Ima li boljega trenutka za ponovno otvoriti Hadrijanove memoare Marguerite Yourcenar, no danas? Poznata francuska spisateljica, prva žena primljena u Académie française, 1980. (!), Memoare je, kako je i sama u pogovoru navela, pripremala desetljećima, da bi djelo završila i objavila 1951., nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata. U tome povijesnome romanu, svojemu najpoznatijemu djelu, Yourcenar priča priču o životu, kušnjama i vladavini cara Hadrijana, koji je Rimskim Carstvom upravljao od 117. do 138. godine nove ere. Djelo u formi pisma pisana u prvome licu (car Hadrijan obraća se svome nasljedniku Marku Aureliju) kronološki izlaže Hadrijanov život, a car se svojemu nasljedniku obraća netom pred vlastitu smrt.
Zašto danas opet otvoriti i čitati jedan povijesni roman, umjetničku rekonstrukciju povijesnih zbivanja? Najbolje je odgovoriti: zbog njegova sadržaja i relevantnosti poruke koju nam prenosi. Iako je Yourcenar u historiografske izvore bila temeljito upućena, a grčki i latinski jezik učila je od rane dobi, njezino je djelo, ipak, u većoj ili manjoj mjeri istini bliska rekonstrukcija i književna interpretacija povijesnoga zbivanja o kojemu govori. Bez obzira na tu činjenicu, kroz čitanje ćemo si vremenski udaljen svijet djela moći živo predstaviti, a premise na kojima se tekst zasniva povezivat ćemo s vremenom i događajima koji nas okružuju. Suosjećat ćemo s kušnjama kroz koje Hadrijan prolazi, diviti se njegovoj ustrajnosti i dosljednosti, a iz tih ćemo zbivanja i veza izvlačiti neke zaključke, tumačiti naš današnji svijet.
Car Hadrijan rođen je u Italici (blizu grada Seville, u današnjoj južnoj Španjolskoj) i još u ranoj mladosti bio je poslan na službu u Rim. Prošao je sve obrazovne procedure koje su jednome od skrbnika poduprtu mladiću toga vremena omogućene („knjige su bile moj prvi zavičaj“). Potom odlazi u vojsku i službom započinje napredovanje. Bio je dionikom krvavih ratova vođenih za vladavine cara Trajana. S vremenom je postao njegov vjerni pratitelj, a onda i nasljednik. Tako započinje Hadrijanova disciplina augusta.
Hadrijan (ime je dobio po gradu Adria na Jadranskome moru, smještenom nedaleko od Venecije, odakle mu potječu preci) je vladar obrazovan u nasljeđu antičke, grčke kulture, koju će u mnogočemu pokušati preslikati na Carstvo. Služeći caru Trajanu (kojemu je modus operandi pak bila vôjna, a ne mir) u mnogim ratovima, Hadrijan je jako dobro okusio što rat donosi. On već tada promatra „barbare“, ističući kako mu je teško gledati njihov pomor te bi ih radije mogao na koristan način uključiti u rimski sustav. Kada gleda u roba zaključuje kako mu je većina ljudi slična („previše su podjarmljeni“). Smatra da se barbare treba razoružati dobrotom, „pod uvjetom da prethodno znaju da je ruka koja ih je razoružala čvrsta“. U javna kupališta on odlazi kad se i narod kupa.
Nakon Trajanove smrti, odmah po preuzimanju carske pozicije, Hadrijan prekida osvajanja, najprije u Mezopotamiji i Armeniji, a zatim obnavlja pregovore i uspostavlja mir na granici, s Partima.
U tome trenu započinje „kolanje zlata i razmjena ideja“ koji će obilježiti njegovu dvadesetogodišnju (apsolutističku) vladavinu. Hadrijan želi da svaki pojedinac u Carstvu za sebe pronađe odgovarajuće mjesto: „Meni je bilo stalo do toga da i najobespravljeniji stvor nađe svoje mjesto u opstanku Rima“. Tako pokušava „dokazati Grcima da nisu oni uvijek najpametniji, a Židovima da nisu oni nipošto najčistiji u poslu“ te je svjestan da nije uvijek lako „nagovoriti staretinara Židova i kobasičara Grka da žive mirno jedan uz drugoga“. Kršćanstvo smatra isključivim, jer ne dopušta mišljenje drugačije od vlastitoga, ali prema kršćanima se trudi odnositi pravedno, no strogo. Mir mu je cilj, najsretniji je kada pomogne uspostaviti ekonomske i kulturne veze između dviju dotad nepovezanih strana. Provincije ga inspiriraju, u njih ulaže te ustvrđuje da su „i dobro i zlo stvar navike“.
Spram igara u kojima se ubijaju životinje pokazuje prijezir („gadili su mi se ti masakri u kojima životinja nema nikakvog izgleda“), a rat motri kao nužno zlo, zaključivši kako ga treba voditi samo ako je obrambeni. Rat on, stoga, prihvaća kao sredstvo postizanja mira, svjestan da će i njegova miroljubiva vlast imati svojih ratnih razdoblja. I on će, da se oslobodi svojih neprijatelja, biti prisiljen posegnuti za smaknućem nekolicine. Nemilosrdan je spram zelotskog ustanka u Judeji: njihove glavne predstavnike daje pogubiti, a pobunjenim Židovima zabrani ponovno se nastaniti u Jeruzalemu. Također, pred kraj vladavine, pri odabiru nasljednika, daje smaknuti protivnike, od kojih su mu neki iza leđa planirali podmuklu smrt.
