Strah, panika i depresija neprijatelji su ne samo slobode i zdravlja, nego i kreativnosti, domišljatosti, rješavanja problema. Kreativnost nije talent, nije urođeno svojstvo, nije vezana uz inteligenciju, pamet, sposobnost. To je stupanj svijesti, onaj koji proizlazi iz stanja opuštenosti, intuitivnosti i zaigranosti. Naravno, kod različitih ljudi kreativnost se može manifestirati na različitim razinama i na različite načine. Kad su novinari pitali Nikolu Teslu o tajnama njegovih izuma, on im je odgovorio: „Napišite da se gospodin Tesla igrao. Igrao se čitavog svog života i uživao u tome.“ Kreativni ljudi lakše od ostalih žive s osjećajem neizvjesnosti i nepostojanja konačnih rješenja i zaključaka. Oni intuitivno osjećaju koliko je stvarnost inherentno kontradiktorna. Drugi imaju trajnu potrebu da stvari apsolviraju, da djeluju, ne toliko da shvate koliko da zahvate i usmjere realnost u željenom smjeru, želeći zapravo upravljati nečim što vrlo slabo razumiju.
Umišljenog gospodara uvijek razotkrije snažan nagon za nametanjem univerzalnih i jednoobraznih rješenja. Nije li upravo takva tendencija gotovo do krajnosti dovedena u postojećoj pandemijskoj groznici, pri čemu smo suočeni s paradoksom samouvjerenog obećanja rješenja od strane onih koji istovremeno potiču opetovanu paniku i beznađe? No zapravo, Virus (upravo s velikim V) je samo razgolitio dugotrajne mentalne procese u našim društvima i kulturama. On gotovo da predstavlja otjelotvorenje, biološku materijalizaciju one koncepcije koja nas već dugo sociopsihološki i kulturološki preplavljuje. Koncept mikroagresije, ugrožavanja svakog svakim, već neko vrijeme je simptom opasne, dekadentne spirale. Pojačana osjetljivost, konstruiranje stalno novih ugroženih skupina i podskupina, umjesto da smanjuje, zapravo povećava opću razinu anksioznosti i depresije. Danas gotovo da nema osobe koja samu sebe ne bi mogla pronaći u barem nekoliko ugroženih kategorija. To logično perpetuira stalnu potrebu za stvaranjem risk-free okruženja. Pandemija straha i panike (pored one postojeće virusne) najbolja je empirijska provjera te hipoteze. Ugroza zatvaranjem, ugroza otvaranjem, ugroza oštrim mjerama, ugroza blagim mjerama, cijepljenjem, necijepljenjem. Tinjajući građanski bellum omnium contra omnes.
Nije čudo da uslijed postojeće situacije najveći teret nesnalaženja pada upravo na pleća tzv. zapadnih društava. Jer baš njih karakterizira specifična i delikatna hipersenzibilnost. Stoga, čak i da je neki monstruozni um smišljao kakav bi virus mogao ubaciti ne bi li biološkim ratom podrio temelje zapadne civilizacije teško da bi bolje pogodio. Da se u otuđenim i razmaženim društvima pojavio kakav ekstremno opasan i ubojit virus reakcija bi bila konsenzualno zbijanje redova. Ako bi virus bio blaži od ovog sve bi ostalo kako je i bilo. Međutim, baš ovakav ćudljivi virus, kojeg naizgled ne možemo uhvatiti ni za glavu ni za rep, a nekima takav upravo odgovara, čini se kao idealno subverzivan, onaj koji već gotovo dvije godine polako nagriza društveno tkivo. Stoga smo, kako je još prošle godine na početku pandemije konstatirao Bernard-Henri Lévy (BHL), uhvaćeni u klinč između dva ludila – neuroze (negiranja) i psihoze (pretjerivanja). No na te granične poremećaje nitko nije imun. Društva se ne dijele naprosto na smirene i uspaničene pojedince. Problemi opuštenosti i grča, panike i smirenosti, kreativnosti i inhibiranosti, analize i sinteze protječu svakim pojedinim ljudskim mozgom. Razlog tome, čini se, valja tražiti u inherentnoj raspolućenosti našeg mozga na lijevu i desnu hemisferu. U naše vrijeme priču o tome nam na neobično prosvjećujući način donosi škotski psihijatar, neuroznanstvenik i filozof Iain McGilchrist.
