Globalni informacijski prostor ispunjen je ogromnim količinama svakovrsnih zaključaka i poruka, s potpisom autoriteta ili pak u “vox populi” izdanju, koje upozoravaju na buđenje arhaičnih aveti nasilja i netolerancije, na jačanje neodgovornih politika i bezglavo srljanje u crnilo ekstremizma i ksenofobije. Baratanje fašizacijama i fašistoidnostima postalo je neizostavno u osvrtima “društveno osviještenih” pojedinaca na nadolazeća vremena. Zvučni su to pojmovi čije su negativne konotacije “svima jasne” i o kojima “svi sve znaju”, pa su, razumije se, izlišne daljnje elaboracije ili zametanja polemike oko njihove analitičke (bez)vrijednosti u opisivanju suvremenih društveno-političkih fenomena. Nerijetko se tim hiperbolama služe profesionalni “lovci na fašizam” kao zgodnom eskivažom kada imaju stav, ali usfali sadržaja. Kao i onda kada se sukladno komunikacijsko-prezentacijskim uzusima progresivno-permisivističkog “mindseta” nasluti zgodan trenutak za “signaliziranjem vrline” i samolegitimacijom u svjetlu moralnosti, humanosti i dobročinstva. U takvim prilikama na vidjelo izlazi i ona makijavelistička dimenzija tog diskreditirajućeg propagandnog manevra, s obzirom na činjenicu da se za sitan trošak od jedne-dvije riječi postiže višestruko veći učinak na planu difamacije sugovornika ili predmeta kritike.
U pozadini baražne paljbe po stvarnim, potencijalnim ili zamišljenim fašistima, suvremena će i samozvana antifašistička ljevica nerado izustiti priznanje da dekonstruktivistički pristup, kakvim su klasici poput Foucaulta i Chomskoga nagrizali stisak desničarskog hladnoratovskog gremija nad javnim znanjem, može biti primjenjiv i u sadašnjim prilikama, kada se za volanom i na pozicijama moći nalaze gojenci gore spomenutih mislioca. Evidentna je nevoljkost da se osvijesti činjenica kako kulturnom scenom, medijima i akademijom ne drmaju “fašizmi”, već dominiraju tzv. lijevi vrijednosni standardi i na njima baždareni vrijednosni filtri za selekciju “moralno podobnih”. Holivudski globalizam je paradigma pervazivnosti i sveobuhvatnosti tog utjecaja.
Na lijevo-liberalnim vrednotama počiva i etika poslovnog svijeta; one su sukus poželjnih interpersonalnih odnosa, komercijalnog novogovora i kadrovskih politika multinacionalnih kompanija. Slično je s poslovnom filozofijom globalnih društvenih medija poput Facebooka ili Twittera, u vezi čijeg poslanja sintagma “kreiranje stvarnosti” nije samo metaforička figura, već i konkretan “core business”. Štoviše, čak niti politička realnost Europe ne korespondira s desetljetnim alarmiranjem o plimi desničarskih retrogradnosti, s obzirom na činjenicu da je na posljednjim izborima za EU parlament ostvarena dominacija lijevih i centrističkih stranaka. Ritam zaveslaja na palubama zapadnjačkog javnog prostora udara ljevica, dok heterogena desnica kuburi u potpalublju sa svojih 10-ak posto podrške, osuđena tek na povike iz brodske “štive” i provokativna dobacivanja kroz razmake u brodskom podu, ukoliko ima dovoljno sreće i sposobnosti da joj “buže” izbjegnu popravljačkim naporima digitalnih “stolara” zaodjenutih plaštem famoznog “fact-checkinga”.
