Pojava Romaina Rollanda predstavlja pobunu protiv onih strujanja u francuskoj književnosti, koja su, u nemogućnosti da odrede čovjekov položaj u svijetu, s jedne strane kroz minuciozno psihologiziranje pridonosila njegovoj konačnoj dekompoziciji, uništenju, a s druge strane – kroz »učenu ironiju« i nihilizam oduzimala mu svaku vjeru u ideale i ubijala svaki smisao za borbu. Nadasve pojava Romaina Rollanda znači protest protiv t. zv. »umjetnosti radi umjetnosti«, tog vjesnika i nosioca smrti, koji se javlja svaki put, kad se izgubi pravi objekt stvaranja, kao što se i život radi života počinje da živi tada, kada se izgubi njegov smisao.
Protiv poplave ovih tendencija, koje su značile krajnje iscrpljenje ideologije građanskog društva, konac njegova stvaralaštva, i u isto vrijeme uspavljivale čovjekove moći, osiguravajući tako produženje buržoaske prevlasti, pojavljivali su se i drugi, i ne slabi glasovi pisaca zabrinutih za sudbinu čovjekove ličnosti. Međutim, dok su jedni od njih, kao Barrès, propovijedajući uskogrudni egoizam postavljali kao prvu brigu »onoga koji želi živjeti, da se ogradi visokim zidinama«, drugi su, kao Maurras, postajali apostoli kulta intrasigentnog nacionalizma i latinstva, drugi opet, kao Peguy, propovijedali neopredjeljivanje kao sredstvo vlastitog održanja, a svi zajedno pjevali »zastavama prošlosti«, što je po riječima Romaina Rollanda jednako malo korisno kao i »otvoriti vrata prema dvorištu mjesto prema ulici«. Na taj način njihovo je djelo, ma kako inače bilo snažno, doživjelu sudbinu djela, možda najvećeg filozofa tuge zbog propadanja čovjeka u doba raspadanja buržoazije, onog tragičnog Friedricha Nietzschea, čija je propovijed volje za moć radi same moći, stvaralačke radosti radi same radosti, ostala samo krik, iako najveći, ugrožene ličnosti i samo dokumenat, iako jedan od najvećih, ništavila na koje je jedno dotrajalo uređenje osudilo čovjeka.
Romain Rolland pošao je drugim putevima. Obuzet istom brigom poslužio se drugim sredstvima. Mjesto da se ogradi visokim zidinama i da propovijeda to ograđivanje, on se širom otvorio utjecajima izvana. Ne zanijekavši važnost tla i ne odrekavši se domovine, on je svijesno prerastao granice nacionalizma, da preko europejstva postane kozmopolita, znajući, kao što sam kaže na jednom mjestu, da »spiritus flat ubi vult« – duh udahnjuje gdje hoće, i nalazeći upravo u tome izvore i svoje lične ekspanzije i vlastito samopotvrđivanje. Poput drugih, i on je hodočastio u prošlost, i on je volio heroje prošlosti, prošavši kroz kult Napoleona i francuske veličine, ali nije ostao opčaran od njih, pogađajući finim osjećajem za stvarnost, da monopol na veličinu i stvaralaštvo ne pripada prošlosti, niti uopće jednom određenom vremenu, već svakom vremenu, koje voli istinu i iskrenost, jer – život je beskrajan. Romaina Rollanda nije obeshrabrila veličina kolosa, koje je na svojim izletima u prošlost našao, pred kojima se udivljen zadržao i o kojima je pisao, nije mu se ukazala ni kao model koji treba oponašati, ni kao ideal komu treba težiti. Ona je u njemu samo probudila vjeru u mogućnosti čovjekove, u buduća dostignuća čovjeka, koji raste kao što raste život. Za razliku od svojih građanskih savremenika, Romain Rolland znao je da naši ideali nisu postavljeni iza nas, već pred nama i da najveći mitovi nisu izvršeni, već čekaju na svoje izvršenje. A stvaraoci mitova? – Romain Rolland, koji se nije bojao da otvori vrata »na ulicu«, da udahne svježi zrak života sadašnjice (»sa svojim užeženim mislima žele oni da se mi divimo toj vječnoj jučerašnjici, koja je uvijek bila, koja će uvijek biti, koja će i sutra ostati zakonom, jer je zakon već danas…!«, kaže jedno njegovo lice) otkrio ih je u antitezi klase, iz koje se i širio onaj kužni zadah, pred kojim su francuski paseisti bježali u prošlost, u iluziju, otkrio ih je u običnom radnom čovjeku. Raspolažući osjećajem realnoga, onim osjećajem, koji je u napisu »O Lenjinu« našao u najvećoj mjeri razvijena u tom, po njegovom mišljenju najvećem čovjeku djela, Romain Rolland se i opredijelio konačno za proletarijat i njegovu partiju. A opredijelivši se, t. j. predavši se dijelom drugome, – on se našao i afirmirao…
Svoja shvaćanja Romain Rolland iznio je najpotpunije u svom velikom romanu »Jean Christophe«, koga je deset godina nosio u sebi i gotovo isto toliko pisao (objavljivao ga je od 1904. do 1912.). Njegove misli izlaže glavno lice romana Jean Christophe, rođen u Porajnju, ni Nijemac ni Francuz, ili bolje rečeno i Nijemac i Francuz, graditelj »Jedinstva svijeta«, u koji želi da unese snagu i razum Francuske, kontemplativnost i pjesmu Njemačke, osjećajnost i nadahnuće Italije…; genijalni glazbenik – novi Beethoven, sa dušom otvorenom svim utiscima, širokom da obujmi svaku radost i bol života, snažnom da prkosi svim teškoćama, da uroni u sve dubine stradanja, da se uzdigne do najviših vrhunaca zanosa, velikom u mržnji i ljubavi, u preziru i obožavanju; realista i fantasta, uman i intuitivan, neukrotivi buntovnik, slobodar i rušilac društvenih konvencija i borac za »cjelovitost naše civilizacije«; senzualan i čist, podatan uživanju života i asketa, neobuzdan i skroman, pun strasti i karakter; čovjek koji je nebrojeno puta došao do dna života, pogođen nedaćama i pritisnut mračnim snagama svoje stihije, i koji se svaki put opet izdigao, svladavši ništavilo, pročišćen, jači i borbeniji, sa više vjere u život i ideale nego ikad, sa više ljubavi nego ikad. A diže se ne nekom slijepom slučajnošću, nekom igrom tajnih, podrugljivih i ipak milosrdnih sila. Poslije svakog njegova pada pratilac njegove biografije zna da se Jean Christophe opet mora podići, uskrsnuti, ne zato jer pisac radi nekakvog »happy enda« to hoće, već zato, jer su osnovi njegove duše takvi da ih ne može savladati ništavilo, da je tu, u toj svojoj manifestaciji, »manifestaciji Jean Christophe Krafft«, život nesavladiv.
