Written by 08:07 Kolumne i osvrti, Nove hereze, Po izboru urednika, Politika i društvo

Branimir Vidmarović: Lažni sjaj geopolitike II dio

Započnimo drugi dio opusa o dvojbenim svojstvima geopolitike s hladnom činjenicom: ni jedan — baš nijedan — važan međunarodni sporazum XX. i XXI. stoljeća ne sadrži pojam „geopolitika“ u bilo kojem jezičnom obliku. Međunarodni odnosi se spominju. Geopolitika i derivati – ne.

I tu bi mogli stati jer, kako reče Alain-René Lesage – „Činjenice su tvrdoglava stvar“. No ako vam je zanimljivo, predlažem da istražimo problem još malo dublje.

Godine 1948. čuveni Hans Morgenthau je u knjizi Politika među nacijama (Politics among Nations)  izjavio da je geopolitika pseudoznanost i dao kratko objašnjenje zašto tako misli.

Kritičari su kasnije rekli da je Morgenthau bio pod dojmom Drugog svjetskog rata, te da je njegova opservacija izvedena iz specifičnog povijesnog konteksta a stoga ne sasvim korektna.

Negativno nasljeđe „klasične“ geopolitike nije spriječilo njezin diskretan povratak u politički, analitički i medijski diskurs i rast njezine popularnosti krajem 20. stoljeća.

Geopolitici je život udahnuo Hladni rat koji je poprimio obrise realne borbe dvaju velikih prostora – Zapada i Heartlanda. John Lewis Gaddis citira Trumana koji je opisao Hladni rat kao „nadmetanje u političkoj kartografiji koje je prikazivalo međunarodno stanje na svima razumljiv način te koje je krčilo put za nadolazeću sofisticiranu strategiju sputavanja (containment).“[1]

Ideološka borba SAD-a i SSSR-a za širenje utjecaja diljem svijeta bila je poput duha širenja lebensrauma. Strah od velikog rata i komunističke okupacije Europe s jedne strane, i strah napada Amerike i NATO s druge, stvarao je dojam da je fantom realan.

Ekstremni elementi klasične geopolitike su bili odbačeni. Neke teze Haushofera i Mackindera bile su uljudno reciklirane i prepakirane u radovima Samuela Huntingtona, Zbiegnewa Brzezinskog pa i Henry Kissingera. Edward Luttwak je uveo pojam geo-ekonomija; John Mearsheimer je pisao o  geografskim ograničenjima na putu postizanja hegemonije. Primjera je puno.

Osvježeni nakon velikog rata geopolitički koncepti postali su primamljivi jer i danas nude naizgled logične odgovore na probleme kao što su naglo pogoršanje odnosa između velikih zemalja, konflikti u trećim zemljama, vojne intervencije, utrka naoružanja, teritorijalni sporovi u morima itd. Takva geopolitika vrlo jednostavno objašnjava odnose velesila i dosta vješto barata sa sferama utjecaja, borbom za resurse i nacionalnim interesima.

Redukcija i pojednostavljenje

Suvremena, geopolitička analiza u startu zakinuta za dublju dimenziju ne koristi sve dostupne analitičke i istraživačke metode. Umjesto toga najčešće imamo priliku čitati i slušati redukcije i simplifikacije.

Redukcija na moć. Problem se motri uz pomoć ograničenog skupa varijabli poput vojne moći, sposobnosti ulijevanja straha u kosti i gospodarstva-energetike. Konstante pak nalikuju na loše složenu skriptu ofenzivnog realizma – motivacija aktera je uvijek borba za nacionalnu sigurnost, širenje vojnog, političkog i gospodarskog utjecaja, borba za kontrolu prirodnih resursa, težnja ka hegemoniji. Energenti i sigurnost su jedina dovoljna motivacija i objašnjenje bilo čega. Manji akteri su raspoređeni po sferama interesa i nemaju glas već poslušno izvršavaju volju dominantnih velesila.

