Iskustvo gledanja novog filma Rajka Grlića Svemu dođe kraj pomalo je dezorijentirajuće, kao da si se probudio u paralelnoj stvarnosti, Hrvatskoj 2024. godine u kojoj se zadnjih dvadesetak godina povijesti nije dogodilo. Radnja se odvija u suvremenom Zagrebu, bez greške, daju se prepoznati neizbježni lokaliteti, uređenja stanova, tipovi ljudi i njihovi stavovi. Sve u svemu, dobro je pogođena sociološka analiza Zagreba i njegove više i više srednje klase. Dojmu autentičnosti također pogoduje nekolicina dobro castiranih uloga pa i velik broj camea ljudi iz zagrebačkog društvenog života. Primjerice Draška Romca, u čijem se kultnom restoranu koji se izričito i spominje, odvija jedna scena u filmu. Restoran je to u zgradi Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, čiji zaposlenici, kada ih ravnatelj Hameršak ne tjera da rade, tamo uživaju u za sebe neznatno sniženom jelu i piću, zajedno s brojnim poznatim osobama iz društvenog i političkog života. Dotični Krleža, čije lice krasi jedan zid vanjske terase restorana, inspirirao je fabulu filma Svemu dođe kraj svojim romanom Na rubu pameti iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Fabula je to koja je navodno, kako bi nas autori scenarija i filma voljeli uvjeriti, jednako aktualna danas kao i tad.
Film prati Maksa Pintera, zagrebačkog odvjetnika mlađih srednjih godina, koji proživljava krizu savjesti toliko duboku da će ga natjerati da odbaci skoro cijeli svoj život i silni komfor koji si je tijekom njega izgradio. On je nesretan, pati od epizoda nesvjestice, pije, ne slaže se sa ženom, te više ne uživa u poslu zbog kojeg mora pred sudom braniti ljude upitnoga morala. Nekarakteristično za hrvatski film, radnja se počinje vrlo brzo razvijati, te smo već nakon desetak minuta suočeni s presudnim događajem koji će pokrenuti radnju cijelog filma. Nakon što Pinterov klijent, najveći tajkun u zemlji, biva na sudu oslobođen od optužbe ubojstva, on organizira veliku proslavu u svoju čast. Uzvanici su na proslavi tog kontroverznog tajkuna ni manje ni više nego premijer i nadbiskup, za koje se daje naslutiti da ih drži u šaci. Pinter izaziva incident, optužuje svog klijenta da je ubojica, te mu se život počinje polako raspadati. Prvo ga ostavi žena, zatim ga korumpirana sutkinja smješta u zatvor, ali on ne odustaje od svoje borbe za pravdu.
Kasnije će isti tajkun prijetiti smrću u javnosti, mahati pištoljem pred svjedocima, provaliti u nekoliko stanova u centru Zagreba – što policija neće istraživati jer ga se boji – organizirati da se Pintera prebije usred bijela dana ispred Državnog odvjetništva u Gajevoj te da se napastuje njegovu ljubavnicu na Svačićevom trgu. I to sve nakon što je nekažnjeno ubio dvojicu radnika iz tvornice koju je privatizirao te uništio. On je zaštićen od strane policije, sudstva i politike, ustvari HDZ-a, kako se izričito kaže nekoliko puta. On je razlog zašto je Hrvatska takva očajna država iz koje ljudi samo odlaze, kako to jedan lik u filmu otprilike opisuje. Tijekom kulminacije njegove karikaturalne pretvorbe u arhizlikovca, on prijeti radnicima tvornice koju je uništio, pucajući u zrak iz pištolja i izderavajući se na radnike kroz nacionalističke hvalospjeve da, samo blago parafraziram, “je, fala Bogu, ovo kapitalizam, a ne komunizam pa da možete sjediti na lijenoj guzici i dobivati plaću”.
Većina scenarija upravo je tako napisana, a negativci su likovi naspram kojih je tip s na čelo nalijepljenom iskaznicom HDZ-a iz Gastro Globusa tek umjereni ljubitelj stranke i države. U filmu ima par dobrih fora pa i boljih likova, a i ljubavna priča nije nezanimljiva, iako je već viđena (primjerice, strašno podsjeća na odnos između glavnih likova u seriji Newsroom, a identična je čak i motivacija koja pokreće promjenu u glavnom liku).
Gluma je samo na trenutke dobra. Živko Anočić je glumac kojeg se po mom mišljenju uvijek gura u krive uloge. On u ulozi protagonista zasja u trenucima zezancije, ali je u ozbiljnim dramatskim momentima potpuno beživotan. Emir Hadžihafizbegović i Ksenija Marinković standardno su uvjerljivi u epizodnim ulogama. Srpska glumica Jelena Đokić u načelu je solidna u glavnoj ženskoj ulozi Pinterove ljubavnice, ali teško je prijeći preko toga da glumi purgericu koja se zove Štefančićka, a svako joj malo pobjegne beogradski naglasak. Janko Popović Volarić u ulozi beskrupuloznog odvjetnika očekivano je loš te još jednom dokazuje da je neupotrebljiv za išta ozbiljnije od reklame za kremu protiv bolova u vratu.