A osnovi Christopheove duše jesu: strastvena ljubav prema životu i istini, neukrotiva snaga volje i osjećaj dužnosti-zakona da radi i trpi za plemenite ciljeve, vjera u konačnu pobjedu boljeg i višeg čovjeka i svoju dužnost, da, bez pitanja, sudjeluje u njezinom ostvarenju. I ozbiljnost, »strahovita ozbiljnost« u shvaćanju života i rano stečeno saznanje da »život nije profinjenost«, da se život »ne pihvaća rukavicama«…
Kao sin služavke i propalog muzičara, Jean Christophe je još u najranijem djetinjstvu osjetio sve poniženje, koje takvo porijeklo sa sobom nosi. Lijepi snovi o radosnom i velikom životu, u komu će biti ljubljen i u komu će ljubiti čitav svijet, koje je u njemu razbudio djed sanjalica i nepopravljivi optimista, brzo je ugrozila zbilja života: saučenici u školi, koji ga, bezdušnošću djece, do smrti izmučiše zbog oca pijanice, okrutna igra s njim, kao s kakvom neobičnom stvari, djece bogataša, kod kojih je njegova majka, a da on dugo nije znao, potajno služila kao kuharica, glad i bijeda, kad ih je počeo razumijevati, pogodiše ga u samu srž, u ono što je on bio više nego u sitnom životu svoje sadašnjice – u njegovoj sanji o budućnosti i gotovo ga uništiše. Ali Christophe je nosio u sebi onu divnu osebinu zdrava čovjeka da skršen do temelja, sveden na minimum postojanja, na onu granicu, gdje se život susreće sa smrću, gdje se već čuje sardonički smijeh ništavila sigurna za svoj plijen, – može da iskoči obnovljen, sa novom dušom, da mu život poteče novim pravcem, bogatiji i snažniji. To je ono što će tako često u toku njegova života, poslije novih dodira sa smrću, izazvati u njemu ushićene poklike: »Vječan… Ja jesam… Ja jesam…«
Kod Christophea svaki doživljaj, ma kako bio uništavajući – i to je njegova najveća umjetnost – konačno izaziva refleksiju, na koju se neizostavno nadovezuje zaključak za akciju, za novo zauzimanje stava, »ako ne može tako, može ovako«, zaključak, koji se nadograđuje na njegovu svijest, da iz nje više nikada ne izađe, već da je proširi i dade joj novi smjer. Ako je život grub a ljudi nemilosrdni – zaključuje on – on mora živjeti, da ih kazni, da im se osveti, da bi kasnije, kad se srdžba stišala, prešao na uzvišeniju formulu: živjet će zato da život poljepša, da ljude popravi. Ovo osnovno raspoloženje duše jeste poluga čitavog Christopheova života.
Jak muzički talenat, on se vrlo rano istakao kao kompozitor i pijanista. Već kao dijete dobio je mjesto pijaniste na kneževskom dvoru, da zabavlja društvo nakićene, lijene gospode, koji lijepim formama, – on to vidi – pokrivaju svoju strašnu duševnu prazninu, gospode, koja se samo pretvaraju da shvaćaju muziku, i koja ga, i ne pokušavajući da to sakriju, preziru zbog njegovog niskog porijekla. Kao i u prvim slučajevima, to će opet u njemu izazvati bol i spustiti ga do dna, do najniže granice postojanja, ali on će se i opet uzdići do novog, višeg oblika duše: preziru ga – on im uzvraća prezirom, mrzi ih, da bi konačno prevazišao i svoju mržnju i sebe, mrzit će ih u onome što sačinjava uzrok njihova takvog postojanja, mrzit će njihovu laž. Mržnja prema čovjeku pretvorena je u mržnju prema onomu što ga unakazuje. Kao i prije, novo iskušenje urodilo je u njemu novim iskustvom, novim određivanjem stava, koje se nadovezuje na pređašnje: on mora postati apostol istine, da ne bude kao oni, njegova umjetnost mora govoriti jezikom pravih osjećaja, da bi živjela. Opet je spašen njegov urođeni optimizam, njegovo veselje za kojim je imao toliku potrebu. Christophe je spoznao suštinu života: da bude istinit i da bude borba za istinu. A radost nije u miru, u mirnom uživanju života, već u borbi, u uvijek novom osvajanju istine. Biti istinit i znati istinu – kolike li radosti u tome! A koliko tuge u zabludi, makar koliko se pokrivala vanjskim veseljem i sjajem!
