Written by 09:00 Hereze, Ogledi

Tomislav Kardum: Zapad nije uvijek bio demokratski. Nije to nužno ni danas

Danas je prilično uobičajeno mišljenje da je glavno obilježje “Zapada” liberalna demokracija kao sustav vlasti. Takav je stav ojačan jednoglasnom podrškom zapadnih zemalja, uz izuzetak Mađarske Viktora Orbána, Ukrajini suočenoj s ruskom agresijom. Uspostavljena je svojevrsna manihejska podjela svijeta na “Zapad” i raznovrsne “ostale”. Obilježje prvih je liberalna demokracija, a drugih razne varijante autoritarnosti. Zbog prevladavajućih tumačenja glavnih globalnih sukoba u 20. stoljeću takva se podjela nameće gotovo prirodno, dok se njeni temelji rijetko propituju. U nastavku eseja nastojat ću ukazati da je takva podjela zavaravajuća, simplificirajuća i ahistorijska. S jedne strane zasigurno je korisna za političku promidžbu, učvršćenje i izgradnju identiteta, ali puna je “rupa” koje su nemušto prekrivene samo njihovim nespominjanjem ili stavljanjem u drugi plan.

Mišljenje apostrofirano na početku eseja dobro je utjelovljeno u posljednjem intervjuu poznatog američkog povjesničara Stephena Kotkina, Staljinova biografa i jednog od najvećih živućih stručnjaka za Sovjetski Savez, s Peterom Robinsonom za američki think-tank Hoover Institution. Prema Kotkinu, karakteristike Zapada su snažne institucije, neovisno civilno društvo, slobodno pravosuđe, vladavina prava itd. Ukratko rečeno – liberalna demokracija. Stoga je sasvim logično da je u Zapad Kotkin uključio “Sjevernu Ameriku, Europu, prvi otočni lanac u Aziji i mnoge druge partnere, Izrael, na Bliskom istoku”. Dodao je da Zapad “treba širiti te ga treba kultivirati kao vrt”. To je drugačije od kulturološke definicije Zapada u poznatoj knjizi Sukob civilizacija Samuela Huntingtona prema kojemu katoličke i protestantske zemlje u Europi, uz SAD, Kanadu, Australiju i Novi Zeland, čine Zapadnu civilizaciju. “Pretpostavka zapadnjaka da drugi narodi koji se moderniziraju moraju postati ‘poput nas’ predstavlja dijelom zapadnjačku bahatost koja sama po sebi ilustrira sukob civilizacija. Tvrditi da Slovenci i Srbi, Arapi i Židovi, Hindusi i Muslimani, Rusi i Tadžici, Tamili i Sinhalezi, Tibetanci i Kinezi, Japanci i Amerikanci pripadaju jednoj univerzalnoj civilizaciji definiranoj na Zapadu znači sukobiti se s realnošću”, pisao je Huntington koji nije dvojio da je Japan bio i ostat će samosvojna civilizacija usprkos usvajanju liberalne demokracije, zapadnog ekonomskog sustava i sl.

Kotkinovo transgeografsko i transkulturalno shvaćanje Zapada je drugačije. Iz njegova izlaganja proizlazi da SAD, Velika Britanija ili Francuska prestaju biti dio Zapada ako postanu autokratski pa bi u jednom trenutku teoretski zemlja izlazećeg sunca mogla postati stožerom Zapada. S obzirom na to da je Kotkin “zapadne” zemlje definirao kao liberalno-demokratske, zanimljivo je da se Indija ne ubraja u Zapad, iako od stjecanja neovisnosti od Britanskog Carstva u kasnim ’40-ima nikada nije prestala biti demokracijom. Dapače, riječ je o najmnogoljudnijoj svjetskoj demokraciji koja se uspijeva održavati usprkos iznimnoj etničkoj i vjerskoj raznolikosti zemlje pa bi mogla predstavljati dodatni argument u prilog tezi o transgeografskom i transkulturalnom Zapadu. No, isključivanje Indije ima smisla kada uzmemo u obzir ostatak Kotkinovog narativa čija je glavna poruka – demokratski se Zapad danas bori protiv autokratske Rusije i, za sada ne tim intenzitetom, Kine.