Redukcija na ličnost. Države i sustavi se de-facto svode na jednog čovjeka, posebno ako je riječ o ne-demokratskim i hibridnim sustavima. Kao i u prvom slučaju, horizontalne i vertikalne veze, politička klasa, birokracija, poslovne i političke interesne skupine su skoro  u cijelosti izostavljene (osim energetskog lobija). Lider ima promptni dostup, kontrolira i proizvoljno raspolaže svim državnim resursima mimo procedura i zakona. Samostalno pobuđuje državnu mašineriju na neki vanjskopolitički poduhvat a elite i društvo zdušno podržavaju sve što lider smisli i radi. „Država, to sam ja“, rekao je Louis XIV. Država, to je Putin, Xi, Merkel, Trump ili Erdogan – proglašava suvremena pop-geopolitička i medijska analitika.

Iz ove proizlazi redukcija na demokratski protest. Smatra se da u zemljama sa takvim režimima većina ljudi šutke stenje pod „okupacijskom čizmom“ i vapi za demokracijom. Oporba režimu i prosvjedna aktivnost malog broja stanovnika zapravo je odraz želja većine. U tome smislu jedini raison d’être državne mašinerije i lidera očuvanje režima i borba sa unutarnjim neprijateljima. Vanjska politika je samo odraz tog cilja. 

Redukcija na povijest. Geopolitička logika je, rekli smo, linearna i stoga implicira da se države razvijaju samo u kalupu političkog stanja svijeta i društva u nekoj proizvoljno odabranoj točki povijesti. To objašnjava medijske napise o novom Hladnom ratu i stalno posezanje za argumentima toga doba u objašnjavanju ponašanja starih i novih sila danas. Kroz sve se provlači i ideja mentaliteta, odnosno ideje da svaka nacija ima određene stavove i poglede na svijet koji su se petrificirali u nekom povijesnom trenutku i danas diktiraju realnost (Rusi ne podnose demokraciju a Amerikanci ne trpe socijalnu državu).

Suvremena geopolitika ili pop-geopolitika se bitno razlikuje od svojih „klasičnih“ izvora. Pop-geopolitika, posebno u publicistici i političkoj retorici, ne barata ontologijom klasične geopolitike. Tako dolazi do nesvjesne semantičke zamjene. Jer većina toga što se danas proglašava geopolitikom, zapravo možemo smjestiti u međunarodne odnose, konkretno u teoriju klasičnog realizma.

Međunarodni odnosi i geopolitika imali su različite sudbine. Geopolitika je, rekli smo u prvom dijelu, bila plod fantazija određenih ljudi o dominaciji vlastitih zemalja nad drugima. Međunarodni odnosi su kao disciplina rođeni 1919. nakon Prvog svjetskog rata u kontekstu kreacije Lige Nacija, s ciljem izgradnje izgubljenog povjerenja među zemljama i boljeg razumijevanja.

Nova disciplina odmah je dobila podršku najboljih akademskih centara poput Yalea i Harvarda. Čuveni Chatham House bio je utemeljen 1920. u svrhu proučavanja međunarodnih odnosa. Za razliku od geopolitike, međunarodni odnosi su odmah bili prihvaćeni u akademskoj i političkoj zajednici i rasprostranjeni diljem svijeta, uključujući Japan i Kinu. Počeli su se objavljivati časopisi i organizirati međunarodne konferencije.[2]

Druga bitna razlika je znanstvena metoda i razvoj. Ispočetka se nova disciplina oslanjala na povijesne tradicije. No nakon Drugog svjetskog rata, međunarodni odnosi počinju usvajati znanstvene metode. Prvo ekonomske, zatim sociološke.

Na primjer, 1959. Kenneth Waltz objavio je knjigu Čovjek, država i rat u kojoj je predstavio tri analitičke razine: individualnu, državnu i međunarodnu. No, dvadeset godina kasnije u knjizi Teorije međunarodne politike, Waltz odbacuje ulogu ljudske prirode kao znanstveno nedokazivu a stoga spekulativnu.

Rastuća kompleksnost i promjene svijeta zahtijevali su nove teorije i modele. Tako su se pojavile i razvile druge teorije međunarodnih odnosa koje su popunile praznine u dotad dominantnom realizmu.