Takav je i Christopheov »način« u prolaženju kroz sve suprotnosti života. I sama misao na smrt rađa u njemu suprotnim osjećajima, probuđuje u njemu nove snage i snažniju volju za život i borbu: »znao je da ga čeka udar te sverazorne sile, i da se tu ništa ne može pomoći. Ali umjesto da ga smrvi, ta je misao raspaljivala u njemu jarost, mržnju, nije htio da se pokori«. I uvijek, kadgod su teške životne okolnosti, prevare i razočaranja, stale da ga obore, on će u sebi pronalaziti snagu ne samo da ne podlegne, već da izađe kao pobjednik, sa više života: »… nije veselo ni živjeti, konstatira on… Sam si, sasvim sam, i tako malo vrijediš! – Da, ali baš to je u njega poticalo volju za životom. Osjećao je u sebi uzavrelu snagu srdžbe«.
A kad se u vrijeme svoje prve ljubavi, ostavljen, ponižen i obuzet očajem, nalazi najbliže uništenju, on će i opet izroniti iz ništavila, izaći na nove putove: »Uvidio je da je život borba bez počinka i bez milosti, u kojoj se onaj, koji hoće da bude čovjek dostojan imena čovjeka, mora bez prestanka boriti s nevidljivim neprijateljima: ubojitim silama prirode, nečistim željama, mračnim mislima, koje ga izdajnički nagone da se ponizi i uništi. Uvidio je da su sreća i ljubav prevare što traju jedan tren, a potiču srce da položi oružje i odrekne se borbe. I mali petnaestgodišnji puritanac začuje glas svoga Boga:
– Idi, idi i nikada da nisi sustao!
– Ali kamo da idem, Gospodine? Što god činio i kamo god pošao, nije li svršetak uvijek isti, nije li tu ipak svemu kraj?
– Idite i umrite vi, koji treba da umrete! Idite i trpite vi, koji treba da trpite! Čovjek ne živi zato da bude sretan. Živi zato da ispuni moj Zakon. Trpi. Umri. Ali budi ono što, što treba da budeš: Čovjek!«
Isto tako i kasnije, na vrhuncu života, kad će novo, najveće iskušenje, smrt obožavanog prijatelja i strasna, uništavajuća ljubav, zaprijetiti da uništi čitavo djelo njegova života, on će opet, osamljen i pun odvratnosti prema ljudima, na dnu očaja i tupe apatije, na granici ludila, u mračnom podzemlju svoje svijesti, čuti glas svesilnog života, koga je, u dodiru s ništavilom, još jače osjetio: »Bori se i gori sa mnom… Uvijek se treba boriti… Odreci se mrtvih sa svojom mrtvom dušom. Naći ćeš žive s mojom živom dušom… Život je drugdje. Hajde otvori mu svoja vrata. Luđače, što se zatvaraš u svoju porušenu kuću! Izađi iz sebe. Ima i drugih obitavališta…« I opet će Christophe, poslušavši »glas svoga Boga«, svemoćni dah života u sebi, doživjeti svoje uskrsnuće i poći da se sa svojom preobraženom dušom, obnovljenom u vatri stradanja, bori na novim putevima, da »ispunja Zakon«.
Čitav njegov život nije drugo do neprestano opraštanje, kao što kaže Rolland, od svoje bivše duše, odbacivanje stare duše, istrošenih i do kraja iživljenih shvaćanja i težnji, »kao prazne košuljice« i uvijek novo oblikovanje prema zahtjevima novih situacija, koje nameće razvitak stvarnosti i njegov zdravi smisao za nalaženje svoga mjesta u novim uslovima – da bi živio!