No, i po tom pitanju situacija je daleko od crno-bijele. Spomenimo samo da Zapad (osobito Europska unija i Izrael) podržavaju autokratski Azerbajdžan u sukobu s demokratskom Armenijom koja je i dalje formalni vojni saveznik Rusije u sklopu Organizacije Sporazuma o kolektivnoj sigurnosti, ruskog pandana Sjevernoatlantskom savezu. Iako je Azerbajdžan zauzeo porazno 154. mjesto prema indeksu slobode medija Reportera bez granica od ukupno 180 zemalja – simbolični snažno, baš između Bjelorusije i Rusije – predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen posebno se zahvalila azerbajdžanskom predsjedniku Ilhamu Alijevu, koji je na tom mjestu naslijedio svog oca Hejdara, bivšeg visokog komunističkog funkcionera, na pomoći u “kritičnom trenutku”. Usprkos upadima azerbajdžanskih vojnika ne samo na teritorij Nagorno Karabaha koji je po međunarodnom pravu pripada Bakuu, već i na teritorij Armenije, i proklamacijama azerbajdžanskih dužnosnika o osnivanju novih “republika” na teritoriju Armenije – snažnijih osuda Zapada nije bilo. Razlog je ekonomski i geostrateški – azerbajdžanski je plin dopremljen novoizgrađenim plinovodom spasio (energetski) jugoistočni dio Europske unije zamjenom ruskog plina, posebice u Bugarskoj koja je ranije gotovo isključivo bila ovisna o ruskim fosilnim gorivima, što utječe i na snažnu prorusku struju u suvremenom bugarskom političkom životu.

Unatoč tome u godišnjem “govoru o stanju unije”, Von der Leyen je izjavila: “Ovo nije samo rat koji je Rusija pokrenula protiv Ukrajine. Ovo je rat protiv naše energije, rat protiv naše ekonomije, rat protiv naših vrijednosti i rat protiv naše budućnosti. Ovdje se radi o autokraciji protiv demokracije”. S druge strane, visoki predstavnik Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josep Borrell bio je iskreniji: “Ne možemo reći ‘mi smo demokracije’, a i one koje nas slijede su također demokracije – to nije točno. To nije istina”.

Mnogi znanstvenici na sličan način definiraju rusku agresiju u Ukrajini. Povjesničar i stručnjak za ukrajinsku povijest Timothy Snyder dobro je za Foreign Affairs predstavio takvu manihejsku matricu: “Rusija, ostarjela tiranija, nastoji uništiti Ukrajinu, prkosnu demokraciju. Ukrajinska pobjeda potvrdila bi načelo samosvojnosti, omogućila nastavak integracije Europe i osnažila ljude dobre volje da se osnaženi vrate drugim globalnim izazovima”. “Za dobrobit globalne demokracije”, piše američki politički sociolog Larry Diamond, također za Foreign Affairs, “neuspjeh nije opcija u Ukrajini”. “Svjetske autokracije – Kina, Egipat, Iran i Rusija, da ne spominjemo Venezuelu i Zimbabve i njihove nesreće koje se razvijaju – suočavaju se s ozbiljnim izazovima upravo zbog nedostatka odgovornosti i otvorene rasprave. Sve ovo sugerira da se Zeitgeist može preokrenuti u korist demokracije. Ali do se neće dogoditi samo od sebe, već zahtijeva američku moć i obnovu američke demokratske svrhe u zemlji i inozemstvu”, tvrdi Diamond. Zanimljiv je pritom “cherry picking”, odnosno selektivni odabir autokratskih država, iako ih ima dosta (poput Saudijske Arabije), više ili manje prijateljski raspoloženih prema demokratskom Zapadu.

Pritom, naravno, ne treba izgubiti iz vida da su s jedne strane uglavnom demokracije, a s druge uglavnom autokracije. Uglavnom je ključna riječ. I dominantno demokratski tabor i dominantno autokratski tabor ne bi imali ništa protiv pridobivanja drugih zemalja na svoju stranu. Uostalom, toliko razvikani ekonomski savez BRICS sastoji se od tri demokracije (Južna Afrika, Indija i Brazil) i dvije autokracije (Rusija i Kina). Kao što Henry Kissinger piše u svojoj kapitalnoj knjizi Diplomacija (Diplomacy): “Da ideologija nužno određuje vanjsku politiku, Hitler i Staljin se nikad ne bi spojili za ruke kao što bi to učinili Richelieu i turski sultan tri stoljeća ranije”. Valja napomenuti da bi ukrajinska borba bila plemenita i pravedna čak i da je teoretski Ukrajina autokratska, a Rusija demokratska, jer se Ukrajina brani od agresije. U suprotnom moramo dosljedno afirmirati načelo po kojemu demokracije smiju napadati druge suverene zemlje. Iz te konkluzije razabiremo i zašto je takav narativ koristan za Washington budući da njime mogu opravdati rat u Iraku i svoje ranije intervencije.