Robovima daje veća prava te zabranjuje da ih se prisiljava na opasne ili sramotne poslove. Pomaže u poboljšanju položaja žena, ali ustvrđuje i da je „malo kuća vidio u kojima ne vladaju žene“ te promišlja zbunjujuću ambivalentnost njihova položaja: „one su u isti mah podjarmljene i zaštićene, slabe i moćne, prezrene i poštovane“. Protivnik je braka iz prisile. Staje na kraj veleposjednicima koji ne brinu za javno dobro, već samo za svoje partikularne interese. Njegova disciplina augusta mora „odražavati humane tendencije svoga doba“. „Blagostanje treba da služi svima, a ne samo banci“. Na tragu Platonove političke misli skrbi o obrazovanju činovnikâ, želi ih po položajima rasporediti prema njihovim nadarenostima, smatrajući kako boljitak cijeloga carstva ovisi o srednoj klasi. U Britaniji provodi građanske reforme i gradi zid koji postaje simbol njegova odustajanja od osvajačke politike.
Iako povijesni roman najčešće, opisujući povijesna zbivanja, progovara o razdobljima krize (primjerice, Tolstojev Rat i mir govori o francuskoj invaziji na Rusiju, Manzonijevi Zaručnici o dobu Tridesetogodišnjeg rata i kuge, Milanskog ustanka), Memoari se bave jednim od najvećih razdoblja blagostanja u ljudskoj povijesti, kada je Rimsko Carstvo, što znači i zapadna kultura, pod vlašću cara Hadrijana bilo nosiocem društvenog, kulturnog, gospodarskog i duhovnog razvitka.
Izvorišta svojega humanizma Hadrijan pronalazi u grčkoj kulturi i filozofiji. Za svoje vladavine na carske novčiće daje ispisati: Humanitas, Felicitas, Libertas. Čovječnost, Sreća, Sloboda. Ustvrđuje kako „bilo koji grčki filozof i gotovo svaki naobraženi Rimljanin ima iste svjetonazore“ kao on. Rim promatra kao nastavljača grčke kulture i povijesti. Cijeni grčku disciplinu, jer zaključuje da nam „sve što je u nama ljudsko, sređeno i jasno dolazi odatle“.
Yourcenar je posljednju inspiraciju za svoj magnum opus dobila upravo nakon strahota Drugoga svjetskoga rata i cijeloga diskursa koji je nakon rata uslijedio. U Hadrijanovim memoarima ona rekonstruira svijet vremena rimskoga cara koji se od mnogih drugih vladara razlikuje već po načinu motrenja na samu zajednicu i pojam vladanja. On sebe motri kao jedan dio mehanizma, dio kotača cijeloga carstva koji se okreće.
Takav se, naizgled i idealistički, oblik vladavine suprotstavlja onome češćemu, kojega smo i mi danas svjedoci kada se pod krinkom lažnoga humanizma i brige za tuđe dobro, ili pak pod krinkom ideologije koja teži očuvanju nekih „izvornih vrednota“, zapravo plasiraju ideje i ideologije koje koriste sebičnim interesima pojedinca, skupine ljudi, ili nacije u najboljemu slučaju. Postavlja se pitanje, može li Europa ponovno postati predvodnikom društvenoga i kulturnoga napretka, prestati relativizirati moderne fenomene pod krinkom vlastita samoodržanja, a zapravo radi uživanja u toplini i luksuzu vlastita doma? Možemo li biti odgovorni i nelicemjerni, duhovni predvodnik zapadne kulture?
Yourcenar kaže kako je za roman željela „uzeti samo ono što je u nama najtrajnije i najbitnije“. Upravo takva odluka njezino djelo čini uvijek iznova otvorenim za interpretaciju, bez obzira na to što govori o događajima i životu od nas udaljenima skoro pa dva tisućljeća. Yourcenar, govoreći kroz usta Hadrijana o religiji, udaljenim i siromašnim provincijama, sebičnim namještenicima i vladarima kojima je stalo jedino do materijalnog bogatstva, govoreći o ratu i stradanjima, mržnji među rasama i kulturama, zapravo komentira svijet i događaje kojima je u drugoj polovici 20. stoljeća bila okružena. Isto čini i čitatelj koji danas čita njezino djelo. Kada Hadrijan na nekoliko desetaka stranica opisuje pobune Židovâ i krvave sukobe koji usljeđuju, zapanjuje nas činjenica da su u Jeruzalemu i okolici 132. godine nove ere Židovi ratovali protiv Rima, a da 2021. godine na istome mjestu ratuju protiv naroda Palestine te da Hadrijan iz vremenske pozicije 2. stoljeća govori o „ženi vojnika koja pita hoće li joj se muž živ vratiti iz garnizona u Palestini“.
Tome surovome svijetu Rimskoga Carstva – koji je i cara poput Hadrijana, nakraju, iscrpio i proždro – autorica će suprotstaviti antički ideal ljepote u kulturi i umjetnosti, ekonomske i društvene reforme koje hoće umanjiti socijalnu neravnotežu, tolerantnost spram drugih rasa, vjera, nacija i spolova, a iznad svega bdjet će uzvišeni ideal humanizma, naslijeđen u svojim premisama iz grčke kulture u rimsku, koji znači neprekidnu borbu za dostojanstven i pravedan život čovječanstva. Jer „nastavit će se ta glupa, bestidna i surova igra, a ljudska će vrsta stareći zacijelo proizvesti nove rafinirane oblike strahota“, čovjek će uvijek, lomila ga priroda, bogovi, ili drugi čovjek pokraj njega, odlučiti ustati i graditi ispočetka, jer „ljudski rod moramo podnositi, održavati, koristiti za svoje svrhe, a dakako da nam je u interesu da mu služimo“.
Yourcenar je jedan takav idealizam i humanizam, za bilo koju današnju vlast ili vladara nezamisliv, željela oživjeti i prikazati ga još jednom za sva vremena.