Moralno paničarenje o malignom utjecaju “strongmena” poput Orbána i Trumpa, ili pak discipliniranja svojeglavih “eurofobnih” Poljaka, vrlo često bivaju okrunjeni lajtmotivom oživljenog fašizma. Etiketiranje krajnjom ili ekstremnom desnicom postalo je pravilo u portretiranju svih onih političkih opcija čiji se ciljevi i metode ne uklapaju u oktroiranu ružičastu viziju pravednog, slobodnog i humanog svijeta. U njemu nema mjesta “toleranciji za netolerantne”, a za motive difamacije nitko ne pita! Propagandni govor kojim se smjera mobilizirati sve one dobronamjerne i poštene na urgentnu i zajedničku akciju – što je ujedno modus operandi fašističkog kolektivizma – u zapadnjačkom mainstreamu je već zadobio status kanona, mada je on sam u više nego očitom sukobu s esencijom Zapada – ratiom, znanstvenom metodom, logikom, analitičkim pristupom i kritičkim promišljanjem. Tehnike ocrnjivanja i ostraciranja nepodobnih kakve su nekada bivale usidrenima u egzemplarima propagande totalitarnih “čovjekoljubivih i rodoljubivih” režima 20. stoljeća, u remasteriranim se inačicama koriste za afirmaciju novih nezabludivih doktrina, novih apsolutnih istina i populacijsko-odgojnih politika. S tim u vezi, a vodeći se zamisli o primjenjivosti dijagnostičkog aparata kojeg je postmoderna ljevica modulirala za vlastite “sigurnosne” ideološke potrebe, predstavivši ga onomad u sferi popularno-političkog trasha kroz famozni obrazac Umberta Eca za prepoznavanje ur-fašizma ili “vječnog fašizma”, zgodno je ovom prilikom polemički se osvrnuti na tragove, odnosno zametke tog “fašizma” u lijevo-liberalnim koncepcijama. Vraća li se danas taj babaroga-fašizam u nekim drugim bojama? I to prvenstveno u onim idejnim aspektima gdje lijevi radikalizam nastupa umotan u celofan kapitalnog izazova današnjice – ekologije i klimatskih politika – generirajući počela svojevrsnog “zelenog jednoumlja”.
Odnos prema klimatskim promjenama, naime, sve više determinira političku zbilju modernog čovjeka. Dakako, opravdano, s obzirom da je riječ o najvećoj postojanoj prijetnji načinu života kakvoga ljudska vrsta prakticira od industrijskog procvata 19. stoljeća. Riječ je o problemu kronične degenerativne naravi. Percipiramo ga u uvjerenju da protok vremena donosi izvjesno pogoršanje stanja i na koncu završava agonijom. Suočavanje s takvom monokromatskom perspektivom svijeta, koji se naočigled urušava, zaista može potaknuti osjećaje depresije i frustracije, te radikalizirati pojedince unutar već dobrano polariziranog zapadnog društva. On posjeduje vrlo snažan afektivni potencijal da iz dubina “kolektivnog nesvjesnog” izvuče atavizme kakvi ovladavaju ljudskom psihom u kriznim situacijama i stanjima šoka, a koje pak ljevičarska inkvizicija locira u registru ponašanja koje ona sama pripisuje isključivo pretpostavljenim (neo)fašizmima – fizičkom nasilju, strahu, nepovjerenju, tjeskobi, ratobornosti, izostanku dijaloga, aroganciji i dr. U tom smislu je borba protiv klimatskih promjena izuzetno kvalitetan pokazatelj potencijala za razvoj kripto-totalitarnog i opresivnog sustava, a ujedno i katalizator koji tim stremljenjima otvara prostor za njihovo odjelovljenje u stvarnosti, u ime opstanka čovječanstva.