U svojoj seminalnoj knjizi The Master and His Emissary: The Divided Brain and the Making of the Western World (2009., novo izdanje 2019. godine), djelu koje tek treba zadobiti mjesto koje doista zaslužuje, McGilchrist se minucioznom kombinacijom neuropsihijatrijskih, sociopsiholoških i filozofskih argumenata obrušio na dosadašnje krute dihotomizacije o lijevoj i desnoj mozgovnoj hemisferi prema kojima one obavljaju različite funkcije, gdje je lijeva strana navodno verbalna, desna slikovita, lijeva logična, desna emotivna, lijeva muška, desna ženska itd. Nasuprot tome, on dokazuje da obje hemisfere zajedno sudjeluju u obavljanju svih kognitivnih i afektivnih funkcija, da su u svojoj aktivnosti prilično isprepletene, no da je razlika među njima puno suptilnija, sofisticiranija, ali ujedno i puno supstancijalnija no što se ranije vjerovalo. Naime, dvije hemisfere našeg mozga, lijeva i desna, čak i kad rade isto, svijetu ipak prilaze i razumiju ga na potpuno različit način. Ukratko i pojednostavljeno, lijeva hemisfera je praktična, manipulativna, desna je imaginativna, lijeva vidi izolirane detalje, desna širu sliku, lijeva je sklona kategorizacijama i hijerarhizacijama, desna promatra individuu, lijeva je samouvjerenija i voli donositi zaključke, desna je sklonija preispitivanjima, lijeva je nestrpljiva, ljutita, doslovna, desna strpljivija, metaforična, humoristična, i možda najvažnije – lijeva hemisfera u svojoj racionalnosti misli da može sama i bori se za dominaciju, dok je desna kooperativnija i svjesna da čovjeku za život trebaju obje polovice mozga i zbog toga je u konačnici razumnija od lijeve. Radi se o fundamentalnim uvidima.
No McGilchristov rad nije puka analiza ili deskripcija, već i sasvim konkretni vapaj, upozorenje da je društvo otišlo u krivom smjeru, da smo, kroz dulji vremenski period, lijevoj hemisferi dozvolili da opasno zadominira i zagospodari dok bi ona, u najboljem slučaju, trebala igrati ulogu dobrog sluge (emissary) koji obavlja neophodne poslove, ali ne kao cilj sam po sebi, već na korist desnohemisfernog, šireg i dubljeg pogleda. Poanta je da je Zapad, valjda negdje u procjepu između modernosti i postmodernosti, izgubio desnu polovicu mozga. Pritom, nipošto se ne radi o sukobu racionalnog i mitskog narativa. Dapače, propustimo li kroz sito lijevog mozga bilo povjerenje u znanost, bilo neznanstveno, magijsko mišljenje, oni praktički završavaju u podjednakoj uspavanosti uma. Fizičar i nobelovac Richard Feynman svojevremeno je znanost definirao kao „vjerovanje u neznanje eksperata“. Znanstvenik koji ne razumije ovu metaforu ne razlikuje se od kakvog mitomana koji sve mitove i legende predaka shvaća doslovno.U takvoj spoznajnoj narkozi sve težim se doima zadatak zaobilaženja dviju zamki, one naivnog realizma prema kojem realnost postoji kao takva, izvan svijesti i bilo kakve relacije, kao i naivnog idealizma po kojem je sve što netko tvrdi istina već samim tim što on to tvrdi. Treća zamka je uvjerenje da je ono najracionalnije uvijek sinonim i za najbolje i najpametnije. Iskustvo nas uči da nije tako. No težnja za nalaženjem i održanjem koliko-toliko čvrstih epistemoloških temelja posljedica je usađenog straha od kontradikcija.
Kontradiktornost je smrtni grijeh današnje moralno-intelektualne djelatnosti. Uvriježeno je da pametnijim uvijek ispada onaj koji je dosljedan, makar zarad te dosljednosti morao i lagati, krivotvoriti, grubo pojednostavljivati, nego onaj koji upada u kontradikcije. Ako je stvarnost sama po sebi kontradiktorna, tim gore po nju. Živimo i djelujemo u civilizaciji koja uzdiže kult faktotuma (svečinjenja) i dosljednosti. Rijetko postoji spremnost uzimanja u obzir makar i minimalne mogućnosti da ponekad nečinjenje i dinamična promjena mišljenja mogu biti korisniji, ili bar manje štetni, od upornog gonjenja jednosmjerne agende. Ambivalentnost više nije snaga, nego isključivo znak slabosti. Istina nije slojevita. Lakše ju je podvrgnuti samo lijevoj hemisferi koja je linearna i redukcionistička nego desnoj koja teže artikulira, ali bolje intuira složenu prirodu stvarnosti. „Redukcionizam je bolest“, reći će McGilchrist, defekt koji pokazuje nedostatak i intelektualne sofisticiranosti i emocionalne dubine. Dapače, ona uzrokuje spoznajni invaliditet jer zatire barem jedan od četiri puta koja vode k istini: znanost, razum, intuiciju ili imaginaciju.