Ali ovakav antitetičan stav ne javlja se kod Christophea samo u sukobu sa životnim nedaćama i dubokom, neprijateljskom stihijom njegove prirode. Taj njegov stav odnosi se na svaki susret, ispoljuje se u ocjenjivanju svake pojave, koja vodi dušu ukrućenju u ništavilu manje života. On ne bježi samo iz svoje »porušene kuće«, da ne umre pod njezinim ruševinama smrću što je donose ubojite sile prirode i životne nedaće, već će se čuvati da nikad ne sagradi, kao što rade mnogi, čvrstu kuću jednostranih oblika života: dužnosti, koja guši mnogostrukost životnih dužnosti, ljubavi, koja suzuje život mjesto da pomaže njegovoj ekspanziji, vjere, koja zatvara u skučene okvire čekanja nekog drugog »boljeg« života i koja je koliko izraz toliko novi poticaj kukavičkog odnosa prema životu, egoističkog napuštanja životne borbe, a naročito – on osjeća pravi užas pred onim mumificiranim bićima, što su se, premda često daroviti i sa dosta životnih sokova u sebi, u tridesetoj, a možda i dvadeset i petoj godini dali zarobiti od obitelji i zvanja, odrekli se života, t. j. neprestane budnosti i stvaralaštva, da bi ostatak proveli preživajući ideje, koje su bile aktuelne u njihovoj mladosti, te »iz dana sve više mehanički i sa sve više rugobe ponavljaju što su rekli, učinili, mislili i ljubili u vrijeme kad su oni bili«, kao da to ne bi mogli činiti i sada, odnosno kao da im nije dužnost i sada – biti. Najgore kod tih duša i jest to što priznaju samo ono što je stvoreno u doba njihove mladosti, odnosno, jer odatle ne prijeti opasnost njihovom samoljublju i duševnoj lijenosti, ono što je bilo stvoreno u prošlosti, niječući svaku mogućnost novog stvaralaštva, prezirući i omalovažavajući svaku novu misao, svako novo djelo, kao da je život dosegao vrhunac s njihovom mladošću i bio jedino u vrijeme kad oni »bili« ugasivši se sa, njihovom vlastitom krivnjom ugašenom, njihovom ljudskom egzistencijom, da iz njega ne provrije više ni jedan novi mlaz. Pred tim nakaznim shvaćanjima i tim raznovrsnim oblicima neprijateljstva prema životu Jean Christophe doživljuje obratno jasnu intuiciju o vječnosti života, o životu kao neprestanoj ekspanziji.
Njegov dodir sa svim onim Eulerima i Vogelima, s onim herojem domaćinske dužnosti Amalijom, s onim vjernikom Leonhardom u mladosti, kao i kasniji dodiri sa svim onim ljudima iz svijeta, koje su ugušili razni obziri, društvene konvencije i slično, od kojih se svaki zatvorio u neki svoj »credo«, bilo vjerski, politički, umjetnički ili revolucionarni, izazvat će u njemu istu reakciju, koju su izazivale životne nedaće i sukobi s mračnim stranama njegove stihije: bijeg u njihovu suprotnost. Kao i tada, on će i sad, u ovim slučajevima, otkriti smrt i znajući da je dužnost živjeti a ne umrijeti, on će se opredijeliti za ono što mu njegov osjećaj i analiza ovih novih iskustava pokazuje kao pravi život: opredijelit će se za borbu i neprestano samopremašivanje, razbijanje sebe u svom dojučerašnjem obliku, kad se ovaj pokaže kao brana silnoj rijeci života, koja teče kroz sve – i kroza nj. Mjesto da se da uspavati od svojih prošlih dostignuća, ma kako bila velika, on ne će oklijevati da ih jednim potezom izbriše i da se osudi na bijedu i neizvjesnost u ime novih pothvata, koji su mu se nametnuli kao istina i kao dužnost (on će bez oklijevanja prekinuti s kneževskim dvorom, koji je za nj značio egzistenciju i društveni položaj, posvadit će se sa čitavim gradom, u komu je još od djetinjstva došao na glas kao muzičar, kad osjeti da mu je dužnost boriti se protiv laži u umjetnosti); mjesto da postane svećenikom jedne, on će nastojati da ne propusti ni jednu od mnogih životnih dužnosti; mjesto da se zatvori u vjeru u boga i oslijepi za sudbinu čovjeka u svijetu, on će se odreći i te vjere, da bi prihvatio ekspanzivniju i prema tome višu vjeru u čovjeka i njegovu budućnost; mjesto ljubavi, koja teži da ga u svom egoizmu dovede do apsurdnog samouništenja (Mirrha ga neprestano muči pitanjima da li bi se radi njezine ljubavi odrekao glazbe, odao nepoštenom životu i t. d.), on će biti spreman da se odreče i ljubavi, dok je ne nađe u »tihoj Graziji«, toj njegovoj pravoj milosti, koja ne samo da ne zarobljuje, već i potiče njegovu aktivnost kao umjetnika i borca.
A osnov ovakvom postupanju, kao što je u prvim slučajevima bilo njegovo duboko doživljavanje stvarnosti, bit će njegovo duboko zahvaćanje u suštinu pojava. Da bi se shvatio pravi smisao stvari i ideja potrebno je stvarno ili u duhu proći kroz njihovu dijalektiku, ispitati ih u odnosu prema osnovnim zahtjevima života. Gledati stvari u njihovim posljedicama i neprestano ih vrednovati u odnosu na princip: koliko pridonose razvijanju života. Samo poniranje do korijena neke pojave i ideje vodi k njihovom istinskom, stvaralačkom prihvaćanju odnosno k stvaralačkom skoku u njihovu suprotnost. Takva je Christopheova »metoda«. On sve zahvaća od korijena i prati u razvitku, svemu razotkriva posljedice i sve vrednuje prema načelu: koliko neka pojava sadrži u sebi života, a koliko njegovu negaciju. Zato se i mijenja kao što se mijenja život. Odatle njegova dinamičnost. Njegovo postojanje poistovjećuje se u najvećoj mjeri s načinom postojanja samog života kao cjeline. Uslijed toga je njegov duh neprestano zaposlen, u maštanju, u diskusiji, u akciji. A naročito iz toga proizlazi njegova silna, bjesomučna ozbiljnost. »Ja sve shvaćam ozbiljno«, ponavlja Christophe raznim Mannheimima, Kohnima i Colettama, kojih je bilo mnogo u njegovo vrijeme i koji su, ne snalazeći se pred njegovom »mahnitošću«, jer nikad nisu zavirili pod koru zbivanja, zbog čega i nisu nikad bili zahvaćeni onim svetim bjesnilom života, koje je uvijek označavalo sve one koji su ikada išta stvorili, prelamali svoj štap nad njim, slijegali ramenima, shvaćajući samo život kao »vic« i profinjenu dosadu.
