Problem progresivizma: teološki aspekt
Historiografija nas uči da svako razdoblje ima svoje karakteristike i ideale koji ga oblikuju. A kad bismo morali klasificirati naše vrijeme, očito bi za mnoge ljude ključna riječ bila progres – napredak. I to ne bi bilo sasvim pogrešno. Progres je opsesija, ideal i geslo duha našeg vremena od prosvjetiteljstva, kulturne revolucije i nadalje. Napredak je imperativ i doktrina za koju se kaže da nema alternativu. Nema ljepšeg komplimenta od toga da vas drugi ocjenjuju progresivnim, jer ta ideja podrazumijeva otvoren, vizionaran, sofisticiran i suvremen um. Stoga Chesterton tvrdi da je ovo zapravo glavna briga i dilema suvremenog čovjeka: Jesam li dovoljno moderan? Nešto sasvim drugačije od ostalih razdoblja. Primjerice, srednjovjekovni se čovjek nikad nije pitao da li je dovoljno srednjovjekovan… jednostavno to nije bila njegova briga – tvrdi Chesterton. Svakako, ne vjerujem da je ideja napretka toliko problematična ako se odnosi na reforme i pozitivne promjene – koje su uvijek poželjne za sve nas – ali pitanje je smjer. Baš ovdje počinje problem.
G. K. Chesterton, rođen prije 150 godina, ostavio nam je nevjerojatno duboke – proročanske – misli i kritike. Na svoj tipičan britanski šaljiv način rekao je da je progresivizam poput prometnog policajca koji viče „Hajde, naprijed!“ ne govoreći nam kamo da idemo, pretpostavljajući da je smjer ispred nas uvijek ispravan. Ali kada izgubite svoj put, nema ništa naprednije od okretanja nazad. Prema njegovim riječima, ideja stvarnog napretka bila bi mijenjanje svijeta prema našoj viziji, a ne stalna promjena vizije. Dakle, riječ je o ideologiji koja često sama po sebi ima za cilj bijeg od prošlosti u nepoznatom, često i pogrešnom smjeru. Ironično, stalna se promjena vizije vidi kao prednost, a to daje određeni osjećaj nadmoći. To se odražava povijesno.
Poznato je da ideologije za polazište imaju moderno razdoblje. U 18. st. francuski revolucionari u ime napretka namjeravali su zamijeniti kršćanstvo kultom razuma i znanosti, ali kao rezultat dobili su režim terora i iracionalnosti. Od tada je koncept Logosa zamijenjen raznim ideologijama, od kulta razuma do kulta osjećaja; od kulta pojedinca, kolektivizma, rase, države itd. Kultovi koje povijest, posebice prošlog stoljeća, dokazuje kao najstrašnije u povijesti čovječanstva. Čovjek je od bića stvorenog na sliku Božju sveden na slučajno stvorenje, koje nema jasnu svrhu…
Prema Chestertonu, korijen problema je u tome što je kriza s kojom smo suočeni posljedica pogrešnih predodžbi, prije svega iskrivljenja antropološke vizije o čovjeku i ljudskoj naravi – negiranja koncepta istočnog grijeha – ljudske slabosti. Ideja koja, ironično, nije nimalo nova, već je zapravo vrlo staro kršćansko krivovjerje, pelagijanizam – koji je nijekao istočni grijeh i čovjekovu potrebu za Božjom milošću za iskupljenje. Stoga, na temelju ovih premisa, progresivci i materijalisti imaju optimistična stajališta, cijeneći ljudsku prirodu kao suštinski dobru i promjenjivu. Upravo je ta ideja otvorila put utopizmu, stvaranju Novog čovjeka – eksperimentu koji je povijesno propao.
Slobodno tržište, kapitalizam i neoliberalizam tri su neodvojena dogmatička koncepta današnjeg svijeta koji su postali neka vrsta postmodernog pravovjerja. Zbog toga se danas često govori o „kraju ideologije“ jer dotični su koncepti gotovo na isti način općeprihvaćeni od mainstream ljevice i desnice. To se možda najbolje vidi u zapadnim zemljama, gdje su mainstream stranačke razlike skoro pa samo deklarativne. Praktički, kapitalizam neoliberalnog modela ne dovodi se u pitanje. Budući da se radi o širokoj temi osvrnut ću se samo na par stvari.
