov će to zacijelo pohvaliti – u svojemu mišljenju krajnje sekularan, pa se kao zagovornik sekularnog društva ispunjenog kršćanskom etikom zalažem za primjenu vrijednosti izvedenih iz kršćanstva na politiku i društvo, ali bez političkog nametanja dogmatskog katoličanstva dionicima toga društva. Kraće: u politici ima mjesta kršćanskoj etici, a ne kršćanskoj metafizici. Uostalom, nema nikakvog mojega kršćanstva, nego samo kršćanstva, a u kršćanstvu – suprotno Grozdanovljevu prigodničarskom kvazihistoricizmu čija je jedina funkcija legitimirati devijacije liberalizma pseudoargumetom kako im se povijesni Isus prije dvije tisuće godina nije protivio – postoji kontinuitet odnosa prema svim ključnim društvenim pitanjima kako jučerašnjice, tako i današnjice. Taj se kontinuitet, osim iz Isusovih riječi i djela, očituje i u ranocrkvenoj tradiciji, pa i biblijskim poučcima iz pretkršćanskoga vremena. Ako govorimo o pobačaju, koji Grozdanov, gle čuda, prešutno legitimira tvrdnjom kako se Isus o njemu nije očitovao, tada nam je mjerodavno, primjerice, Pismo Diognetu iz 2. stoljeća gdje stoji kako, za razliku od poganskog svijeta, kršćani „ne odbacuju još nerođene djece“.

Naposljetku, teolozi poput Grozdanova i Medveda toliko su intelektualno lijeni da nisu u stanju raspravljati ni sa kime osim s karikaturom. Čitajući oba teksta o sebi, u njima se nisam mogao prepoznati. U svojim jednodimenzionalnim analizama ni jedan ni drugi ne uspijevaju shvatiti, primjerice, poziciju nekoga tko nacionalno odvaja od vjerskoga, ali je svejedno afirmativan i prema nacionalnom i prema vjerskom. Za njih su moguće samo dvije krajnosti, od kojih oni predstavljaju jednu, čime se i sami nehotično preobražavaju u karikaturu. Logičke manjavosti i slabosti u argumentaciji i imaginativnosti njima dvojici, kao ni njihovim sličnomišljenicima ipak nisu smetnjom za visoku zastupljenost u mainstream medijima. Zašto je tome tako? Jednostavno je: zato što, svjesno ili ne, zloupotrebljavaju kršćanstvo za afirmaciju poganskih ideologija današnjice – u svakom pitanju oko kojeg danas postoji polarizacija, navedeni teološki naprednjaci obično će zauzeti stranu onih koji razgrađuju kršćansku etiku elementima kršćanstvu suprotstavljenih ideologija. Koju god bobicu ovoga trulog teološkog grozda kušali, od svake će potomcima trnuti zubi.

Kada će se, dakle, naprednjački teolozi zauzeti za primjenu kršćanske etike u sekularnom društvu? Kada ću iz naprednjačkog tabora dobiti suvisli odgovor na svoje teze?

Bojim se da je odgovor na oba pitanja – kad na vrbi rodi Grozdanov.

Oznake: Last modified: 11. 7. 2024.
Close