S ekologističke perspektive spašavanje klime je cilj koji definira i samu bit egzistencije čovjeka kao političkog i misaonog bića, vršeći epohalnu inverziju iz polutisućljetne antropocentrične paradigme u novu paradigmu po kojoj je čovjek podređen prirodi, odnosno, štetočina je i smetalo. Stvaranje “novog svijeta”, klimatski konstruktivnog i CO2 neutralnog, u politički život čovjeka odgojenog na konzumerizmu, sebeljublju, hedonizmu i komforu, unijelo je dimenziju transcendentnoga i radikalne posvećenosti “višim ciljevima”. Na Zapadu se usmjerenost političko-aktivističkog djelovanja ka onozemaljskom i vantjelesnom donedavno pripisivala tek islamističkom fundamentalizmu s njegovim bombašima-samoubojicama, s obzirom da su iščeznućem Hobsbawmova “doba ekstrema” svi ostali ne-potrošački povijesni grand-narativi umrtvljeni ili eutanizirani. Stvaranje ugljikovodično neutralne Arkadije u kojemu će se iskorištavanje energije odvijati bez posljedica po okoliš je eshatološki uglavljeno kao “raj” nove sekularne religije. Marksistički model oslobođenog čovjeka, lišenoga stega tradicije, obitelji, autoriteta i mistike transformiran je ka modelu čovjeka čija se oslobođenost manifestira kroz maksimalizaciju izravne interakcije s prirodom i manihejsko smanjenje otiska kojeg iskvarena ljudska civilizacija ostavlja nad prirodom, nakon što se u “revoluciji koja ne prestaje” distancirao od normi “pred-revolucionarnog” društva i grijeha njegovih političkih koncepcija poput modernizma, nacionalizma, kolonijalizma i dr. Iako se put u emancipaciju više ne propisuje kroz “prljavo” podruštvljenje sredstava za proizvodnju ili bildanje industrijskih kapaciteta, avangardna revolucionarnost je opstala kao mehanizam djelovanja i identitetsko svojstvo. Štoviše, možda upravo zahvaljujući marksističkim izvorištima kao zajedničkom nazivniku, ciljeve zelenog radikalizma uvelike dijeli i suvremena socijaldemokracija. Kako se elaborira kroz teze socijaldemokrata o klimatskim promjenama, objavljene pod pokroviteljstvom zaklade Friedrich Ebert, “napredne klimatske politike” su jedan od puteva ka smanjenju “postojeće socijalne nepravde”! Što god to značilo u operativnom smislu.
Samoopravdanje fašizma, prema Ecu, odlikuje reprodukcija slika propasti i rasula u slučaju neuspjeha “naše stvari”. Zapljuskivanje javnog prostora apokaliptičnim vizijama budućnosti najviše se u psihološkom smislu odražava na one najosjetljivije – djecu i mlade. Nedavno su u uglednom Lancetu objavljeni rezultati opsežnog istraživanja tzv. klimatske anksioznosti kod djece i mladih. Prema riječima jedne od voditeljica projekta, Caroline Hickman sa Sveučilišta Bath, percepcija budućnosti je kod ispitanika obojena zastrašujuće tmurnim tonovima i po prvi puta se susrećemo sa situacijom da je visoka razina ojađenosti kod djece i mladih uzrokovana inertnošću onih kojima je povjereno donošenje odluka o budućnosti svijeta. Ne ulazeći u motive suptilne politizacije spomenutog istraživanja, formiranje svijesti u apokaliptičnom ambijentu uistinu može rezultirati neslućenim posljedicama, otvoriti vrata ekstremizmu iz očaja, pa čak i legitimirati primjenu nasilja. Ne treba smetnuti s uma da su se destruktivne vizije naci-fašizma rojile upravo u pogledima na svijet koji su bili opterećeni svojevrsnim ishodima Sodome i Gomore, o čemu kao historijski primjer mogu poslužiti masovna samoubojstva zaluđenih mladih SS-ovaca kako se Drugi svjetski rat bližio kraju, Crvena Armija nadirala prema trijumfu, a Hitlerova tisućljetna “Germania” nestajala u plamenu. I njihov svijet se strovalio u bezdan, povlačeći za sobom i smisao življenja tih mladih ljudi. Retorički se možemo pitati postoji li i kod ekologističkih trudbenika “crvena crta” čije prekoračenje znači početak odsudne borbe i priklanjanje krajnje nasilnim metodama kako bi se izbjegao apokaliptični kraj?
