Written by 14:00 Hereze, Ogledi • One Comment

Ivan Vidović: Je li došlo vrijeme za lijevi suverenizam?

Tijekom zadnjih stotinu godina politički pluralizam sastojao se od tzv. ljevice i desnice. U europskim okvirima ljevica i desnica označavale su dva suprotstavljena pogleda na osnovna politička pitanja o načinu odlučivanja, ulozi države u društvu i ekonomskom sustavu. Iz čisto ekonomskog gledišta, stvari su bile relativno jasne – pojavile su se dvije dijametralno suprotne ideje. Prva je ona kapitalistička, desna, u kojoj je uloga države smanjena na minimum, a osnovu ekonomskog sustava čini ekonomska sloboda, odnosno surovo preživljavanje na tržištu od strane najsposobnijih, najsnalažljivijih ili najimućnijih. Druga je ona socijalistička, lijeva, u kojoj je uloga države sveprisutna i odlučujuća. Ako je domovina onog prvog bio SAD a drugoga SSSR, Europa je dugo bila negdje između tih krajnosti.

Završetkom Drugog svjetskog rata te širenjem utjecaja SAD-a došlo je do značajnih promjena kod europskih zemalja. Čak su i zapadnoeuropske države, koje su u odnosu na istočnoeuropske bile znatno više tržišno orijentirane, morale proći kroz razne reforme kako bi „uhvatile korak“ sa SAD-om. U poslijeratnom razdoblju došlo je do naglog skretanja svih europskih država u smjeru ekonomskog liberalizma. Trend se nastavio raspadom SSSR-a te priključivanjem većeg broja zemalja euroatlantskom utjecaju. Došlo je i do raspada Jugoslavije, još jedne pretežno socijalistički orijentirane države. Sve države nastale raspadom Jugoslavije pokrenule su postupak integracije ka Europi.

Svijet se iz bipolarne, uravnotežene geopolitičke situacije transformirao u jednostrani svijet u kojemu su gotovo sve države prihvatile pravila igre liberalnog kapitalizma i slobodnog tržišta te su nastojale pronaći svoje mjesto u takvom sustavu. Osim promjene balansa i kraja bipolarnosti, u tom se trenu što na svjetskoj, što na hrvatskoj razini dogodio i apsolutni poraz svega što je ljevica do tada zastupala. Nacionalni resursi, državne kompanije, plaže, postrojenja i tvornice preko noći su se našle na slobodnom tržištu. Sve ono što je ljevica kod nas godinama gradila kroz radničko samoupravljanje preko noći je postalo tek proizvod na tržištu, a radnici su postali samo alat kojim se postiže veća konkurentnost i plasira bolji artikl na police supermarketa. Put prema ponoru europske i hrvatske ljevice bio je zagarantiran, a u novonastaloj situaciji i porazu ideja koje je zastupala, ljevica se okrenula novim idealima i temeljima na kojima je pokušala graditi svoju novu priču. Sportskim žargonom, ljevica je u današnjem društvu tim koji igra u gostima kod nadmoćnog domaćina koji kreira pravila igre i bira suce.

Odjednom se ljevica, potezom čarobnog štapića, našla na rubu političke egzistencije, odustajući pritom od svih ideala za koje se do tada zalagala, poput borbe za klasnu jednakost, borbe protiv krupnog kapitala, zaštite prava radnika i stavljanja čovjeka ispred profita. Poražena je ljevica u potpunosti odustala od svega onoga što ih je definiralo pa su morali potražiti svoje nove definicije. U tom traženju vlastite definicije ljevica je uspjela pokrenuti nove teme kojima će se baviti, poput rodne jednakosti, zaštite seksualnih manjina, zaštite okoliša i, gotovo u svim slučajevima, inzistiranje na gotovo antinacionalnom sentimentu. Ipak, ono što se mijenja znatno sporije od definicije kojima ljevičarske političke organizacije definiraju same sebe jest mentalitet ljudi koji se smatraju ljevičarima, koji su činili biračko tijelo tih istih ljevičarskih stranaka.