Geopolitika u tom smislu pati od iste srčane mane kao i Marxova teorija historijskog materijalizma. Njemački filozof je glavnu pokretačku snagu povijesti vidio u načinu proizvodnje (materijalnog života) a klasna borba bila je konstanta i glavno obilježje te povijesti. Slično, u pop-geopolitici pokretačka snaga je težnja države prema širenju svog prostora sigurnosti dok je geografija konstanta i faktor koji definira i usmjerava tu težnju. Iako je historijski materijalizam kao teorija odavno dezavuiran, geopolitika živi i dalje.

Stanje na terenu

Još je Tukidid primijetio da nema jednostavnih objašnjenja i formula. Peloponeski rat opisuje kako je na ponašanje i moć država utjecao niz faktora uključujući i epidemiju.

No, suvremeni pop-geopolitički nagoni su Tukidida sveli na puki determinizam uz kapljicu fatalizma. Graham Allison je osmislio koncept Tukididove zamke iako su Donald Kagan i pokojni mu kolega Ernst Badian detaljno dokazali da Peloponeski rat nije knjiga o neizbježnosti rata.

Da rast moći manjeg uvijek vodi ka suprotstavljanju većeg, u pravu, svjetske sile bi obratile pažnju na strelovit rast japanske vojne moći krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Meiji razdoblju. No, japanski faktor je postao očit  tek kada je izvršen napad na Pearl Harbour.

A da je Mackinderov Heartland kojim slučajem bio potvrđena teorija, današnja Azija odnosno Centralna Azija bi nakon raspada SSSR-a postala žarište nadmetanja velikih sila. No vruće je svugdje osim ondje. Kada ste zadnji puta na naslovnicama čitali nešto vezano za Tadžikistan ili Mongoliju? Osim pružanja logističke podrške američkoj vojsci tijekom antiterorističke kampanje u Afganistanu, regija nije dobila poseban značaj.

Kada bi geografija bila sudbina, Izrael nikada ne bi mogao postati ono što je danas. Kombinacija raznih faktora — uključujući i podršku SAD-a — kompenzirala je izrazito negativno okruženje i u relativno kratkom roku lansirala Izrael na sam vrh svjetskih inovacija.

Istini za volju, stvarna ravnoteža političke moći u bilo kojem trenutku doista ima uporište u geografskoj poziciji i uvjetima. Ali samo kao opća podloga koja se formirala u drugim vremenima. Danas su važniji faktori gospodarstvo, demografija, promjene vrijednosti, tehnološki napredak, organizacija rada, državna uprava, politički ciklusi, ne-vladini akteri itd.

Tehnologija

Vojna tehnologija mijenja značaj geografije. Zbog tehnološkog napretka te usavršavanja interkontinentalnih balističkih projektila, SSSR i SAD već su duže vrijeme susjedi na potencijalnom groblju unatoč gotovo osam tisuća kilometara zračne udaljenosti koja razdvaja njihove prijestolnice. [3]

Sjeverna Koreja je postala goruće pitanje isključivo zbog vojnog napretka i nuklearnog oružja. Nuklearno oružje promijenilo je njen inherentno nepovoljan geografski položaj.

Zbog tehnološkog napretka i diversifikacije državnih interesa Panama i Arktik su u istoj mjeri kinesko susjedstvo koliko su Indija ili Saudijska Arabija američko. Latinska Amerika danas je u strateškom i gospodarskom smislu jednako udaljena od Washingtona kao i od Pekinga ili Moskve.

Migracije i terorizam

Ekonomija i društvo također mijenjaju značaj geografije. Globalne migracije – dijaspore i tokovi ljudi stvaraju nove ili učvršćuju stare identitete utječući na politike svojih starih i novih država. Umjesto da osvajaju teritorije i šire Lebensraum za svoje građane, velesile nastoje privući mozgove iz drugih zemalja. Obrazovanjem stranih studenata se pak nastoje proširiti vlastiti politički i socioekonomski modeli. To je sasvim drugačija razina strateške konkurencije.

