Written by 10:42 Kolumne i osvrti, Nove hereze

Velimir Šonje: Protiv (previše) ideologije u raspravi o borbi protiv korone

U nastavku prenosimo jedan tekst iz serije članaka našeg najboljeg ekonomskog analitičara Velimira Šonje o ideologiji i njenoj primjeni u raspravi o koronavirusu te ekonomskim posljedicama ideoloških i političkih odabira i o tome kako ekonomske posljedice povratno utječu na politiku i ideologiju. Tekst je prenesen uz dopuštenje autora.

Stvari često nisu onakve kakvima se čine. Ova otrcana fraza poziva na propitivanje stvari koje se čine očitima.

Priroda je prepuna vrsta koje se služe mimikrijom u cilju preživljavanja. Zašto onda očekivati da s idejama, koje su proizvod ljudi, bude drugačije? Zašto neke stvari, možda, ne bi bile potpuno suprotne od onoga što mislimo da riječi kojima ih opisujemo znače?

Aktualna zaraza dala je poticaj ideološkoj konfuziji. Pojmovi koje koristimo ne bi li shvatili i objasnili antivirusne mjere nisu samo neprecizni, nego i potpuno pogrešni. Izvrću se do te mjere da se lijevo zamjenjuje desnim, crno bijelim. Trebamo okrenuti strane kako bi se stvari vidjele jasnije.

Liberalizam vs. intervencionizam

„Intuitivna“ interpretacija odgovora na krizu polazi od toga da neke zemlje (Ujedinjena Kraljevina, Nizozemska) primjenjuju neku inačicu liberalnog pristupa. Ne zavaravaju se da se virus može zaustaviti. Ne uvode se karantene. Kada se virus dovoljno proširi, tako da dovoljan broj ljudi razvije antitijela, društvo će navodno steći tzv. „kolektivni imunitet“ i/ili pronaći će se cjepivo. Doduše, zbog toga će nešto veći broj ljudi umrijeti, no to je prihvatljiva „cijena“ – smatraju navodni liberali.

Jer, jači opstaju. Barem tako glasi interpretacija ove strategije: primjenom prirodne selekcije iz utrke će ispasti stari, bolesni i nemoćni. To su navodno „liberalni“, darvinistički pogledi na svijet.

Pogledajmo iz te (uvriježene) perspektive suprotnu, intervencionističku logiku. Govori se da je strategija takvih odgovora lijeva i planska. Počinje se s ekstremno čvrstom karantenom koja je prvi put provedena u Kini. A Kina je komunistička. Sve se poklapa. Takav intervencionizam se od komunista i očekuje. I kontinentalna Europa, koja je poznata po većoj sklonosti državnom intervencionizmu, ide putem Kine za razliku od liberalnijega anglosaksonskog svijeta.

Tako se naše idejne kockice lijepo poslaguju: o čemu bi tu uopće trebalo raspravljati?

Zamjena strana u ogledalu

Kao da rješavate rebus ili one grafičke zadatke iz enigmatike, potražite u ovoj priči Borga. Ne onog iz Agrokora. Pravog Borga, onog iz Zvjezdanih staza. Borga koji predstavlja kolektivni organizam u kojem pojedinac nije važan, jer je podređen funkcioniranju kolektiva.

Nalazite li Borga u takozvanoj intervencionističkoj, navodno, ne-liberalnoj strategiji koja počiva na društvenoj i javnozdravstvenoj traumi koju se želi izbjeći? Trauma se pojavljuje zbog stvaranja reda na ulasku u zdravstveni sustav. Ako je mnogo zaraženih, onda nema dovoljno bolnica, liječnika, kreveta na odjelima intenzivne njege, respiratora, umjetnih pluća. Životno ugrožene se stavlja u red čekanja. Mnogi u tom redu umiru. Političari koji su nesposobni riješiti problem delegiraju jutarnjim konzilijima liječnika odluke za koje oni nisu osposobljeni donositi ih, ali moraju jer nemaju izbora. Suprotno Hipokratovoj zakletvi, liječnici odlučuju hoće li živjeti Ivan (38, iz Križevaca), Stjepan (64, iz Bjelovara) ili Ana (72, iz Križa).

