S vremena na vrijeme se u hrvatskom javnom prostoru čuju konstatacije kako nas u bliskoj budućnosti očekuju velika iskušenja s rastućim društvenim raslojavanjima.
Shodno tomu, reći će lijeva inteligencija, nameće nam se nužnost artikuliranja socijaldemokratskog odgovora na izazove tehnološke civilizacije i ubrzanog distanciranja socijalno ugroženih građana od središta upravljačkih politika. Klasična ljevica i dalje svoje mjesto pod suncem vidi u brizi o dostojanstvu i životnom standardu tzv. malog čovjeka, i taj politički teren na određeni način smatra svojim ograđenim feudom, premda uzroci socijalnih ugroza nisu isti danas kao prije sto godina, kao što se promijenilo i samo radništvo, oblici rada nisu kakvi su nekada bili, a nad svime lebdi misteriozan bauk umjetne inteligencije i robotizacije. Pitanje drži li uopće taj mali čovjek do socijalne retorike ljevice čini se pomalo efemernim za nju, a kada se u obliku alternative i pojavi neki oblik socijalnih politika na desnoj strani političkog spektra on se u trenu proglašava populizmom, dakle, nečim što je manje vrijedno, lažno, površno i primitivno.
Slika svijeta suvremenog deklarativnog ljevičara sve manje je oslikana motivima obespravljenog i potplaćenog radnika i njegove obitelji. Zapravo, upitno je kada je i u kolikoj mjeri ona to bila na ovim našim prostorima u zadnjih pola stoljeća! Primjerice, posljednji veći energičniji prosvjed radnika u Hrvata, onaj splitskih škverana iz proljeća 1991., bio je vođen nacionalističkim zanosom i na korist ondašnjoj politici HDZ-a, u godinama dok je HDZ još bio ekvivalent poljskom pokretu „Solidarnost” iz 1980-ih. Protivno očekivanjima ljevice, evidentno je da običan mali čovjek diljem Europe sve više traži oslonac u socijalnoj dimenziji tzv. desničarskih, odnosno antiglobalističkih i nacionalističkih idejnih sklopova. Bez umotavanja u retoričke celofane, možemo ustvrditi da taj proleter 21. stoljeća – radnik ne-useljeničkog pedigrea – traži put ka neutralizaciji egzistencijalnih rizika upravo u onomu što ljevica pežorativno imenuje fašizmom i od čega zazire u svim njegovim aspektima!
Ukoliko je istinita ona mudrost da se povijest ponavlja pa iz nje treba učiti i koristiti ju kao svojevrsni sustav ranog upozoravanja, vrijedilo bi zaviriti u dublje slojeve europskog društvenog razvitka i po pitanju povijesnih iskustava s radikalizacijom masa, odnosom elita i plebsa, pa i nastankom fašističkih ideja, te u tim taložinama stotina isprepletenih društveno-političkih procesa detektirati ciklička gibanja koja će nas u nadolazećim vremenima zveknuti nečim turbulentnim i kaotičnim što smo kao društvo već proživjeli.
Dakle, vrijedilo bi pokušati odatle iskopati nekakve zakonitosti koje bi pomogle u anticipaciji trendova, pa makar to činili tek iz puke zabave i razbibrige. Čeka li nas, naime, za 15 ili 20 godina svojevrsna emanacija fašizma, tj. afirmiranje nekih novih oblika anti-liberalne korporativne države, poticane „odozdo“, oslonjene na psihologiju mase sa snažnom nacionalističkom ili čak rasnom promidžbenom i ideološkom podlogom? U kolikoj mjeri nominalne desne opcije korespondiraju s tim gibanjima kakvima je svojstveno da svoj revolucionarni i mobilizacijski kapacitet stvaraju na periferiji društva? Koliko su uopće one danas spremne izaći im ususret i biti voljne preuzeti rizik ulaska u kulturne ratove s „wokeovskim“ ideološkim sustavima u kojima će u startu biti označene žigom fašizma?
