„Nije li nas dakle stid što smo djeca radnika i seljaka, a preziremo i odnemarujemo radnike i seljake? Nije li nas dakle stid što smo daroviti, a neplodni? Što za jedno veče potrošimo više soli negoli je stavimo u jedan svezak. I što svoje najljepše, najčasnije ideje potrošimo po kafanama, u dokonim ćaskanjima, koja možda stvaraju besjednike, ali ne i potpune ljude i čelične karaktere…“ (Tin Ujević, „Ispit savjesti“)
Ne zezam se, nisam ironičan, zavolio sam naše doba kao da je zlatnije i uzbudljivije od bilo kojega u povijesti. Nijedno drugo nemam i nijedno mi drugo ne treba! Dapače, posve sam uvjeren da se ispod ove trenutne, prividne, historijske hrđe i pesimizma – samo skriva jedan novi misaoni El Dorado prepun zlatnih mogućnosti. Ali da ga nađu i dokuče tek oni odvažni, ljubopitljivi i napose strpljivi putnici kroz vrijeme, kojima ne trebaju vremeplovi.
Odnosno, suvremeni mitovi – sve te čarobne ideologije, woke pokreti, debilni transhumanizmi, ali i neke vrlo opasne eugeničke spike koje nam serviraju „prosvjetiteljski“ tipovi poput Yuvala Hararija i njegovih lokalnih klonova. Malo su nam se cure i dečki umislili, sve odreda homo Deusi, tragikomično nesposobni da zavole život i prihvate smrt bez tih jazavih gluposti. Ajde sami pogađajte tko bi to mogao biti kod nas u Hrvatskoj. Koje su krajnje namjere njima i onima koji ih guraju predstavljajući ih kao sveznajuće gurue možemo samo nagađati, ali ja svejedno imam velika očekivanja od 21. stoljeća. Bez sumnje, svijet je opet mlad, razigran i lud da ne može biti luđi – te sam poprilično siguran da me neće razočarati kako god da se na kraju ostvari ili možda samouništi!
Ipak, još do prije kojih godinu dana, nisam tako razmišljao. Omiljena zabava bilo mi je infantilno plakanje nad sobom, a posebice nad ovim svijetom u koji sam tako besramno i bez pitanja doveden. Sad sam itekako ironičan – baš sam bio jako pametan i originalan!
Maštao sam o tome kako bradat skakućem s Che Guevarom po prašumama Kube, Konga i Bolivije, a oko nas fijuču meci zlih slugu imperijalista, da bi u predahu čitali knjige i čavrljali o poeziji i curama. Maštao sam da zajedno s Camusom usred okupirane Francuske za tisak pripremam novi broj novina Combat, a Gestapo samo što nije zakucao na vrata. Maštao sam da sam jedan od znamenitih Španaca, veterana Španjolskog građanskog rata, ali najradije da s Orwellom šetuckam anarhističkom Barcelonom, a Francova i Staljinova pizdunska ekipa ne može nam ništa. Maštao sam da sam bodyguard Rosi Luxemburg i Karlu Liebknechtu, i da ih do zadnjeg daha branim od divljih hordi Freikorpsa koji ne prestaju nadirati, puštenih s lanaca izdajničkih socijaldemokrata. Maštao sam – jebemu sve – da je Bertolt Brecht bio u pravu i da poezija može promijeniti svijet!
Maštao sam… i bez sumnje sam imao fenomenalne uzore, ali nažalost, ja tada nisam bio fenomenalan lik. Bio sam tipična slika i prilika jednog malo pametnijeg i načitanijeg doduše, ali svejedno papagajski lijevo orijentiranog debilčeka, u popularnoj kulturi znanog i kao leftard. Ili u mojoj dorađenoj verziji, bio sam bleftard, to jest blago debilna osoba koja samo blefira da je hrabra i jedino što zna je trkeljati do besvijesti o ničemu.
Mantao sam naveliko o novoj svjetskoj revoluciji, koja evo samo što nije. Nisam se kao sada pitao tko bi ju to imao hrabrosti i znanja povesti i provesti. Žižek možda, Srećko Horvat, Piketty, Varoufakis, Tomašević ili ja osobno… ? Da da, malo sutra!
Mantao sam o redistribuciji dobara i pravednijem, progresivnom oporezivanju bogatih. Nisam nažalost znao što sada znam, da te u teoriji socijalno osviještene agende zapravo perfidno propagiraju te iste ultrabogate kaste protiv kojih su porezi nominalno usmjereni. Plate to malo više poreza, ali usput unište i manju konkurenciju, ustoliče stabilno vječni monopol i definitivno ponište društvenu pokretljivost srednjeg sloja – jednu od rijetkih pozitivnih odlika neoliberalnog kapitalizma. Mora im se to priznati, veličanstvena ideja!