Jedna od Ecovih značajki “vječnoga fašizma” jest i generiranje osjećaja poniženosti pred neprijateljem percipiranim u vidu surovog, bezdušnog, osiljenog antipoda. Fašizam iz poniženja crpi snagu, i poniženje usmjerava kolektiv ka osveti. Poniženje dodatno raspiruje osjećaj frustracije koji proizlazi iz uvjerenja o ignorantskom stavu elita prema gorućem problemu. Sve to, naravski, opstaje tek u pred-apokaliptičnom misaonom svijetu ideologa i njihovih sljedbenika. I u pogledu klimatskih politika se korpus frustriranih iz dana u dan povećava, sudeći po istraživanjima javnog mnijenja među “milenijalcima”. Sve veći je broj onih koji primarnu barijeru ka oporavku klime detektiraju u interesnoj sprezi krupnoga kapitala i visoke politike. U načelu, istim načinom kako je u međuratnom razdoblju fašizam grabio u bazen gnjevnih i razočaranih masa, ostavljenih na cjedilu od strane “odnarođenih” liberalnih ili socijalističkih predvodnika, i otud novačio svoje udarničke falange, tako i zeleni radikalizam iskorištava kolektivne ili individualne frustracije kao motivatore u obračunu sa konzervativnim poretkom.
Nadalje, sličnosti sa zamišljenim ur-fašizmom se mogu pronaći u nepovjerenju u institucionalni državni sustav. Manifestirajući se kroz aktivističko propitivanje voljnosti i sposobnosti izvršne i zakonodavne vlasti, odnosno demokratskih ustanova, da se uhvate u koštac s prijetnjom klimatskih promjena, iskazuje se esencijalno antidemokratski karakter takvog političkog djelovanja. Kritikom “trulog parlamentarizma”, na čijim potpornjima se ciklički izmjenjuju pripadnici istih interesnih grupacija, dezavuiraju se temeljne kvalitete izborne demokracije kao funkcionalnog i pravednog načina upravljanja društvom. “Odbacivanje duha 1776. i 1789.”, kako Eco metaforički oslikava antigrađansku regresivnost fašizma, stoga se u velikoj mjeri može prekopirati na ideološki supstrat eko-radikalnog tabora, mada anarhoidnog i postmodernistički komunitarnog u svojem izričaju, koji je isto tako sklon ne priznavati ine “fašiste”, “desničare” i “kapitaliste” dionicima političkog života, a isto tako teži ka portretiranju predstavničke demokracije kao simuliranog i koruptivnog uređenja kakvo ne odražava iskonsku volju građanstva, odnosno naroda. U tom pogledu antisistemski dijagnostički pristup “zelenog radikalizma” ne odudara u bitnome od kritike demokracije predstavljene u “Doktrini fašizma” iz 1932.
Brisanje “hejtera”, “zagađivača” i “egoista” iz javnog života, ekvivalent fašističkom batinaškom ušutkavanju neistomišljenika, posredstvom “kulture otkazivanja” se afirmiralo kao sredstvo zaposjedanja i kontrole političkog prostora. Kao što je fašizam svaku kritiku izvana doživljavao kao izdaju ili iskaz neprijateljstva, te se autoritetom države borio protiv disonance u svojim ”kraljevstvima zemaljskim”, tako se i propitkivanje lijevog ekologizma shvaća kao rad protiv općega dobra, malicioznost, znak nepodobnosti, nepoćudnosti ili barem zabludjelosti. Protiv takvih tendencija ustali su u posljednje vrijeme i kultni „influenseri“ poput Chomskoga ili Agambena, ukazujući na apsurdnost priklanjanju restrikcijama i zabranama pod egidom borbe za slobodnije i pravednije društvo. S obzirom da je imaginarij političke stvarnosti kod radikala u načelu poprilično jednodimenzionalan i dualističan, a u očima ljevice je ono što ona nudi avangardno, jedino moguće i jedino moralno prihvatljivo, nesklonost prema višeglasju, pluralnosti ideja, sučeljavanju mišljenja i argumentiranoj raspravi, drugim riječima, sklonost ka funkcioniranju u harmoničnim eho-komorama, može se usporediti s još jednim klišejem regenerirajućeg fašizma – strahom od različitoga, tuđega, drugoga.