Snažna intervencionistička reakcija javlja se kako nitko ne bi umirao dok čeka u redu na ulaz u zdravstveni sustav. Svaki je čovjek važan i jednako vrijedan. Navodno ne-liberalna intervencionistička strategija u naravi je borba za svakog čovjeka, pa i za preopterećene liječnike kako ih se ne bi tjeralo u situacije u kojima su prisiljeni igrati se boga što im kao ljudima, uz dužno poštovanje, nije dano. Nije li takvo, navodno ne-liberalno rješenje, zapravo – liberalno?

Još vam nije jasno koja strategija izrasta na individualističkim, a koja na kolektivističkim vrednotama? Ok, pokušat ćemo opet, sada iz novog kuta. Strategija koja je do sada nazivana „liberalnom“ oslanja se na stjecanje kolektivnog imuniteta. Socijalni darvinizam koji je povezan s tom strategijom počiva na vjeri da je ljudska skupina (najčešće se misli na one koji žive unutar jedne države) ta koja treba preživjeti. Pojednostavljeno, preživjeti treba društvo-država, a ne čovjek. Pretpostavlja se da se uspješno preživljavanje kolektiva može odvojiti od pitanja preživljavanja pojedinaca koji tvore kolektiv. Nije li to Borg ako se tolerantnim odnosom prema širenju virusa svjesno ide ka većem broju umrlih pojedinaca. Liječnike se stavlja u poziciju da se moraju igrati boga (nešto kao sudovi koji u neliberalnim društvima dosuđuju smrtne kazne, samo bez sudskoga postupka i uz neko nejasno moralno opravdanje kontekstom). Oči se zatvaraju pred redom na ulazu u zdravstveni sustav, onim redom u kojem se umire zbog nedostatka resursa. No, to je Borgu prihvatljivo. Jer, bitan je jedino – Borg, koji ima svoju autonomnu misiju neovisno od individualnih misija njegovih sastavnih dijelova.

Što sada mislite, u kojem je pristupu borbi protiv virusa lakše pronaći vrednote individualizma i humanizma, a gdje se krije kolektivni Borg? Nismo li možda, proglašavajući borgovsku strategiju „liberalnom“, a individualističku „intervencionističkom“, svijet gledali u ogledalu u kojem su suprotne strane zamijenjene?

U nastavku ću se pozabaviti nekim važnim implikacijama preokreta stranica. Jer, pogledamo li malo bolje, slika je zapravo – mutna. Nakon što su ideološke strane zamijenjene, dubina problema koji zjape otvoreni još uvijek se ne vidi jasno. Ideološke definicije su samo modeli – apstraktni svjetonazorski okviri koji funkcioniraju samo dok ne počnemo čeprkati po detaljima slike. Ulazak u detalje može pokazati da s modelima nešto nije u redu. Jednostavni ideološki okviri u nekim društvenim situacijama postaju preapstraktni, neupotrebljivi – ne izdržavaju testove stvarnosti.