U potrazi za analogijama između gibanja u novijoj hrvatskoj povijesti i, nazovimo je, pred-fašističkoj europskoj povijesti 19. i 20. stoljeća, zamislimo situaciju u kojoj se dvije prošle stvarnosti – hrvatska nacionalna povijest od 1991. do danas, s jedne strane, i spomenuta europska društveno-politička povijest, s druge strane – odmotavaju jedna uz drugu, na kronološkoj lenti. Na startnoj poziciji Hrvatske je Tuđman, a na startnoj poziciji europske povijesti je Napoleon. Zašto tako? Možda zvuči pretjerano patetično, no Tuđman u hrvatskim okvirima uvelike jest lokalizirana i zakašnjela verzija Napoleona. Nulta je to točka postojeće nacionalne države u kojoj živimo.
Kao i u slučaju napoleonske ere, naše rane 1990-e predstavljaju vrhunac državotvornog romantizma i borbenog nacionalizma, ulazi se u razdoblje demokratizacije društva i kreće s popločavanjem puta ka građanskom društvu. Na snazi je rašivanje feudalnog partijskog poretka skrojenog po mjeri tzv. crvenog plemstva, uz etabliranje određenih aktera koji će u sjeni ratnih turbulencija steći poziciju nove elite, kako to već ide u kriznim godinama. Obnova masovnog nacionalnog ushita kod Hrvata na određeni način je analogna europskom osvitu nacionalizma s početka 19. stoljeća kao prvom obliku masovnog pokreta. Usto, imamo i mi svoju Deklaraciju o nezavisnosti, izglasanu u Saboru 25. lipnja 1991., ekvivalent američkim i francuskim državotvornim dokumentima iz 18. i s početka 19. stoljeća, no prvorazredno političko pitanje je zašto ona danas nema veću vidljivost i važnost nego se vucara kalendarom na razini spomendana.
Ostavivši za sobom na toj lenti i Napoleona i Tuđmana stižemo do zrelog europskog 19. stoljeća i do post-tuđmanizma u Hrvata. Postoji li, dakle, ikakva komparativna sličnost na strukturnoj razini između te dvije razvojne faze međusobno vremenski udaljene preko stotinu godina? Kako nas uči europska povijest prve polovice 19. stoljeća, val nacionalizma i izgradnja kapitalističkog građanskog društva bili su sinergijski popraćeni liberalizmom koji je pružao ideološku potku za stvaranje nove paradigme koja afirmira uvjerenja po kojima se slobodna država i slobodno društvo mogu graditi samo od slobodnih pojedinaca. A sloboda pojedinca podrazumijeva ekonomsku i poduzetničku nesputanost, slabljenje presije države, odnosno nudi slobodu u zgrtanju kapitala, stjecanju moći i uspostavi izvaninstitucionalnog utjecaja. Nesumnjivo je to pravedniji i pošteniji sustav od onoga koji mu je prethodio, no u balkanskoj i postkomunističkoj varijanti je vrlo eksplozivan recept u kojemu su jednakost šansi i pravna sigurnost tek isprazne fraze.
U nacional-liberalnu fazu ulazimo s Ivom Sanaderom i na krilima odmaka od dijela Tuđmanove ostavštine. Godine mandata Andreja Plenkovića mogli bismo okarakterizirati vrhuncem liberalizma kojeg živimo danas, a kojega je zapadna Europa prema gore pretpostavljenom linearnom gibanju proživljavala kroz uzlet industrijaliziranog građanskog društva u posljednjem kvartalu 19. i početkom 20. stoljeća.
No u čemu je kvaka s tim liberalizmom? Paralelno s uznapredovalom liberalizacijom, kako pokazuju iskustva kasno-novovjekovne Europe, dolazi do ozbiljnog raslojavanja društva čije napukline sve manje bivaju uspješno pokrivane sustavnom propagandom o oslobođenju naroda od tiranije i jedinstvu nacije. Slični izazovi, dakle, prema gore prikazanoj apstrakciji o kretanju u dvije usporedne kronologije, trebali bi u narednom razdoblju dočekati i tu Plenkovićevu Hrvatsku. U slučaju Hrvatske, među ostalim, u toj točki na scenu stupaju dijagnostičari kapitalističkih patologija poput Katarine Peović i sličnih ekvivalenata Marxa i Engelsa. Šalu na stranu, mnogi od njih uistinu žive u nekim svojim izmaštanim 1870-ima pa u njihovu slučaju ovakve slobodne komparativne analize lišene konteksta uistinu drže vodu.