Mantao sam nadalje kao i svi ljevičari o puzajućem fašizmu na koji uvijek moramo biti spremni promptno reagirati. I tako sam skupa sa svima njima samo obesmislio i ofucao ovu važnu riječ i njeno tegobno značenje. Molim da se sada sjetite one poučne priče o lažljivom pastiru i vuku, koji nikako da dođe, a onda jednoga dana – cap!
Danas, kada više nema slobodnog putovanja, kada postoje građani drugog reda, kada nemaju pravo na rad, kada im je oteta prevrijedna godina njihovog jednog jedinog života i vremena, kada je na djelu eklatantna fuzija krupnog kapitala i države, kada je sloboda medija ozbiljno nagrižena, kada država besramno upada u samo tkivo društva, pojedinčevu privatnost, određujući mu kako da misli… – malotko će više povjerovati da se radi o puzajućem fašizmu! Niti će se tko, uostalom, usuditi to javno izreći jer će od strane dežurnih lijevih mlatimudana odmah biti prozvan kao luđak, neonacist ili negator Holokausta! Možda se ohrabri tek još koje dijete, kao primjerice ona neimenovana djevojčica iz Njemačke koja se usporedila s Annom Frank, jer se s prijateljima morala skrivati kako bi proslavila svoj jedanaesti rođendan! Što je trebala, ne čitati marljivo lektiru, imati neke bolje uzore? Gdje je sada puzajući fašizam vrli moji ljevičari – nije moguće da je netragom nestao?! Zašto šutite?! Ili je možda poslovični ljevičarski fetiš jake države prevladao?
Mantao sam da će ljevica barem u kulturi i umjetnosti ostati neokaljana, i barem tako kroz neko duže razdoblje ipak nadvladati i pokazati da je bolja, slobodnija i pametnija. Zar je to tako teško?! Kako li sam se samo prevario! Dobra stara propaganda iz 20. stoljeća nam se vratila na velika vrata. Meni je to kao studentu povijesti na neki morbidan način čak i dirljivo, ali kao pjesniku i pasioniranom čitatelju književnosti doslovce mi uzrokuje nagon na povraćanje. Kao da našoj ubogoj sceni nisu već bile dovoljne uobičajene boljke jedne malešne kulture poput hrvatske. Sada pak prepisujući svjetske trendove, samo se još dodatno osiromašila.
Nema tu više eksperimenta, punka, bijesa, ludila, destrukcije, mržnje prema kiču, ma čak ni nekog nekontroliranog balkanskog proplamsaja… Svelo se sve nažalost na malograđansko signaliziranje vrlina – ta tko je politički korektniji, tko ima više suosjećanja, tko je bolji čovjek, tko je odgovorniji, a tko solidarniji – kao paunovi koji se na nagonskoj razini nadmeću čiji je rep šareniji i kićeniji. Ništa je to drugo doli pobjeda konzervativnog uma, ništa doli kultura hajke, linča, isključivosti i frakcionašenja, dakako sve pod krinkom naprednjaštva. Samo uguzice danas prolaze, ono već deset puta prepisano, a oni koji nešto i pokušaju napisati suprotivo „trendovima“ – ili mudro šute i izmotavaju se ili budu odbačeni na marginu ili se autostigmatiziraju i sami razočarano povuku ili i dalje ne daju mira pizdunima, kao što je u slučaju moje malenkosti.
Zaključno, ja, mladi bivši patnik i leftard, izrekao sam kritiku na svoj račun. Mislim da sam to solidno odradio. Mislim da sam sada postao bolji čovjek. Kritika svega postojećega pa onda i samih sebe, bila bi jedna od temeljnih odlika boljega društva, zar ne? Da čujemo sad još nekoga, da nam 21. stoljeće bude ljepše nego što se čini da će biti!
O autoru:
Stjepan Bajić rođen je 17. siječnja 1995. u Zagrebu, gdje studira povijest na Filozofskom fakultetu. Pisao je recenzije knjiga za portal Ziher.hr, a poeziju je objavljivao u Kritičnoj masi, Arsu, Republici, Ajfelovom mostu, Odvalimo se poezijom, Booke.hr te kod “čovjeka-časopisa” Željka Belinića. Ušao je u širi izbor za nagradu Na vrh jezika, a sa zbirkom pjesama “Revolucionar” osvojio je nagradu „Zdravko Pucak“ Grada Karlovca i Matice hrvatske. S istom zbirkom ušao je u top 10 za nagradu “Mak Dizdar”. Na Facebooku uređuje stranicu Društvo živih Pjesnika.
