Odlukom Stožera civilne zaštite, 16. studenoga 2021. na snagu je stupila Odluka o uvođenju posebne sigurnosne mjere obaveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova (u daljnjem tekstu Odluka). Mjera je od samih začetaka na europskoj razini kolokvijalno i (ne)popularno nazvana COVID-potvrde.
Prema obrazloženju članova Stožera, ali i drugih pripadajućih dionika i zagovaratelja, COVID-potvrde trebaju služiti kao garancija suzbijanju epidemije kojima će osoba dokazati sljedeće statuse: cijepljen, prebolio ili negativno testiran. Potvrde se temelje na (pret)postavkama da cijepljeni i preboljeli ne mogu širiti virus ili ga šire u značajno manjoj mjeri, te da negativno testirani nemaju u sebi virus. Dakle, COVID-potvrde su tu kako bi osigurale da u određenom trenutku svaka javna institucija obuhvaćena Odlukom ima evidentirano bivanje osoba koje nemaju ili ne mogu širiti virus. Drugim riječima, ideja je da je u bilo kojem trenutku institucija slobodna od koronavirusa.
Očekivano, nakon godinu i pol dana naporne borbe s novim virusom, umorna od silnih restrikcija manjeg ili većeg intenziteta, javnost predmetnu mjeru nije dočekala pozitivno. Ako na stranu stavimo usijanu društveno-političku raspravu, koncentrirat ćemo se na pravne nelogičnosti i probleme koje su COVID-potvrde uvele u hrvatski javni život.
Krenimo od proceduralnih problema – otkako je rečena mjera najavljena, propis nije prošao baš nikakvu procjenu učinkovitosti propisa. Ne zna se, naime, koliko će državni proračun koštati sveukupno testiranje brojnih zaposlenika državnih institucija, kako će biti organiziran proces testiranja, dubiozno je bilo tko će pokrivati troškove testiranja, te nije sasvim izvjesno kakve će biti sankcije za eventualno nepridržavanje.
Što se tiče same Odluke, nakon što se u javnosti digla buka, u zadnji su čas uvedene izmjene koje su predvidjele mnogo izuzetaka koji ne trebaju pokazati COVID-potvrdu prilikom ulaska u navedena tijela. Jedna od njih su, primjerice, osobe čija je nazočnost nužna za vođenje zakonom propisanih postupaka pred pravosudnim, državnim i drugim tijelima.
Budući da sam i sȃm pravnik te opunomoćen da budem nazočan na takvim postupcima, mogu reći kako sama ta odredba nema smisla te i dalje stvara potpune nelogičnosti u sustavu. Dakle, dovoljno je da imam poziv za sudsko ročište, nemam očite respiratorne probleme (i prije pandemije se nije baš blagonaklono gledalo na ljude koji dolaze evidentno prehlađeni ili šmrcavi) i mogu ušetati na sud makar nemao COVID-potvrdu. Međutim, ako bih nakon ročišta htio izvršiti uvid u spis u istoj zgradi tog istog suda, tada mi to ne bi bilo moguće. Cinično bi se moglo uočiti kako virus očito pušta ljude da odrade svoje ročište, te ih onda zaskoči u pisarnicama.
Također su usvojene brojne druge iznimke, poput studenata, učenika, osoba koje prate dijete ili učenika u vrtić/školu, sve osobe mlađe od 16 godina, osobe koje moraju preuzeti pisani dokument pod prijetnjom pravnih posljedica itd. Već činjenica da postoje brojne iznimke ukazuje da je nemoguće u potpunosti temeljem ove mjere isključiti mogućnost unosa virusa u institucije. S toga aspekta ova se mjera pokazuje neučinkovitom u samom začetku.
Tehničko-provedbeni problemi su svakako kudikamo veći razlog za zabrinutost. Niti jednoj instituciji nije ostavljen rok za ozbiljniju pripremu ove mjere. Naime, Odlukom je određeno da će provedba biti u potpunoj nadležnosti tijela na koje se odnosi. Dakle, čelnik tijela tj. poslodavac je dužan osigurati da se provede, a nisu dane baš nikakve smjernice i preporuke na koji način to doista i učiniti.