Prešutno definiranje Zapada kao zemalja koje prihvaćaju američko vodstvo nad “slobodnim svijetom” i ignoriranje čimbenika koji se ne uklapaju u taj narativ prilično je učestalo. U skladu s prevladavajućim narativom o borbi slobodnog liberalno-demokratskog svijeta protiv autokracija u različitim oblicima, ranija povijesna razdoblja koja su još prisutna u kolektivnoj memoriji prikazana su na način koji odgovara spomenutom narativu. “Povijest nikad nije za sebe; uvijek je za nekoga”, reći će profesor teorije povijesti Keith Jenkins u knjizi Promišljanje historije (Re-thinking History).

Uzimajući to u obzir sasvim je koherentno da se povijest 20. stoljeća prikazuje uglavnom kao borba liberalno-fdemokratskog Zapada protiv autokracija u vidu nacizma/fašizma (u Drugom svjetskom ratu) i komunizma (u Hladnom ratu).

Drugi svjetski rat, sve do 22. lipnja 1941. godine, kada je Treći Reich napao Sovjetski Savez koji se posljedično udružio s Britanskim Carstvom i kasnije Sjedinjenim Američkim Državama, ne može se smatrati samo sukobom demokracije i totalitarizma. Naravno, zapadni blok predvodile su u početku demokratska Francuska i Velika Britanija, ali situacija s njihovim saveznicima je puno kompliciranija. Unutar naknadno proklamiranog “demokratskog” tabora situacija nije bila baš jednostavna. Prva žrtva koja se Trećem Reichu vojno suprotstavila, Poljska, bila je poludiktatura, ponekad jačeg ili slabijeg intenziteta. Prema povjesničaru Stanleyu Payneu, Poljsku bi tridesetih godina trebalo klasificirati kao “umjereni vojni režim koji nije težio uvođenju jednostranačke države ili potpunom ukidanju parlamentarnih izbora. Trebalo bi ga klasificirati kao umjereni pluralistički autoritarni režim koji je ostao na vlasti zahvaljujući prestižu i karizmi Piłsudskog, snazi vojske i snazi nacionalizma, kao i intervencionističkoj ekonomskoj politici. Piłsudski većinom nije bio predsjednik ili premijer, već ministar obrane zadužen za vojsku. Njegova vlada organizirala je državnu političku frontu, BBWR (Nestranački blok za suradnju s vladom), koja je osvojila umjerenu većinu na izborima 1928. godine. Tijekom teških godina depresije vlast je postala sve restriktivnija i, neposredno prije smrti Piłsudskog 1935., donesen je autoritarniji ustav. Unatoč tome, oporbene snage nikada nisu bile u potpunosti zabranjene”. Poljska je također provodila represivnu politiku prema mnogobrojnim Ukrajincima na jugoistoku zemlje zbog čega se Poljsku u tadašnjoj hrvatskoj javnosti ponekad uspoređivalo i s Jugoslavijom pod srpskom dominacijom. Do lipnja 1940. fašistička Italija je bila neutralna, a objavila je rat Francuskoj i Velikoj Britaniji tek nakon što je poraz Francuske postao izgledan. Ulasku u rat protivili su se dugo šef talijanske diplomacije i Mussolinijev zet Galeazzo Ciano i kralj Viktor Emanuel II. Na tragu tezi o prvotno ne-ideološkom svrstavanju, glasilo Hrvatske seljačke stranke Hrvatski dnevnik objavilo je 6. rujna 1939. kako rat pokazuje da su zagovornici ideje o ideološkim frontama pogriješili.

