Written by 16:30 Hereze, Ogledi 4 komentara

Ivan Komšić: Kako je Zoran postao Zorban

Riječi Predsjednika Zorana Milanovića „Roma victor! Croatia victor!“ u govoru koji je „šokirao naciju“ (napokon tu izlizanu frazu možemo punopravno i punoznačno upotrijebiti) zazivaju klasičan Plutarhov tekst: „Ustvari, došavši  do rijeke Rubikona koja omeđuje njemu dane pokrajine, zastade šuteći i stade oklijevati sam u sebi razmatrajući ozbiljnost (pitanje je koliko je Predsjednik išta razmotrio, op. I. K.) svoga postupka. Zatim, kao onaj koji se na strmeni strmoglavljuje u dubinu bezdana, zatvorivši oči razuma i povukavši zavjesu između njih i opasnosti i samo uzviknuvši  nazočnima na helenskome: »Neka kocka bude bačena!«, prevede vojsku preko rijeke.“

Zoran Milanović se od najranijih pojavljivanja u politici nametao kao čovjek koji „ima karakter.“ Bilo je lutanja – sjetimo se samo onog debakla 2007. kada je usred pregovora za mandatara odlučeno da će ipak Milanović biti  SDP-ov kandidat za premijera, a ne Ljubo Jurčić. Razdoblje je to kada nije bio glavni kauboj u državi. S vremenom je njegova drčnost rasla sa svakim okršajem u Saboru kako na čelu opozicije, tako i pozicije. Niti niz izbornih poraza nije bio dovoljan da mu mediji dodijele trajnu etiketu luzera (istu onu koju je dobio Miroslav Škoro istovremeno postižući povijesne rezultate s desnicom). Povukao se nakon niske poraza, ali i period njegova izostanka iz političkog života Republike Hrvatske protekao je u iščekivanju eventualne reaktivacije i kandidature. Dočekano je i to. Predsjednički mandat više je konzumirao Kolindu Grabar-Kitarović negoli ona njega. Za njezin reizbor nedostajalo je političke energije i vitalnosti. Milanovićeva pobjeda nije bila premoćna, ali i dalje relativno čista sa stotinjak tisuća glasova više od dotadašnje Predsjednice. A ono što se moglo naslutiti na parlamentarnim izborima 2016. nabujalo je do neočekivanih razmjera 2024.

Započelo je mamom vojnom lekarkom, a kulminiralo je nezapamćenim nizom u visokoj politici: primitivci, banda, glodavci, bagra, bulumenta, kabala, seljačine, klika, nepismena gangsterska družina, šačica nametnutih mutikaša, lopovi, ološ, korumpirani zloduh, glupani, propalice, nasilnici, pijani urinirani tipovi, pijavice, paraziti na zdravom tkivu, fufljavac, špijunčić, polupismeni fiškal, bivši propali mutni špijun, prostitutke, mucavi nekoherentni čovjek, politička priležnica, obični prodani bezveznjaci, stajske muhe… Ovo je tek dio u eter izgovorenog u nepunih tjedan dana. Za ranije izraze i figure (a i one buduće) valjalo bi pokrenuti posebni nakladni niz Paskvile koji bi sačinjavala djela samo jednog autora.

Posljednja epizoda započela je (nedopuštenom) kandidaturom na parlamentarnim izborima odnosno najavom iste. Oko njezine (ne)dopuštenosti slažu se u ovom trenutku i HDZ i SDP koji je formalno, a istovremeno iznimno farsično i susramno reterirao. Međutim, vrag je u detaljima. HDZ će reći da se radi o ustavnoj nedopuštenosti te da je Zoran Milanović sa svojom skupinom pučista (jakobince je evocirao sam Predsjednik u jednom od obraćanja) izveo (protu)ustavni puč. Vrhovnik i SDP-ovci s druge strane govore o zarobljenim institucijama, izvanrednom stanju te spašavanju demokracije od klike, bagre, bande… tumačeći svoj potez izvanrednim stanjem koje traži – izvanredne mjere.

Pozivanje na narod i njegovu volju, učestala praksa lidera karizmatskog tipa, ne izostaje ni ovdje, uz dimenziju herojskog etosa. Tako će se Predsjednik obratiti narodu: „Zapamtite, samo vi odlučujete tko će pobijediti na izborima, ni ustavni suci, ni HDZ-ova kabala, samo vi!“. Moderni populisti poput Trumpa, Bukelea, Orbana, Fica, Dutertea… mogu se sakriti pred našim Predsjednikom koji najavljuje svojevrsni džihad (ili križarsku vojnu?) na schopenhauerovski način – „Sveti rat za opstanak volje.“ A što kada osvoji vlast? Slijedi defenestracija u mediteranskom stilu: „Ovu kliku ćemo bacit u more.“ U svemu tome asistiraju mu i SDP-ovci na sebi svojstven neduhovit način (odlikuje ih ih to još od Bernardićevog mandata), izbjegavajući mu spomenuti ime u namjeru izvrgavanja ruglu upozorenja Ustavnog suda. U mesijanskom izričaju najdalje je otišao notorno dosadni bivši mostovac Marko Vučetić, sada lokalni političar u Zadru koji je rekao da bi Milanović trebao raditi sve što mu padne na um(!): „Na takav način će okupiti građane. Njemu ne trebaju racionalni savjeti nego on treba ovladati iracionalnim elementom kod hrvatskih građana. U tom se iracionalnom elementu nalazi ponos“.