Ovakav je Christophe ušao u borbu. Njegov životni program bio je: »Otvoriti neustrašivo oči, upijati u se svemoćni dah života, vidjeti zbivanja kakva ona zaista u stvarnosti jesu…« – i boriti se za uvijek više života, istine i stvaralaštva. Njegova je formula: život – istina – radost. On je rano spoznao da život nije dan na uživanje (»Čovjek ne živi da bude sretan…«). Ali zato ne isključuje iz života radost – ona se i nalazi zapravo u najvećoj mjeri u otkrivanju istine, u stvaralaštvu, ona je samo to stvaralaštvo, sam život. »Nisi sam, i ne pripadaš samome sebi. Ti si jedan od mojih glasova, jedna od mojih mišica«, govori mu »bog« – život u njegovoj svijesti i odmah zatim, doživjevši od te spoznaje porast stvaralačke energije u sebi, on je čuo, »kao žubor vrela, pjesmu života, koja je u njemu strujila«. Radost što je doživljuje Christophe ne dolazi od nečeg izvanjskog, što nasađeno na čovjeka budi kliktaje duše, ona je imanentna u samom životu, ako se istinski živi – kroz borbu i stvaralaštvo. I otuda, kraj tolikog siromaštva, koje ga je kroz život pratilo i kraj tolikih nedaća, onoliki Christopheov optimizam.
Raščistivši najprije račune sa samim sobom, uništivši sve što je u svojim mladenačkim djelima našao izvještačena i usiljena, što nije govorilo jezikom istinskog doživljavanja (»… ja ću te – govori on samome sebi – već naučiti kako se laže, nitkove!«), udario je najprije na laž svoje domovine – njemački idealizam. Njegova strast za istinu bila je tolika, da je posvuda stao pronalaziti laž, pa i kod najvećih njemačkih glazbenika. Kasnije je popravio mnoge svoje sudove o njemačkoj muzici, kasnije kad se »još jedamput oprostio od svoje bivše duše«. Romain Rolland nas moli da njegove i Christopheove sudove »ne smatramo konačnima«, jer »svaka naša misao tek je trenutak našeg života. Čemu bi nam i bio život, ako ne za to da ispravljamo naše zablude, da pobjeđujemo naše predrasude, proširujemo našu misao i srce«. Jean Christophe nije prorok, koji donosi svijetu gotove istine o stvarima, već borac s istinom i za istinu. »Zar misliš, da i ja ne patim! – govori mu život u njegovoj svijesti. Stoljećima me progoni smrt i vreba na me ništavilo. Samo pobjedonosnim udarcima krčim sebi put. Rijeka života crvena je od moje krvi«. Christophe se muči s istinom u sebi i izvan sebe. Ali on se sve više probija kroz ništavilo zablude, dok je konačno ne savlada. To je njegova misao: Prometej, komu orao – božanska strast misli izjeda dušu, ali se na koncu spašava pomoću Herakla – svoje vlastite ljudske snage, i vatra, svojina bogova, ipak zaplamsa u čovjekovim rukama. Glavno je ne sustati.
A on ne sustaje ni onda kad mu je njegovo »mahnitanje« u domovini zatvorilo sva vrata, zakrčilo sve puteve. Odlazi u Pariz, još veći »Sajam na trgu«, babilon »pokvarene umjetnosti, politike pune cinizma i nemorala, i bezvrijedne misli…« I tu nastavlja da se bori protiv svih onih trgovaca intelektualnog smeća, koji su radi svoje koristi bučno reklamirali svoju pokvarenu robu, »pokrivajući imenom Umjetnosti i Ljepote narodnu pohotljivost« i njegujući bolesti tog naroda: »njegov strah pred naporom, njegovu sklonost prema užitku, senzualne ideologije, njegov umišljeni humanitarizam, i sve što razbludno koči volju i što je kadro da mu oduzme svaku pobudu za rad«. Sa svom svojom snagom on se baca u borbu protiv svih onih »ljupkih fantasta, koji se smatraju reformatorima«, koji svojim radom sramote zaista potrebnu reformaciju, protiv »ideja – utvara bez sunca«, quasiideja što zauzimaju mjesto zaista potrebnoj stvaralačkoj ideji, protiv djela onih kojima »nikad nije bilo važno drugo do li forma«, a kod kojih »o osjećaju, karakteru, životu nije bilo ni govora«, protiv onih bezbrojnih efeminiranih duša, u kojima uvijek ima »da, da, a zatim ne, ne«, koje videći smeće ne kažu: »To je smeće«, nego: »Čini mi se… kanda je to smeće«, protiv onih koji su se zatvorili »u svoj akademski Credo« i onih koji su se zatvorili »u svoj revolucionarni Credo« a svi zajedno bili »isti majstori kvariše«, neprijatelji razvitka života, protiv »kukavičke čovječnosti« onih obeščovječenih duša, koji braneći »čovječnost« plediraju pro domo sua, brane svoju duševnu lijenost, svoj vlastiti nemoralni mir… Christophe je tražio »ne čovječnost, već – Čovjeka!«
U toj borbi Christophe je potpuno zaboravio sebe. Ne traži slavu, već istinu i konstruktivan rad. U svojoj umjetnosti »nije išao za tim da bude rijedak, nego da bude jak«, da bi mogao djelovati, poticati, buditi. Težnja za originalnošću odlikuje ništava i neozbiljna bića, one koji, živeći vječno na površini, nisu nikada sagledali tragičnu ozbiljnost života, svu ljudsku odgovornost za život. – »Da samo na čas prestanem raditi, – citira Christophe staru indijsku mudrost – uronio bih svijet u kaos, i bio bih ubojica života«.
