Ovo je trebala biti one man show kampanja. Niz solilokvija aktualnog hrvatskog premijera nakon kojih bi Andrej Plenković premoćno osvojio novi mandat nasuprot blijedim i neuvjerljivim kandidatima. Pomutnju je unio Zoran Milanović, međutim, ubrzo je uslijedilo zbijanje redova HDZ-ovaca koji su se u potpunosti posvetili liku i djelu Premijera te njegovim kolosalnim uspjesima. Kada smo kod lika našeg premijera, Andrej Plenković je zapravo jedan misteriozan tip. Oni slonovskog pamćenja prisjetit će se apokrifnog biografskog štikleca 2016. njegovih prijatelja (inače kada se mediji raspituju o vama, uvijek se nađe prijatelj koji vas dobro poznaje) kada je kao kandidat inauguriran u mainstream. Mladi je Andrej za Božić 1987. godine, tada samo 25. prosinca, došao u odijelu i kravati u školu kako bi obilježio taj kršćanski blagdan. I to je manje-više to. Ako zanemarimo zagrebačke tračeve i upadljivo malo protokolarnih pojavljivanja s obitelji (od čega političari, pogotovo „demokršćanski“, inače ne bježe) o našem najdugovječnijem i najuspješnijem (doći ćemo i do toga) premijeru ustvari se ništa ne zna. Taj čovjek je svoja službena biografija. Odnosno, njegov CV jest on. Od studiranja tijekom kojeg je već pokazivao političku ambiciju i odrađenih stažiranja, preko ulaska u Ministarstvo vanjskih poslova, diplomacije i predsjedničke kampanje Mate Granića do političkog aktiviranja te naposljetku europarlamentarnog pa premijerskog mandata, karijerni je to put bez greške.
Tko je Andrej Plenković? Na prvu, iz drugog plana izvučeni profesionalni diplomat i političar (čije ruke su posegnule u šešir za zecom nakon raspada prve HDZ-Most koalicije jest milijunsko pitanje, odnosno tko mu je dao mig prije znamenite „Stranka ne smije biti talac…“). U suštini, političar koji „isporučuje“. Konzervativnog je izričaja i uvijek su mu negdje navrh jezika pojmovi sigurnost, stabilnost, kontinuitet – fokalne točke njegove komunikacije s medijima, građanima i političkim suparnicima. Govora birokratski zapretenog („reducirani izričaj“), suhoparnog, izvježbanog da zvuči kao govorni aparat. Akcenti su točno tamo gdje trebaju biti, a katkada uključuju i rastavljanje na slogove najvažnije poruke njegova obraćanja. Sta-bil-nost. Mo-der-ni su-ve-re-ni-zam. Ako katkada treba biti pučki dovitljiv, tu je po potrebi prizvuk južnjačkog naglaska čija je upotreba moguće naznačena u kakvim pravilima za EU činovnike, u poglavlju o stjecanju naklonosti širih masa. To je ona prosta riječ na p, omrznuta među globalnom vladajućom elitom – populizam. Da, i to se upražnjava po potrebi. Pogotovo kada se bliže izbori, gdje se taj populus nešto i pita: mezzo-piano postaje forte i grmi se s pozornice ispravno računajući na poslovičnu zaboravljivost, nezainteresiranost i racionalno neznanje birača.
Navada je političara da se u svrhu približavanja elektoratu učine pristupačnijima, kažu koju o nekom bendu, filmu, knjizi, dovedu suprugu na društveno događanje ili iskoriste neku intertekstualnu referencu (uzet ćemo tu generala Prkačina i predsjednika Milanovića kao prvake tog izričaja). Jednostavno, izađu izvan okvira hladnog političkog profesionalizma, što je i poželjno u većoj ili manjoj mjeri, ovisi koliko ste talentirani. Premijer Plenković je to, ako se ne varam, učinio dvaput. Jednom je usred pandemije preporučio Netflixov film Don’t Look Up o stručnjacima koji upozoravaju na nadolazeću katastrofu, ali naivni puk vjeruje zlim teoretičarima zavjerama i trumpoidnoj predsjednici. Rekao bih da mu je netko od političke ili PR svite došapnuo da to pogleda ili barem kaže kako je pogledao u svrhu što uvjerljivijeg utjerivanja koronaškog narativa u kosti. Teško da je Premijer konzument Netflixovih sadržaja, što mu svakako ide u prilog.