Geopolitika ne može dati adekvatan odgovor na pitanje izbjeglica ili terorizma. Izbjeglice svoje destinacije biraju po kriteriju ekonomije i društvenog uređenja odabrane zemlje. Geografija je tu bitna samo u svom uskom sigurnosnom smislu: nadzor granice, kontrola koridora, usmjeravanje migrantskih tokova

Spomenimo i terorizam. Jedina geografija za koju mare teroristi je urbana (kombinirajući kulturne osobine društva i urbanu geografiju, teroristi biraju mjesta gdje se okuplja velik broj ljudi u nekom specifičnom trenutku). Većinu terorista čine radikalizirani stanovnici/državljani zemalja u kojima je izvršen teroristički napad. Stoga zemlje koje se smatraju izvorištem terorizma nemaju značaj kao lokacije već kao ideološka i organizacijska sjecišta mreže terorističkih ćelija. Stoga je geopolitički pristup promašen – afganistanska kampanja je to dobro demonstrirala. ISIL je doduše bio kratkotrajna, čista geopolitička pojava Haushoferovskog tipa.

Problem migracija je kompleksan i uključuje zajednički rad raznih aktera i mehanizama: međunarodnog prava, UN-a, agencija, udruga, aktivista, akademske zajednice, međunarodnih financijskih tijela, zaklada, privatnih kompanija, a ne samo države i vojske.

Ekonomija

Ekonomija je također relevantna za ovu diskusiju. Vodeće svjetske rejting agencije dodjeljuju zemljama rejtinge na osnovi strukturnih pokazatelja, makroekonomskih politika javnih i vanjskih financija. Relativni geografski položaj neke zemlje i političke implikacije koje bi teoretski mogle proistjecati iz tog položaja nisu relevantni čimbenik. Nadobudni čitatelji će upozoriti da se kreditni rejtinzi fokusiraju na sposobnost zemalja vraćati dug a ne na sigurnosnu sliku. Istina. No, kako kaže metodologija agencije Fitch, suverena (kreditna) sigurnost ne mora nužno korelirati sa državnom sigurnošću pa je ekonomija u tom smislu neovisna od geopolitičkih koncepata.

Analitičke kompanije koje se specifično bave procjenom rizičnosti zemlje za ulaganja i poslovanje poput EIU, ECR, BMI i ICRG svoje analize temelje na vrlo širokom setu faktora za svaku pojedinačnu zemlju; od politike, institucija, konflikata, društva, demografije, zakonskog okvira, sloboda itd. Čista geopolitička analiza bila bi inferiorna jer bi dala samo jednu ograničenu perspektivu.

Nevladini akteri

Ne zaboravimo ni ulogu neovisnih (ne-državnih) aktera koje geopolitika odbacuje. Američko-španjolski rat 1898. bio je pored drugih čimbenika potaknut i beskompromisnom borbom za čitatelje, između vlasnika New York World Josepha Pulitzera i vlasnika New York Journal Williama Hearsta, te drugih izdavača koji su se rado upustili u kreiranje senzacionalističkog sadržaja u korist rata.

Danas neovisne agencije poput Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara (ICIJ), Bellingcat-a i the Insidera svojim istragama i korištenjem naprednih analitičkih metoda podataka dostupnih na društvenim mrežama direktno utječu na velike zemlje. Bellingcat je dokazala rusku umiješanost u obaranje malezijskog putničkog zrakoplova MH17 nad Ukrajinom. Ista agencija je de-anonimizirala ruske agente koji su pokušali otrovati Skripalja. Dvojac je čak bio prisiljen izaći na svjetlo dana sa bizarnim opravdanjem. ICIJ je uspješno razotkrio veliku mrežu pranja novca kroz panamsku kompaniju Mossack Fonseca i dao vjetar u leđa sporoj borbi vodećih zemalja sa off shore pranjem novca i utajom poreza.