Problem slobodnog tržišta: vizija neoliberalizma
Gledajući sam njegov naziv, „slobodno tržište“ uopće ne zvuči problematično. Ta zašto bi itko bio protiv slobodne razmjene dobara? Problem modernog, pogotovo postmodernog, slobodnog tržišta paradoksalan je jer u biti nije baš „slobodan“ ili, bolje reći, pojam slobode u tom kontekstu je selektivan i relativan. Zbog čega? Zato što je liberalni pojam slobode odvojen od istine, vrline i tradicionalnih vrijednosti određene zajednice; glavni je imperativ profit: „Ništa osobno, samo biznis“. Naravno, ovo se može tumačiti kao posljedica odvojenja koncepta vrline od politike, koja neizbježno vodi k atomizaciju društva i eroziji vrijednosti. I to nije nikakva zavjera nego ideološki princip neoliberalizma. Prema neoliberalnim misliocima poput Miltona Friedmana to je oslobođenje pojedinca od zajednice i opasnosti kolektivizma: „Društvo nema vrijednosti, ali ljudi imaju vrijednosti.“
Zapravo, prema Chestertonu, ovo je esencijalni problem suvremenog kapitalista: ne brani ništa drugo osim kapitalizma. Konceptu takve slobode – kako on piše u djelu The Outline of Sanity – nedostaje moralno vodstvo, jer se oslanja na individualnu savjest, a ne na univerzalna moralna načela.
Očigledno je da ovaj eksperiment ima radikalne posljedice. Politički filozof Michael Sandel naziva ih „market society“. Tržišna ekonomija je oruđe, odnosno alat, ali tržišno društvo je stil života, tj. radikalno utjelovljenje tržišnog rasmišljanja o svemu. Na neki način rekao bih: reductio ad mercatum gdje je sve na prodaju, počevši od „lajkova“ na društvenim mrežama, pornografije, pa sve do „iznajmljivanja maternice“… Kratko rečeno, čovjek se po ovom modelu reducira na potrošača.
Ova radikalna redukcija utjelovljenje je postmodernizma i relativizma – koje su paradoksalno prihvatili mnogobrojni konzervativci tijekom ’80-ih godina pa sve do danas. Mora se reći da je namjera bila dobra, jer u tom razdoblju prijetnja komunizma i totalizarizma bila je ozbiljna te se činilo da je koalicija liberala i konzervativaca nužna i pragmatična stvar. Donekle se može reći da su u tom smjeru bili uspješni, ali ne u onome što su obećavali; kolektivistički totalitarizam je izbjegnut u ekonomskom smislu, ali zamijenjen novim oblikom totalitarizma. Državni monopol možda je minimiziran u ekonomskom smislu, ali njegovo je mjesto preuzeo veliki biznis – koji oponaša moć države i dominira tržištem gušeći konkurentnost i mali biznis. Chesterton nas je upozorio da previše kapitalizma ne znači previše kapitalista, već premalo…
***
Trenutačna je situacija daleko od dobre, ali tako dugo dok imamo vjere i prihvaćamo istinu, nema razloga za očajavanje. Ono što Chesterton predlaže možda ne zvuči konvencionalno, ali potrebno je da se vratimo vrlini, odnosno politici vrline (en. virtue politics). Trebamo se sjetiti etimologije starogrčke riječi politika koja označava pitanja ili poslove vezane uz grad (grč. polis) — odnosno pitanja koja pripadaju građanima. Sličan je ovoj definiciji rimski politički pojam republika (lat. res publica), što znači javna stvar, ali i opće dobro. I upravo polazeći od toga, veliki filozof Aristotel definira politiku kao cilj ostvarenja općeg dobra. Dakle, politiku vidi kao neodvojivu od vrline. Stoga, put razvoja i napretka ne može se ostvariti bez uzimanja u obzir povijesnog iskustva – tradicije – koju filozof Roger Scruton definira kao mudrost, smjernice naslijeđene od naših predaka i prošlosti. Dakle, pozitivan aspekt tradicije: kao povijesti i kao učitelja. S druge strane, ta tradicija treba biti kao što ju je definirao papa Benedikt XVI.: rijeka koja nas vodi do istine – Logosa. Jer prava sloboda je samo u istini (Iv 8:32).
Ogled je izvorno pročitan na ChestFestu u Zagrebu 25. svibnja 2024., a autor na pomoći pri uređivanju teksta zahvaljuje Saši Vukoviću