“Tada se tvrdilo, da će demokratske države ići zajedno sa Sovjetskom Rusijom, koja je bila prikazivana kao zemlja, sklona demokraciji. Medjutim se vidjelo, da nije tako. Sovjetska je Rusija sklopila ugovor o nenapadanju s Njemačkom, kakav već od prije ima s Italijom, što se s talijanske strane danas s naročitim ponosom ističe. Države se u vanjskoj politici ne opredjeljuju prema vladavinskim načelima, nego prema svojim općim interesima. Italija, premda totalitarna država, ipak nastoji ostati izvan ratnog sukoba. Otvorila je svoju granicu prema Franceskoj (sic!), a danas se javlja, da će i njezini trgovački brodovi ponovno ploviti preko oceana. Što se nas Hrvata tiče, mi smo demokratski raspoloženi narod i želimo u svojoj domovini imati demokratske ustanove, ali nas to ni najmanje ne priječi, da čitavom svojom dušom ostanemo vjerni ideji mira, i da se ne uplićemo u sukobe velikih. Još nam je u pameti poznata rečenica Stjepana Radića: ‘Kad se veliki tuku – mali pod stol!’. To je uostalom i najpametnije, što mogu učiniti. Mali narodi imaju sasvim drugu zadaću u svijetu nego veliki narodi, pa prema tome trebaju voditi i drukčiju politiku. Oni se mnogo teže oporavljaju od ratnih nesreća nego veliki narod, jer žive isključivo od svojih snaga i od svoje radinosti, dok za velike narode vrlo dobro znamo, da imaju i drugih izvora prihoda”, poručio je autor uvodnika u glasilu HSS-a, vjerojatno glavni urednik Ilija Jakovljević.

U Grčkoj, koju je fašistička Italija napala u listopadu 1940., na vlasti je bio vojni diktator Ioannis Metaxas, a u ratu protiv Italije Britansko Carstvo pružilo mu je zračnu i materijalnu potporu. Metaxas je crpio inspiraciju upravo u fašizmu, a neki znanstvenici ga smatraju fašistom. “Iako daleko manje ideološki ‘revolucionarna’ u usporedbi s talijanskim fašizmom ili njemačkim nacionalsocijalizmom”, piše povjesničar Aristotel Kallis, “radikalizacija četvrtokolovoškog režima (datum Metaxasova uspona na vlast) između 1936. i 1941. označila je temeljni odmak od konvencionalne konzervativno-autoritarne politike u smjeru koji je zacrtalo šire fašističko iskustvo u Europi”.

S druge strane, zajedno s Trećim Reichom i drugim zemljama u invaziji na Sovjetski Savez sudjelovala je Finska, u to vrijeme jedna od rijetkih europskih demokratskih zemalja. Godine 1938. samo je 11 zemalja u Europi bilo demokratsko. To su bile Čehoslovačka, Velika Britanija, Francuska, Irska, Nizozemska, Belgija, Danska, Švedska, Norveška i Finska. Od navedenih zemalja, sedam su postale žrtve agresije Trećeg Reicha – Čehoslovačka, Nizozemska, Belgija, Norveška, Francuska, Velika Britanija i Danska. Pritom je potonja “rubni” slučaj jer nije pružila vojni otpor Trećem Reichu, a u zemlji su pod okupacijom – koju je provodilo samo nekoliko stotina njemačkih vojnika – ostali kralj i vlada koja nije svrgnuta. Dapače, na izborima početkom 1943. ponovno su pobijedili vladajući socijaldemokrati.

Dakle, tri su demokratske zemlje ostale neutralne tijekom cijelog rata (Irska, Švedska i Švicarska), dok je jedna (Finska) bila na strani nacističke Njemačke sve do rujna 1944. kada je sklopila primirje sa Sovjetskim Savezom.

Samo taj shematizirani prikaz pokazuje nam da nema jednoznačnog ideološkog svrstavanja. Autoritarna Španjolska i Portugal pod vodstvom Francisca Franca i Antonija Salazara, koje neki znanstvenici smatraju fašistima (u svakom slučaju bili su desničarski diktatori), bili su neutralni u Drugom svjetskom ratu, s tim da je Španjolska poslala dobrovoljce u Operaciju Barbarossa (tzv. Plava divizija), iako nije objavila rat Sovjetskom Savezu.

Ove dvije zemlje su dobar uvod u hladnoratovski dio za potkrjepu teze članka. Među prvim članicama NATO-a, proklamiranog čuvara slobodnog svijeta bili su i Turska, čija povijest u 20. stoljeću obiluje vojnim udarima, te upravo Salazarov Portugal, iako u Sjevernoatlantskom ugovoru stoji da su potpisnici “odlučni čuvati slobodu, zajedničku baštinu i civilizaciju svojih naroda, utemeljenu na načela demokracije, slobode pojedinca i vladavine prava”.