Specifičan izraz ekstravagancije fašizma se zamjećuje u interpretiranju političke zbilje pomoću svekolikih zavjera. Retorika o zavjeri protiv naroda, u kojoj je negativac nekada bio portretiran u formi Židova, masona ili liberalne buržoazije, u primjerima suvremenog zelenog „fašizma“ je supstituirana govorom o globalnim interesnim skupinama, multinacionalkama, krupnom kapitalu. Pritom se, znakovito je, ne razobličuju stvarne veze koje postoje između krupnoga kapitala i zelene tranzicije, niti se uranja u raščišćavanje kontroverzi po kojima bi upravo dekarbonizacija mogla biti sljedeća ideološka platforma na kojoj će globalni igrači iz sektora energetike i financija zgrtati velik novac pod agendom brige za sudbinu planeta. Istupi u tom pravcu se često ili ridikuliziraju od strane Zelenih ili ih se diskreditira etiketom – fašističke propagande.
Kult osobnog žrtvovanja, heroizma, jedna je od vidljivijih značajki fašističkog ethosa. To znamo i bez Ecove taksonomijske sheme. Doduše, smrt kao motiv u eko-radikalizmu nije prisutna kao vrhovna vrijednost u vidu poticanja osobnog martirija koliko je indirektno prisutna u razarajućem agitiranju u pravcu raskida vrijednosnih sveza čovjeka prema produženju vrste, roda, zajednice; ili u obesmišljavanju biološke obitelji kao temeljne (ali ne i jedine!) karike životnog ciklusa u društvima kakve poznajemo. Činjenica je kako 39% ispitanika iz prethodno spomenutog istraživanja ne želi imati djecu kako ne bi doprinosili daljnjem pogoršanju globalnog zatopljenja, tj. svjesno se priklanjaju odricanju od reprodukcije. Upravo taj podatak ponajbolje svjedoči o snazi propagande radikalnog ekologizma i njezinoj autodestruktivnoj srži. Fenomen je to s kakvim se kolektivni Zapad nikad dosad nije susreo, ma kakvim god razornim i genocidnim ideologijama ponekad bio izložen u svojoj povijesti. U tako skrojenom svijetu, život svjesnoga građanina je život koji zahtijeva stalnu pripravnost, predanost, borbenost i odricanje. Militantni štih fašističkoga “novoga čovjeka”, idealtipa spartanskog ratnika, i u tom segmentu nalazi dodirne točke s ”aktivnim građaninom” koji izgara u svjetskoj ekološko-antiautoritarnoj revoluciji do te mjere da žrtvuje osnovne potrebe čovjeka kao vrste. Idoli te borbe predstavljeni su u liku i djelu suvremene Ivane Orleanske – adolescentice Grete Thunberg.