Ali zar je zaista čitava Francuska u tome, u toj ništavoj i štetnoj kritici, u amoralnom erotičnom i senilnom kazalištu, u arhaičkoj i praznoj muzici, u otrovnoj literaturi, u pokvarenoj politici…? »Francuska – to smo mi«, predstavljaju mu se na usta Sylvana Kohna svi razni krivotvoritelji života. Međutim, on zna da se pravi francuski život, istina o Francuskoj, ako postoji, nalazi drugdje. I Christophe, tražitelj istine, borac za svaku manifestaciju života, obožavalac francuske prošlosti, ne prestaje da traži pravi francuski život – u sadašnjosti. I kad je iscrpljen i bolestan bio gotovo posumnjao u njegovo postojanje, toliko je bio prikriven naslagom intelektualnog blata, ukaza mu se on u liku običnog čovjeka, u služavci Sidoniji, u tihoj mučenici Antoinetti Jeanin. Kroz njih je on čuo glas vječne Francuske, strpljive i radišne, ali i borbene, koji mu je preko Ivane Arške, neprolaznog simbola Francuske, govorio: »Biti dobar, ostati dobar posred ljudske nepravde i nemilosrdne sudbine… Sačuvati blagost i dobrohotnost među tolikim žučnim prepirkama, preći iskušenja i ne dopustiti im da dotaknu to unutarnje blago…« A nadasve on ju je razumio u prijateljstvu s onim nježnim, pametnim Olivierom, s kojim se zajedno približio francuskom radniku. I opet su ljudi iz naroda, vezani za izvore života, progovorili umornom Christopheu o smislu života, kao što su mu govorili nekoć kroz usta ujaka Gottfrieda, a naročito onda, kad je zamračen od utvara mladosti s grozom pomišljao na dan, koji nema sutrašnjice: »Uvijek ima sutrašnjice… Ne pravi nasilja nad životom. Živi u sadašnjici…« Izvršiti do kraja dužnost svakoga dana, »Als ich kann« – kako mogu, znači postaviti most k sutrašnjici.
Sada nastupa novo doba u životu Jeana Christophea, blaga i sabrane atmosfere. Bori se, ali njegova borbenost nije viša »vulkanska«. Blagi dodir dobrote Sidonije i njezina duboka etičnost, primjer Antoinette Jeanin, blage i herojski požrtvovne, vizija Ivane Arške, ratnika koji plače nad ubijenim neprijateljem, prijateljstvo s Olivierom, intelektualcem i čovjekom neokaljana karaktera, utječu na Christopheovu iskrenu i, za svaku istinu prijemljivu dušu, i – obnavljaju je. On je dobio »novu dušu«, izdignutu na viši stepen. Nasilnog Siegfrieda uhvatila se razumna snaga Francuske. A on se ne otima – jer »spiritus flat ubi vult« jer Christophe se ne otima djelovanju života!
Dolaze godine tihog stvaralaštva, prijateljstva i ljubavi, da poslije Olivierove naprasne smrti u jednoj radničkoj pobuni i poslije strastvene, uništavajuće ljubavi Ane Braun u švicarskim brdima – najvećeg iskušenja njegova života, koje će zaprijetiti uništenjem svega što je bio i što je stvorio, doživi uspon na svoje brdo Horeb, da u »gorućem grmu« patnje i strasti, kroz »lomljenje duše i strujanje zraka kroz prozore svojih rana« shvati prošlost i budućnost – smisao svojih borbi i patnja: »njegove su borbe bile dio velike borbe svjetova«, on je »dio vojske, koja nikad ne će biti pobijeđena«, goleme vojske onih koji su se ikada borili i koji se naročito sada, u njegovo vrijeme, bore za pobjedu pravde, istine i ljepote u životu, čiji će triumf vidjeti budućnost – »Drugovi, neprijatelji, stanite na me, gazite me, da osjetim, kako preko moga tijela prelaze točkovi pobjedonosnih kola…«
»Sramote, boli, tuge, otkrivahu sada svoje tajinstveno poslanje: one su isitnile zemlju i učinile je plodnom; lemeš boli razdirući srce otvorio je nove životne vrutke. Ledina je opet procvjetala. No cvjetovi nisu bili kao prošlog proljeća. Rodila se nova duša«. Mir je zavladao Christopheovom dušom. On sada zna da i »najpodliji imaju svoju ulogu u planu tragedije« i da i »okrutno koristoljublje svjetskih bankara – premda uz tolike nesreće! – gradi, htjeli oni to ili ne htjeli, buduće svjetsko Jedinstvo…« Ali ova spoznaja ne rađa u njemu defetizmom. Christophe će i dalje ostati na pozicijama borbe – »Als ich kann« – kako mogu, ali uvijek na istoj liniji unapređivanja života. Kao »umjetnik-stvaralac« Christophe će se posvetiti čistoj glazbi – pjevat će »za jake« budućnosti, kao »čovjek-tvorac«, član ljudske zajednice, posvetit će se »upaljivanju života u drugima«, mladićima što dolaze da nastave njegovu i njegovih drugova borbu. – »Naš je jučerašnji val pokrenuo ovaj današnji. Današnji će val izdupsti korito sutrašnjem, koji će ga potisnuti u zaborav, kao što i naš pada u zaborav«. Na pozornicu života došle su mlade snage novog naraštaja protiv koga ne osjeća