Internet

Tu je dakako ključan Internet. Mogućnosti koje pružaju Internet i napredne tehnologije uvelike ruše sve geopolitičke koncepte. Hakerski napad na servere i infrastrukturu moguć je gotovo iz bilo koje točke na svijetu (jedina fizička slaba točka su podmorski kablovi i konekcijske točke na kopnu ali geopolitika u svom holističkom zračnom pogledu na globus ne primjećuje nešto tako sitno i specifično) sa minimum resursa. Čitava planeta je jedna velika geografska i virtualna cjelina.

U isti mah, suverenizacija digitalnog prostora i tehnologija mogla bi ograničiti međunarodni domet Interneta i specifičnih tehnologija i prisilno ga vezati uz konkretan prostor: Američki, Zapadni i Rusko-Kineski. To se područje strelovito razvija u fokusu je konkurencije velikih zemalja. Geopolitika stoga još ima priliku postati svježa i relevantna.

Istočni koncepti

Sada okrenimo ploču na drugu stranu. Geopolitika je, naime, produkt zapadne filozofske, geografske i strateške misli. Zbog rasta moći istočne Azije – konkretno Kine – teško je oslanjati se isključivo na zapadne definicije, modele i teorije međunarodnih odnosa kao univerzalne ili jedinstveno ispravne. Treba sagledati problem i iz „istočnog kuta“. Azija vidi svijet drugačije i zato nije dobro živjeti u iluziji ontološke uniformnosti.

Kinesko viđenje međunarodnih odnosa naglašava, uz različite varijacije, odnose. Koncept odnosa prožima sve, od obitelji, zajednice, društva, ekonomije, države, unutar-državnih poslova i vanjske politike. Ti se odnosi (kin. guanxi, 关系) grade dugo te moraju kontinuirano biti obostrano korisni. Čak i ako su neravnopravni u smislu ekonomske snage i moći, oni moraju donositi plodove za manjeg jer to zauzvrat povećava „relacijsku“ moć većeg, koji je u stanju dalje predlagati prednosti manjem. Odnosi generiraju sami sebe, takoreći. Oni mogu biti i loši, ali bitno je da postoje.

U usporedbi sa „odnosima“ koji sežu u vremena koja se sjeća jedino Broj 1 iz Alana Forda, geopolitika je u kineskom jeziku relativno nov pojam. Četiri hijeroglifa diyuanzhengzhi (地缘政治) se doslovno prevode kao politika uzrokovana geografijom. Uz to, riječ yuan osim značenja „razlog“, „uzrok“ ima značenje „sudbina“. A to je naš stari dobri determinizam. Možemo stoga oprezno tvrditi da je kineski jezik precizno identificirao suštinu geopolitike.

Daleko od toga da Istočna Azija nije imala svoje geopolitičke trenutke. Japan je nakon nekoliko stoljeća izolacije u 19. stoljeću započeo obnovu carstva (Meiji) i krenuo u  snažnu ekspanzionističku vojnu kampanju s ciljem osvajanja resursima bogatih područja.

Kinesko carstvo je imalo nekoliko perioda limitirane teritorijalne ekspanzije. Model tributarnih država bio je pitanje geografske sigurnosti carstva. Tajvan se nakon proglašenja Narodne Republike Kine pretvorio u konkretan geografsko-političko-vojni problem. Teritorijalni sporovi u Istočnom i Južnom kineskom moru također su na tragu geopolitike.

Ipak, postoje nijanse. Realpolitik i geopolitički pristup nisu autohtone Japanske ideje nego su uvezene iz Prusije. Kontrola nad resursima bogatom Korejom i Mančurijom tijekom rata je bio vojni i ekonomski, a ne metafizički i političko-geografski imperativ. À la guerre comme à la guerre.

Za kinesku civilizaciju geopolitika je također neprirodan koncept. Geopolitika je konflikt odnosno zero-sum koncept. Kissinger je tvrdio da je zapad civilizacija šaha a Kina civilizacija igre Go. Šah cijeni samo pobjedu, remi je također loš ishod. Igra Go zahtijeva stvaranje strateške nadmoći koja ne mora uvijek biti očita i ne nužno dovesti ka totalnoj devastaciji protivnika. Tako i kineska politička tradicija ne traži zero-sum dominaciju već elaboriranu mrežu odnosa. Ti odnosi ne isključuju ulogu „tvrde“ moći i potragu za dominacijom ali ne na klasični geopolitički način, s obzirom da kineska politička filozofija razlikuje četiri vrste hegemonija, od kojih je najvredniji tzv. „prosvijećena humana vladavina“.