Niels Bohr znao je da „nasuprot svake velike istine uvijek stoji i jedna druga, također velika, istina“. Tako može biti zato jer ni temeljne istine, kao ni vrijednosti, nikad nisu plod samo racionalnog. Sloboda, jednakost, solidarnost su i vrijednosno i značenjski – odabrane. Taj odabir mogao je, i uvijek može, biti i drukčiji. Misaona revolucija 17. stoljeća, shvaćanje da svime treba ovladati matematički i kvantitativno, od prvotnog presudno oslobađajućeg potencijala, oslobođenja čovjeka od dogmi, straha i neznanja, u kontekstu se prenapregnutog „željeznog kaveza racionalizacije“ (Weber) izvrće u svoju suprotnost. Tehnološko-znanstvena manipulacija udaljava se od mrkve progresa i emancipacije i jednako samouvjereno se dohvaća batine porobljavanja i opresije. Pritom, i u jednom i u drugom slučaju uvjerena da čini isključivo dobro. Zvuči poznato. Prijeti li scijentizam (ta „prljava riječ“, rekao bi Richard Dawkins) da, poslije nacionalizma i socijalizma, postane možda najveća sekularna religija sutrašnjice? To bi značilo ostati zarobljenim u umu koji nikad ne može pojmiti da gotovo ništa na ovom svijetu nije samo (i samo po sebi) dobro i samo (i samo po sebi) zlo, već da je, kao kod Paracelsusa, „sve otrov, ovisno o dozi“.
Statika kojom su se naša društva suočila s izazovom pandemije možda upravo govori nešto o dugotrajnoj zakržljalosti našeg „desnog mozga“. Uslijed nesnalaženja u jednom globalnom (produženom) momentu bez presedana, utočište je pronađeno u starim analogijama. To je s posebnim cinizmom potencirala pandemijska industrija, vješto se marketinški poigravajući strahom od novoga te iskustvom i sentimentima prošlosti, evocirajući zlatno doba modernosti, napretka medicine, prosvijećenosti. Naizgled razumljiva, ali i sasvim naivna pomisao da je u novom kontekstu razdjelnica na dlaku jednaka onoj od jučer pomalo nalikuje nacionalnom romantizmu koji je sklon svugdje i uvijek ugledavati iste neprijatelje, a sebi pripisivati iste vrline, čekajući neko novo proljeće i sanjajući o povratku u praishodište. Račun za tu iluziju proporcionalan je spremnosti na prinošenje povelike žrtve, kako bi se, makar i kroz prolazni kaos, došlo do reda, kroz bure i oluje doplovilo do pristaništa. Ključni pojam i mogao bi biti upravo – pristajanje. Pri čemu je uvjet perfidno zamijenjen za cilj. Jer samo pristajanje na dedukciju, na dogmu, na diktate samoprozvane epistemološke vlasti, jamčit će utihu. Pristajanjem do pristajanja.
Je li to jedini mogući put? Postoji li i neka druga objektivizacija postojećeg stanja, koja se neće proglasiti za nadmoćnog i jedinog tumača stvarnosti već će tu stvarnost nastojati sagledati iz više uglova i u širem kontekstu? Koja se neće voditi strategijom i taktikom spaljene zemlje da bi pobijedila nevidljivog neprijatelja, pa potom u nemoći pred nevidljivim krenuti u obračun s onim vidljivim, nesvjesna da je svaki lov na vještice uvijek gori od vještica koje se lovi? Koliko dugo jedna zajednica može izdržati da joj, na neodređeni rok, čitava politika bude svedena na kliniku? Da bolnica postaje sinegdoha države i svijeta, naša prokleta avlija? Ta pitanja nisu ni retorička ni bezazlena. Izlazak iz zarobljenosti u trenutnom masovno distribuiranom narativu sigurno neće biti tako lak kako mnogi i dalje očekuju. Zasad možda još uvijek nismo ni svjesni dubine promjene načina života koja se na simboličkoj i stvarnoj ravni dogodila. Proces mentalne (de)toksikacije na ovom stupnju više ne može biti bezbolan. Dovoljno je početi od primjera ukidanja rukovanja koje je, kao široko rasprostranjena pozdravna gesta, bilo u upotrebi još u doba američke i francuske revolucije, kasnije potaknuta i od kvekera u 19. stoljeću, zahvaljujući svoj demokratskoj, republikanskoj i egalitarnoj simbolici koju sa sobom nosi. Jedan kolektivistički eksces koji se potom pretvorio u proces dugog trajanja, uz metodologiju nalik sindromu kuhane žabe, postupno je doveo do svojevrsnog aparthejda, do točke ključanja nakon koje možda više i nema povratka.