Sada je potrebno vratiti se na glavni problem ovog filma. Rajko Grlić, u jednom razgovoru s publikom, izjavio je kako je sa suatorom scenarija Antom Tomićem film počeo razvijati prije otprilike sedam-osam godina. To djelomično objašnjava zašto političko-društvene okolnosti priče djeuluju tako nesuvremen0, sličnije Hrvatskoj koja je postojala prije nego je Ivo Sanader bježao prema Bregani. Naime, ne tvrdim da hrvatsko sudstvo danas nije potkupljivo i korumpirano, ono je naravno očajno, ne tvrdim da HDZ nije vječno na vlasti barem djelomično zahvaljujući lako kupljenim nacionalističkim glasovima, ne tvrdim da izrazito bogati nemaju i politički utjecaj i povlašteni sudski tretman, ali način na koji su te stvari prikazane nekako je hiperboličan i histeričan. Zli tajkun Dinko Horvat predstavlja neku kombinaciju najgorih osobina bogataša i moćnika iz hrvatske prošlosti, on je otprilike netko s upadljivim bogatstvom Ivice Todorića, temperamentom Zdravka Mamića, elitizmom Tomislava Horvatinčića i političkim utjecajem Miroslava Kutle. Vjerojatno je izlišno spomenuti, ali svi navedeni danas su veoma daleko od utjecaja na hrvatsko društvo kakav se imputira u filmu. Osim toga, Dinko Horvat je netko čije veze s podzemljem nalikuju na Petrača ili Sliška. Nisam stručnjak za hrvatski organizirani kriminal, ali činjenica je da smo jako daleko od vremena kada su se po Zagrebu vodili oružani sukobi, osim kad u nekom LARP-u nećak drugospomenutog fizički napadne prvog ispred Esplanade.
Koji to hrvatski tajkun drži Andreja Plenkovića u džepu? Premijer Sunce tajkune razvlašćuje i onda prodaje dijelove njihove tvrtke državnom kombinatu, a ljude takvog kalibra smatra nižim bićima. Tedeschi je recimo prisan s Milanovićem, ali njemu je bitnije drapanje vinilki od nasilne i oogljene političke moći. Iako u određenim krugovima postoji opsesija s politički moćnom Crkvom, njezin društveni utjecaj u Hrvatskoj kopni, dok je ona uronjena u svoje vlastite probleme, podjele i kontradikcije.
Konkretni mikrospecifični oblik kapitalizma koji trenutno postoji u Hrvatskoj ima svoje ozbiljne probleme, koje ovako tendenciozne kritike nimalo ne potkopavaju, nego dapače omotavaju obrambenim štitom histerije. Primjerice, ponavljanje napornih klišeja da je Hrvatska države iz koje svi odlaze, osim valjda članova HDZ-a i slične gluposti, jedan je od boljih pokazatelja gdje je ovaj film konceptualno zapeo. Vjerujem da je objektivnijim promatračima i kroz anegdotalne dokaze očito da je trend obrnut već tamo negdje od koronavirusa. A statistički znamo da se je primjerice prošle godine više Hrvata vratilo u Hrvatsku iz Njemačke nego obrnuto, pa i da se ukupni broj stanovnika čak i povećao, prvenstveno radi uvoza trećesvjetskog stanovništva koje je spremno raditi za niže plaće.
Hrvatski film općenito ima tendenciju ka užasno suhom realizmu, prikazu društvene realnosti za koju oni koji te filmove rade misle da je očajna i tmurna. Problem je u tome što taj realizam mahom nema veze sa stvarnošću. Kada bi se ti svjetovi koje predstavljaju doživljavali kao stilizirane pesimistične verzije hrvatskog realiteta, vjerojatno ne bi bili toliko iritantni. Uzvišena nadmena kritička pozicija koju autori zauzimaju kako bi proklamirali svoje plitke društvene kritike imaju običaj u gledatelju stvoriti odbojnost. Radi toga ovaj film, kao i većina domaćih, ima nevjerojatnu sposobnost da u gledateljima, koji bi inače bili spremni oprostiti greške u detaljima “realnosti”, budi kritički dišpet radi kojeg agresivno zapažuje svaki odmak od stvarnosti, potkopavajući udubljivanje u film te susprezanje nepovjerenja prema onome što se prikazuje. Inače, nisam siguran što znači činjenica da država kontinuirano bogato plaća iz državnog proračuna sve te kritike na svoj račun… Možda je to neki kompleksni “5D šah”, način za pacifiziranje opozicije tako da se istroši na mlaćenju prazne slame? Sumnjam, ali teško da joj te kritike jako štete.
U svakom slučaju, prognoziram da će i ovaj film biti rezolutno odbačen od strane šireg gledateljstva koje autori vjerojatno ionako preziru kao needucirane glasače HDZ-a. Ono će se opet okrenuti populističkom šundu poput pretprošlogodišnjih nezavisno produciranih Marginalaca, solidno gledanom filmu koji gledateljstvo ne osuđuje, barem ne otvoreno. U jednoj sceni u filmu Svemu dođe kraj, bogata agentica za nekretnine iz Zagreba upita siromašnu otpuštenu radnicu, gubitnicu tranzicije, zašto ona i dalje, nakon svega što je prošla, glasa za HDZ. Na to joj ta nesretna žena odgovara da je “to malo kompliciranije nego što se njoj čini”. Čini mi se da bi autori možda bolje razumjeli društvo koje prikazuju kada bi tu repliku ozbiljno shvatili.