nikakve ljubomore ni srdžbe – srditi se na njih značilo bi biti neprijatelj života, koga je on dio, koji je on sam. Christophe se uklanja, da ne zaustavlja »buduće pobjede« »boga osvajača«, nezaustavljivog života u razvitku, uklanja se s veseljem u duši: »Ako nam još preostaje nešto mladosti, učimo i mi i nastojmo da se pomladimo. Ako to ne možemo, ako smo prestari, veselimo se u njima. Lijepo je gledati, kako uvijek iznova cvjeta ljudska duša, koja se činila iscrpljena, jedri optimizam tih mladića, njihovo radovanje pustolovnoj djelatnosti, te naraštaje, koji se iznova rađaju, da osvoje svijet«. Uklanja se s veseljem, jer zna da su i njegove ruke »iskrčile pobjednički put, kojim će stupati naši sinovi«, da on jest ne samo u jučerašnjici već i u sadašnjosti i da će biti i u budućnosti po djelu što ga je i on pridonio njezinoj izgradnji.
»Vi ljudi sadašnjice, mladići, sad je na vama red! Stupajte preko naših tjelesa i idite u prednje redove. Budite veći i sretniji od nas«, kaže Romain Rolland na početku zadnjeg poglavlja Christopheova života. »Umrimo Christophe, da se opet rodimo«.
Tako je Christophe do kraja ispunio dvije najveće zapovijedi Života – zapovijed borbe i razumijevanja. Najprije boriti se a zatim razumjeti borbu drugih, koja se svakom naraštaju nameće kao neumoljiv imperativ, razumjeti cilj, duh i metode ove borbe, – u tome je čitav smisao ljudskog života.
Tko je Jean Christophe? – »Napisao sam tragediju naraštaja, koga će ubrzo nestati. Nastojao sam da ništa ne sakrijem od njegovih poroka i vrlina, njegove teške tuge, njegova neodređena ponosa, njegovih herojskih podviga i iznemoglosti pod preteškim bremenom nadljudskog zadatka; to je čitav jedan svijet, gdje je trebalo sve iznova stvarati: moral, estetiku, vjeru, novo čovještvo. – Eto, to smo bili mi«, kaže Romain Rolland.
Ali Jean Christophe nije samo predstavnik jednog vremena, koji je časno ispunio poziv preteče jednog novog oblika života, ali koji, kao svi preteče, treba da se ukloni, da uđe u sjenu, kad se pojavi onaj komu je bio glasnik i za koga je radio (»Eum enim oportet crescere me autem minui…« – on treba da raste a ja da se smanjujem, kao što je rekao jedan od preteča), nije samo onaj koji je zajedno s drugima donio Kovčeg Zavjetni do praga »Obećane Zemlje«, ali u koju ne će ući, kao što sam govori, – Christophea ne će pokriti sjena, on će živjeti u »Obećanoj Zemlji«, kao trajan primjer istinskog čovjeka.
Svaki čovjek treba da u životu izvrši dvije uloge: da zajedno s drugima ispuni zadatke, što ih je odredila povijest, i – da, uz to i kroz to, izgradi svoj ljudski lik. Ove dvije uloge su naizmjenične: vršenje jedne pridonosi izvršenju druge. Najviši prinos u djelu što ga iziskuje povijest znači i najviši prinos u razvijanju ličnosti. S druge strane, do maksimuma razvijena ličnost ne može da ne sudjeluje u povijesnoj borbi. Što je netko u tome više uspio to je i njegov ulazak u budućnost, njegovo ostajanje u životu potpunije. Iz dvostruke uloge nastaje i dvostruko trajanje: bezimeno u djelu i lično u ljudskoj veličini do koje je netko došao i koja nastavlja da djeluje kao primjer.
Jean Christophe koji se »angažirao« do najviše moguće mjere postao je i Čovjek u najvišem smislu riječi. Romain Rolland nije samo želio prikazati borbu već i više nego nju, borca. Pisac »Michelangela«, »Beethovena«, »Tolstoja«, poklonik velikih ličnosti, želio je da naslika novog heroja, koji stvara, bori se i trpi u okvirima modernog života. U Christopheu on je probudio maksimum svijesti i života i tu svijest i taj život pokrenuo u akciju, u borbu u novim prilikama i na taj način učinio ga primjerom i sebi i drugima – i svima koji će doći. Sveti Kristofor srednjevjekovne legende prenio je dijete Krista preko rijeke, ali u tome se nije iscrpila njegova uloga: na njegovim kipovima u gotskim katedralama stajao je natpis iz koga se vidjelo, da onaj tko baci svoj pogled na nj ne će »umrijeti zlom smrću«. Christophe Romain Rollanda prenio je Zoru novog dana na drugu obalu, ali u tome se također nije iscrpila njegova uloga, – on je i nosilac života: bez obilja života u sebi, bez snage nemoguće je izvršiti djelo. Kao nosilac života, kao čovjek, koji je u izvršenju historijskog zadatka razvio najveću stvaralačku energiju i najbolje što se moglo ispunio zadaću, Christophe ostaje u životu, produžuje se u sutrašnjici, da djeluje kao uzor. U tome je njegova druga uloga, vječna uloga potpunog čovjeka, snažne ličnosti.