Drugi primjer je nešto konkretniji. Radi se o izborima 2020. godine i HDZ-ovom „Podcastu Sigurna Hrvatska“ u kojem glas Ive Šulentić opušteno intervjuira stranačke prvake. Red je došao i na Premijera. Premda cjelokupni serijal izgleda kao skečevi Nathana Fieldera, dečki (i cura) su ozbiljni. I opušteni, naravno. Epizoda s Premijerom započinje tako da se šeretski šeće Markovim trgom kao svojim lenom, dok ga još nije zatvorio kmetovima, čitaj građanima nekad slobodnog i nekad kraljevskog grada Zagreba. Dojam potpune opuštenosti upotpunjuju bijela Ralph Lauren košulja, zasukani rukavi i traperice. I onda upoznajemo ne više Premijera, već mangupa Plenkija. Zatim su tu opća mjesta odrastanja u drugoj polovici postojanja druge Jugoslavije: Rolling Stones, košarka, Malo misto. Autorima videa se ne može odreći (nenamjerna?) humorističnost. Od samog naziva niza trominutnih promotivnih pseudointervjua do trenutka kada Premijer na pitanje „podcasterice“ Šulentić o tome što je htio biti kad odraste odgovara da je na likovnom kao svoje buduće zanimanje nacrtao „jednog čovjeka za direktorskim stolom“ (s obzirom na primarnu i obiteljsku socijalizaciju vjerojatno je neki SOUR u igri) na što ga Šulentić pita: „Dakle, vi ste i vizionar?“ . Gledatelj je tu već pogubljen u slojevima ironije, sarkazma, humora, metahumora: Šale li se međusobno? Šulentić se ruga njemu? Oni se rugaju nama? Mi se rugamo njima? U svakom slučaju, umorili bi se nad ovim videom i Barthes i Derrida s ostalom plejadom tih verbalnih opsjenara. Smjernice EPP-a za opušteni „podcast“ – postmodernisti 1:0. Valja tu primijetiti ispravan četverogodišnji ritam kašnjenja za trendovima: 2020. smo imali „podcast“, a 2024. je u igri očekivano susramni (ništa sporno, bilo bi problematičnije da mu prirodno leži) TikTok. Ekstrapolacijom dolazimo do 2028. i neizbježnog otvaranja računa na OnlyFansu.
Što se dosadašnjeg premijerskog mandata tiče neosporiva je činjenica da je u posljednjih osam godina bilo izazova ili, kako se to nazivalo prije korporativnog novogovora, problema. Otvorit ćemo popis razvodom od Mosta. Tzv. preslagivanje Vlade i parlamentarne većine bio je potez odrađen u najboljoj makijavelističkoj maniri u kojem je do izražaja došao njegov politički instinkt te (zdravi) politički nagon za vlašću. Jer ako nisi na vlasti, onda si umjesto politike ograničen na – politiziranje. Bila je tu propast Agrokora (još jedan krah utopističke liberalne vizije ekonomije) koji se pokazao kao samosvojni državni kapital, neovisan od formalnog vlasnika. Zatim sveprisutni Covid iz perspektive međunarodnog mainstreama odrađen točno onako kako se očekivalo – po smjernicama, ovoga puta Svjetske zdravstvene organizacije. Treba i spomenuti da je ipak kod našeg Premijera tu izostao onaj koronaški zelotizam koji je resio mnoge njegove političke suvremenike doma i u svijetu. Dogodilo se i to da su Hrvatsku zahvatila dva jaka potresa s tragičnim posljedicama. Nije tu mogao ništa učiniti, ali piše se u rok službe. Možemo se dotaknuti i slučaja Bezuk čija karakterizacija, ovisno o lokutoru, varira od sigurnosnog incidenta do terorističkog napada koji sugerira razgranatu mrežu desnih radikala. Premijer je tu otkrio svoju novu stranu. Uspio je kao Maruna u pjesmi Bleiburg, uvijek Bleiburg sve povezati s Bezukom – od posvojitelja iz Zambije do lupanja oporbe o stol plastičnim pločicama za povredu poslovnika. Nameće se pitanje: je li Premijer zaista toliko uznemiren? Ili je to tek poza za discipliniranje desnice? Radi li se o nekakvom viktimološkom PR potezu? Možda je riječ o paranoji izazvanoj talasemijom minor?