Drugi problem koji su mnogi počeli isticati puno prije početka primjene COVID-potvrda ticao se usklađenosti Odluke s Uredbom o zaštiti osobnih podataka (GDPR). Mnogi su propitkivali zakonitost uvida neautoriziranih osoba u osobne podatke tj. COVID-potvrde (medicinski podatak također predstavlja osobni podatak u smislu GDPR-a). Agencija za zaštitu osobnih podataka (AZOP) se već o navedenome pitanju oglasila sa stavom kako je takav uvid zakonit, uz ogradu kako daljnja obrada (skeniranje, kopiranje, fotografiranje i sl.) predstavlja prekomjernu obradu. AZOP je također naglasio potrebu za očuvanjem načela transparentnosti postupanja s osobnim podacima, te potrebu za definiranjem procesa obrade – definiranjem osobe koje su ovlaštene za pojedine procese, detaljnim propisivanjem postupka vizualne i digitalne provjere, te postupak obrade ako se odbije pokazati COVID-potvrda.
Društveni problem koji se stvara, a koji je bio i povod velikih prosvjeda održanih u Zagrebu, osjećaj je da se društvo segregira na cijepljene i necijepljene. Iako je ta podjela možda simplificirana, suštinski je (a to članovi Stožera nisu niti skrivali) riječ o sredstvu „poticaja“ na cijepljenje. Međutim, teško možemo govoriti o poticaju, kada se zapravo svima koji se nisu cijepili (a nisu preboljeli) uvjetuje dolazak na radno mjesto ili ostvarivanje kakvih prava učestalim testiranjem ili cijepljenjem (koje je, nominalno, dobrovoljno). Takav privid izbora zapravo i nije izbor, jer odbijanjem cijepljenja na te se građane stavlja prekomjerni teret ili testiranja ili potencijalne ugroze u vidu gubitka radnog mjesta, gubitka primanja itd.
Konačno, veliki problem koji je Odluka stvorila radnopravne je naravi. Naime, mnogi zaposlenici javnih tijela su, iz raznih razloga, postali posve neskloni i cijepljenju, ali i testiranju. Odbijanje rezultira nemogućnošću ulaska u javno tijelo i, posljedično, izvršavanja obaveza iz radnog odnosa. Trenutno u Zakonu o radu, Zakonu o državnim službenicima i namještenicima, ugovorima o radu i pripadajućim pravilnicima o radu te kolektivnim ugovorima nisu definirane pravne posljedice po radni odnos za one radnike koji nisu voljni cijepiti se, niti su voljni testirati se. Znači li za njih to odbijanje prestanak radnog odnosa? Ako da, temeljem čega? U kakvoj bi točno vezi bilo cijepljenje i odbijanje testiranja s kršenjem obaveza iz radnog odnosa? Nepojavljivanje na radnom mjestu? Možda, no to su ljudi koji dolaze na radno mjesto s namjerom da rade svoj posao.
Zaključno, možemo li reći da je predmetna Odluka polučila povoljne rezultate ili možemo reći da će Odluka polučiti uspjeh kakav je zamislio i predstavio Stožer? Za početak, možemo biti sigurni da će o njoj Ustavni sud donijeti svoju odluku, s obzirom na najavljene postupke ocjene ustavnosti koje su pokrenuli brojni pojedinci. Epidemiološka situacija se u trenutku donošenja Odluke i njezina stupanja na snagu počela popravljati (brojevi novozaraženih i brojevi hospitalizacija su se počeli smanjivati), te stoga ne možemo govoriti o uspjehu samih COVID-potvrda u kontekstu suzbijanja epidemije. Možemo govoriti o povećanju broja cijepljenih, no informacije i nove znanstvene spoznaje govore u prilog tome kako samo cijepljenje ne štiti u onolikoj mjeri od zaraze i prijenosa koliko je bilo oglašavano.
Međutim, pravne posljedice tek će u budućnosti biti testirane, dok društvene posljedice možemo osjetiti u snažnom dijeljenju društva na dva suprotstavljena tabora koja su imala svoj začetak u javnozdravstvenoj tematici, a koja je vrlo brzo prešla u sfere političko-ekonomsko-ideološke problematike.