Za razliku od spomenutog filozofskog dueta koji nije mogao znati u što će se izroditi teorijsko eksperimentiranje s kapitalizmom i potpaljivanjem ogorčenih masa, naši suvremeni socijalistički propagatori nose sa sobom dokazano krive recepte i krive lijekove. Ali barem postavljaju pitanja koja moraju biti postavljena kako bi uzburkala privid pastoralne stabilnosti. S druge strane, treba uzeti u obzir i učinke svojevoljnog gastarbajterskog egzila koji nam priječi izradu ikakvih smislenijih ekstrapolacija u trendovima radikaliziranja i polariziranja masa. Ispušni ventil te vrste na napuhanom ekspres loncu 1870-ih bile su pariške i ine komune, a kod današnjeg mladog Hrvata to je pakiranje torbe i odlazak preko granice. Dokle god su otvorene granice europskog jedinstva, nema potrebe za barikadama, metaforičkim ili stvarnim.
Ukratko, mase Hrvata iz donjih društvenih slojeva, kojima ne idu od ruke prekvalifikacije u eksperte za strojno učenje na večernjim školama, a nemaju ni iskoristiv rentijerski kapital, u percepciji sebe samih i svoje uloge u društvu postaju sve više i sve lakše zamjenjiva roba, a u tom pogledu i ljudski resurs koji je progresivno dehumaniziran. Konkuriranje Nepalcima, Indijcima i Filipincima moglo bi se, imajući to u vidu, ustaliti kao neki novi oblik noćne more! Prenošenje interpersonalnih odnosa s relacije djelatnik – poduzetnik na politički nivo nužno vodi ka polariziranju, tj. suprostavljanju tog velikog, radničkog, segmenta građanstva spram onih koji ekonomski probitak realiziraju kroz maksimalno zaobilaženje gunđavih masa, uvozom strane radne snage – jer upravo im proklamirane građanske slobode te omogućuju!
Štoviše, cijena rasta stambenog prostora u turizmu podređenoj Hrvatskoj i općenito sve dublji jaz između troškova života i prosječnih primanja bacaju tog Hrvata na još veće dno, povećavajući socijalnu i političku distancu prema onima koji profitiraju u postojećem stanju, pa bio taj profiter njegov sunarodnjak ili pak stranac vlasnik nekretnina za turistički najam. Dinamika je to kakva je od davnina svojstvena stabilnim mirnodopskim razdobljima, a koju se može slikovito dočarati kroz narodnu makroekonomsku mudrost da para ide na paru, a uš na fukaru! Takav liberalizam, rukovođen legalnom i legitimnom pomamom za profitom, i u postrevolucionarnom kasnom 19. stoljeću je u očima demosa iznevjerio ideje onog prvobitnog idealističkog nacionalizma u kojemu smo svi jedno i skupa u nedaćama i trijumfu. Logično je, romantika se rasplinjuje pred praznim džepovima, a u našem slučaju, u stabilokratskim prilikama taj Hrvat gubi svoju političku težinu u životu zemlje koja ekonomiju niske produktivnosti može uvelike održavati rotiranjem useljeničke radne snage.
Elita koja je prosperirala kroz društveno-tržišnu liberalizaciju od 2000. do 2024. se progresivno „odnarođuje”, i kako on to vidi, jedino što joj je potrebno jest zamjenjiva radna snaga koju može držati na nižim primanjima. Domaćim mužima i težakima koji ne dignu sidro preostaje ili prihvatiti pravila igre i konkurirati nekvalificiranom strancu ili pak nadobudno tražiti izlaz u novim snatrenjima, nekakvoj svježijoj paradigmi nacionalnog jedinstva, u određenom korporativizmu tj. zauzdavanju privatne inicijative, u izmaštanom jedinstvu vukova i ovaca, poslodavaca i radnika, uvoznika i seljaka, u služenju „višem cilju“ svih pripadnika nacije.