Kuriozitet jest da SDP i HDZ, odnosno njihovi političari mogu biti takvima baš zbog svojih suprotnih percepcija. Ljevica je u nas doživljena kao građanska, pristojna, racionalna, obrazovana, legalistička, ne baš sklona Hrvatskoj i Hrvatima. Stoga im je dopušteno ovladati „iracionalnim elementom“ te imati verbalne eskapade zbog kojih bi lica Steve Culeja ili generala Glasnovića bila razvučena preko tiskanih i digitalnih naslovnica. SDP će tako donijeti i Deklaraciju o Domovinskom ratu, ali i dopustiti prosvjed, odnosno trajno prosvjedno stanje branitelja koje bi HDZ daleko manje tolerirao. Provest će i neke, na ljevici nepopularne, tzv. antiradničke politike uz puno manje sindikalne galame negoli bi je bilo u suprotnom slučaju.

HDZ, odnosno desna opcija zbirno je u našem dominantno liberalnom medijskom imaginariju i dalje zadrigla, krezuba, ognjištarska, neobrazovana, ruralna, filoustaška, zaostala, agresivna… (koga zanima, ostatak epiteta nalazi se u se kolumnama Ante Tomića i srodnomislećih mu kolega). Oni mogu koalirati sa Srbima, častiti ih obilato proračunskim novcem, prepustiti kulturu ljevici, relativno nesmetano omogućiti penetraciju transagende, provesti zamjenu stanovništva… Samo dok su „pristojni“ i nikog ne vrijeđaju, odnosno smiju biti HDZ ako su ljevičari (odjek poznate maksime Mladena Schwartza „mogu biti Srbi, ako su Hrvati“). Ili riječima premijera Plenkovića u Laubi: „Ovdje smo se okupili da pokažemo da smo urbana stranka obrazovanih ljudi.“

Možda Predsjedniku jest draga istina, ali draža mu je demagogija. Ustavni sud će opetovano zvati HDZ-ovim kako bi ga u potpunosti delegitimirao, ali ostaje neizrečeno da je šestero sudaca predloženo od strane SDP-a, a da su svi do jednog izabrani parlamentarnom voljom i HDZ-a i SDP-a. Kao premijerski kandidat ne može se ne osvrnuti na razdoblje svojeg mandata. I tu je upotrijebio majstorski spin ocijenivši taj period (2011.-2015.) kao „poluratno stanje“ i „nemoguće uvjete“. Ne bježi ni od gotovo direktnog poziva na fizički obračun protiv Andreja Plenkovića (priznajem, nisam nesklon tom predmodernom časnom rješenju sukoba naše dvojice vodećih političara) uz isticanje premijerove fizičke nemoći, nazivajući ga pritom platfusašem, i svoje tjelesne spremnosti mjerene tradicionalnom metodom – brojem sklekova. Dosta zanimljiv retorički smjer za čovjeka koji je ostao upamćen po nespretnom doskoku s oklopnog vozila. Valja istaknuti još jednu parolu koju su spomenuli Predsjednici, Republike i SDP-a: „Povijest će nas odriješiti.“ Time su svojem pothvatu dali i revolucionarni štih. Završna je to rečenica dvosatne usmene obrane Fidela Castra u kaznenom postupku radi napada na vojarne u Santiagu koja je kasnije postala i njegov manifest. Indikativno je to što je kao glavna legitimacija kandidature uzeta baš parola jednog od najpoznatijih marksista i revolucionara. Još interesantniji njezin sadržaj jer svoj potez Grbin i Milanović guraju onkraj svakodnevnih političko-pravnih efemeralija i ispraznosti uzdižući ga u rang povijesnog događaja koji ako i ne bude shvaćen iz perspektive sadašnjeg trenutka, svakako hoće posredstvom Klio (na zaboravimo da je ona i zaštitnica junačkog pjesništva, književnog žanra srodnog Predsjednikovom izričaju).

Ono što zapravo pratimo jest sukob dva weberijanska tipa vlasti: plenkovićevskog racionalno legalnog (birokratskog) nasuprot milanovićevskom karizmatskom odnosno populističkom. Nema tu više lijevo-desno, karte su odavno izmiješane. Protiv vladajućih se nije okupila „lijeva oporba“ već je to „seljačka buna u odijelima”. Ne više Zoran, već Zorban Milanović, sada se pojavljuje kao zaštitnik vojske, Hrvata u BiH, novinara (lex AP). Zalaže se za „svetost granice za koju se u ratu u Hrvatskoj ginulo“ te oštro postupanje prema „ljudima koji su protupravno ovdje“. Čas citira Fidela Castra, e da bi u sljedeći trenutak dobacio: „Naš identitet bez kršćanstva ne postoji jer smo kršćanska i katolička nacija i kultura“. Čistač Augijevih staja koji obećava katarzu i treću republiku. Pod njegovom su paskom obični ljudi, tzv. radni narod. Bez njega imamo tek HDZ-ovu zločinačku satrapiju. Time i objašnjava svoje grčevito držanje za predsjedničku fotelju („ni pedlja vlasti tim sumnjivim tipovima“). U skladu sa svim napisanim ne čudi efektan slogan o izlijevanju rijeka pravde jer „pokle dobri kralj Matijaš spi, nikakve pravice ni“. Zoran Milanović je mrtav, živio dobri kralj Zorban Milanović.

(Visited 647 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 20. 3. 2024.
Close