Isti ti birači nisu se tako lako prebacili na nove definicije niti su tako lako prihvatili novu ideologiju za koju bi se oni, kao ljevičari, navodno trebali zalagati. U tim su tektonskim promjenama ostali usamljeni, ostavljeni od strane svog vlastitog političkog vodstva. Biračko tijelo nije pristalo na takvu radikalnu promjenu definicija niti je istu nagradilo podrškom svojem (nekadašnjem) vodstvu.

Danas istovremeno postoji lijevo biračko tijelo koje i dalje ne podržava čisto slobodno tržište bez ikakvih restrikcija i lijeve političke organizacije koje su to pravilo igre odavno prihvatile. Istovremeno postoji lijevo biračko tijelo koje se zalaže za jači utjecaj države, strože kontrole velikih kompanija te državnu zaštitu nacionalnih resursa i bogatstva te lijeve političke organizacije koje su sva ta pitanja zanemarile. U takvoj situaciji u Hrvatskoj, kada više nisu jasno definirane pozicije niti biračkog tijela niti političkih organizacija koje bi ih tobože trebale predstavljati, vrlo je lako obmanjivati javnost tako da se zadržava status quo pri kojemu HDZ, kao vladajuća stranka, poštuje pravila igre tržišno orijentiranog sustava te pritom koketira s nekadašnjim lijevim potezima i odlukama. Tako je vladajuća stranka u potpunosti porazila lijeve političke organizacije koje više nisu imale ništa za ponuditi svojem biračkom tijelu. HDZ je uspješno uništio lijeve politike u Republici Hrvatskoj, ali nije u potpunosti ovladao lijevim i centralnim biračkim tijelom. Nije se nametnuo kao stožerna liberalna stranka, ali nije niti zadržao cijelu bazu onih koji se smatraju desnicom, iako to u ekonomskom smislu najčešće nisu.

S obzirom na jugoslavensku ljevicu koja je u pravilu bila suverenistički orijentirana, naslijeđeni mentalni sklop iz tog doba te novonastale okolnosti na globalnoj razini pojavljuje se velika šansa za stranke koje svoje vrijednosti vide upravo na prostoru suverenističkog djelovanja.

Takve bi stranke vrlo lako mogle izazvati uskrsnuće lijevog biračkog tijela, koje bi zbog naslijeđenog mentalnog sklopa prihvatilo hrvatsku suverenističku stranku koja bi pronašla balans između onoga što zapadne zemlje nude danas i onoga što je Jugoslavija nudila nekad. U svijetu koji je sve više globalan, a što obilježava prijenos suvereniteta pojedinih država na drugo, centralno mjesto s kojeg se kreira globalna politika, u svijetu u kojemu se ekonomska moć sve više centralizira u najvećim korporacijama, koje su postale dovoljno moćne kreirati zakone na globalnoj i nacionalnoj razini, otvara se velik prostor za suverenizam kao ideju koja u trenutnoj situaciji ima mogućnost učiniti ono što lijevo biračko tijelo priželjkuje, pa čak i kada toga nije svjesno. I ne samo lijevo biračko tijelo već čak i ono desno nastalo iz pravaške škole, koje za sebe misli da je desno orijentirano, ali to u ekonomskom smislu nije.

Propast ljevice, ironično, mogla bi zaustaviti opcija koja u svojoj srži i neće biti samo lijeva, ali će sadržavati određene lijeve ideje koje iskreno i precizno opisuju težnje biračkog tijela kojeg su se lijeve političke stranke olako odrekle. Time bi bitka između ljevice i desnice s početka teksta konačno evoluirala u skladu sa smjerom u kojem svijet i ide, prema bitki između suverenizma i globalizma. Globalizma kao globalne, kapitalističke pa čak i korporacionističke politike koja u svom djelovanju sadrži najveće svjetske organizacije te suverenizma kao kontre navedenom, kontre pri kojoj bi se koristile i ideje koje je nekada iskreno zastupala ljevica, a o kojima danas više nema spomena. Može li se dogoditi iznenađenje u kojemu se spaja neočekivano, a spašava nešto što je već sada na rubu ponora – hrvatska ljevica?

Slika: Ljubo Babić – Crvene zastave (1921.)

Oznake: Last modified: 17. 7. 2023.
Close