Ideologije su u kratkom roku statične, a svijet je dinamičan

U stvarnosti, bivši liberalni, a sada, kako se pokazalo, borgovski model stjecanja kolektivnog imuniteta, možda ipak nije poput Borga iz Zvjezdanih staza; možda postoje uvjeti u kojima on poprima neka obilježja individualističkih vrednota. Na primjer, zamislimo savršenu digitalnu demokraciju u kojoj informirani građani glasaju o tome koju strategiju borbe izabrati – apsolutnu karantenu bez ograničenog vijeka trajanja (dok se ne suzbije virus za koji ne znamo koliko će trajati), ili strategiju stjecanja kolektivnog imuniteta u kojoj se virus širi, stvara red na ulasku u zdravstveni sustav (u kojem se umire), ali 99 i nešto posto ljudi nastavlja s više-manje normalnim životom. IT sustav za glasanje bilježi i starost glasača. Možemo zamisliti zemlju u kojoj u početku zaraze 90% ljudi glasuje za karantenu. Međutim, kako se karantena produžuje, a gospodarstvo kolabira, omjer glasova se mijenja. Zamislimo promjenu u kojoj većina, ali ne samo većina ukupne populacije, nego i većina starijih koji su najugroženiji, glasa za to da gospodarstvo mora profunkcionirati. Strategija se mijenja, jer donositelji odluka slušaju što narod kaže. Je li ovo Borg ili liberalna demokracija? Pouka glasi: strategije borbe protiv virusa i njihova ideološka obilježja očito ovise i o okolnostima, i teško ih je uklopiti u rigidne okvire. Štoviše, nešto što počinje kao strategija izvedena iz borgovskih načela, može završiti kao liberalna strategija.

Vrijedi i obratno. Onaj bivši planski, a sada, pokazalo se, u startu liberalni model koji na svakog čovjeka gleda jednako bez obzira na starost i zdravstveno stanje, možda i nije toliko idealno individualistički ako se okolnosti promijene. Zamislimo sličan model glasanja u zemlji koja nije liberalna demokracija. I tamo dolazi do promjene: nakon 60 dana karantene i kolapsa gospodarstva, većina koja je bila za produžetak takvog stanja odjednom postaje manjina, a i manjina starih i bolesnih glasa protiv radikalnih interventnih mjera. Rezultati glasanja imaju konzultativnu narav, jer o mjerama odlučuje NKS – Nacionalni krizni stožer sastavljen od političara i nekoliko eksperata. Iako se stav građana promijenio, NKS ustraje na svom modelu karantene. Nakon nekoliko tjedana povećava se učestalost smrti starijih ljudi u domovima zbog stresa od usamljenosti, raste stopa samoubojstava, kontrola cijena dovodi do nestašica, masovna nezaposlenost i boravak većeg broja ljudi u skučenim prostorima stanova dovodi do sukoba unutar obitelji, raste obiteljsko nasilje, općinski internetski portali za on-line svadbe i rastave zatrpani su zahtjevima za rastave braka, cvate šverc i jačaju mafijaške organizacije, a jača i pokret otpora protiv NKS-a. NKS pokušava kontrolirati proces onemogućavanjem pristupa društvenim mrežama, ljudi izlaze na ulice i vojska ih rastjeruje topovima iz kojih šikljaju dezinfekcijska sredstva. NKS ne može priznati pogrešku jer znaju da bi promjena strategije značila i promjenu vlasti, a za njih suđenje. Vojska je mobilizirana i patrolira po ulicama s tenkovima, upadaju u stanove …

Ovdje ćemo zaključiti prvi dio o ideologiji: stvarnost se sastoji od nijansi sive koju nismo u stanju dobro pojmiti našim osjetilima i tradicionalnim kategorijama, pogotovo ako ne ulažemo dovoljno vremena u razmišljanje. Stvarnost je previše složena (i stalno se mijenja!) da bismo ju olako opisivali tradicionalnim, pojednostavljenim pojmovima. Apstraktne i statičke ideološke okvire treba interpretirati u kontekstu stvarnih događaja i njihova očekivanog odvijanja. U takvim interpretacijama, između ideja s jedne, i stvarnosti s druge strane, gnijezdi se ključna tema – politika. Temu o olitičkoj reakciji smo načeli, no o njoj će biti više riječi u sljedećem nastavku, prije nego što se u trećem dijelu usredotočimo na ekonomsku stranu priče.

Izvor: http://arhivanalitika.hr/blog/protiv-previse-ideologije-u-raspravi-o-borbi-protiv-korone-i-dio/

(Visited 169 times, 1 visits today)
Last modified: 21. 4. 2020.
Close