Gledajući dakle na Istok očima geopolitike možemo biti sigurni da smo u startu pogriješili jer Istok na nas gleda kroz drugačiji par naočala.

Umjesto zaključka

Jasno, čitali smo Kaplanovu „Osvetu Geografije“, Marshallovu „Zatočenici Geografije…“ i druge. Postoje ozbiljni geopolitičari poput Yvesa Lacostea koji pošteno i konkretno objašnjava da koristi izraz „geopolitički“ u fundamentalnom smislu borbe za konkretan teritorij, veliki ili mali.[4]

Nedavno je časopis The Diplomat objavio članak pod nazivom Geo-tehnološki trokut između SAD-a, Kine i Tajvana (The Geo-Technological Triangle Between the United States, China, and Taiwan). Autor je naravno pisao o proizvodnim lancima i složenoj situaciji sa mikročipovima. U tekstu i zaključcima nema ništa pogrešno. Pretpostavljam da ni autor ni urednik nisu ozbiljno razmatrali faktor geografije, jer su proizvodni pogoni i specijalizacija u tim zemljama produkt tržišne logike, obrazovanja i ulaganja u razvoj.

Zašto je dakle geopolitika i dalje primamljiva? Vjerojatno zato što nam kao društvu daje osjećaj važnosti. Svaka zemlja može biti geopolitički važna čak i ako je njen realni ekonomski potencijal nizak a politički kapital malen. Balansirajući između vojne strategije, međunarodnih odnosa i političke filozofije, geopolitika je fini melem za neizliječene povijesne rane i frustracije velikih i malih država. Njen determinizam poput opijuma maskira vlastite neuspjehe a metafizika poput zavijenih u maglu vrhova planina stvara osjećaj grandioznosti, impozantnosti i nečega što je veće od nas samih.

Osim toga, geopolitika je puno praktičnija u jezičnom i pismenom izričaju. Raščlamba na proste faktore troši vrijeme i prostor. Geopolitika sumira svu moć, svu visoku politiku, diplomaciju, ekonomske ratove, rakete i nosače aviona te hollywoodske prizore malih sobica u Pentagonu ili Kremlju u kojima nekoliko ključnih ljudi donosi sudbonosne odluke.

O autoru:

dr.sc. Branimir Vidmarović je stručnjak za međunarodne odnose i kinesku politiku. Diplomirao je povijest međunarodnih odnosa na Moskovskom državnom sveučilištu za međunarodne odnose. Na istom sveučilištu je doktorirao suvremene kinesko-japanske odnose. Branimir Vidmarović je vanjski suradnik-poslijedoktorand na odsjeku za azijske studije sveučilišta Juraj Dobrila u Puli te analitičar portala Seebiz.eu.


[1] Gaddis, J. L. (1992). The United States and the end of the Cold War: Implications, reconsiderations, provocations. Oxford: Oxford University Press.

[2] Acharya, A., & Buzan, B. (2019). International Relations 1919–1945: The First Founding of the Discipline. In The Making of Global International Relations: Origins and Evolution of IR at its Centenary (pp. 82-111). Cambridge: Cambridge University Press

[3] Karipska kriza bila je vjerojatno prvi nagovještaj gubljenja faktičkog značaja geografije u međunarodnim odnosima. Sovjetske rakete na Kubi su naravno bile postavljene s obzirom na geografsku blizinu i tehnička ograničenja onoga vremena. Ali je šira slika jasno pokazala da za velike zemlje geografija ne predstavlja prepreku ili razvojnu konstantu.

[4] Lacoste, Y. (2012). La géographie, la géopolitique et le raisonnement géographique. Hérodote, no 146-147,(3), 14-44.

(Visited 123 times, 1 visits today)
Last modified: 1. 6. 2020.
Close