Američki su konzervativci pak o Franciscu Francu imali uglavnom afirmativno mišljenje. Osnivač jednog od najutjecajnijih srednjostrujaških konzervativnih časopisa u SAD-u National Reviewa William Buckley pisao je kako je Franco “autentični nacionalni heroj” koji je spasio Španjolsku od “vizionara, ideologa, marksista i nihilista”. Državna politika često je bila na sličnome tragu. Franco je, posebno pod administracijom republikanskog predsjednika Dwighta Eisenhowera, razvio čvrst odnos na antikomunističkoj osnovi sa SAD-om, ali bez ulaska u NATO. Britanski politolog i povjesničar Tom Gallagher u svojoj nedavno objavljenoj biografiji Salazara Diktator koji je odbio umrijeti (The Dictator Who Refused To Die) piše:

“Tijekom 1950-ih Španjolska je također brzo izašla iz diplomatske izolacije koju je proživjela kasnih 1940-ih. Godine 1949. Churchill je plivao protiv zapadnoeuropske plime izjavivši u Donjem domu da je isključivanje Španjolske iz NATO-a ostavilo ‘ozbiljnu prazninu u strateškim aranžmanima za zapadnu Europu’. Za razliku od Salazara, Franco se, nakon što je započeo s istim duboko skeptičnim stavovima o Sjedinjenim Američkim Državama, odlučio usredotočiti na izgradnju snažnih bilateralnih veza s Washingtonom. Visoki američki generali poput generala Omara Bradleya, načelnika Združenog stožera, izrazili su 1948. mišljenje da bi Pirenejski poluotok mogao biti ‘posljednje uporište u kontinentalnoj Europi’ koje bi se moglo održati ako Sovjetski Savez izvrši invaziju. Geostrateško partnerstvo ubrzalo se 1950-ih, što je dovelo do toga da Franco ustupi Amerikancima pravo izgradnje tri zračne baze i podmorničke baze na španjolskom tlu (ustupak neprihvatljiv Salazaru u smislu njegovih vlastitih odnosa sa SAD-om)”.

Jesu li Španjolska i Portugal pod Francom i Salazarom dio Zapada ili to postaju tek nakon uspostave demokracije ’70-ih? Geografski položaj, povijest i kultura u najširem smislu te dvije zemlje ukazuju na apsurd takve teze.

Uz primjere iz sadašnjosti, Hladnog rata i Drugog svjetskog rata, ne poričem da su navedeni sukobi uglavnom bili između demokratskih država i autokratskih država. Uglavnom, ali ne isključivo. U narativu koji kritiziram, Zapad kao pozitivni označitelj poprima obilježja himere koja, ovisno o relativno kratkom vremenskom razdoblju, mijenja svoje dijelove kako bi demokratski ideal ostao netaknut. Međutim, Zapad nije nužno demokratski niti je ikada bio. Ideja po kojoj je Zapad primarno civilizacija liberalne demokracije recentna je, uskogrudna i neodrživa za tradicionalno definiranje civilizacija. Društvena uređenja su promjenjiva, dok su temelji civilizacije dublji. Sama ideja po kojoj unutar jedne civilizacije ne može biti različitih društvenih uređenja apsurdna je. Nitko nije tvrdio da je 1789. Francuska prestala biti dio zapadne civilizacije odvajanjem od feudalnog poretka u ostatku Europe!

Europsku povijest odlikuje velika raznolikost, čiji je plod i izrazita teritorijalna rascjepkanost, kao i oštri ideološki sukobi. Nekada između gvelfa i gibelina, između protestanata i katolika, između republikanaca i monarhista, između boljševika i nacista, između fašista i antifašista, između nacionalista i imperijalista. Jednadžba zapad=demokracija samo je odraz jedne “struje” suvremenog Zapada koja je ranije proglasila “kraj povijesti”, odnosno kraj velikih ideoloških sukoba. Liberalizam pa i liberalna demokracija zapadne su ideje, ali u jednakoj je to mjeri i marksizam kao i sve druge velike političke ideologije današnjice.

Kraća verzija eseja izvorno je objavljena na portalu European Conservative

Oznake: Last modified: 31. 7. 2023.
Close