Shakespeare je rekao o Cezaru: »U njemu su se tako složili elementi da bi čitava priroda mogla da ustane i reče: To bješe čovjek!« Takvu je funkciju namijenio Romain Rolland svome Christopheu: da bude drama u kojoj će se svi elementi ljudske prirode, što ih svaki čovjek u svom, makar kako sitnom životu, nosi – volja, osjećaj dužnosti, sposobnost zanosa…, tako složiti u cjelinu, zgusnuti u vlasti strašne Christopheove strasti za životomda će svaki gledalac drame, nesposoban da ih razbacane sam otkrije i pokrene u sebi, bacivši pogled na nj, ugledajući se u nj, kao ono nekoć vjernik-posjetnik gotskih katedrala, osjetiti buđenje svojih vlastitih snaga, volje za život i aktivnost, ljubavi za istinu, da bi se borio i radio, da ne umre od »zle smrti« – besplodnog i lažnog života.
Čitav život Jeana Christophea je velika himna – životu: »Živjeti, što više živjeti…! Tko ne osjeća u sebi tu opojnost snage, to ushićenje pred životom – pa i pod udarcima nesreće – taj nije umjetnik. U tome je kamen kušnje. Prava se veličina čovjeka pokazuje u njegovoj moći da se zanese ushitom i u veselju i u jadu«, – istini: »Života! Istine! Ne će taj biti junak, koji se mora služiti lažima!… Radije umrijeti nego živjeti od tlapnje…«, – stvaralaštvu: »Samo oni žive, koji stvaraju. Sva ostala bića tek su lepršave sjene, koje prolaze zemljom, a ne shvaćaju život. Sve životne radosti sadržane su u stvaranju. Ljubav, genij i djelovanje – proplamsaji su snage iz jednog jedinog žarišta… Jao jalovom biću, koje ostane na zemlji samo i izgubljeno, izgubljeno, promatrajući svoje usahlo tijelo i tminu u njemu, iz koje nikada ne će vrcnuti iskra života…«, – u snažnoj volji, koja treba da bude spremna da se uhvati u koštac i sa samom smrću: »Nisu kod vas ni duh ni srce bolesni. Nego život. On odilazi… Treba htjeti da se on vrati. Treba htjeti!«, – himna otvorenosti duha, iskrenosti…
Kao pjesnik ove himne Christophe je i danas aktuelan. Opet su se pojavile »ideje – utvare bez sunca«, koje idu za tim da nadomjeste istinski stvaralačke ideje, »reformatori«, krivotvoritelji, koji kompromitiraju stvarnu potrebu za društvenim promjenama, »revolucionarci«, koji su se zatvorili u svoj »revolucionarni Credo« i koji koče stvarno revolucionarne snage u njihovom razvitku, – neprijatelji života i napretka, koji radi vlastitih mračnih ciljeva, prodaju svijetu pokvarenu robu nazoviideja i nazovirevolucije. Potrebno je da danas svaki istinski napredan čovjek, »obukavši se u dušu« Christophea iz »Sajma na trgu«, »nesnošljivošću mladoga Siegfrieda«, odlučno reče prodavačima te robe: »To je smeće«, potrebno je da se bori protiv toga smeća, da bi kad se atmosfera razbistri, kad se smeće očisti, opet »obukao dušu« onog blagog Christophea »Novog Života«, koji sve razumije, sve oprašta i prihvaća. Raditi kao što nalaže život i historija, raditi kao što radi sam život. Odreći se kontinuiteta u jednom stavu zauzetom u mladosti ili u bilo kako velikom razdoblju života, neprestano se »razbijati«, narušavati mir što ga daje statika jednog načina gledanja, jednog načina djelovanja, a kojemu teži niža stihija njegove prirode, da bi se bacio u nemir dinamike života, da bi se, kroz neprestano traženje i prihvaćanje istine, unio u dijalektiku života i poistovjetio se s njom, radeći zajedno s njom, – to je čovjekov zadatak. A da bi do toga došao, potrebno je da usvoji Christopheovu svijesnu strast za životom.
Kao i svaki čovjek, Christophe je nošen jednom strašću. Ali postoji razlika između strasti svih drugih junaka i Christopheove strasti. Dok druge njihova dominantna strast slijepom igrom slučaja češće vodi k propasti nego ka pobjedi, Christophea njegova strast za pravim životom, koji je traženje istine, aktivnost i borba, popraćena njegovim zdravim osjećanjem realnoga, dovodi sigurno do pobjede – do uvijek više života, istine i stvaralaštva. Christophe postaje sve sličniji samom nepobjedivom životu.
»Kakve li sreće živjeti konačno ne kao plijen života već kao njegov gospodar!«
Izvor, 1951.
