Saša Vuković: Zašto ipak pogledati film ‘Padre Pio’?

Dok je sama vijest o početku snimanja prošla uvelike nezamijećeno, film redatelja Abela Ferrare „Padre Pio“ (2022.) virtualne stranice katoličkih portala počeo je puniti nakon izjava američkog glumca židovskog podrijetla Shije LaBeoufa kako je utjelovljenje naslovnog sveca ostavilo snažnog traga na njegov duhovni život. Poznat po ranijem glumljenju u filmovima često otvoreno pornografskog karaktera, kao i bizarnom političkom aktivizmu kroz zadnjih nekoliko godina (među kojima se najviše ističe „He Will Not Divide Us“ performans i uz njega vezan sukob s 4Chan zajednicom), kroz nekoliko mjeseci rada na filmu glumac je, prema vlastitom svjedočenju, doživio duhovnu preobrazbu te trenutno pohađa vjeronaučni program s ciljem ulaska u Katoličku Crkvu.

S obzirom na rastuće restrikcije što ih je, počevši s izdavanjem neslavnog motu proprija „Traditionis Custodes“ u srpnju 2021. godine, na slavlje mise prema tradicionalnom latinskom obredu postavio trenutni rimski prvosvećenik, posebno su odjeknule glumčeve izjave kako ga je upravo uvježbavanje scena u kojima talijanski svetac slavi latinsku misu navelo na spoznaju kako „tu ima nešto veće“. Zatekavši biskupa Roberta Barrona, poznatog popularizatora katolicizma na internetskim platformama, LaBeouf je tako izjavio da „latinska misa duboko utječe na mene… jer nemam osjećaj da mi netko pokušava prodati automobil“. No, kako je naposljetku ispao sam film?

Stigavši u američka kina prije nekoliko tjedana, kod većeg broja katolika ubrzo je došlo do slabljenja početnog entuzijazma. Tome je najviše pridonijela jedna od filmskih scena u kojoj, tijekom demonske vizije s kojom se Pio bori, dolazi do naglašeno erotskog ljubljenja likovnog prikaza Bogorodice. Iako bi se moglo ustvrditi kako su oni koji su – s obzirom na tendencije suvremenoga društva i kulture što ga obilježava – očekivali film u maniri klasičnih svetačkih biografija iz starijih vremena poprilično naivni te premda je film sasvim uspješno mogao funkcionirati i bez tog kontroverznog detalja, njegovo pojavljivanje ipak ga ne bi trebalo sasvim diskvalificirati u katoličkim očima. Na kraju krajeva, cilj opisane scene bio je prikazati napasti u koje su đavolje sile sklone dovoditi čak i samoga sveca, odnosno kod gledatelja izazvati gađenje i odbojnost. U tom je pogledu scena, koliko god da je bogohulna, postigla uspjeh.

Ono što je šteta jest što širenje govora o toj sceni, ako i odbije one koji ne žele pristati na takav gledateljski kompromis, kod ostatka publike naizgled sasvim zamračuje ostatak filma, u kojem se, među ostalim, kao protuteža demonskom pojavljuje i niz iznimno lijepih kadrova vezanih uz tradicionalnu latinsku misu i početke svečevog mističnog djelovanja po kojemu će kasnije već za života steći svjetsku slavu. U kontekstu u vrijeme korona-krize državno „preporučenog“ (!) pričešćivanja na ruke, koje je nažalost – kao što je među mnogima zabrinutima zbog toga već prilikom uvođenja i predviđeno – dovelo do masovne proširenosti i opstanka te prakse i nakon službenog proglašenja kraja pandemije, posebno se ističu scene u kojima je naglašena pažnja kojom se u tradicionalnoj latinskoj misi rukuje Tijelom Kristovim.

No, vađenje nekoliko opisanih scena ipak bi kod čitatelja koji film još nije pogledao moglo stvoriti krivi dojam kako se radnja čitavo vrijeme vrti oko bradatog sveca. Upravo suprotno – u nekim se trenutcima čini kako Padre Pio predstavlja tek sporednu pojavu u filmu čija je glavna preokupacija očajna situacija u talijanskoj unutrašnjosti nakon „pobjedničkoga“ povratka vojnika iz Prvoga svjetskog rata. Bijeda, nezaposlenost, sukobi oko prvih izbora s općim pravom glasa za punoljetne muškarce, pokušaji širenja socijalizma i pojava začetaka budućega fašističkog pokreta glavni su motivi tog dijela radnje. Usplamtjelu situaciju, čiji glavni zamašnjak čini umiranje poljoprivrednih najamnih radnika od iscrpljenosti, gladi i nedostatka zdravstvene skrbi, tek povremeno ispresijecaju scene iz smirenijega samostanskog života. I premda svaka od tih ‘društvenih’ scena sama za sebe ima smisao i čini se kao dobra rekonstrukcija talijanske prošlosti (iako bi se, ako i jest riječ o malom selu, dalo prigovoriti zbog nedostatka masovnosti čak i u scenama koje uključuju nominalno masovna događanja), nakon polovice filma gledatelj se nužno mora zapitati gleda li djelo posvećeno sv. Piju ili izborima u neimenovanoj seoskoj općini.

Tek posljednjih nekoliko scena – čiji opis u nastavku teksta onim čitateljima kojima prijevremeno razotkrivanje radnje kvari užitak gledanja preporučujem preskočiti – gledatelju otvara pogled na puni smisao filma kao cjeline. Pritom je potrebno prisjetiti se svečeve molitve polovinom radnje, u kojoj nebeskog Oca preklinje da mu dopusti trpjeti za grijehe svoje zajednice, kao i duša u Čistilištu. Demonskim vizijama kroz film navješćivana preobrazba u mistika do punog izražaja tako dolazi u isprepletenosti sa sukobom oko rezultata izbora između pobjedničke socijalističke strane i vojnih i konzervativnih krugova koji odbijaju priznati izborni poraz, tijekom kojega dolazi do pucnjave u kojoj na brutalan način stradava nekoliko seljana. Kontrastirana takvoj dinamičnoj sceni, posljednja scena svečeve molitve pred raspelom svojevrsno je lažno smirenje radnje jer tek nakon nje dolazi sam vrhunac filma – spomenuta molitva biva uslišana, a Raspeti Gospodin, čija se ruka mistično pojavljuje na Pijevom ramenu, obgrljuje sveca, iz čijih stigmatiziranih ruku počinje teći krv. Patnje zajednice, čiji je početak tek naviješten, sabiru se u mističnim iskustvom osnaženom pojedincu.

Sve u svemu, iako mu povremeno nedostaje dinamičnosti i veće povezanosti između dviju grana radnje, film „Padre Pio“ dobrodošlo je osvježenje u nizu sapuničastih biografskih filmova o katoličkim svecima i biblijskim događajima, u kojima likovi često govore izgovarajući izravne evanđeoske citate, potpuno zanemarujući njihov književni karakter. Upravo neizravnost svečevog pojavljivanja za čitavog trajanja filma ono je što potiče na njegovo uočavanje tamo gdje ga fizički nema, naglašavajući time njegovu mističnost i pokroviteljsku prisutnost koja je nadživjela njegovo svjetovno bivstvovanje. Iako stoga u filmu ima s vjerničkog aspekta problematičnih scena, one ne bi trebale zastrti čitavu cjelinu niti pak zasjeniti ulogu što ju je film imao u obraćenju poznatog glumca. A ne vjerujem da će takav utjecaj ostati ograničen samo na jednu osobu.