Recentni uspjeh zeleno-ljevičarskog tabora u Europi, poglavito u Njemačkoj, nameće niz pitanja oko toga hoće li fanatizmi vođeni dobrim namjerama zasjesti za upravljačke poluge i prirediti zapadnoj judeokršćanskoj civilizaciji još jedan popločan put do pakla. Ukoliko je autentičan izraz centrističke njemačke politike bilo gašenje tehnološki najnaprednijih nuklearnih elektrana, što je naš ugledni fizičar dr. Tonči Tadić ocijenio “totalnim bunilom”, za pretpostaviti je da bi sa Zelenima i Crvenima buduće dugoročno promišljanje održivih energetskih politika (neovisno o posljedicama rata u Ukrajini) moglo zabrazditi u sve veći nivo iracionalnosti i infantilnosti, u plutanju u ružičastim oblacima, pri čemu bi se velik udio europske populacije uslijed povećanja troškova života mogao naći u kategoriji “luzera tranzicije”. Već sada je moguće ustvrditi da bi samopercipirajuća nezabludivost zelenih opcija, tih spasitelja svijeta, mogla generirati prijezir prema običnom malom “zagađivaču”, politički neosviještenom i nespremnom na odricanja po sistemu “lošije danas za bolje sutra!”. Stup srama na koji se nekoć po receptu marksizma-lenjinizma raspinjalo sitno posjedničko seljaštvo, taj klasni saveznik buržoazije, ovaj put je rezervirano za raznorazne “žute pojaseve” i niže slojeve društva koji ne žele prihvatiti nametnuta pravila igre i ispasti namagarčeni magarac u cijeloj priči.
Rani fašizam je u svojoj futurističkoj fazi obožavao tehniku i tehnološki napredak, slaveći ih kao put u svijetlu i blaženu budućnost, konačni trijumf čovječanstva nad prirodom, dočim digitalno društvo današnjice omogućuje novim „oslobodilačkim“ pokretima i ideologijama da to konačno „oslobođenje“ i „oplemenjenje“ čovječanstva provedu u djelo. Tehnološko-ideološki Levijatan kakvom svjedočimo u partijskoj Kini s masivnim sustavom nadzora sposobnim na “real time” osnovi kažnjavati i kreditirati svakog pojedinca među milijardom podanika, omogućuje neslućene mogućnosti daljnje implementacije u demokratskom svijetu. Ovih dana, ta algoritamska mašinerija drži 25 milijuna stanovnika Šangaja u totalnoj karanteni neviđenih razmjera. Teoretski, oružje je to kojim bi i europski radikali s pozicije vlasti, u okviru paradigme “otvorenog društva”, mogli u tišini “uklanjati” svaki oblik otpora koji predstavlja stvarnog, potencijalnog ili zamišljenog protivnika njihovoj viziji svijeta. Tehnologija mijenja obrasce upravljanja društvom, što znači da budući autoritarizmi imaju na raspolaganju instrumente uvjeravanja javnosti u prosudbe kako demokracija i pluralizam, tj. sloboda djelovanja i govora, ne mogu osigurati povoljne uvjete za opstanak ljudske vrste na Zemlji. Selektivno kirurško odstranjenje pojedinca iz nadziranog društva, i njegovo smještanje u poziciju u kojoj mu je ugrožena egzistencija ili mu je pak blokiran put ka samoostvarenju, svaku potrebu za primjenom represije čini suvišnom, pa čak i kontraproduktivnom. Vladavina totalitarizama terorom, svrha čijeg zastrašivačkog lica je proizlazila upravo iz teško premostivog jaza između želja vladara i stvarnih mogućnosti sigurnosnog upravljanja masom kojom se vlada, nepotrebna je u digitalnom društvu. Palicu je konačno zamijenila mrkva. U tom pogledu nemile scene režimskog neselektivnog nasilja sve više pripadaju prošlosti, pa je logično pretpostaviti da bi se i tehnologije vladanja i metode kriznog upravljanja pod okriljem “zeleno-lijevog fašizma” u budućnosti mogle svoditi na svoditi računalno potpomognuto snižavanje “vrijednosti” pojedinca na vertikalnoj skali socijalne prohodnosti, sukladno njegovoj podobnosti u kontekstu onoga što je “zeleno”, “moralno”, “pravedno” i “socijalno”. Ono što nam ostaje pod kotačima tog digitalno-prosvjetiteljskog valjka jest upravo, ljevica bi rekla, fašizam.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija
