Pregledavajući Facebook, naišao sam na zanimljivu vijest iz područja umjetnosti s Kosova. Jedan umjetnik, čije ime neću spominjati, razbijao je jaja na ekranu starog, naopačke okrenutog televizora. Isprva sam pomislio da bi to mogla biti satirična opaska na ljetne vrućine, ali bio sam u zabludi. Razni lokalni kritičari i ljubitelji umjetnosti oduševljeno su hvalili duboku poruku koja je navodno sadržana u ovoj „umjetničkoj izvedbi“.
To me podsjetilo na dvije stvari: na jednu besmislenu vulgarnu pjesmu koja je izazvala negodovanje među mnogim lokalnim čitateljima, kao i na članak jednog kritičara koji je, ako me sjećanje ne vara, branio pjesnika tvrdeći: „Umjetnost nije nemoralna jer moral ne postoji; to je samo norma koja se mijenja i čija je svrha emancipacija.”
Na prvi pogled, moglo bi se tvrditi da takav stav možda ne izgleda toliko problematično ili štetno, budući da se radi samo o osobnom ukusu u književnosti. Uostalom, dopustimo ljudima da uživaju čak i u lošoj (pseudo)umjetnosti, sve dok ona ne zauzima mjesto prave umjetnosti. No, to nije slučaj, budući da je prethodno navedeni stav zapravo ukorijenjen u opasnoj ideologiji s totalitarnim tendencijama: postmodernom shvaćanju umjetnosti, i ne samo toga, što označava tek početak problema.
Estetski relativizam kao koncept nije se iznenada pojavio u našem vremenu. Njegovi korijeni mogu se pratiti do egzistencijalističkih i strukturalističkih pokreta 20. stoljeća, koji ne samo da su preispitivali objektivnu prirodu ljepote, već su ju odbacili zajedno s istinom i moralom. Ovi pokreti pripremili su put postmodernizmu, koji je ove ideje pomaknuo dalje, dovodeći u pitanje same temelje zapadne civilizacije.
Ako prihvatimo postmodernu pretpostavku da moral ne postoji i da je samo konstrukt u svrhu emancipacije, onda logično slijedi da bez morala nema ni emancipacije. Štoviše, bez morala nema normi, nema istine, nema umjetnosti, a svakako ni ljepote.
Immanuel Kant, jedan od najvećih filozofa modernog doba, napisao je da je „Ljepota oblik svrhovitosti u objektu, ukoliko se percipira u objektu bez prikaza svrhe“ (cit. prema Critique of Judgment. Hackett Publishing Company, 1987). Dakle, iz Kantove perspektive, koja nastavlja zapadnu tradiciju estetike, možemo tvrditi da je primarna suština umjetnosti ljepota – ideja koja odjekuje stavovima drugoga uglednog suvremenog filozofa estetike i vodećeg kritičara moderne umjetnosti, Sir Rogera Scrutona. Ova misao posebno se ističe u njegovoj slavnoj knjizi Beauty: A Very Short Introduction, u kojoj je napisao: „Ljepota je krajnja vrijednost – nešto čemu težimo radi nje same i za što se ne mora davati daljnji razlog. Ljepota bi se stoga trebala usporediti s istinom i dobrotom, članicama trojstva krajnjih vrijednosti koje opravdavaju naše racionalne sklonosti.“
Oba ova gledišta stoje u oštrom kontrastu s postmodernom idejom koja suštinu umjetnosti vidi prvenstveno kao subjektivnu – kao alat za ideologiju, sredstvo subverzivne propagande koja je danas često praćena frazama poput „umjetnost nije samo estetika“, „umjetnost treba uznemiriti“, „umjetnost je tu da šokira!“ Ova perspektiva, koju je Scruton prikladno nazvao „kultom ružnoće“, nije u osnovi samo suprotna klasičnom shvaćanju umjetnosti, nego i života samog (Beauty: A Very Short Introduction. Oxford University Press, 2009).
Apsurdnost postmodernističke filozofije leži u njezinoj velikoj naraciji o negiranju velikih narativa: tvrdi da je jedina istina ta da istina ne postoji. Nije iznenađujuće da takva perspektiva prirodno gravitira iracionalnom sentimentalizmu. Ova suvremena, ali pomodna ideologija sugerira da su umjetnost i moral samo pitanja mode, prolazni trendovi bez stvarne suštine, gotovo besmisleni zbog svojeg nedostatka utemeljenosti u istini. Takav je pogled duboko nihilistički, zbunjen i, što je najvažnije, opasno pogrešan. Suprotno popularnom vjerovanju, umjetnost nije samo bezazlena stvar osobne estetske preferencije; ona je, zapravo, duboko filozofski pristup samom životu. Iako je se često odbacuje kao „staromodnu“ ili „desničarsku“, ovu drevnu istinu priznali su čak i istaknuti marksistički mislioci, poput francuskog filozofa Alaina Badioua koji ide toliko daleko da sugerira da je „umjetnost najčišća manifestacija ideje, koja se utjelovljuje u carstvu osjetilnog“. U ovom kontekstu, Scrutonove riječi zaslužuju našu pažnju. Upozoravao nas je da ljepota nestaje iz našeg svijeta jer se odbacuje kao trivijalna. Tvrdio je da je to ozbiljna stvar, jer nestanak ljepote iz naše kulture znači odbacivanje svetoga u našem životu, poricanje transcendentnoga i, u konačnici, gubitak smisla u našem svijetu.
Suvremenom pojedincu, posebno suvremenom umjetniku, Scrutonovo zapažanje može se činiti oštrim, prezrivim, pompoznim i elitističkim, ali nije teško dokazati da je to istina. Dovoljno je samo proučiti postmodernističke poglede na umjetnost ili promatrati takozvana „konceptualna umjetnička remek-djela“ poput Duchampove Fontane ili bizarne izvedbe Marine Abramović, koja nastoji razbiti tabue. Njihovu poruku treba shvatiti ozbiljno, kako bi rekao T. S. Eliot: „Najveći dokaz čovjekove pobožnosti svetost je njegove umjetnosti“ (cit. prema Thoughts after Lambeth. Wildside Press LLC, 2022). Stoga, Scruton je u pravu kada tvrdi da je umjetnost duboko religiozna, čak i ako se to ne čini očitim; bilo bi pravedno smatrati postmodernu umjetnost svojevrsnom sektom posvećenom neredu, s profanacijom kao svojim obredom i, iznad svega, ružnoćom kao glavnim sakramentom.
Zato je G. K. Chesterton znao reći da umjetnost, poput morala, ima svoje definirane granice. Može postojati umjetnost koja odražava nemoralne motive ili suprotno, ali je pogrešno tvrditi da moral ne postoji. Alternativno, mogu jednostavno postojati umjetnost i kič – potonjeg je Scruton nazvao „lažnom umjetnošću koja izražava lažne emocije, čija je svrha prevariti potrošača da misli kako osjeća nešto duboko i ozbiljno“ (cit. prema Confessions of a Heretic: Revised edition. Notting Hill Editions, 2016). Ove tendencije, koje nisu nove, takozvanu suvremenu umjetnost gotovo su pretvorile u besmislenu veneraciju ružnoće, gdje mediokritet vlada zahvaljujući estetskom relativizmu i odbacivanju razlika između ljepote i ružnoće, smisla i ludila. Posljedično, sve se proglašava umjetnošću! Ali ako je sve umjetnost, zar ne slijedi da umjetnost nije ništa?
Zdrav razum teško može izjednačiti klasične ili renesansne slike s „konceptualnim radovima“ koji često nalikuju škrabotinama trogodišnjaka. Ipak, relativizam, poput drugih totalitarnih ideologija, zanemaruje zdrav razum. Usudite li ga se kritizirati, bit ćete označeni raznim etiketama, uključujući „fašist“, „neznalica“ ili, nešto blaže, poniženi tvrdnjama poput „ti ne razumiješ umjetnost!“
Istina je, međutim, da se u postmodernoj umjetnosti i filozofiji sve relativizira i izjednačava. Ljepota, istina i moral postaju stvar ukusa, dok ružnoća i kič postaju moderni. Nije ni čudo što ovaj pristup danas ima toliko pristaša, jer privlači one koji nemaju istinski talent. Ipak, uvjeren sam da su dani ove ideologije odbrojani, jer ljepota je intrinzična vrijednost koja se ne može uništiti, budući da leži u dubini ljudskog srca.