Ovaj tekst pada u zao ili dobar čas, kako kome, jer dolazi u (super)izborno vrijeme. U stilu malijskog Manse Muse iz 14. stoljeća, po nekima najbogatijeg pojedinca u povijesti koji je podijelio enormno bogatstvo (varira između 18 i 70 tona zlata) na svojem hadžu iz Malija u Meku, naš je Premijer transferirao dosad nezabilježenu količinu novca raznim društvenim dionicima i to ne propušta naglasiti prilikom svakog obraćanja. Samo će jedna od brojnih isplata biti oko 15 milijardi kuna. Koja god demografska i profesionalna skupina je digla dva prsta, Premijer je pokretom ruke u carskoj maniri podijelio svima. (legendarna Mamićeva „razbijte diskoteku, razbijte hotel“ u Premijerovoj verziji bi završila „Hrvatska i ja sve ćemo platiti“). Nitko naravno zadovoljan do kraja, ali svatko dovoljno namiren radi famoznog socijalnog mira, a možda se ključne srijede sjeti povećanja plaće pa mu kemijska poleti prema stranci Onoga koji mu je je to omogućio.
Od titule suho zlato se ne odustaje lako pa tako Plenković ne da ni na manjine, preciznije SDSS. Nema tu neke pretjerane srbofilije već je inkluzija dosta dugo u trendu te kao takva važna stavka životopisa što se obilato prelilo i u najnoviji HDZ-ov izborni program. S njom u paketu idu dobrohotnost i potpuno prepuštanje NGO i medijskog sektora drugoj strani koja ga maksimalno koristi baš u suradnji sa SDSS-om i bliskim mu medijima – ideološko pravovjerje, historiografski dogmatizam, LGBTQitd. agenda, migranti, zelena tranzicija s „dekarbonizacijom kao glavnim razvojnim smjerom“ (!)… Tek recka Premijeru, a državi zamjena stanovništva (teorija zavjere jučer, demografska činjenica danas), horde migranata po Zagrebu koji vrše svoje tradicionalne obrede, paravojne formacije na granici, nadiruća transagenda pod Njegovim pokroviteljstvom čije će plodove uskoro žeti i šira javnost (kampanja kolekTIRV-a je tek početak) te sva raskoš zelenog (u svakom smislu) smjera EU-a. Ilustraciju predanosti Agendi, završit ćemo još jednom zanimljivom epizodom. Pamtite li jedinu ispriku Premijera? Bilo je to RTL-ovoj novinarki Damiri Gregoret kojoj je na jedno pitanje uputio bezazlenu opasku: „Slatki ste, Damira“. Nakon cjelonoćne kontemplacije o vlastitoj toksičnoj muškosti i njezinu utjecaju na svoju međunarodnu karijeru, premijer se dan poslije zbog svojeg protofemicidnog ponašanja povukao i izrazio žaljenje. Pet i pol godina nakon toga, kao posljedicu Istanbulske konvencije, ponosno će uvesti u Hrvatsku naravni zakon kojim se žene proglašava ne više slabijim spolom već rodom („rodno utemeljeno nasilje i ubojstvo“) kojim one dobivaju posebnu zaštitu kao nad- ili pod- bića, kako kome drago.