Sve to dogodilo se iza maske epistemološke autoritarnosti (Foucault), kad nametnuti glasovi tvrde da baš oni znaju što čovječanstvu treba i kako se dovinuti do najboljeg od svih svjetova. Spoj pozivanja na dvije vrste autoriteta – autoritet znanosti i autoritet politike, uz hinjenje da oni odjednom mogu nastupati potpuno unisono, bez ikakve kolizije, upravo je vrsta progresivizma koju samo pola koraka dijeli od ekstremnog zastranjenja. Um eksperta, čak i kad je u poziciji vođe, uistinu manje brine o individualnim i grupnim pravima, a više ga zanimaju uzorci, brojevi, eksperimenti, rezultati, jer „na nečijoj djeci se mora eksperimentirati“. Iz perspektive parole „struka ispred politike“ najbolja je ona politika koja omogućava struci da radi što ju je volja. No kakvo društvo možemo dobiti ovim potencijalno fatalnim zagrljajem medicine i politike? Mogu li države funkcionirati kao bolnice, a bolnice kao male države? Hoće li medicinari, pored neosporne važnosti, ujedno (p)ostati i naša vlast i naša polubožanstva? Hoćemo li društveni ugovor trampiti za ugovore o imunitetu i sterilitetu? Hoćemo li slobodu i izlaz iz svega ovoga biti prisiljeni tražiti u nekom, boljem i sigurnijem, virtualnom svijetu – Metaverzumu?
Određivanje naspram svih ovih pitanja sugerira da nova podjela više ne može biti na ideološki lijevo i desno. Naš um mora se adaptirati na novu vrstu igre. Uostalom, našim društvima danas podjednako prijete i lijevi i desni iliberalizam, toksične smjese woke i cancel kulture, biomedicinskog autoritarizma, šovinizma i nacionalizma. Svi oni imaju podrijetlo upravo u oholosti i samouvjerenosti lijeve mozgovne hemisfere, neprijatelji su slobode misli i riječi, a stvarnosti pristupaju redukcionistički, vulgarno materijalistički i statički. Sve to idealno je konvergiralo u covidiotizmu današnjice. Možemo li stoga makar stidljivo otvoriti pitanje ima li smisla živjeti na takav način?
Kultura i način života koji projiciraju dominantno lijevu hemisferu znači da i na pozicije utjecaja i moći bivaju privučeni ljudi slične mentalne strukture. To je uporni circulus vitiosus. Područja znanosti, tehnologije i vlasti zato bivaju preplavljena autističnim individuama. Tako se taj isti autizam trajno perpetuira, reproducira i osnažuje. Općenito gledajući, zapadni svijet daleko je od samouvjerenosti koju je nekad emanirao. To je prostor na kojemu već dugo postoji manjak snage, manjak sigurnosti, manjak solidarnosti, sve više i manjak pameti. Ostala je još samo sloboda. Sloboda koja se ondje nikad nije svodila na statistike i zakon velikih brojeva. Za koju je individua bila sveta koliko i kolektiv. Nasuprot tome, trenutno određene neizabrane grupacije rade na (samo)uništenju možda posljednjeg što je ostalo kao komparativna prednost nečega što pomalo oholo zovemo zapadnom civilizacijom. S druge strane, tugaljivo je gledati koliko su elite slijepe i gluhe na trenutnu situaciju i koliko se drže starih predožbi i analogija, ne videći da su se karte debelo ispremiješale.
„Elita gora od rulje“, rekao bi Mirko Kovač, iliti „neke ideje su toliko glupe da samo intelektualci mogu u njih povjerovati“, George Orwell. Dileme su puno teže nego što smo prvotno mislili, borba će biti rizičnija no što smo se nadali. Trenutno život nalikuje na svojevrsno minsko polje, nekog će pokositi virus, nekog cjepivo, nekoga mjere, neimaština, depresija. Sve to nipošto ne znači dići glas protiv znanosti i napustiti razum. Dapače, znači suprotstaviti se njihovu pogrešnom shvaćanju. Razum nije kompjuter koji izbacuje rezultate. Razum je sposobnost mišljenja, ali kroz utjelovljeno razumijevanje svijeta koje nije u vakuumu, već u međudjelovanju logike, intuicije i iskustva. Tako shvaćen razum vjerojatno nikad ne bi dozvolio da se nominalna borba za zdravlje pretvori u sociobiološko ubijanje drugim sredstvima.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis Trećega programa Hrvatskoga radija
