Otkako je feministička borba krenula za sebe prisvajati pravo definiranja poželjnih ženskih osobina, neizbježno je, a moguće i neželjeno, od sebe odvojila sve one koje se u tom narativu nisu nikako mogle pronaći. Nesumnjivo je tako moderna feministička heroina ona koja s prijezirom gleda na muškarce kao otimače prilika, ona koja ih gleda kao konkurenciju i glavne opresore, zaustavljače nezaustavljivog napretka kojim je ženski rod krenuo. Ova borba vrlo malo promišlja, čini se, o krajnjim ishodima: u ratu rodova nema pobjednika. Današnji radikalni feminizam doveo je do zaključka da su muškarci ne samo internalizirano zli ili barem, skloniji zlu od žena, nego i suštinski nepotrebni, zamjenjivi u skoro svemu osim tehničke pomoći u produženju vrste.
Jedan je ekstrem doveo do drugoga pa su i sami muškarci danas pribjegli jednom od dva očita izbora: šimlešovskom mekom pristupu koji riskira svu svoju muškost kako bi zadržao odobravanje i izbjegao mržnju novih sufražetkinja ili drugom, moguće još pogubnijem pristupu, koji u svijetu nosi naziv Men going their own way (MGTOW), a kojeg karakterizira potpuno odustajanje od borbe i pronalazak životnog puta van društva kojim dominiraju gore izrečeni narativi (iako su čak i u bijegu od svega proglašeni mizoginima te je na službenoj Wikipedia stranici pokret opisan kao male-supremacist, iako ne traži nadmoć, već mir). Dakle, moderna ženska zajednica ponaša se slično razmaženom djetetu koje ne shvaća da su za lijepu i ugodnu igru potrebne dvije strane te koje tek kad otjera svoje prijatelje od sebe svojim sebičnim ponašanjem preuzima ulogu žrtve i zaključuje da je mržnja uzrok tome što se ta igra ne sviđa drugima.
O svemu ovome se već manje-više pisalo i ranije. Kao žena, često sam se osjećala nelagodno uz tako postavljene odnose snaga jer su duboko nepravedeni i naprosto jer, kao i mnoge moje poznanice i prijateljice, nisam u njima pronalazila smisla za sebe. Izgledno je da ako ne smatram da su svi muškarci silovatelji, nasilnici, da su glavni krivci za naš ne-napredak u poslovnom svijetu, da ako nisam barem malo neurotična (neuračunljiva) i time ponosna, ako ne smatram da ćemo ženskim superherojskim likovima i izjednačavanjem uloga dobiti puno – nisam dobar feminist, ne podržavam žensku borbu. A opet, žena sam i prirodno, želim ženama dobro, te ne želim niti mogu razumijevanje pronalaziti u isključivo muškom društvu i odustajanju od bioloških razlika koje me dijele od njih.
Povod za ovaj esej pronašla sam u istoj književnoj formi velikog Gilbertha Keitha Chestertona koji se osvrće na ondašnje poimanje Jane Austen i njenih heroina (On Jane Austen and the General Election). Naime, moje neslaganje s feminizmom ne ide samo u smjeru neslaganja sa svime onim što se predlaže da žena treba i mora biti, već i neslaganja s ciničnim pristupom koji se često primjenjuje prema ženama koje takve nisu – koje su itekako jake, no i dalje ženstvene i prije svega moralne te mentalno i duhovno snažne.
Iako danas Jane Austen vjerojatno smatramo velikom ženskom spisateljicom i njene likove snažnim prikazima ondašnjih djevojaka koje su se vlastitom voljom i britkošću odupirale raznim društvenim nametanjima, nije tome uvijek bilo tako. U njeno vrijeme, feministkinje su se zgražale iz likova poput Elizabeth Bennet, smatrajući ih previše naivnima i lakovjernima. No, može li ijedna žena za sebe reći da bar jednom u životu nije bila upravo toliko naivna, zamagljenih očiju, iracionalna i emotivna kad ju je spopala nenadana zaljubljenost? Moramo li glumiti strogoću i bezizražajnost emocija kako bismo se dobro uklopile u suvremeno društvo? U jednom smo periodu našeg postojanja zaboravili da smo ljudi, a zaboravile smo i da smo žene te smo sve naše prirodne prednosti i kvalitete ugušile kako bismo nalikovale muškarcima.