Gdje su u cijeloj priči građani Hrvatske, mahom još uvijek Hrvati? Pođimo od pretpostavke da Hrvati natpolovično jesu jedan konzervativan i tradicionalan narod te će naposljetku od 33 godine postojanje moderne države četvrt stoljeća tu vladati, makar i nominalne, desne stranke. Međutim, desnica desnija od HDZ-a uglavnom prolaz nema. Postavlja se pitanje je li to zato što je HDZ apsorbirao sve desne stranke odnosno njihovo biračko tijelo ili Hrvati nisu toliki raspomamljeni fašisti kako nas raznorazni praeceptores uvjeravaju. U jednoj komparativnoj perspektivi, nismo imali političke opcije poput Jobbika, Lege, AFD-a, FN-a odnosno Zemmoura, Švedskih demokrata, Wildersa i drugih (iako imaju znatnih razlika, zajedničko im je da su desnije od srednjostrujaške „desnice“), koje bi kod nas dobile takav značajan udio glasova (preko dvadeset posto elektorata).
Hrvati očigledno vole Plenkovića ili im, bolje rečeno, najmanje smeta. Za narod koji odvajkada živi na razmeđi zapadnog i istočnog, Morlakije i K&K Mitteleurope, s Plenkovićem na čelu Vlade te izvjesnošću novog mandata očito je na koju je stranu prevagnuo jezičac. Kako se često može čuti „barem je pristojan i ne sramoti nas“ ili „ne viče“. Kada gledamo povijest nijedan premijer od ustavnih promjena, prije toga Franjo Tuđman, nije bio pretjerani sangvinik. Ivo Sanader imao je najviše barbarogenija u sebi, ali ga je nivelirao građanskim liberalnim europeizmom. Popularni i lokalno iznimno uspješni narodski političari Željko Kerum i Milan Bandić na nacionalnoj pozornici nisu imali nikakve šanse. U smjesi je bilo previše morlaštva…
Premijer posjeduje državnički prizvuk, a nazvati Plenkovića Premijer Sunce, osim nadčovječnosti, nepogrešivosti i nedodirljivosti koje se insinuiraju drugim dijelom sintagme, možda i nije u potpunosti primjenjivo u ovome slučaju koliko god primjereno zvučalo s obzirom na sigurnost i drčnost u komunikaciji i nastupu te nerijetko komične poltronske izjave podčinjenih mu. Ako se vodimo jednostavnom formulom Premijer=državnik ona podrazumijeva jednu proaktivnu nacionalnu (ili imperijalnu) politiku. Plenković se ne bavi Hrvatskom i Hrvatima već je on čisti primjer operacionalizacije visoke razine bez konkretne teorijsko-ideološke podloge osim udivljenosti nadnacionalnim tvorevinama (reklo bi se, obiteljska crta). I to nije ništa neviđeno, postoji u zapadnoeuropskom i sjevernoeuropskom političkom životu sklonost tzv. političkom administratoru: Belgija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Švedska… zanimljivo, sve redom protestantske ustavne monarhije uz jednu kneževinu. Uglavnom su to (bila) homogena, nekonfliktna, stabilna i izrazito funkcionalna društva kojima je na čelu dostatan tek puki upravljač ili bolje rečeno koordinator društveno-političkog aparata. Savršeni su to rasadnici tehnokrata, od kojih su mnogi svoju karijeru nastavili u nadnacionalnim birokratskim institucijama od EU-a preko UN-a i pripadajućih mu tijela do NATO-a.
S Andrejem Plenkovićem na čelu, dosegosmo i mi taj protestantski politički standard parlamentarnih kraljevina. Tamo kao sidro postoji osoba monarha. Mi za utjehu imamo Predsjednika koji bi sada htio splavariti Rijekom pravde… Međutim, što se premijerske uloge tiče, državnički (da ne kažem hrvatski) eros izostaje. Preostaje tek puka administracija, a na njezinom čelu Administrator Sunce.