Upravo u tom momentu na našu zamišljenu europsku vremensku lentu, krajem 19. stoljeća, stupaju zagovornici integralnog nacionalizma, koji će se su nekim svojim ograncima tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća profilirati u pravcu punokrvnog fašizma.
Na hrvatskoj lenti, u nadolazećoj perspektivi, pauperizirani Hrvat, bez velikih izgleda u socijalnoj vertikalnoj prohodnosti, vrši pritisak na kreatore politika i traži vraćanje poduzetničkih sloboda u okvire ranog nacionalizma – zagovara restrikcije u migrantskim politikama, protivi se pretvaranju domovine u mediteranski Dubai, traži socijalno osjetljive stambene politike, veća i stabilnija primanja, zajamčena radnička prava. S lijevih i centrističkih pozicija to je ništa drugo nego kriptofašistička vizija upravljanja društvom koja afirmira one varijante nacionalizma bazirane na antidemokratskim postavkama, slamanju liberalizma i prisiljavanju viših slojeva da pristupe organiziranju svojevrsne sindikalne države. No današnja ljevica, fiksirana na razne manjinske i identitetske grupacije, uz galamu o fašizmu koji se krije svuda i nigdje, nema ništa slično za ponuditi kao alternativu.
Ako se vodimo tim svojevrsnim zakonitostima, razmatrajući faze ekonomske povijesti liberalne Europe kasnog 19. i ranog 20. stoljeća, takvo stanje uspona stanovitog integralnog nacionalizma bi se kod nas moglo očekivati u razdoblju kad se postojeći „plenkistički“ model upravljanja državom ispuše pod rastućim socijalnim tenzijama. Jasno, uz izostanak čimbenika masovnog iseljavanja Hrvata izvan zemlje, koji neminovno vodi u dubaizaciju zemlje, ako ne i u nešto puno gore – izvlaštenje „top destinacije” iz ruku naroda kojemu je ona nacionalna država, u smislu da stranac kao vlasnik privrednih subjekata bez ikakvih limita angažira privremenu radnu snagu iz trećeg svijeta i svojim interesima prilagođava društvo i politiku.
Socijalizam starog kova, onaj marksistički, propao je, pojeo sam sebe davnih dana, njega u toj računici nema, pa ga niti ne treba uzeti u obzir kao reakciju na spomenute trendove. Bavljenje Izraelom i Gazom još više očvršćuje poziciju da će on kao takav i dalje ostati izgubljen u vremenu i prostoru, i da će mu jedina konstanta u njegovu revolucionarnom gardu ostati težnja za destrukcijom domaćih „velikih naracija“ i tradicije, pa makar to činio u savezništvu s apsolutnim antagonistima humanističke Europe.
Na koncu, što se trenutne hrvatske političke scene tiče, sukladno gore izvedenim zakonitostima, ako naša samoprozvana stožerna nacionalna stranka želi ostati stožerna u tom smislu, da parafraziramo njezina tvorca, u bespućima budućnosti, izgledno je da će ona morati proći kroz ublažavanje sadašnjeg centrističkog modela upravljanja državom i da će se morati redefinirati kroz uspon nekakvog, ljevici omraženog, nazovimo ga, „protofašističkog” lidera. Ne uspije li to apsolvirati kroz sljedećih desetak godina, čini se mogućim da se i ona izgubi u magli, lišena nacionalističkih počela, odvojena od stare baze i zadovoljena prigušivanjem glasom javnosti. U tom pogledu bi svako glumljenje gluhoće na volju masa vodilo ka bržem nestanku nacije koja je predstavljena u prvoj riječi imena te stranke. Postoji li u HDZ-u nekakav skriveni Maurras za kojim će se otvoriti vrata integralnog nacionalizma, ostaje nam tek za vidjeti.
Zakonitosti s kojima smo se poigrali u ovom osvrtu u grubim crtama upućuju na takav ishod, samo je pitanje hoće li se one imati uopće na čemu i testirati u naciji čija je postojeća forma, kakvu poznajemo od sredine 19. stoljeća, na isteku svog roka trajanja.