Sličnu stvar vidimo i danas, kako sam ranije spomenula, gdje su moderne feministkinje prve te koje će prozivati druge žene s obzirom na njihov stil odijevanja, šminkanja, napadati njihove izjave i ponašanje samo zato jer pripadaju drugim političkim opcijama.
Dodatan pečat ovim promišljanjima zadala je nedavna izjava trenutnog predsjednika države, Zorana Milanovića, u kojoj on izražava nužnost postavljanja kvotnog sustava za povećanje broja žena u državnim službama / javnom sektoru. Kvote su klasičan primjer toga kako je put do pakla popločan dobrim namjerama. Izreći nešto jer se čini dobrim, a odbiti istovremeno sagledati posljedice koje ta rečenica nosi sa sobom, složit ćete se, nije nimalo dobro. Već ovako na prvu moguće je nabrojati barem tri negativna efekta uvođenja kvotnog sustava u naše tržište rada.
Kvote mogu privremeno, na silu, pomoći podići broj žena na bilo kojim pozicijama, no što smo s time postigli? Prvo, smatram da time uvelike pada i samopouzdanje samih žena, dugoročno, koje će početi shvaćati da ih netko negdje namješta samo zato jer su određenog spola, bile one dobre za taj posao/ulogu ili ne. Žene će prestati razvijati vlastite vještine i natjecati se sa svojim muškim suparnicima na način koje su to činile do sada jer će uvidjeti da imaju propusnicu koja im pruža brži i direktniji ulaz. Drugo, ruši se mjerilo meritokracije i vraćamo se u nekakav sustav državne opresije gdje je bitnija forma od sadržaja, gdje se prednost daje po nečemu što od rođenja nismo mogli odabrati i gdje automatski zakidamo drugu stranu potpuno neopravdano i neutemeljeno. Pozitivna diskriminacija i dalje je diskriminacija. U ionako loš državni aparat unosimo novi moment udaljavanja od kvalitete koju oni koji svojim porezima plaćaju isti taj aparat zaslužuju. Treće, ako se slična ideja prelije na privatni sektor, narušava se toliko potrebna ideja slobodnog tržišta i ulazimo u vrlo sklisko područje nametanja dodatnih nameta i pravila privatnim tvrtkama koje su do sada, barem po tom pitanju, poslovale na način koji im je donosio najveći uspjeh, nevezano uz ikakve druge kriterije odabira zaposlenika.
Danas je Dan žena. Nevezano uz to slavimo li taj dan ili ne, pokušajmo ga završiti na način da osvijestimo da u našoj blizini postoje jake i pametne žene, neke od njih su kućanice, majke, neke cvjećarke, frizerke, neke možda vode milijunske biznise, no svaka od njih vodi vlastitu borbu koja je sigurno puno veća i teža od umjetnih zidova koji se nameću suprotnim spolovima. Neprijatelji žena danas nisu muškarci, a nisu ni druge žene, neprijatelji su nam nedostatak vremena, prilika, nedostatak obiteljskog doma, ratovi, siromaštvo, izostanak bliskosti i povjerenja koje se gubi u modernom dobu. Ako se bar malo potrudimo oživjeti ljudskost među svima nama, osnažit ćemo ne samo žene, već i cijelo čovječanstvo.
O autoru:
Ivana Zlatarić glavna je urednica i osnivačica portala Heretica. Karijeru gradi u području odnosa s javnošću i marketinga, diplomirala je antropologiju i etnologiju, a najviše ju zanimaju kritika kulture, psihologija ličnosti i religioznost u suvremenom dobu. U slobodno vrijeme uređuje svoj balkonski vrt i uživa u izradi kolača.
To je to!